Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9548/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Katice Lučić kao predsjednice vijeća te Ivane Bosnić-Kovačić i Mladena Genca kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene LČ, zbog prekršaja iz članka 238. stavka 7. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 89/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020., 85/22., 114/22. i 133/2023.) i dr., odlučujući o prigovoru okrivljenice podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković od 26. lipnja 2024., broj: 211-07/24-3/7962, u sjednici vijeća održanoj dana 8. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se prigovor okrivljene LČ kao neosnovan te se prekršajni nalog potvrđuje.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okrivljena LČ obvezna je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 30 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanim prekršajnim nalogom Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave dubrovačko-neretvanske, Postaje granične policije Metković od 26. lipnja 2024., broj: 211-07/24-3/7962, okrivljena LČ proglašena je krivom da je, na način činjenično opisan u izreci, počinila prekršaje iz članka 238. stavka 7. te članka 250. stavka 13. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te prekršaj iz članka 65. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23.), te je, na temelju citiranih propisa, kažnjena ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1.010,00 eura. Okrivljenici je ujedno naloženo naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 66,36 eura.

2. Okrivljenica je protiv navedenog prekršajnog naloga pravodobno podnijela prigovor zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, slijedom čega je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), sukladno odredbi članka 238. stavka 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

3. Prigovor je neosnovan.

4. Ispitujući pobijani prekršajni nalog u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda iz prigovora, ovaj Sud je utvrdio da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenice niti su počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da nije nastupila zastara prekršajnog progona.

4.1. Ovaj je Sud primijetio da, iako se ne radi o povredi materijalnog prava na štetu okrivljenika, izdavatelj prekršajnog naloga u izreci nije utvrdio pojedinačne novčane kazne za svaki pojedini prekršaj u stjecaju. Naime, kod djela u stjecaju, kao u konkretnom slučaju, najprije je potrebno utvrditi pojedinačnu novčanu kaznu za svaki pojedini prekršaj, a zatim temeljem članka 39. Prekršajnog zakona izreći ukupnu novčanu kaznu, što izdavatelj prekršajnog naloga nije ispravno učinio, već je naveo zakonske raspone kazne za svako pojedino djelo, a potom izrekao ukupnu novčanu kaznu.

4.2. Međutim, s obzirom da je iz ukupno izrečene novčane kazne ipak moguće zaključiti koje su pojedinačne novčane kazne utvrđene okrivljenici, to nije došlo do povrede prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenice. Naime, iz izrečene ukupne novčane kazne od 1.010,00 eura razvidno je da je izdavatelj prekršajnog naloga za prekršaj iz članka 65. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu okrivljenici utvrdio minimalnu zakonom propisanu kaznu, dok su za prekršaj iz članka 238. stavka 7. te prekršaj iz članka 250. stavka 13. Zakona o sigurnosti prometa na cestama okrivljenici utvrđene kazne u fiksno propisanim iznosima.

4.3. Slijedom ranije iznesenog, ovaj Sud izdavatelju prekršajnog naloga ukazuje da je ubuduće u izreci prekršajnog naloga obvezan utvrditi iznose pojedinačnih novčanih kazni za svaki pojedini prekršaj u stjecaju (umjesto navesti propisani raspon kazne), a potom, temeljem članka 39. Prekršajnog zakon, izreći ukupnu novčanu kaznu.

5. Okrivljenica u prigovoru priznaje počinjenje prekršaja, navodi kako do sada nije prekršajno kažnjavana te da nije u mogućnosti platiti izrečenu kaznu. Predlaže da se prigovor, iz svih navedenih razloga, prihvati.

6. Razmatrajući odluku o u pogledu navoda prigovora na odluku o kazni, ovaj Sud smatra da je okrivljeniku odmjerena novčana kazna u zakonom propisanim granicama, razmjerno svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona. Naime, za prekršaj iz članka 65. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu okrivljenici je utvrđena novčana kazna u visini posebnog zakonskog minimuma u iznosu od 660,00 eura, dok joj je za preostala djela utvrđena kazna u fiksno propisanom iznosu od 260,00 eura (za prekršaj iz članka 238. stavak 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama) odnosno 90,00 eura (za prekršaj iz članka 250. stavak 13. Zakona o sigurnosti prometa na cestama).

6.1. Tako izrečenu ukupnu kaznu ovaj Sud smatra primjerenom s obzirom na težinu djela počinjenih u stjecaju, stupanj krivnje okrivljenice i pogibeljnost djela, slijedom čega ovaj Sud smatra da nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne te da se svrha kažnjavanja ne bi mogla postići blažom kaznom.

6.2. Cijeneći težinu počinjenih prekršaja, ovaj Sud smatra da nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne i da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona te svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogle postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u prigovoru.

6.3. Kod takvog stanja stvari, sve okolnosti koje se ističu u prigovoru našle su dovoljno odraza u utvrđenim pojedinačnim kaznama odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, koje su primjerene i dostatne kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

7. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota određena vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), a s obzirom na manju složenost i kraće trajanje postupka.

8. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. svibnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Hana Bogović, v.r.

Katica Lučić, v.r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske,

Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj, Postaji granične policije Metković u 2 otpravka: za spis i okrivljenicu.