REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-362/2024-24

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŽB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. IB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Ani Kranjčić, odvjetnici iz Rovinja, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli- Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon zaključene glavne javne rasprave 16. ožujka 2026. u prisutnosti II tužiteljice, osobno uz punomoćnicu i zakonske zastupnice tužene ŽBĐ, **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev I i II tužitelja koji glasi:

"I Utvrđuje se da su tužitelji stekli pravo vlasništva nekretnine označene k. č. [katastarska čestica] oranica - šuma upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to 2. suvl. dijela: 160/1920 dijela i 3. suvl. dijela: 343/1920 dijela, upisanih zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižnog odjela Pula, u jednakim dijelovima, što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati te trpjeti da se po pravomoćnosti ove presude tužitelji upišu kao vlasnici navedenih suvlasničkih dijelova nekretnine u cijelosti.

II Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka (koliko budu stvarno iznosili) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate."

II Nalaže se I i II tužiteljima naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 5. lipnja 2024. podnijeli tužbu u kojoj navode da su se temeljem odredbe iz čl. 186.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,58/93,112/99,88/01,117/03,88/05,02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) obratili tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koja se o navedenom zahtjevu nije očitovala, slijedom čega su tužitelji ovlašteni podnijeti ovu tužbu. Tužena Republika Hrvatska je upisana kao suvlasnica nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] oranica - šuma površine 5379 m2, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u 503/1920 dijela (2. suvl. dio: 160/1920 dijela i 3. suvl. dio 343/1920 dijela), a tužitelji su upisani kao suvlasnici iste nekretnine i to ŽB u 680/1920 dijela (5. suvl. dio: 280/1920 dijela i 7. suvl. dio. 400/1920 dijela) i IB u 737/1920 dijela (4. suvl. dio: 337/1920 dijela i 6. suvl. dio: 400/1920 dijela), zajedno 1920/1920 dijela. No, tužena Republika Hrvatska je samo formalno upisana kao suvlasnica predmetne nekretnine, jer su stvarni vlasnici tužitelji ŽB i IB. Naime, tužitelji su samostalni i pošteni posjednici predmetne nekretnine više od 100 godina, u što je uključen i samostalni i pošteni posjed njihovih prednika (pok. roditelji tužitelja ŽB i to pok. otac VB rođen **.**.1917., a umro **.**.1992. i pok. majka MB rođena **.**.1921., a umrla **.**.1995., kao i pok. djed tužitelja istog imena ŽB te pok. suprug tužiteljice IB i to pok. ŠB rođen **.**.1957., a umro **.**.2008., pok. majka ŠB, FB (svekrva tužiteljice IB) rođena **.**.1923. i umrle **.**.1998. te pok. otac ŠB, EB (svekar tužiteljice IB) rođen **.**.1932., a umro **.**.1986., kao i djed pok. EB, pok. ŽB). Tužitelji i njihovi pravni prednici su predmetnu nekretninu samostalno i pošteno posjedovali tako što su istu koristili i obrađivali i uzgajali pšenicu, krumpir i drugu poljoprivrednu kulturu na dijelu nekretnine koja se koristila kao oranica i kosili travu, kao hranu za domaće životinje i sjekli stabla te odvozili drvo za ogrjev kolima, a da nisu znali niti su s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, jer su oduvijek smatrali predmetnu nekretninu svojom. Slijedom navedenog, predlažu da sud temeljem čl. 159. st. 3 i 4. ZOVO-a donese presudu kao u izreci.

2. Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, smatra da je isti neosnovan, budući iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17.) za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću. Iz cijelog historijata tužbe, tužitelji ne navode kada su saznali da njihovi pravni prednici, pa ni tužitelji nisu knjižni vlasnici utuženog dijela nekretnine, niti se ne navodi na koji način i kada su to točno tužitelji i pravni prednici ušli u posjed predmetnog dijela nekretnine. Nejasno je kako su tužitelji i njihovi pravni prednici izvršavali posjed sve ove godine, a da nitko od njih nije znao niti morao znati da nemaju pravo posjeda predmetne nekretnine. Drži da su tužitelji i njihovi pravni prednici znali odnosno imali su razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Tvrdnje tužitelja su tek paušalne. Pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da u rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Puli, posl.br. O-604/86 od 04. lipnja 1987. proizlazi da nasljednici FB i ŠB nasljeđuju nekretninu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu 14/96 dijela, dakle ne u cijelosti slijedom čega su već pravni prednici imali razloga posumnjati da im ne pripada utuženi dio nekretnine. Također, iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Alide Crljenice posl.br. O-972/08 od 11. prosinca 2008. proizlazi da se ostavina iza pok. ŠB sastoji između ostalog od nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u 337/1920 dijela, a ne u 1/1 dijela. Pravni prednici imali su dovoljno razloga sumnjati da im ne pripada cijela nekretnina odnosno ovdje utuženi dio nekretnine. Posjed predmetnoga zemljišta od strane tužitelja, odnosno prednika ako je i bio vršen, tada je bio vršen potajno, jer Republika Hrvatska kao pravna osoba, s obzirom na svojstva te osobe kao takve, očito nije mogla vršiti mjerodavni nadzor. Stoga, predmetni posjed, koliko god dugo da je eventualno vršen od strane tužitelja i njihovih prednika nije istinit, pa posljedično tome niti pošten, a poglavito ne zakonit. Poštenje posjeda (ukoliko je uopće bilo posjeda) je ključan faktor za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. A upitno je uopće postojanje takvoga posjeda, njegov kontinuitet odnosno trajanje posjeda na prijepornoj nekretnini. S obzirom da je ovdje riječ o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske a ranije u društvenom vlasništvu, tužena ukazuje da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelji trebaju dokazati da su preko svojih pravnih prednika bili u kvalificiranom posjedu nekretnine duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a, a koji rok u konkretnom slučaju nije protekao. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U- I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe članka 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj. Osim toga, uvidom u ARkod preglednik, u naravi radi se o šumi, a iz zemljišnoknižno izvatka proizlazi da stoji upis oranica-šuma, stoga s pravnog stajališta bitno je navesti da obzirom na to da se na nekretninama u Društvenom vlasništvu šume i šumsko zemljište, a što je ovdje slučaj, kod većine nekretnina, ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću te u konkretnom slučaju trebalo bi se primjeniti pravno pravilo OGZ (paragraf 1452-1477) prema kojima tužitelji trebaju dokazati da su preko pravnih prednika bili u neprekinutom posjedu nekretnina duže od 40 godina do 06. travnja 1942.godine (vrijeme dosjelosti) što je uvjet za stecanje prava vlasništva dosjelošću prema pravnim pravilima OGZ-a. Člankom 49. st. 2. Zakona o šumama koji je stupio na snagu 31. svibnja 1977. godine – SL 468/77 propisano je da se na šumama i šumskom zemljištu u Društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Ova je odredba sadržana u Zakonu o šumama koji je stupio na snagu 31. 12. 1983. godine (čl. 55. st.2) i nakon prijenosa šuma i šumskog zemljišta u vlasništvo RH (23. 10. 1993). Odredba čl. 55 st. 2. Zakona o šumama (NN 52/90 do 76/93) kojim je bilo određeno da se na šumama i šumskom zemljištu u Društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, bila je na snazi sve do 12. 01. 2000. kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-374/1998 od 12. 01. 2000. Zakonom su propisane pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, a u konkretnom slučaju smatramo da nisu dokazane sve pretpostavke.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužene, tužitelji su u podnesku od 1. kolovoza 2024. u bitnome naveli da je zajednički pravni prednik tužitelja pok. ŽB, djed tužitelja ŽB i djed supruga tužiteljice IB, ŠB, bio je rođen 1892., a umro je 1956., bio je vlasnik i posjednik više nekretnina, među ostalim i predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nakon II. svjetskog rata, godine 1947. (do kada je pon. ŽB posjedovao predmetnu nekretninu više od 40 godina) podijelio je svu svoju zemlju svojim dvama nasljednicima, sinovima EB i VB, svakom u ½ dijela, a to je poznato tužiteljima i predloženim svjedocima. Stoga su EB i VB od 1947. do svoje smrti koristili predmetnu nekretninu kao svoju nikada sumnjajući da to nije njihovo, jer ih je otac uveo u posjed i znali su da je to oduvijek vlasništvo njihove obitelji. Tužitelj ŽB je nakon smrti svojeg oca VB 1992. nastavio koristiti istu nekretninu, a to je činio i ŠB, suprug tužiteljice IB nakon smrti svojeg oca 1986., obojica smatrajući da je predmetna nekretnina njihova, svakog u polovici, jer ih je otac podijelio i tako im je rečeno u obitelji da je od pamtivijeka to njihova nekretnina. Tužiteljica IB se udala za svog supruga Mladena Perkovića 1980. i pomagala suprugu i njegovim roditeljima (EB i FB koji su se oženili 1951.) u korištenju predmetne nekretnine, uglavnom košnjom zasijane pšenice i to je činila i nakon smrti svojeg supruga. Dvije obitelji su točno znale koju polovicu koristi koja obitelj i nikada nije bilo spora oko toga. Oboje tužitelja su tek nedavno, prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (2024. godine) „rješavajući papire“ i želeći da njihovi nasljednici znaju čega su vlasnici, saznali da niti oni niti njihovi pravni prednici nisu upisani u zemljišnim knjigama u cijelosti kao vlasnici predmetne nekretnine. Dakle, tužitelji su ušli u posjed predmetne nekretnine računajući ulazak u posjed svojih pravnih prednika oko 1900. Činjenica da su tužitelji i formalno stekli pravo vlasništva dijela predmetne nekretnine nasljedovanjem (ŽB temeljem rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-352/92 od 30. rujna 1992. godine, a IB temeljem rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-972/08 od 11. prosinca 2008. godine) ne utječe na njihovo poštenje, jer su tužitelji naslijedili i druge nekretnine i imovinu svojih prednika i tužitelji nikada nisu sumnjali da predmetnu nekretninu koju su koristili od ranije ne bi bila njihova, jer se tako uvijek govorilo u njihovima obiteljima. Dodatno, tužitelji nisu pravno obrazovani niti su znali brojeve pojedinih nekretnina koje su naslijedili, odnosno tužiteljima nije ništa značilo da su u rješenjima o nasljeđivanju upisani dijelovi predmetne nekretnine, jer su ju uvijek koristili cijelu i nikada nitko tome nije prigovarao. Sa druge strane, tužena Republika Hrvatska nikada nije bila u posjedu predmetne nekretnine niti svojih formalno upisanih (i utuženih) dijelova iste nekretnine. Stoga je, suprotno navodima iz odgovora na tužbu, nejasno kako tužena Republika Hrvatska nije znala, a mogla je znati (da je izvršavala posjed) da utužene dijelove predmetne nekretnine koristi netko drugi, odnosno upravo tužitelji. Napominje se da se sukladno odredbi iz čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17 - u daljnjem tekstu ZVDSP), posjed smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Tužitelji smatraju da tuženica nije dokazala da bi predmetni posjed tužitelja bio nepošten. Ova se parnica vodi radi usklađenja stvarnog sa zemljišnoknjižnim stanjem i prigovori tuženice u smislu nepostojanja poštenja posjeda tužitelja, ne mogu biti samo formalne naravi pozivajući se na rješenja o nasljeđivanju, već je tuženica dužna, po mišljenju tužitelja dokazati da je svijest tužitelja po pitanju saznanja da nisu naslijedili predmetnu nekretninu u cijelosti bila promijenjena i da su tužitelji nasljeđivanjem znali ili imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, a to nije učinila, jer su tužitelji nastavili sa poštenim posjedom cijele predmetne nekretnine i nakon nasljeđivanja. Nitko tužiteljima nije nikada (do sada) osporio pošteno posjedovanje k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a sami tužitelji, nemaju dovoljno pravnog i mjerničnog znanja da bi na temelju rješenja o nasljeđivanju mogli kao svaki prosječni građanin ove zemlje zaključiti da im ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine. Takav zaključak uvijek se donosi nakon konkretne akcije, odnosno prigovora ili osporavanja, a tužena Republika Hrvatska to nije nikad (do sada) učinila, niti je to učinio nitko treći, ni tužiteljima niti njihovim pravnim prednicima. Ničeg potajnog nema i nije bilo u predmetnom posjedovanju predmetne nekretnine. U navedenim rješenjima o nasljeđivanju ne navodi se (ni u izreci ni obrazloženju) da bi preostali „nenaslijeđeni“ dijelovi predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], bili u ičijem drugom (tuđem) vlasništvu, pa tako niti u vlasništvu Republike Hrvatske, jer to uostalom nije niti predmet ostavinskog postupka. Vlasništvo obvezuje (čl. 31. st. 1. ZVDSP-a), a tuženica je mogla sukladno odredbi iz čl. 30. st. 2. ZVDSP-a na utuženim dijelovima nekretnine, u granicama iz odredbe čl. 30. st. 1. ZVDSP-a izvršavati pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja. No, to nije nikad činila (niti sada to čini), a inače to redovito radi davanjem u zakup poljoprivrednog zemljišta (kakvo je i ovo zemljište) i na drugi način upravljanjem sa svojim vlasništvom. U odnosu na pravnu regulativu navode da u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) koji je u čl. 388. st. 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a to je bilo od 1. siječnja 1997. godine kada je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) stupio na snagu pa do 17. studenoga 1999. godine kada je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96), tužitelji su bili stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću jer su ju sami i uz svoje pravne prednike (čl. 160. st. 2. ZV-a) pošteno posjedovali više od 40 godina i time su ispunili sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u društvenom vlasništvu dosjelošću. Ukidanje zakonske odredbe koja je tužiteljima omogućavala stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i utuženim dijelovima, stoga ne smije biti na štetu tužitelja i njihovih već stečenih prava, prava vlasništva na nekretninama, a koja nepovredivost prava vlasništva je, među ostalim najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (čl. 3. Ustava Republike Hrvatske - NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14). Navedeno vrijedi i za tuženičino pogrešno pozivanje i tumačenje odredbe iz čl. 55 st. 2. Zakona o šumama (NN 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), koja je, kako je i sama tuženica navela ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broja U-I-374/1998 od 12. siječnja 2008. godine (NN 8/00). Za tužitelje je, dakle nesporno da su posjedovali predmetnu nekretninu i utužene dijelove nekretnine i prije 8. listopada 1991. godine i to od 1900. pa nadalje sve do 2024., kada se tuženica protivila zahtjevu za mirnim rješenjem spora, a u koji pošteni posjed je uključen i pošteni posjed pravnih prednika tužitelja počevši od zajedničkog pretka pok. ŽB, pok. EB i FB, pok. VB i MB te pok. ŠB, čime su tužitelji ispunili sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kako u pogledu sposobnosti osobe koja dosjeda, tako u pogledu stvari koju su samostalno posjedovali tako i u pogledu kvalitete posjeda - poštenja - i neprekidnog tijeka trajanja zakonom propisanog vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

4. U dokaznom postupku pročitan je zahtjev za mirno rješenje spora, izvadak iz zemljišnih knjiga, kopija plana, Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-352/92 iza pok. ŠB VB, Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-296/95 iza pok. ŠB MB, Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-972/08 iza pok. ŠB, Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-516/98 iza pok. ŠB FB, Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-604/86 iza pok. ŠB EB, nalaz i mišljenje mjerničkog vještaka VETING d.o.o., proveden je dokaz uviđajem na licu mjesta te su saslušani svjedoci ZB i NB te II tužiteljica kao parnična stranka.

5. Tužbeni zahtjev I i II tužitelja nije osnovan.

6. Među parničnim strankama nije sporno da su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na k. č. br. [katastarska čestica] oranica – šuma, površine 5379 m2, k. o. [katastarska općina], upisani I tužitelj ŽB u 680/1920 dijela, II tužiteljica IB u 737/1920 dijela i tužena Republika Hrvatska u 503/1920 dijela.

7. Sporna je, prije svega, činjenica da li su na strani I i II tužitelja ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini, posebno činjenice da li je posjed I i II tužitelja pošten.

8. Uviđajem koji je održan 29. kolovoza 2025. i mjerničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tinu Verbancu iz društva Veting d.o.o. izvršena je identifikacija kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Na predmetnu je nekretninu sud pristupio kroz prolaz u kamenom zidu kojeg je pokazala II tužiteljica. Kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana je kao 4379 m2 i oranica 1000 m2. U naravi predstavlja površinu djelomično pašnjak, a djelomično šuma.

9. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi te su istoga prihvatile, a istoga prihvaća i ovaj sud kao objektivnog i izrađenog u skladu s pravilima struke.

10. Svjedok ZB u svom je iskazu naveo da je rođen u Raponjima 1936. i zna da je predmetna parcela bila od barba HB pa je nasljeđivanjem i podjelom ta parcela pripala tužiteljima. Dok je parcelu imao UB ona se orala u jednom dijelu, a poslije sve manje. Osim HB i njegove obitelji nitko drugi tu parcelu nije obrađivao i to sigurno 80 godina. Poznaje LB, sjeća se da je ona otišla živjeti u [adresa] za vrijeme 2. svjetskog rata, a poslije u Australiju. Ona nije bila u rodu sa HB. Ta parcela je od kada pamti od prednika tužitelja. U vrijeme kada se obrađivalo nije bilo šume kao danas, već u dijelu gdje je danas šuma jasena bilo je nisko raslinje dok se dio gdje je ledina obrađivao.

11. Svjedok NB, rođen 1946. u iskazu je naveo da je kao mladić čuvao krave na nekretnini njegovih prednika koja je susjedna i sjeća se da bi mu krave ponekad prešle na nekretninu koju je u ton vrijeme obrađivao UB. Sijao je žito, pšenicu, pa su oni krave tjerali nazad. Osim HB i njegove obitelji koliko on zna nitko drugi nije tu parcelu obrađivao. Danas se ta parcela ne obrađuje.

12. Drugotužiteljica je u svome iskazu navela da je nekretninu naslijedila zajedno sa suprugom ŠB nakon smrti svekra BB je umro 1986. i oporukom je tu zemlju pustio njoj i njenom mužu. Nakon toga umro je njezin suprug ŠB 2008. i ona ga je naslijedila. Nakon što su provedeni ti ostavinski postupci iza pok. EB i pok. ŠB dobila je rješenja o nasljeđivanju u kojima je pisalo šta dobiva. Oporukom je pok. EB točno naveo kome šta ostavlja, nešto je ostavio svojoj supruzi FB, nešto svojim kćerkama, a svu ostalu imovinu je pustio sinu ŠB i njegovoj ženi IB, odnosno njoj. I tužitelj ŽB je prvi bratić od njezinog supruga. Naime, njegov tata VB je bio brat od pok. EB. Koliko ona zna ta zemlja je bila samo od njenog svekra i njegovog brata VB. EB i VB imali su još braće i sestara, jedna sestra bila je misli AB, MB, brat je bio možda Ž, ne zna točno reći. Njihov se otac zvao ŽB. Na toj zemlji osim njenih prednika i prednika od ŽB nitko drugi nije bio upisan kao suvlasnik. Na pitanje da li joj nešto znači ime OB odgovara da da, da su prije par godina razriješili tu situaciju, oni imaju parcelu do njihove i ona i ŽB su bili upisani na njihovoj, oni na njihovoj pa su si to riješili na način da su međusobno izašli iz nekretnina i podijelili. AB bila je sestra od njezinog svekra i živjela je u [adresa], a umrla je negdje krajem osamdesetih nakon što se ona doselila u [adresa]. LB je bila teta od OB i ona je odselila u Australiju. Sa tim I nisu bili u nikakvom rodu, njegova je mama bila iz [adresa] i on je to naslijedio. ŽB, pok. ŽB, otac pok. EB imao je još tri brata ali se ne može sjetiti kako se zovu. Kada je došla 1980., godinu nakon toga sjeća se da su ona i svekar išli tu sijati pšenicu na polovici, a na drugoj polovici je sijao ŽB, ovdje I tužitelj. I od tada pa do danas na isti način koriste tu zemlju. Njezin svekar EB nije spominjao svoje sestre u vezi te zemlje jer su one bile isplaćene nakon smrti njihovog oca. Ima i papir za to. Nikada se u obitelji za tu kampanju one nisu ni spominjale. Na pitanje da li joj nešto znači ime ĐB, navodi da je to možda to bio brat od njenog svekra EB kao i njegova sestra ČB no ni nju nije poznavala. MB bila je baba od njezinog supruga ŠB i ona je umrla 1981. Nikada im nitko nije osporavao obrađivanje, korištenje i vlasništvo na toj parceli. Ne zna kako se tužena našla upisana na toj zemlji, njezin svekar i svekrva nikada to nisu spominjali. Za upis tužene su saznali kada su počeli rješavati te papire sa OB i drugima. Kada je to točno bilo ne bi mogla reći. Na upit suda, obzirom je ugovor o djelomičnom razvrgnuću sačinjen u listopadu 2022., kada bi to moglo biti odgovara da su se sa OB jako brzo dogovorili otišli u Žminj kod javnog bilježnika, tako da je to bilo tijekom 2022. po njoj. Od I tužitelja djed je bio ŽB i on nikoga posebno nije pitao dozvolu za korištenje te zemlje jer je to oduvijek bilo njihovo koliko ona zna. Tu nekretninu ne obrađuju posljednjih 15 godina, danas je zapuštena, obiđe je samo kada bere šparoge. Rješenje o nasljeđivanju iza supruga je zaprimila ali nije previše obraćala pažnju što u njemu piše. Znala je da je jedan dio te parcele njezin, a drugi dio je od ŽB. Ona i on nemaju problema, točno znaju koji je čiji dio.

14. Uvidom u povijesni vlasnički list za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je:

- da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana u zemljišne knjige od 1920. kao suvlasništvo RB i KB svakoga u ½ dijela,

- da je k. č. br. [katastarska čestica] k.o. Smoljanci 1956. cijepana na novonastale k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina],

- da je 1956. temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. ŽB uknjiženo pravo vlasništva na ½ dijela nekretnine dio CB. ŽB u korist: CB [adresa] u 14/48 dijela, JB u 14/48 dijela, JB EB u 14/48 dijela, AB u 3/48 dijela i JB ČB u 3/48 dijela,

- da je 1957. temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. ĆB uknjiženo pravo vlasništva na ½ dijela nekretnine dio ĆB u korist: MB u 5/6 dijela i Guber Ruže u 1/6 dijela,

- da je 1987. temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. DB uknjiženo pravo vlasništva na 14/96 (odnosno 280/1920) dijela sa imena DB u korist DB ŠB (suprug II tužiteljice),

- da je 1993. temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. SB uknjiženo pravo vlasništva na 14/96 (odnosno 280/1920) dijela sa imena SB u korist

CB (otac I tužitelja),

- da je suvlasnički dio od 63/1920 dijela sa imena Šetić Jage 1980. temeljem Izjave dane na zapisnik upisan kao Društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Pula,

- da je suvlasnički udio od 280/1920 dijela upisan 1960. temeljem Darovnog ugovora sa imena JB, kao Društveno vlasništvo,

- da je suvlasnički dio od 160/1920 dijela PB prešao u vlasništvo tužene 30. siječnja 2014. temeljem Rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji,

- da je dana 4. listopada 2022. zaključen Ugovor o djelomičnom razvrgnuću suvlasničke zajednice između I i II tužitelja te TB i GB (pravni sljednici ĆB) temeljem kojega su I i II tužitelji stekli, pored ranije upisanih suvlasničkih udjela, svaki daljnji suvlasnički udio od 400/1920 djela sporne nekretnine.

15. Tužitelji zahtjev prvenstveno temelje na dosjelosti. Prema članku 388. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema stavku 3. istoga članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.). Prema članku 28. stavku 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80., 36/90.) savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Člankom 159. toga Zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema članku 159. stavku 4. ZVDSP-a, kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Člankom 160. stavkom 2. ZVDSP-a propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

15.1. Člankom 388. stavkom 4. ZVDSP-a propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a valja tumačiti u duhu pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. U toj presudi je upravo u odnosu na ovu odredbu utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojemu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Člankom 29. ZOVO-a bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a („Narodne novine“ broj 53/91.) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP koji je u članku 388. stavku 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dana 14. prosinca 1999. objavljena je Odluka Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.) kojom je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01.) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. dodan je stavak 4. članka 388. koji glasi: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“ Sukladno članku 53. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj 99/99. i 29/02.) ukinuti zakon i drugi propis odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Prema tome je ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP-a („Narodne novine“ broj 91/96.) prestala važiti danom objave Odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, 14. prosinca 1999. Od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila je na snazi odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske, ocjenjujući razmjernost miješanja, pošao od činjenice da država u konkretnom slučaju uživa tzv. „široku slobodu procjene“ (tranzicija iz socijalizma u demokraciju); da su domaći sudovi zauzeli stav da sama činjenica važenja članka 388. stavka 4. ZVDSP- a iz 1996. u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. nije dovoljna da se da prednost posjednicima imovine u društvenom vlasništvu pred pravima i interesima trećih osoba na takvoj imovini te da bi suprotan stav značio da neustavna odredba proizvodi posljedice i nakon što je ukinuta; da u konkretnom slučaju ne postoji indikacija da bi bilo tko drugi (odnosno treći) osim same države stekao neka prava nad spornim nekretninama za vrijeme socijalizma, niti da je neka treća osoba (osim podnositelja) zahtijevala neka prava na toj zemlji te da stoga u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji su naveli Ustavni sud da ukine članak 388. stavak 4. ZVDSP-a iz 1996. Europski sud zaključuje da u takvim okolnostima tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa. Isto stajalište Europski sud za ljudska prava zastupao je u predmetima Radomilja i dr. protiv Hrvatske broj 37685/10 od 28. lipnja 2016. i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22768/12 od 28. lipnja 2016., ali je Odlukom Velikog vijeća od 20. ožujka 2018. u tim predmetima presuđeno da nije došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Međutim, takva Odluka Velikog vijeća nije od utjecaja na zauzeta stajališta Europskog suda budući da je razlog donošenju Odluke samo u činjenici što je prvostupanjsko Vijeće djelovalo izvan opsega predmeta i utemeljilo svoje presude na činjenicama bitno različitim od onih na koje su se podnositelji zahtjeva pozivali.

15.2. Po shvaćanju ovoga suda stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola 1. EKLJP-a, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu te koja ja uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske, jer se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava.

15.3. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

15.4. Na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću u odnosu na 503/1920 dijela predmetne nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

15.5. Naime, svjedoci ZB i NB u bitnome su suglasno iskazivali u vezi s posjedom sporne nekretnine, kojega su vršili pravni prednici I i II tužitelja, prvenstveno djed I tužitelja i djed supruga II tužiteljice ŽB, kao i njegova obitelj. Saslušani svjedoci o ovoj činjenici imaju neposrednih saznanja s obzirom na njihovu dob, činjenicu da su viđali ŽV, prednika tužitelja, kada su bili mali da nekretninu obrađuje, da svjedok NB ima nekretninu u blizini, da nikoga osim obitelji I i II tužitelja i njihovih prednika nisu viđali da nekretninu obrađuje. Sud iskaze svjedoka prihvaća kao istinite i vjerodostojne, jer su iskazivali u bitnome suglasno i uvjerljivo i u skladu sa ostalim činjenicama utvrđenim u postupku. Iskaze svjedoka o vršenju posjeda od strane I i II tužitelja i njihovih prednika potkrepljuje činjenica da su I i II tužitelji 2022. sa ostalim suvlasnicima (osim RH) zaključili Ugovor o djelomičnom razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina temeljem kojih su stekli suvlasnički udio od GB i TB na spornoj nekretnini. Dakle, iz iskaza svjedoka utvrđeno je da su I i II tužitelji i njihovi prednici u posjedu predmetne nekretnine dulji niz godina, odnosno od kada su svjedoci bili mali (ZB rođen 1936., a NB rođen 1946.).

15.5. Suglasno svjedocima u ovom postupku iskazivala je i II tužiteljica. Međutim, II tužiteljica je iskazivala i o svojim saznanjima, da su njezini prednici, suprug ŠB, svekar EB i suprugov djed ŽB od kada ona zna obrađivali svoj dio sporne nekretnine, dok je drugi dio obrađivao I tužitelj i njegovi prednici te da oni oduvijek znaju koji je dio čiji i između njih nema spora. Sud prihvaća iskaz I tužiteljice u dijelu u kojem navodi da osim ŽB, odnosno VB i EB i njihovih potomaka nitko drugi spornu nekretninu nije koristio, obrađivao niti posjedovao. Navedeno je i u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem, obzirom su prednici tužene AB i ĐB svoje suvlasničke dijelove otuđili, a prednica tužene LB je od upisa u zemljišne knjige 1957. upisana s naznakom iz Australije.

15.6. Prema članku 11. stavku 2. ZVDSP-a posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno pa je sud, s obzirom na to da tužena samostalnost posjeda nije osporavala niti dokazivala suprotno, na temelju zakonske presumpcije, a i iz iskaza saslušanih svjedoka i II tužiteljice utvrdio da je posjed I i II tužitelja i njihovih pravnih prednika samostalan.

15.7. Međutim, tužena je osporila poštenje I i II tužitelja i njihovih prednika. U vezi s navedenim valja, prije svega, istaknuti da se prema članku 18. stavku 5. ZVDSP-a posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Stoga je teret dokaza da posjed nije pošten bio na tuženoj.

15.8. Iz dostavljenog povijesnog vlasničkog lista od strane tužene za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u postupku je utvrđeno da su prednik I tužitelja VB ĐB i prednik II tužiteljice EB kao suvlasnici na suvlasničkom dijelu ŽB od ½ dijela upisani kao suvlasnici 1956. temeljem rješenja o nasljeđivanju zajedno sa AB, ŽB ĐB i ČB koji su u ostavinskom postupku sudjelovali kao nasljednici. Nadalje, iz istoga proizlazi da su nasljeđivanjem i I i II tužitelji kao i njihovi prednici stjecali vlasništvo na suvlasničkim udjelima sporne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nasljeđivanjem u ostavinskim postupcima, pa prema stajalištu ovoga suda I i II tužiteljima ni njihovim prednicima nije moglo ostati nepoznato da nekretnina pripada i trećim osobama, a ne samo njima i da nisu jedini suvlasnici, što njihov posjed u odnosu na suvlasnički udio sada tužene, prema stajalištu ovoga suda čini nepoštenim.

16. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dospjelošću, odlučeno je kao u izreci.

17. Odluka o parničnim troškovima temelji se na članku članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP). Trošak zastupanja odmjeren je primjenom odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Odvjetnička tarifa).

17.1. Tuženoj je priznato po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu, podneska od 31. listopada 2025. te za zastupanje na ročištima 7. travnja 2025., 29. kolovoza 2025. i 16. ožujka 2026. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno ukupno 500 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur iznosi 1.000,00 eur.

17.2. Tuženoj nije priznat trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, obzirom prema stajalištu ovoga suda sastav istoga nije bio nužan za vođenje ovoga postupka.

17.3. Tužitelji su postupak u cijelosti izgubili slijedom čega je zahtjev za naknadom troškova postupka odbijen u cijelosti.

U Puli 7. svibnja 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. Tužiteljima po pun. uz sp na presudu

2. zz tužene