REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] B 5

Poslovni broj: Us I-2203/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenula tužiteljica BULB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], BUL, M [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, u Rijeci, Đure Šporera 4, kojega zastupa službena osoba BU, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 6. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, KLASA: UP/I-216-04/25-01/4672, URBROJ: 511-09-23-25-1 od 28. listopada 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-01/4672, URBROJ: 511-09-23- 25-1 od 28. listopada 2025., tužiteljica je, u svojstvu državljanke treće zemlje (Indije), protjerana iz Republike Hrvatske, te su joj određena zabrana ulaska i boravka u EGP- u u trajanju od šest mjeseci, uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće:

„Dana 28.10.2025 godine u 17,00 sati u prostorije l. policijske postaje Rijeka pristupila je prethodno po pozivu predmetna državljanka Indije, MU. Izvršenom provjerom putem informacijskog sustava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske utvrđeno da je predmetna u Republiku Hrvatsku doputovala 17.012024. godine temeljem odobrene dozvole za boravak i rad za poduzeće „MAX TEAM" d.o.o. koja dozvola je ukinuta 21.03.2024. godine. Nakon toga je bila zaposlena u poduzeću „Spod Lipe" j.d.o.o. u Pazinu na temelju dozvole za boravak i rad s rokom važenja od 19.03.2025. do 18.03.2026. godine za radno mjesto stolar. Radni odnos u navedenom poduzeću prestao je predmetnoj dana 20.03.2025. godine kada je odjavljena s mirovinskog osiguranja. Nakon prestanka radnog odnosa iskoristila je vrijeme nezaposlenosti unutar važenja dozvole za boravak i rad od 60 dana što je propisano čl. 103.a Zakona o strancima. Rješenjem PP Pazin s ispostavom Buzet KLUPA-216-02/25-23/4228, UR BR:51108-26-25-3 od 14.07.2025. godine ukinuta je dozvola za boravak i rad s rokom važenja od 19.03.2025. do 18.03.2026. godine trgovačkom društvu SPOD LIPE j.d.o.o. za Kawandeep Kaur Kawandeep Kaur. Rješenje je izvršno dana 29.07.2025. godine. Po navedenom Rješenju prestaje zakoniti boravak u R. Hrvatskoj za predmetnu stranu državljanku, te je bila dužna napustiti teritorij Europskog gospodarskog prostora u roku od 15 dana računajući od dana izvrsnosti Rješenja.

MU nastavila je nezakonito boraviti u [adresa] bez odobrenja za privremeni ili stalni boravak odnosno bez važeće vize, na području Istre a potom Primorsko-goranske županije na adresi [adresa] u unajmljenom stanu zajedno sa suprugom ĆU, **.**.1999. godine.

Dana 17.09.2025. godine poslodavac „RI-TEX" d.o.o. podnosi zahtjev za dozvolu za boravak i rad za predmetnu, u vrijeme kada se nalazila u nezakonitom boravku.

MU je u prostorijama l. policijske postaje Rijeka saslušana na Zapisnik te je konstatirano da se radi o državljaninu treće zemlje koji nema važeću vizu, nije na kratkotrajnom boravku, te nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište odnosno stalni boravak, čime su ostvarena obilježja nezakonitog boravka propisanog u čl. 183. st. 1. t. 2. Zakona o strancima. (…)

Prilikom donošenja ovog rješenja uzete su u obzir i okolnosti iz čl. 191. st. 1. Zakona o strancima.

Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja nezakonito boravi u [adresa], na podlozi utvrđenog činjeničnog stanja i primjene navedenih zakonskih propisa riješeno je kao u izreci.“

2. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 1.250,00 eura (PDV uključen). Tužiteljica tvrdi, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Tužiteljica je prvi put došla u RH 17.01.2024. godine na temelju odobrene dozvole za boravak i rad kod poslodavca MAX TEAM d.o.o.. Od dolaska u RH bila je zaposlena kod dva poslodavaca te je kroz cijelo vrijeme zakonito boravila u [adresa]. Tužiteljica je posljednju dozvolu za boravak i rad imala za rad kod poslodavaca SPOD LIPE j.d.o.o., a koja je bila izdana za period od 19.03.2025. godine do 18.03.2026. godine. Radni odnos kod poslodavca SPOD LIPE j.d.o.o. prestao je iznenada 20.03.2025. godine kada je poslodavac telefonskim putem obavijestio tužiteljicu kako joj prekida radni odnos. Osim što je obaviještena o prestanku radnog odnosa ujedno ju je poslodavac izbacio iz stana koji joj je osigurao prilikom zaposlenja, a u kojem je do tad tužiteljica bila smještena. Dozvola za boravak i rad izdana za poslodavca SPOD LIPE j.d.o.o. ukinuta je Rješenjem Policijske postaje Pazin s ispostavom Buzet, KLASA: UP/I-216-02/2523/4228, URBROJ: 511-08-26-25-3 od dana 14.07.2025. godine.

(…)

U postupku prije donošenja pobijanog rješenja, ni u jednome trenutku tužiteljici nije bio osiguran prevoditelj niti joj je omogućena pravna pomoć. U obrazloženju pobijanog rješenja navodi se kako su razlozi za izdavanje pobijanog rješenja utvrđeni nakon saslušanja tužiteljice na zapisnik. Nejasno je kako je tužiteljica mogla dati bilo kakav iskaz s obzirom da nema znanje hrvatskog jezika da razumije svoja prava u postupku ni da obrazloži razloge koji bi eventualno spriječili donošenje pobijanog rješenja.

(…)

Nadalje, sukladno čl. 196. Zakona o strancima izričito je propisano da se u postupku donošenja rješenja o protjerivanju, državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje na kratkotrajnom boravku koji ne razumije hrvatski jezik osigurat će se prevođenje na jezik koji razumije.

(…)

Ukazuje se da je pobijano rješenje doneseno sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o strancima koji propisuje da se državljanina treće zemlje može protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice. Iz prethodno navedene odredbe proizlazi da donošenje rješenja o protjerivanju zbog nezakonitog boravka u RH nije obavezno, već ovisi o činjenicama utvrđenim u postupku. S obzirom da zakon ne propisuje obvezu izdavanja rješenja o protjerivanju činjenica da tužiteljici nije osiguran prevoditelj i mogućnost da iznese bitne činjenice dokazuje da tuženik pri donošenju rješenja nije pravilno utvrdio činjenično stanje. Iz samog obrazloženja pobijanog rješenja razvidno je da tuženik nije pravilno utvrdio činjenično stanje. Obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge radi kojih je tuženik utvrdio da je u konkretnom slučaju nužno izdati rješenje o protjerivanju. Naime, pri donošenju pobijanog rješenja povrijeđen je članak 191. stavak 1. Zakona o strancima prema kojemu tuženik, prije donošenja rješenja o protjerivanju, ne da može, nego mora, između ostalog, uzeti u obzir: duljinu boravka tužitelja u RH i njegovu socijalnu i kulturalnu integraciju te njegove veze sa državom porijekla.

Nesporno je da je tužiteljica u RH od 17.01.2024. godine. U vremenu koje je provela u RH tužiteljica je redovito radila kod više različitih poslodavaca na više različitih mjesta. Iz navedenog slijedi da tužiteljica jest socijalno i kulturalno integrirana u Republici Hrvatskoj. U protivnom, ne bi bio zaposlena kod više različitih poslodavca koji su, očito, bili zadovoljni njenim radom i osobnošću. Kroz cijeli boravak u RH tužiteljica nije prekršajno ni kazneno osuđivana te ni na koji način ne predstavlja sigurnosnu opasnost za državu i društvo. Nadalje, tužiteljica je u braku te u RH živi sa suprugom. Osim supruga za RH tužiteljicu vežu i mnogobrojni prijatelji čime je razvidno da je tužiteljica uzorna građanka koja se potpuno integrirala u društvo.

Dokaz socijalne i kulturne integracije ujedno je razvidan iz činjenice da tužiteljica ima osigurano radno mjesto u društvu RI-TEX d.o.o. s kojim planira sklopiti ugovor o radu odmah po ishodovanju dozvole za boravak i rad. Društvo RI-TEX d.o.o. je za tužiteljicu 17.09.2025. godine podnijelo zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad. Društvo RI-TEX d.o.o. je prije podnošenja zahtjeva za dozvolu za boravak i rad sukladno propisima provelo prethodni postupak kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: HZZ) kako bi pribavili pozitivno mišljenje HZZ-a koje je nužno za izdavanje dozvole. Tužiteljica zbog vremenskog trajanja za pribavu pozitivnog mišljenja HZZ-a i izdavanja dozvole za boravak u rad nije bila u mogućnosti regulirati boravak u RH.

Nakon što je tužiteljici poslodavac SPOD LIPE j.d.o.o. iznenada dao otkaz i izbacio je iz stana ista je prvenstveno bila okupirana da što prije iznajmi stan kako bi osigurala mjesto za život te zbog toga i stanja na tržištu rada nije bila u mogućnosti pronaći novi posao. Tužiteljica zajedno sa suprugom od dana 19.05.2025. godine iznajmila je stan i od tada boravi na adresi [adresa].

Tužiteljica nije povezna s državom podrijetla s obzirom da se iz Indije preselila s namjerom da se zaposli i trajno nastani, a ujedno nije povezana ni sa jednom drugom državom osim RH. Pri donošenju pobijanog rješenja nisu uzete u obzir okolnosti da tužiteljica u Indiji nema osigurano mjesto života, nema porodice kod koje bi mogla otići te nema posao, što dokazuje da bi njen povratak u Indiju ugrozio njenu egzistenciju dok u RH ima porodicu, prijatelje, osiguran stan i posao. Protjerivanjem tužiteljice iz RH bi nastala puno veća šteta, a njenim ostankom u RH se ostvaruju samo koristi ne samo za nju već za društvo s obzirom da će se ista zaposliti, plaćati porez te trošiti novac unutar države, a ujedno ne predstavlja bilo kakvu opasnost za državu i društvo. Zaključno, društvo RI-TEX d.o.o. je u postupku ishodovanja potrebnih isprava kako bi tužitelj mogao regulirati svoj boravak u RH.

Sve navedeno ukazuje da je tuženik pri donošenju pobijanog rješenja postupio protivno čl. 191. st. Zakona o strancima te ne da nije proveo test razmjernosti već nije utvrdio niti jednu drugu okolnost u konkretnom slučaju osim činjenice da je tužiteljici ukinuta prethodno izdata dozvola.

Pobijano rješenje je nezakonito s obzirom da je tužiteljica uskraćena u temeljnim ljudskim pravima i slobodama te joj je povrijeđeno pravo slobode kretanja i određen izgon iz Europskog gospodarskog prostora, s obrazloženjem koje nije ni činjenično ni pravno utemeljeno jer je protivno Ustavu RH, Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te zakonu.“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Iz samog zapisnika o saslušanju stranke vidljivo je da je tužitelj prije iskazivanja bio upozoren da nije dužan iskazivati i na kaznenu odgovornost za davanje lažne izjave. Nadalje je tužitelj pristao da se postupak vodi na jeziku kojeg isti razumije, engleskom no u zapisniku je omaškom naveden hrvatski jezik te mu iz tog razloga nije osiguran prevoditelj. Napominjemo da su tijekom postupka korišteni obrasci na hrvatskom i engleskom jeziku koji je isti potpisao. Sve navedeno konstatirano je u okviru zapisnika o saslušanju koji je tužitelju pročitan te tužitelj na isti nije imao primjedbi i u konačnici vlastoručno ga je potpisao. Nadalje, konstatacija da mu nije omogućena pravna pomoć neistinita je obzirom da je tužitelju dana obavijest o besplatnoj pravnoj pomoći i upoznat je s mogućnošću pravnog savjetovanja. Navedenu obavijest isti je primio i potvrdio primitak vlastoručnim potpisom ali je besplatnu pravnu pomoć odbio. Bitno je napomenuti da je i unutar ove obavijesti bila navedena mogućnost osiguravanja prevoditelja od strane pružatelja pravne pomoći, no, kako je naprijed navedeno, tužitelj je sve odbio.

Sagledavajući navedene činjenice evidentno je da nije počinjen prekršaj iz čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku, nije postupano protivno odredbi čl. 196. Zakona o strancima te je tužitelju omogućeno izjašnjavanje tijekom postupka i iskazivanje o činjenicama relevantnim za odluku i donošenje pobijanog rješenja. (…)

Nesporno je da donošenje rješenja o protjerivanju s područja EGP-a u konkretnoj situaciji nije obligatorno već fakultativno odredbom iz čl. 190. st. 2. Zakonom o strancima propisano ali imajući u vidu činjenice utvrđene prilikom provođenja kriminalističkog istraživanja te provođenja upravnog postupka, jedino ispravno. Evidentno je da u konkretnom slučaju, u upravnom postupku protjerivanja SU ne postoji značajan stupanj socijalne i kulturne integracije u RH odnosno rad kod različitih poslodavaca može se tumačiti protivno navodu da su poslodavci bili zadovoljni, jer da su bili zadovoljni zadržali bi ga i tužitelj ne bi trebao mijenjati poslodavce.

Podneseni zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za društvo RI-TEX d.o.o. (zahtjev je podnesen kad je tužitelj već ostvario obilježja nezakonitog boravka), a koji je u konačnici i odbijen nije dokaz značajnog stupnja socijalne i kulturne integriranosti u RH. Argument predstavnika tužitelja da je razlog nereguliranja statusa istog duljina vremenskog trajanja za ishodovanje pozitivnog mišljenja HZZ-a nije točan, a u konačnici niti relevantan, obzirom da je zahtjev podnesen od strane poslodavca prema HZZ-u podnesen u vrijeme kada je tužitelj već ostvario obilježja nezakonitog boravka.

Duljina boravka u RH (legalnog) nije za zanemariti no nije presudna u kontekstu donošenja osporavane odluke o protjerivanju.

Isti je u braku s državljankom Indije BULB, međutim ona je zajedno s tužiteljem protjerana s područja EGP-a obzirom da se isto tako nalazila u počinjenju istovjetnog prekršaja - nezakonitog boravka u RH. Navod o mnogobrojnim prijateljima u RH je pretjerano općenit i u konačnici ne može biti od bitnog utjecaja na provođenje upravnog postupka u smislu čl. 182. Zakona o strancima. Činjenica je da su ljudi socijalna bića i normalno je da ostvaruju određene socijalne kontakte no to nije dokaz potpune integriranosti u društvo. Također je točno da tužitelj, obzirom na prekršajnu i kaznenu neosuđivanost, ne predstavlja sigurnosnu opasnost za državu i društvo no to nije bio niti zakonski temelj za donošenje pobijanog rješenja koje se zasnivalo na nezakonitom boravku u RH odnosno na čl. 183. Zakona o strancima.

(…)

Predstavnik tužitelja obrazlaže da je iznenadni otkaz od strane poslodavca SPOD LIPE j.d.o.o. i izbacivanje iz slana tužitelju bila otegotna okolnost jer je bio okupiran pronalaskom slana te da zbog toga i stanja na tržištu rada nije bio u mogućnosti pronaći novi posao. Također navodi da tužitelj sa suprugom od dana 19.5.2025. g. boravi u iznajmljenom stanu na adresi [adresa]. Navedene okolnosti nisu uopće od značaja za provedeni postupak donošenja pobijanog rješenja obzirom da je u vrijeme donošenja rješenja tužitelj već imao osigurano mjesto za život dulje od pet mjeseci. Također treba naglasiti da je osnova njegovog boravka bila direktno temeljena na odobrenoj dozvoli za boravak i rad te da je gubitkom/prestankom važenja iste automatski prestao legalitet njegovog boravka u RH.“

4. Izvanraspravnim rješenjem od 9. siječnja 2026. odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 6. svibnja 2026. u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Tužiteljica je protjerana zbog nezakonitog boravka (članak 190. stavak 2. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22 i 151/22, vezano uz članak 183. toga Zakona). U osporavanom rješenju tuženika citirane su primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o strancima. Te su odredbe tužiteljici, stoga, poznate.

8. Nesporno je da je tužiteljica zatečena u nezakonitom boravku. Ključno je u ovome sporu odgovoriti na pitanja je li u odnosu na tužiteljicu bilo opravdano i razumno primijeniti neku od mjera povratka blažih od protjerivanja, ili iznimno ne primijeniti mjere povratka, odnosno je li tužiteljici određena preduga zabrana ulaska i boravka u EGP- u.

9. Sud ne nalazi da individualizirano razmatranje općih i posebnih zaštitnih odredaba iz članaka 182. i 191. Zakona o strancima dovodi u pitanje zakonitost osporavane odluke o protjerivanju tužiteljice iz Republike Hrvatske. Nesporno je da u vrijeme donošenja osporavane odluke tuženika tužiteljica nije bila maloljetna i da nije ulazila u skupine ranjivih osoba. Ništa u argumentaciji tužiteljice ni u sadržaju spisa predmeta upravnog postupka ne upućuje utemeljeno ni na to da kriteriji duljine boravka, starosne dobi, zdravstvenog stanja, obiteljskih i gospodarskih prilika, socijalne i kulturalne integracije u Republici Hrvatskoj i veza državljanina treće zemlje s državom podrijetla, ukazuju na nepravilnost tuženikove odluke. Tuženik je u odgovoru na tužbu valjano elaborirao primjenu navedenih kriterija u predmetnom slučaju. S tim je razlozima, koji su tužiteljici poznati te su većim su dijelom prethodno citirani u ovom obrazloženju, Sud suglasan. Sud je suglasan i s izlaganjem kojim je tuženik otklonio prigovor vezan uz korištenje jezika koji stranka poznaje.

10. Do drukčijeg zaključka Suda ne dovodi ni primjena kriterija vezanih uz prosudbu pravnosti protjerivanja razvijenih u konvencijskoj praksi.

10.1. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu Ć protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (članak 8. Konvencije) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svojem teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo (kada je to osnova protjerivanja), jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

10.2. Povezano s time: tužiteljica je u Republici Hrvatskoj boravila manje od dvije godine; iz Republike Hrvatske je protjeran i tužiteljičin suprug, koji ima državljanstvo jednako tužiteljičinom; tužiteljica ne tvrdi niti dokazuje da ima djecu u Republici Hrvatskoj; neosnovan je navod tužiteljice nije povezana s državom podrijetla (Indijom), budući da veze sa zemljom podrijetla ne prestaju manje od dvije godine od njezina napuštanja, niti namjerom zaposlenja i trajnog nastanjenja u drugoj državi.

11. Zatim, tužiteljica se neosnovano poziva na pravo na slobodu kretanja. Naime, pravo na slobodu kretanja (članak 2. Protokola br. 4 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) obuhvaća: (1) slobodu kretanja i izbora boravišta na području države u kojoj se osoba zakonito nalazi, te (2) slobodu napuštanja zemlje. Navedeno podrazumijeva pravo otići u onu zemlju u koju mu može biti dozvoljen ulaz (npr. Europski sud za ljudska prava, Napijalo protiv Hrvatske, zahtjev 66485/01, presuda od 13. lipnja 2022.). Sloboda napuštanja zemlje postavlja ograničenja prema tijelima zemlje iz koje osoba želi izaći (npr. u pogledu uskrate ili zapljene putovnice, i dr.), a ne ograničenja prema tijelima zemlje u koju osoba želi ući. Pravo na slobodu kretanja ne obuhvaća pravo na slobodu ulaska u druge države po vlastitom nahođenju. Štoviše, zakonodavstvo Europske unije sadržava više propisa čiji je cilj kontrola i ograničavanje ulaska državljana trećih zemalja na područje Unije i njihova boravka na tom području.

12. Preostaje razmotriti zakonitost dijela osporavanog rješenja tuženika kojom je određeno trajanje zabrane ulaska i boravka tužiteljice u Republici Hrvatskoj (šest mjeseci).

12.1. Određivanje trajanja navedene zabrane podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, u nastavku teksta: ZUS). Pri nespornom određivanju trajanja zabrane u okviru zakonom propisanom raspona, potrebno je razmotriti svrhovitost trajanja zabrane, što uključuje razmatranje razmjernosti tog dijela odluke tuženika, u kontekstu ustavnog i konvencijskog načela razmjernosti te članka 6. stavka 2. ZUP-a (podnačelo najmanje tegobnosti).

12.2. U okviru propisanog raspona trajanja zabrane od tri mjeseca do pet godina, tužiteljici je određena zabrana pri dnu tog raspona. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, elaborirane prethodno u ovom obrazloženju, Sud ne nalazi da je šestomjesečna zabrana ulaska i boravka tužiteljice u EGP-u očito nerazmjerna ni nerazumna. Nema, stoga, ni podloge za zaključak da je slobodnu ocjenu u konkretnom slučaju tuženik primijenio protivno svrsi diskrecijske ovlasti koja mu je dana.

13. Sud je utvrdio i da obrazloženje tuženikova rješenja ne sadržava sve elemente potrebne da bi se to rješenje udovoljavalo standardu dostatnosti (razloge u prilog osporavanoj odluci tuženik je sveobuhvatno iznio tek u odgovoru na tužbu). Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. ZUS-a propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. ZUP-a). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

14. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 6. svibnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Kawandeep Kaur Kawandeep Kaur putem e-oglasne ploče Suda

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, I. policijskoj postaji Rijeka, Rijeka, Đure Šporera 4