Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-3292/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sutkinji Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ines Mandekić, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (v.p.s. 16.761,59 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 24. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjeničkog punomoćnika tuženika, javno objavivši 8. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika broj 306-584/2006 dana 13.10.2006.g. ovjeren kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem OV-1873/06 dana 13.10.2006.g. u dijelu odredbi sadržanih u

- članku 2. IZNOS, NAMJENA I KORIŠTENJE KREDITA u dijelu kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.400,00 CHF po središnjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita:

- članku 3. KAMATNA STOPA, u dijelu u kojem glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-

Bank d.d. na dan plaćanja."

- članku 6. koji glasi: "Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.03.2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nakon promjene kamatne stope. Ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopa Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

- članku 4. OTPLATA KREDITA u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje (...) u kunskoj protuvrijednosti 366,95 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-

Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

II. Tuženik je dužan, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 16.761,59 EUR, i to:

-13.283,58 EUR po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te razlike u glavnici temeljem efekta konverzije i ništetne valutne klauzule, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 1.10.2015. do isplate po stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe,

-3.478,01 EUR po osnovi preostalih dospjelih zateznih kamata na dan 30.09.2015. godine, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 1.10.2015. do isplate po stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.146,48 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužitelja te zahtjev tuženika u cijelosti, odbijaju.

Obrazloženje

1.Tužitelj navodi da su on i prednik tuženika dana 13. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 306-584/2006 ovjeren kod javnog bilježnika (dalje: Ugovor) za iznos kredita od 70.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88 % godišnje. Ugovor je sklopljen u svrhu kupnje stana sa rokom otplate od 25 godina i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, uz dospijeće anuiteta zadnjeg dana u mjesecu. Prema čl. 6. Ugovora banka je bila ovlaštena promijeniti kamatnu stopu a korisnik kredita je svojim potpisom prihvatio primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve kasnije Izmjene i dopune, a sukladno prednjem banka je u više navrata jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu.

Tužitelj je predmetni kredit ishodio kao potrošač, u privatne svrhe, te smatra da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF a koje su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne a što je i potvrđeno kolektivnim tužbama za zaštitu potrošača koje su rezultirale sudskim odlukama Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

U pogledu nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi poziva se na Odluku VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. a kojom su odbijene revizije stranaka protiv presude VTS RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

U pogledu ugovaranja valute uz koju je glavnica vezana za švicarski franak poziva se na presudu VTS RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je također donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i sukladno Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. te je obvezujuća za ovaj sud sukladno Odluci VSRH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

U daljnjim navodima detaljnije iznosi razloge nepoštenosti te posljedično tome ništetnosti ugovorne odredbe valute kojoj je glavnica vezana za švicarski franak (točka A) odnosno nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (točka B).

Također ističe da su stranke 28. prosinca 2015. (očito omaškom naveden datum) sklopile Dodatak Ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije, na način i rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK) međutim da sklapanjem Dodatka nema i ne može imati utjecaja na utvrđenje ništetnim osnovnog Ugovora o kreditu, cijeneći prisilne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO). Ukazuje na čl. 322. i 326. ZOO-a te vezano uz to ističe da Dodatak ugovoru o kreditu pa makar on naknadno uklonio razlog ništetnosti, ne utječe niti može utjecati na činjenicu ništetnosti ugovora. Stoga je sud po službenoj dužnosti obavezan paziti na ništetnost pravnog posla bez obzira na postavljanje takvog zahtjeva od strane ugovornih strana ili trećih osoba. Smatra da izraz konverzija iz citiranog Zakona predstavlja isključivo ekonomski termin radi promjene valute a ne pravni termin koji propisuje čl. 325. ZOO-a a potvrda takvog stajališta nalazi se i u praksi VSRH. Nadalje ističe da iz sadržaja Dodatka nigdje ne proizlazi da je on s tuženikom postigao nagodbu niti ne proizlazi da su stranke obnovile ugovor u smislu formiranja nekog novog ugovornog odnosa niti da se on odrekao prava utvrđenja nepoštenih odredbi ništetnim. Isto tako a vezano uz prednje ukazuje i na odredbu čl. 41. ZZP. U prilog svojih navoda poziva se i na sudsku praksu suda Europske unije te ističe da učinak konverzije nije istovjetan obeštećenju temeljem ništetnosti ugovora odnosno odredbi vezanih za valutnu klauzulu u švicarskom franku i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, prednje jer je tuženik u konverziji ponovno koristio nepoštene i jednostrano mijenjane kamatne stope iz usporedivih EUR kredita kao i jednostrano i nezakonito utvrđeni fiksni dio kamatne stope, također se nisu priznavale ni zatezne kamate. Pri tom ponovno ukazuje na sudsku praksu, posebno odluku VSRH broj Rev-2245/17 u kojoj je potvrđeno stajalište nižih sudova da banke ni u razdoblju nakon 2013. nisu otklonile nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja promjenjivosti redovne ugovorene kamatne stope pa bi eventualna nemogućnost osporavanja takvih kamatnih stopa one dužnike koji su izvršili konverziju značilo stavljanje u neravnopravan položaj. Isto tako provedenom konverzijom nisu uzete u obzir sve preplate koje je tužitelj imao zbog ništetnih i nepoštenih odredbi te je njemu nametnuta obveza da snosi razliku u početnoj glavnici uslijed kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, da snosi iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova početno utvrđenih otplatnih planova kao i razliku između veće kamatne stope po EUR kreditu u odnosu na CHF kredit.

Posebno ukazuje da prilikom provođenja konverzije tuženik nije tužitelju priznao potraživanje glede utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u CHF pa preostala glavnica tužitelja na dan 30. rujna 2015. prema izračunu konverzije iznosila 272.521,67 kn umjesto 244.169,88 kn. Kako je tuženik dostavio tužitelju traženu dokumentaciju po kreditu, isti je dao izvršiti izračun preplaćenih iznosa s osnove ništetne valutne klauzule u CHF i s osnova ništetne promjenjive kamatne stope a koji iznosi su predmet tužbenog zahtjeva u točkama II. i III. istog, kao i razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu a koji iznos se potražuje u točki IV. tužbenog zahtjeva. Vezano uz prednje ukazuje na nemogućnost postavljanja određenog zahtjeva pa u slučaju osporavanja izračuna od strane tuženika, predlaže provođenje financijskog vještačenja a po provođenju kojeg pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev.

Uz tužbu prilaže obavijesti o promjenama kamatnih stopa, otplatni plan, pregled prometa po Ugovoru, Ugovor od 13. listopada 2006., izvadak iz zemljišne knjige, dopis prednika tuženika o dospijeću prvog anuiteta, specifikaciju isplate kredita, potvrdu o plaćenim kamatama za 2007. godinu, Dodatak od 18. veljače 2016., simulirani otplatni plan u EUR, prijedlog Aneksa/Dodatka ugovora od 5. studenoga 2015., obavijest o provedenoj konverziji, izračun razlike i otplatni plan po konverziji, ujedno predlaže saslušanje stranaka.

2. Tuženik u određenom mu roku nije podnio odgovor na tužbu međutim je naknadnim podneskom zaprimljenim 18. prosinca 2019. (list 79) podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje radi podnošenja odgovora na tužbu te je ujedno uz taj podnesak dostavio i odgovor na tužbu (list 85).

Tuženik je u odgovoru potvrdio sklapanje Ugovora i Dodatka/Aneksa a koji je bio obvezan ponuditi tužitelju s obzirom na ZID ZPK, međutim je u ostalom dijelu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev kako po osnovu tako i po visini.

U pogledu promjenjive kamatne stope ukazao je na čl. 19.e ZID ZPK kao i to da su sukladno navedenoj odredbi visina glavnice i kamata određeni istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR pa smatra nespornim da je Aneksom izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Takve odredbe zamijenjene su s retroaktivnom primjenom pa stoga smatra neosnovanim navode tužitelja o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa. Pri tom ukazuje i na čl. 324. i čl. 326. ZOO-a. S obzirom na činjenicu da je prema čl. 19.e ZID ZPK tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim Zakonom, isti je tužitelju predložio sklapanje Aneksa a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama a ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora zamijenjena Aneksom, predlaže na tu okolnost saslušanje djelatnika banke.

Ističe da Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe odnosno ista nije pravno osnažena, međutim je došlo do zamjene postojeće odredbe novom pa stoga odredbe u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Pri tom ukazuje na stav VSRH iznesen u odluci broj Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019.

Smatra da tužitelj nema pravni interes voditi postupak niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje s obzirom na provedenu konverziju pri čemu ukazuje na sadržaj odluke VSRH broj Rev-2221/18.

U odnosu na valutnu klauzulu ističe da su stranke suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjuje se isključivo na ugovore u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF te ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga pravnu osnovu zahtjeva tužitelja ne može predstavljati odluka iz kolektivnog spora a isto tako ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Ukazuje i to da su stranke konverziju provele prije donošenja presude VTSRH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba.

Ukazuje na odredbe ZOO-a o dopuštenosti valutne klauzule pa je neosnovan navod tužitelja da bi on ugovaranjem valutne obveze u CHF bio nepošten.

U pogledu visine tužbenog zahtjeva ističe da tužitelj zahtjeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate a takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud bi u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a.

Ukazuje da je sklapanjem Aneksa tužitelju priznata preplata u iznosu od 11.959,97 kn kojom je isti u cijelosti obeštećen.

Ističe prigovor zastare, pri čemu navodi da ukoliko bi tužitelj iznio stav da je podnošenjem tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastare za njega u ovom postupku, da ne postoji nijedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32 ZPP. Primjena čl. 388. ZOO dovela bi u pitanje pravnu sigurnost . Stoga smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina računajući od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

Završno smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva oni potrošači koji su sklopili ugovor o kreditu u CHF neosnovano bili stavljeni u povoljniji položaj od onih koji su ugovore sklopili s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

U dokazne svrhe predlaže saslušanje svjedoka – djelatnika tuženika

3. Tužitelj se na prijedlog za povrat u prijašnje stanje i odgovor na tužbu očitovao podneskom od 16. ožujka 2020. (list 96) u kojem je prvenstveno istaknuto da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnesen nakon proteka roka iz čl. 118. ZPP-a. U pogledu odgovora na tužbu, ukazuje na neosnovanost prigovora zbog stava zauzetog u kolektivnom sporu. Ističe da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te da konverzija nije od utjecaja na isticanje ništetnosti, pri čemu on tužbom ne traži povrat stečenog bez osnove nakon sklapanja Dodatka nego za razdoblje od sklapanja Ugovora do obračuna konverzije.

U nastavku citira sadržaj odluke VTS odnosno VSRH u kolektivnom sporu odnosno vezano uz to ističe da se iste primjenjuju na ovaj slučaj pri čemu ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP.

Smatra neosnovanim prigovor zastare te ukazuje na stav VSRH iz odluke Rev-2245/17 sukladno kojem zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu, pa ukazuje da je njegova tužba kako u pogledu kamatne stope tako i u pogledu valute CHF podnesena unutar tog roka.

U pogledu konverzije ukazuje na stav iz odluke VSRH Posl.br. Rev-2868/18 sukladno kojem činjenica da su stranke izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, odnosno u takvom je slučaju potrebno utvrditi postoji li ili ne preplata po pojedinom ugovoru o kreditu te ukoliko postoji, visinu iste kao i to da li je sklopljenim aneksom izvršena restitucija utvrđene preplate u cijelosti ili samo dijelom. Također, sklapanjem Dodatka ne zadire se u obeštećenje niti se tužitelj odrekao potraživanja temeljem stjecanja bez osnove. Tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK pravomoćno je okončan postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Isto tako, ostale odredbe Ugovora ostale su na snazi te konverzija vrijedi od dana sklapanja Dodatka nadalje dok on traži stečeno bez osnove do 30.09.2015.

Premisa ZID ZPK je valjanost valute CHF, dok je u kolektivnom sporu takva odredba utvrđena ništetnom, konverzija ne dira u prava potrošača po osnovi tražbina potrošača temeljem ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora. Pri tom ukazuje i na odluku Suda Europske unije u presudi C-118/17 odnosno čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EZ o nepostojanju ugovorne odredbe koja je proglašena ništetnom.

3.1. I tuženik se na pravne stavove tužitelja očitovao podneskom od 15. lipnja 2020. (list 175) u kojem smatra je sklapanjem Dodatka došlo do izmjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF pa pravnu osnovu za isplatu više ne može predstavljati proširena primjena kolektivne presude. I dalje smatra da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak s obzirom na odluku VSRH u oglednom postupku broj Gos-1/19 pa u tom dijelu smatra da tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi Ugovora jer su iste u cijelosti uklonjene iz pravnog prometa. Sklapanjem Dodatka izmijenjene su ugovorne odredbe o CHF valuti i promjenjivosti kamatne stope i tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja Ugovora bila ugovorena EUR valutna klauzula dok je promjenjivost kamatne stope ugovorena u skladu s kretanjem EURIBOR-a. Tužitelju je priznata preplata iz razloga izmjene valute obveze za razdoblje od isplate Ugovora do 30.09.2015. te kada se odredba o valuti ne bi primjenjivala retroaktivno kako bi moglo doći do preplate za korist tužitelja. Kako je u konkretnom slučaju izmijenjena valuta obveze na način da je zamijenjena potpuno novom odredbom s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema pravo na bilo kakvo daljnje obeštećenje jer je umanjen neotplaćeni dio glavnice kredita i utvrđena je preplata. Uz prednje navode ukazuje na mišljenje vještaka Ručević d.o.o. te u slučaju prihvaćanja provođenja vještačenja predloženog po tužitelju smatra da bi istim trebalo utvrditi da li je tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora s valutom CHF iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu i da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama u predmetnom periodu. Smatra da tumačenje Direktive 93/13/EZ nije primjenjivo u ovom slučaju zbog različite činjenične i pravne osnove. Ustraje pri prigovoru zastare iz razloga iznesenih u odgovoru na tužbu te se poziva na sudsku praksu na prednju okolnost.

3.2. Daljnji podnesak tužitelja zaprimljen je 7. srpnja 2020. (list 235) te se u istom očitovao na podnesak tuženika opisan u toč. 3.1. iznoseći stav da se odluka Z1/19 ne može primijeniti na ovaj slučaj, da je ugovorna obveza tužitelja izmijenjena konverzijom dok izvanugovorna obveza temeljem stjecanja bez osnove nije predmet konverzije. Iako je konverzija u Republici Hrvatskoj bila fakultativna za potrošače (za razliku od Mađarske), radilo se o prividnoj mogućnosti jer je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio nepredvidiv te su mnogi potrošači spašavali egzistenciju potpisivanjem Dodatka i prelaskom na EUR valutu sa nametnutom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom na koju nisu mogli utjecati. Da je ništetnost valutne klauzule u CHF pravomoćno potvrđena kada i ništetnost promjenjive kamatne stope, tada ne bi ni bilo potrebe za konverzijom. U pogledu konvertirane glavnice smatra da odlučno pitanje nije da li su banke preplaćenim iznosima zatvarale konvertiranu glavnicu, već jesu li zatvarale ispravnu glavnicu odnosno onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, a jedina ispravna glavnica bila je ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. U konačnici bi to značilo da su tečajne razlike koje su posljedica nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ostale netaknute te kao takve naplaćene i nikada vraćene potrošaču.

3.3. Daljnji stavovi tužitelja u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva izneseni su i u podnesku od 12. listopada 2020. (list 273).

4. S obzirom da je sud odbio prijedlog za donošenje presude zbog ogluhe (zapisnik od 14. srpnja 2020.) postalo je bespredmetno donošenje odluke o podnesenom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje.

Sukladno prijedlozima stranaka iznesenim do zaključenja prethodnog postupka, u ovoj pravnoj stvari provedeni su dokazi saslušanjem tužitelja (list 301), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 321) te su pročitane sve spisu priložene isprave. Dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ČK odbijen je kao nepotreban.

Tužitelj je po provedenom vještačenju nalaz vještaka prihvatio u cijelosti te u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev (podnesak od 17. prosinca 2025. - list 344).

Tuženik se na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka očitovao podneskom od 18. ožujka 2026. (list 349), međutim nije tražio da vještak svoj nalaz iznese usmeno na ročištu (zapisnik od 24. ožujka 2026. - list 473).

4.1. Tužitelj je u iskazu u bitnom naveo da je kredit kod prednika tuženika podigao jer se isti najviše reklamirao i imao najnižu kamatnu stopu, da je imao namjeru podići kunski ili EUR kredit ali za isto nije bio kreditno sposoban i tražili su se drugi uvjeti a kredit u CHF mu je u stvari guran u banci jer da je dobar pošto ne trebaju jamci, prethodno sklapanju ugovora nije bio štediša kod prednika tuženika. Radi realizacije kredita je u više navrata bio u poslovnici prednika tuženika u Rijeci, pri tom nije imao osobnog bankara već je prilikom donošenja dokumentacije svaki puta kontaktirao s drugom osobom pri čemu se ne sjeća osobe imena ČK. Dobio je gotov ugovor od banke te je isti išao ovjeriti kod javnog bilježnika, ne sjeća se da mu je nešto posebno pojašnjeno oko istog. On i supruga su ugovor pročitali ali iz istog nisu sve razumjeli. Nije mu u banci rečeno da valuta CHF nema zaštitu Hrvatske narodne banke, nije ništa pojašnjeno oko promjenjive kamatne stope već zna da je ista na početku iznosila 3,88% a da je kasnije rasla i u jednoj je fazi iznosila 6%. Obavijesti o promjeni kamatne stope je dobivao ali nije razumio niti je bilo pojašnjeno zašto je došlo do promjene. Ugovor o konverziji je sklopio jer je to bilo jedino rješenje, oko 2011. je rata narasla na oko 3.000,00 kn a na početku je ista iznosila oko 1.670,00 kn. U konverziji mu je banka priznala preplatu i isto je vraćeno kroz smanjene rate. Kredit otplaćuje i dalje, sad mu rata iznosi oko 1.900,00 kn.

4.2. Vještak financijske struke je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio kako slijedi:

- da je između stranaka bio sklopljen Ugovor na iznos od 70.400,00 CHF (326.656,00 kn) koji je tužitelju isplaćen 20.10.2006., pri čemu je srednji tečaj tuženika na dan isplate iznosio 4,640000, da je kamatna stopa tada bila 3,88%, da je anuitet iznosio 366,95 CHF (1.702,65 kn), rok otplate bio je 25 godina (300 mjeseci) prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja;

- da je s danom 30.09.2015. provedena konverzija kredita na valutnu klauzulu EUR, pri čemu je nedospjeli dug na dan konverzije iznosio 54.595,52 CHF;

- da je u razdoblju do provedene konverzije tuženik sedam puta mijenjao kamatnu stopu (prikaz u Tablici 2);

- da je izvršena rekonstrukcija početnog otplatnog plana u CHF za sve anuitete koji su dospijevali u razdoblju od 30.11.2006. do 30.09.2015. pri čemu je za razdoblje od 01.01.2014. primijenjena zakonska kamatna stopa koja je vrijedila za stambene kredite u CHF odnosno 3,23% (prikaz u Tablici 3);

- u Tablici 4 prikazan je otplatni plan prema obračunu banke sa primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete dospjele do 30.09.2015.;

- u toč. 2.3.1. vještak je utvrdio razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i to u iznosu od 5.997,89 EUR, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora (Tablica 5);

- u toč. 2.3.2. u pogledu tečajne razlike u odnosu na početni tečaj CHF, naveo je da je tečaj CHF oscilirao odnosno bio viši i niži u odnosu na trenutak plasmana kredita, da je otplaćivan prema srednjem tečaju banke a potraživanje čini vrijednost koja odgovara iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već preplaćenih kamata, kako bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja; obračun prednjeg prikazan je u Tablici 6 pa je tako tužitelj više uplatio na ime tečajnih razlika do provedene konverzije iznos od 4.737,62 EUR, dok je manje platio iznos od 191,44 EUR (kada je tečaj bio manji od početnog – Tablica 7);

- u pogledu provedene konverzije s danom 30.09.2015. vještak je pojasnio da je svrha iste simulacija otplatnog plana EUR kredita tako da je početni stvarno isplaćeni iznos od 326.656,00 kn pretvoren u iznos od 44.172,56 EUR prema tečaju na dan isplate kredita, te prema tako konvertiranom kreditu i prema obračunu banke na dan 30.09.2015. navedenom u Dodatku, iznos preostale glavnice je 35.675,83 EUR odnosno 272.521,67 kn po primijenjenom tečaju 7,637500 za 1 EUR a tako dobiveni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama već predstavlja stanje glavnice prema EUR kreditu;

- da prema stvarno realiziranom otplatnom planu preostala glavnica iznosi 54.595,52 CHF odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita radi se o iznosu od 253.323,21 kn, pa se dolazi do razlike od 19.198,46 kn/2.548,07 EUR na dan 30.09.2015. i isto predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji (Tablica 8), gledajući iz perspektive ništetnosti valutne klauzule u CHF;

- nadalje utvrđuje da je tuženik u obzir uzeo sve uplate izvršene po tužitelju po CHF kreditu te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedine uplate, slijedom čega je u Tablici 9 prikazano da više uplaćeno EUR (preplata) iznosi 1.565,68 EUR po tečaju pretvorbe na dan 30.09.2015. koji je iznosio 7,638832, da razlika tj. više uplaćeno HRK (preplata) iznosi 11.959,97 kn odnosno da razlika EUR po tečaju pretvorbe 7,5345 (preplata) iznosi 1.587,36 EUR, pa su na taj način realizirane uplate premašile iznos potreban za namirenje uplate prema simuliranom EUR kreditu te tako utvrđena preplata na dan 30.09.2015. iznosi 1.565,68 EUR;

- da je tuženik proveo konverziju kredita tužitelja iz CHF u EUR sukladno ZID ZPK i radi se o usporedbi sa simuliranim EUR kreditom odnosno to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa valutnom klauzulom u CHF pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj;

- da su u obzir uzete sve uplate tužitelja ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u EUR a ne i sa CFH kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom;

- da su uzeti u obzir svi efekti konverzije odnosno gledan je i vremenski tijek – kada se događala pojedina uplata i razlika na temelju više plaćene kamate ili tečajna razlika te je isto stavljeno u odnos sa preplatom i razlikom glavnice sukladno odredbama ZOO o redu uračunavanja (čl. 171. i 172) kamata i troškova, sukladno čemu:

1) razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan iznose 5.997,89 EUR 2) tečajne razlike u odnosu na početni/inicijalni tečaj iznose 4.737,62 EUR 3) razlika u iznosu preostale glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 2.548,07 EUR, odnosno ukupno 13.283,58 EUR;

4) preplata EUR po tečaju pretvorbe iznosi 1.587,36 EUR

5) zatezne kamate na razlike iz toč.1. do 30.09.2015. iznose 5.065,37 EUR 6) zatezne kamate na razlike iz toč. 2. do 30.09.2015. (umanjene za preplatu) iznose 3.478,01 EUR

(sve prikazano u Tablici 10), slijedom čega zaključno mišljenje vještaka glasi da je tužitelj do konverzije kredita više uplatio iznos od 5.997,89 EUR (pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala), iznos od 4.737,62 EUR (razlika tečaja pod pretpostavkom da se isti nije mijenjao), da nepriznati iznos umanjene glavnice iznosi 2.548,07 EUR, da realizirane uplate premašuju iznos potreban za namirenje po simuliranom EUR kreditu za iznos od 1.587,36 EUR.

Sukladno prednjem tražbina tužitelja na ime preplate po kamati, valuti i razlici glavnice na koju zatezne kamate teku od 1.10.2015. iznosi 13.283,58 EUR, a na ime preostale dospjele zatezne kamate iznos od 3.478,01 EUR.

5. Na nalaz i mišljenje vještaka opisano u toč. 4.2. tužitelj nije istakao primjedbe već je isti nalaz prihvatio te sukladno tom nalazu postavio određen tužbeni zahtjev za isplatu (podnesak od 17.12.2025. – list 344), na način da je zatražio ukupan iznos od 16.761,59 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa do isplate.

5.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik se očitovao podneskom od 18.03.2026. (list 349), osporivši isti u cijelosti, prvenstveno osporivši izračun razlike zbog promjene kamatne stope, smatrajući da je za prikaz ispravne razlike bilo potrebno usporediti iznose anuiteta i preračunati u HRK po tečaju na dan isplate kako bi se isključile tečajne razlike a vještak je usporedio iznose kamata i preračunao u HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U pogledu utvrđene preplate ista po fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.587,36 EUR pa bi u tom iznosu trebalo oduzeti potraživanje tužitelja. Osporava metodologiju izračuna jer je izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. U pogledu podneska tužitelja ističe da se protivi preinaci tužbe. Osporava da bi tužitelj imao pravo na zateznu kamatu jer se u konkretnom slučaju radi o obračunu kamate na kamatu. Smatra da je u obzir trebalo uzeti i tzv. negativne razlike, neovisno o tome što nije postavljen protutužbeni zahtjev odnosno prigovor prijeboja (pri čemu ukazuje na odluku VSRH Rev-1277/22). Osporava da bi tužitelj imao pravo na razliku između iznosa glavnice koji se dobiva ako se uzmu u obzir početne vrijednosti kredita i onog koji je utvrđen u Dodatku i koji je sačinjen sukladno ZID ZPK. I dalje smatra da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedene konverzije, pri čemu Direktiva 93/13 EEZ nije primjenjiva na konkretan slučaj već je primjenjivo isključivo hrvatsko pravo.

Tuženik je u opisanom podnesku iznio i daljnje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, uz dostavu sudske prakse na prednju okolnost.

5.2. Očitujući se na podnesak tuženika iz toč. 5.1., tužitelj je u podnesku od 20.03.2026. (list 465) iznio suprotne stavove, također ukazujući na dosadašnju sudsku praksu. Tako ukazuje na odluku VSRH Rev-1096/22 sukladno kojoj se provedena konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze dok se ovdje radi o samostalnoj, izvanugovornoj obvezi, da on u ovom postupku potražuje isplatu onog iznosa koji mu pripada zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora od dana sklapanja istog do provedene konverzije a koji iznos je financijskim vještačenjem stavljen u omjer s izračunom konverzije te umanjen za novčani iznos koji mu je konverzijom priznat.

5.3. Stranke nisu tražile dopunsko očitovanje vještaka bilo pisanim putem ili iznošenje nalaza na ročištu, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da je vještak sačinio nalaz sukladno zadatku suda, te da je nalaz potpun i bez proturječnosti ili nedostataka koje bi isti dovele u pitanje, slijedom čega ga u cijelosti prihvaća.

U pogledu prigovora tuženika, isti nije prigovorio samom matematičkom izračunu već metodologiji a što nije u domeni vještaka već zadatke vještaka određuje sud. Slijedom navedenog, nije traženo dopunsko pisano očitovanje vještaka.

6. Prvenstveno je potrebno navesti da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom VSRH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. (NN 79/07 sa daljnjim izmjenama, dalje: ZZP/07) i to odredbi čl. 96. i 97. istog. Uz navedeno, isto je protivno i odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

Tom presudom potvrđena je presuda VTS Posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

6.1. Također, VSRH je u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. utvrdio da su tužene banke (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena valuta vezana uz CHF pri čemu prije a i u vrijeme sklapanja takvih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja se temelji na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici (banke) postupili protivno odredbama ZZP. Tom presudom potvrđena je presuda VTS Posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

6.2. Odredbom čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, a prema st. 2. interesi iz st. 1. mogu između ostalog biti i potrošački. Odredba čl. 502.b ZPP-a propisuje što se može tražiti tužbom iz čl. 502.a, dok odredba čl. 502.c propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.3. Iz navoda u tužbi te daljnjih navoda tužitelja vidljivo je da isti u ovoj pravnoj stvari podnosi tužbu kao fizička osoba – potrošač, radi teže povrede potrošačkih interesa i prava te istu temelji na presudi donesenoj u tzv. kolektivnom sporu, što sukladno čl. 502.a st. 1. ZPP-a znači da je sud vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora, u konkretnom slučaju odlukama opisanim u toč. 6. i 6.1.

Vezano uz prednje utvrđenje, kao i brojne odluke poglavito Ustavnog suda Republike Hrvatske, sud je ocijenio nepotrebnim saslušanje svjedoka djelatnika banke na okolnost toga da su tužitelju bili pojašnjeni parametri promjene kamatne stope i valutne klauzule.

6.4. Analizom i ocjenom prethodno provedenih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev kako je isti specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja, osnovan u cijelosti, neovisno o tome što je između stranaka sklopljen Dodatak, i to iz razloga koji se iznose u nastavku ove odluke.

7. Potrebno je navesti da je u vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi bio ZZP/03 koji je u čl. 3. toč. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Cijeneći iskaz tužitelja kao i sadržaj Ugovora, sud nalazi utvrđenim da tužitelj ima status potrošača u smislu navedene odredbe ZZP, odnosno na tu okolnost prihvaća iskaz tužitelja. Prednje posebno zbog činjenice da je iz samog Ugovora vidljivo da tužitelj isti nije sklopio kao vlasnik obrta ili zastupnik pravne osobe već kao fizička osoba odnosno da je isti Ugovor sklapao kao obrtnik, tada bi u svakom slučaju isto bilo i istaknuto na njegovoj strani kao korisniku kredita.

7.1. Nadalje, 30. rujna 2015. na snagu je stupio ZID ZPK/15 (NN 102/15) kojom je u glavi IV.a regulirana Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Navedenim zakonom i to čl. 19.e bila je propisana obveza i ovdje tuženika da u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu zakona, dostavi potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. a koji izračun se temelji na čl. 19. c ZID ZPK/15, dok je potrošač imao mogućnost prihvatiti konverziju te sklopiti ugovor o konverziji.

Pravilo o načinu izračuna konverzije bilo je sadržano u čl. 19. c ZID ZPK/15 koji glasi: "(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

8. Neosnovani su prigovori tuženika izneseni na okolnost ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jer je o tim prigovorima odluka donesena u tzv. kolektivnom sporu a kojom odlukom je ovaj sud vezan (izneseno u prethodnim točkama).

8.1.Također je neosnovan prigovor zastare, pri čemu se ukazuje da sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je ovdje slučaj, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke i neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je tužba radi isplate u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. ista je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora a koja pravomoćnost je nastupila 13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018. (toč. 6. i 6.1.) 8.2. Kao što je prethodno izneseno, u ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između stranaka bio sklopljen Ugovor sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, kao i da je temeljem odredbi ZID ZPK/15 sklopljen Dodatak, kojim je početno ugovoreni kredit sa valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u EUR u kojem je tuženik utvrdio iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. u iznosu od 35.675,83 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika (odnosno prednika), kao i da je na dan 30.09.2015. utvrđena preplata 11.959,97 kn koja je korištena za namirenje budućih anuiteta.

Sporno je da li tužitelj, s obzirom na sklopljeni Dodatak i dalje ima pravo na obeštećenje.

8.3. Na opsežne prigovore tuženika iznesene na prednju okolnost valja odgovoriti da tužitelj ima pravo postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev u situaciji kada provedena konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora.

Konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, no ne i na izvanugovorne odnose stranaka, kao što je i restitucijski zahtjev za povrat onoga što je stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U skladu s navedenim tužitelj kao potrošač neovisno o provedenoj konverziji kredita ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica uzrokovanih ništetnim ugovornim odredbama, kako one o promjenjivosti kamatne stope, tako i one kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, pod uvjetom da onim što mu je priznato na ime preplate pri izračunu i provedbi konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te da se pritom sam tužitelj nije odrekao prava isticanja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u sklopljenom aneksu tom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora. Iz sadržaja proizlazi da u njemu nema takve izjave tužitelja, a u Dodatku, ali niti u izračunu konverzije sačinjenom po tuženiku ne navodi se promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, niti izračun konverzije sadrži obračun preplaćena iznosa po osnovi više plaćene kamate u odnosu na onu početno ugovorenu kamatnu stopu.

Nadalje, kako unatoč zakonom propisanoj mogućnosti da ne prihvati po tuženiku predloženi prijedlog konverzije kredita (banka je prema odredbama ZID ZPK/15 bila obvezna izvršiti izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i dostaviti ga potrošaču zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjena ugovora o kreditu), takva je mogućnost izbora na strani tužitelja faktički bila prividna u situaciji kada mu je alternativna opcija bila ostanak u takvom ugovornom odnosu u kojem je kretanje tečaja CHF-a, a ovisno o tomu i visina anuiteta kredita bilo potpuno nepredvidivo. Stoga u tom kontekstu i tužitelj kao potrošač mora imati mogućnost uspostave položaja u kojem bi se nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale, a posljedično tomu i mogućnost povrata koristi koju je trgovac – tužena banka stekla na njegovu štetu na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF.

Točna je tuženikova tvrdnja da je izvršenom konverzijom kredita tužitelj na dan 30. rujna 2015. stavljen u položaj u kojem bi se nalazio da je koristio kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u EUR i u tom je kontekstu prema izračunu konverzije tužitelju smanjena visina neotplaćene glavnice. No, sud smatra da je to neodlučno za ocjenu zahtjeva tužitelja jer tim smanjenjem neotplaćene glavnice nisu sanirane posljedice ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to jest unatoč pravilno i zakonito provedene konverzije tužitelj , prema nalazu i mišljenju vještaka, nije potpuno obeštećen od posljedica ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF jer mu izračunom konverzije priznatom preplatom nisu u cijelosti podmireni preplaćeni anuiteti kredita po tim ništetnim ugovornim odredbama.

Nadalje, sklapanjem Dodatka izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate i ne radi se o sklapanju novog ugovora, što uostalom proizlazi i iz čl. 10. Dodatka.

Također, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 nije postojala pravomoćna odluka o utvrđenju ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pa tužitelj, kao prosječni potrošač u vrijeme sklapanja Dodatka nije mogao znati da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, dok u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 postojala pravomoćna odluka odnosno tužitelj je o tome mogao imati informaciju (isto kao što je takvo saznanje imao i tuženik) ali je eventualno odricanje tužitelja od potraživanja po toj osnovi trebalo biti sadržano u Dodatku ili drugoj ispravi.

Završno, u pogledu prednjeg ukazuje se i na odluku Suda Europske unije broj C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u kojem je zauzeto shvaćanje da nacionalni sud mora provjeriti da li je nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora nikada nije ni postojala a osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

Stoga tužitelj kao potrošač ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi Ugovora do dana konverzije nego ima pravo na razliku, ukoliko ista postoji, a što se može utvrditi financijskim vještačenjem. Na taj način dolazi i do izjednačavanja korisnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF koji su sklopili Dodatak sa onim korisnicima takvih kredita koji takav Dodatak nisu sklopili ili nisu mogli, jer su oni do dana konverzije imali jednak pravni status te su trpjeli jednake pravne posljedice osnovnog Ugovora. Iz naprijed navedenih razloga su rješenjem suda vještaku utvrđeni zadaci kako je to u rješenju i izneseno te je vještak u cijelosti udovoljio prednjem.

8.4. U pogledu tzv. negativnih razlika odnosno utvrđenja da je tečaj CHF u pojedinim otplatnim mjesecima bio niži od tečaja koji se primjenjivao u trenutku isplate kredita i čime je tužitelj manje platio 191,44 EUR, pa da bi isto trebalo uzeti u obzir, ističe se da sud ovako utvrđenu razliku nije uzeo u obzir pri utvrđenju visine tražbine tužitelja. Prednje iz razloga što je o tom pravnom pitanju (a o kojem je postojala različita sudska praksa), VSRH u svojoj odluci broj: Rev-999/2023-2 od 17. siječnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora radi prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita. U pogledu preinake tužbe, koja je dopuštena rješenjem suda, ukazuje se na pravno shvaćanje VSRH Posl.br. Su IV-123/24 o dopuštenosti preinake tužbe nakon provedenog vještačenja.

Stoga je sud sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev te je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

9. Odluka o troškovima sadržana u toč. II. izreke presude temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega su tužitelju priznati troškovi kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, zastupanje na 3 ročišta te sastav obrazloženih podnesaka i to od 16.03.2020. (očitovanje na odgovor na tužbu), 07.07.2020. (očitovanje na naknadni podnesak tuženika), 17.12.2025. (očitovanje na nalaz vještaka), – svaka radnja po 500,00 EUR odnosno ukupno u tom dijelu iznos od 3.500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 8. toč. 1. Odvjetničke tarife) te PDV na prednje u iznosu od 875,00 EUR, odnosno u tom dijelu ukupno 4.375,00 EUR. Uz navedeno je priznat trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR (sukladno računu vještaka) te trošak sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 171,48 EUR, dok tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu s obzirom na izmjene Zakona o sudskim pristojbama.

Stoga ukupno priznati trošak tužitelju iznosi 5.146,48 EUR.

Nisu priznati troškovi sastava ostalih podnesaka niti troškovi sastava požurnica jer se ne radi o potrebnim troškovima u smislu čl. 155. ZPP-a.

Delnice, 8. svibnja 2026.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.