REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-124/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi isplate, 8. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: broj: 112 -50- 5561604 sklopljenog 28. rujna 2010. između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao Banke sa druge strane, koja odredba glasi: ''Naknada za obradu kredita: 4,50 % (četiri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 276,55 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 8. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna s topa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, za iznos od 10,64 EUR odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika navodeći da je između tužitelja, kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika, kao kreditora s druge strane 28. rujna 2010. u Puli sklopljen Ugovor o kreditu broj: 112-50-5561604., te da je u čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorena za slučaj spora mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ističe da je prorogacijska klauzula ugovorena čl. 13. Ugovora o kreditu sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena, budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika pa se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, stoga ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je nepoštena odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je u konkretnom slučaju tužitelj potpisao Ugovor s tuženikom kojeg je tuženik unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje tužiteljem uz uvjet da prihvate sve uvjete sadržane u Ugovoru, stoga tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Takvu ugovornu odredbu tuženik da je uvrstio u Ugovor sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove za sebe. Kako se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije bila ni postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz Zakona o parničnom postupku te u tom smislu tužitelj ukazuje kako prema članku 59. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, da je nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Slijedom gore navedenoga, tužitelj da podnosi tužbu naslovnom sudu jer iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u Poslovnoj jedinici - Filijali tuženika u Puli, pa iz te činjenice proizlazi i mjesna nadležnost prvostupanjskog suda u Puli sukladno čl . 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova. Nadalje, navodi da je u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: ''Naknada za obradu kredita: 4,50 % (četiri zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'', te da je tuženik od tužitelja 28. rujna 2010. na ime troškova obrade zahtjeva i odobravanja kredita naplatio iznos od 4.950,00 HRK (656,98 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450). Tuženik da je o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014., čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) i kao takvog dao ga na potpis tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da tužitelj nije bio informiran, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih je mogao znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 4,50 % od iznosa odobrenog kredita. Stoga je navedena odredba nepoštena, odnosno ništetna (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača 2003.) te tužitelj ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe sadržane u čl. 3. predmetog Ugovora o kreditu, te ujedno od tuženika potražuje parnični trošak i to 250,00 EUR za sastav tužbe te 37,19 EUR na ime troška sudske pristojbe na tužbu.
2. Tuženiku je dopisom ovog suda od 24. veljače 2026. dostavljena tužba na odgovor u roku od 45 dana uz upozorenje da će sud, ako u zadanom roku ne podnese odgovor, donijeti presudu zbog ogluhe temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).
3. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je kako je navedeni dopis s tužbom i prilozima tuženici uručen 25. veljače 2026. Rok za dostavu odgovora na tužbu je protekao, a tuženica odgovor na tužbu nije dostavila.
4. S obzirom na to da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženicu spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, utvrđeno je da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. ZPP te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točci I izreke ove presude zbog ogluhe.
5. Pri tome je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP tužitelju valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe iznos od 250,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u uplaćenom iznosu od 26,55 EUR u skladu s Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (“Narodne novine” broj 37/23), dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje troškova ovog postupka odbijen kao previsoko postavljen.
U Puli-Pola 8. svibnja 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranku, u roku od petnaest dana od dana primitka ove presude, a odluku o žalbi donosi nadležan županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP).
Dostaviti:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku
