Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1732/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Alena Perhata, predsjednika vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branislavu Musulinu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Maji Buljan Gržetić, odvjetnici u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji posl. br. P-1966/2021-36 od 16. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji posl. br. P-1966/2021-36 od 16. srpnja 2024.
2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupak kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.760,01 eur sa zateznim kamatama s tijekom od 1. rujna 2019. do isplate po stopi kao u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.058,12 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 70/19, 80/22, 114/22i 155/23: dalje -ZPP).
3. U žalbi tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da je dužnik pravna osoba trgovačko društvo Špiro Transferi j. d. o.o. koje je propalo i izbrisano iz sudskog registra, a ne ovdje tuženik. Tužitelj da je u predmetu posl. br. P-441/2020 u kojemu je tužio suprugu tuženika te u ovom predmetu prilagođavao svoj iskaz prema osobi koju je tužio. Naime tužitelj da je izravno sa svog bankovnog računa uplatio novac u ime i za račun trgovačkog društva Špiro Transferi j.d.o.o. na račun Porshe leasinga d.o.o. , vjerovnika tog trgovačkog društva da bi nastavno to trgovačko društvo tu pozajmicu proknjižilo u svojoj knjigovodstvenoj dokumentaciji. Iz iskaza stranaka danih u oba postupka kao i iz iskaza NGK da nedvojbeno proizlazi da je upravo tuženik bio taj koji je faktički nastupao u ime i za račun društva Špiro transferi j.d.o.o. i da je on bio „sve u toj firmi“ zbog čega za predmetno utvrđenje nije odlučno je li formalnopravno imao ovlast za zastupanje. Tvrdi i da sud nije mogao prikloniti vjeru iskazu tužitelja vezano za predmetn i zajam jer da je isti potpuno drugačije iskazivao u predmetu posl. br. P- 441/2020. U tom predmetu je naveo da je novce posudio supruzi tuženika da bi sada tvrdio da je novac posudio tuženiku. Da je tako kao što tvrdi da bi novac uplatio na njihove račun, a ne na račun trgovačkog društva Porshe leasinga d.o.o. Tvrdi i da je znao za što se uplaćuje novac (za korist leazinga) jer je u tužbi u predmetu posl. br. P -441/2020 to naveo. Tuženikova supruga da je govorila o dugovanju trgovačkog društva , a ne o njihovom osobnom dugovanju. Zaključno navodi i da dosuđeni iznos u eurima ne odgovara kunskom iznosu prema fiksnom tečaju.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski sud je utvrdio:
-da je tužitelj pozajmio navedeni iznos tuženiku, a ne trgovačkom društvu Špiro transferi j.d.o.o. i da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije,
-da tuženik nije upisan u sudskom registru kao osoba ovlaštena za zastupanje društva i da nije imao ovlasti sklapanja pravnih poslova već da je te ovlasti imala supruga MGK stoga ne prihvaća navode tuženika da bi tužitelj pozajmio novac trgovačkom društvu te da nije odlučna činjenica da je u banci novac prenijet s računa tužitelja na račun Porsche leasinga d.o.o. ,
-da ne prihvaća navode tuženika da bi tužitelj pozajmio novac društvu Špiro transferi j.d.o.o., a ne njemu, jer da tužitelj s tim društvom nije sklopio nikakav pisani ugovor o zajmu te da i sam tuženik u iskazu navodi kako misli da nije imao ovlast sklopiti ugovor o pozajmici za društvo i da je neosnovan njegov navod da bi poistovjećivao sebe s firmom, kada je u predmetu suda prvog stupnja posl. br. P- 1966/2021 izjavio da je on u obvezi vratiti novac tužitelju, odnosno da bi to izjavio zbog moralne odgovornosti spram tužitelja,
-da je u predmetu P-441/2020 tuženik, u svojstvu svjedoka, izjavio da se obvezao vratiti tužitelju novac za par mjeseci i da sebe smatra dužnikom te da je i iskazom svjedoka VG potvrđeno da mu je MG rekao da je pozajmio novac od tužitelja,
- tvrdnju da je tuženik obveznik vračanja navedenog iznosa da opravdava i navod iz iskaza tuženika u predmetu KP-DO-1062/20 u kojem je iskazivao da ne osporava dug i da se ne radi prijevari te da ne bježi od duga, ali taj novac ne može trenutno vratiti, a to je potvrdila i njegova supruga izjavom kod policije u kojoj je navela da ne osporavaju dugovanje,
-da u podacima Porezne uprave za trgovačko društvo Špiro transferi j.d.o.o. nema evidentirane pozajmnice zbog čega da nisu relevantne isprave, odnosno dokumentacija knjiženja i radna konto kartica u kojima je knjigovođa upisala iznos od 81.000,00 kn i napomenu "NG pozajmica" .
-da je usmeni ugovor o zajmu zaključen između tužitelja NG i tuženika MG, te je tuženik u obvezi pozajmljeni iznos vratiti tužitelju s kamatom od dospijeća 5. travnja 2019. kada je tuženik trebao vratiti taj iznos tužitelju.
8. U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj po osnovi usmenog ugovora o zajmu uplatio 15. travnja 2019. iznos do 81.000,00 kn (što po fiksnom tečaju iznosi 10. 760,50 eur) na račun trgovačkog društvu Porshe leasinga d.o.o. Nije sporno ni da je trgovačko društvo Špiro Transferi j.d.o.o. imalo dugovanje prema trgovačkom društvu Porshe leasing d.o.o. za kupnju autobusa u iznosu od 81. 000,00 kn i da je supruga tuženika MGK bila jamac platac po tom ugovoru o leazingu te da je na nalogu za plaćanje, uplatu kojega je izvršio ovdje tužitelj navedeno da je stvarni dužnik VGK. Nije sporno ni da je MGK bila zakonska zastupnica trgovačkog društva Špiro Transferi j.d.o.o. te da je to trgovačko društvo u vrijeme predmetne uplate bilo u blokadi. Nije sporno da je u predmetu suda prvog stupnja posl. br. P- 441/2020. pravomoćnom odbijajućom presudom završen spor koji je ovdje tužitelj vodio protiv NGK, supruge ovdje tuženika radi isplate istog iznosa. Sporno je je li ugovor o zajmu ovdje tužitelj sklopio osobno s tuženikom ili s trgovačkim društvom Špiro transferi j.d.o.o. i je li tuženik obvezan vratiti tužitelju ovdje potraživani iznos.
9. Kod donošenja pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tužitelj.
10. Sud prvog stupnja nije povrijedio odredbu o slobodnoj ocjeni dokaza iz članka 8. ZPP-a, već je pravilnom analizom svih provedenih dokaza izveo pravilan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i to utvrđenje suda prvog stupnja bitnim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje . Pri tom treba kazati da iako je sud prvog stupnja utvrđenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva pogrešno temeljio i na obrazloženju iz drugostupanjske presude donesene u drugom predmetu (posl. br. P - 441/2020) to ne dovodi u pitanje predmetno utvrđenje je i ostale pravilno utvrđene i nesporne činjenice opravdavaju zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
11. Protivno žalbenim tvrdnjama, sadržaj materijalne dokumentacije uz iskaze stranaka i saslušanih svjedoka opravdava zaključak suda da je tužitelj pozajmio iznos od 81. 000,00 kn dana 15. travnja 2019. za korist tuženika osobno, a ne za korist trgovačkog društva Špiro transferi j.d.o.o. Prije svega pravilno je sud prvog stupnja osnovanost tražbine temeljio između ostalog i na iskazima tuženika iz ovog predmeta kao i iz predmeta posl. br. P- 441/2020 (u kojemu je tuženik saslušan u svojstvu svjedoka) jer je tuženik prilikom saslušanja u ovom predmetu izjavio da ostaje kod tog iskaza. Nastavno iz sadržaja njegovog iskaza između ostalog proizlazi da se on obvezao vratiti taj novac ovdje tužitelju i da je naveo da sebe osobno smatra dužnikom.
12. Već sadržaj tog iskaza uz činjenicu da je na nalogu za plaćanje po osnovi kojega je uplatu izvršio ovdje tužitelj na račun trgovačkog društvu Porshe leasinga d.o.o. navedeno da je stvarni dužnik VGK opravdava zaključak suda da je tužitelj pozajmio novac osobno tuženiku za potrebe podmirenja predmetne tražbine njegove supruge NGK. Naime, supruga tuženika je bila jamac platac po predmetnom ugovoru o leazingu i u situaciji kada glavni dužnik , trgovačkog društva Špiro transferi j.d.o.o. (tvrtka u vlasništvu supruge tuženika) zbog blokade računa nije mogla podmiriti predmetnu tražbinu njezin obveznik bila bi osobno supruga tuženika VGK kao jamac platac budući da jamac platac, u smislu odredbe čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.
13. Nisu istinite žalbene tvrdnje da bi iskaz tužitelja u ovom predmetu bio proturječan iskazu u predmetu posl. br. P-441/2020 i da bi taj iskaz prilagođavao potrebama postupka jer je riječ o sukladnim iskazima u bitnim dijelovima. U oba iskaza tužitelj govori da je novce pozajmio ovdje tuženiku MG s time da je u predmetu P- 441/2020 naveo kako mu je isti rekao da mu novci trebaju da bi supruga platila dug za kupnju autobusa (očito je zbog toga u tom predmetu i tužio suprugu ovdje tuženika) i on se obvezao vratiti pozajmljeni iznos. Sadržaj tog iskaza u cijelosti potvrđuje i materijalna dokumentacija uplatnica iz koje proizlazi da je plaćanje trgovačkom društvu Porshe leasinga d.o.o. izvršeno u ime MGK koja je na uplatnici navedena kao stvarni dužnik, a ne u ime trgovačkog društva Špiro Transferi j.d.o.o.
14. Pri tom treba kazati da su krajnje nelogične tvrdnje tuženika da na nalogu za plaćanje nije navedeno da je stvarni dužnik trgovačko društvo Špiro Transferi j.d.o.o. jer da je to trgovačko društvo bilo u blokadi budući da se radi na dopisanom dijelu ispod univerzalnog naloga za plaćanje koji ne bi trebao biti odlučan za knjiženje. Osim toga ukoliko je tužitelj znao da je trgovačko društvo u blokadi, kao što tvrdi tuženik, tada doista nije logično da bi tužitelj pozajmio novac trgovačkom društvu.
15. Zaključno, tuženik je i u kaznenom postupku, povodom kaznene prijave tužitelja iskazivao da nije imao namjeru prevariti tužitelja i da priznaje dug, ali da ga ne može vratiti jer da nema novaca dok je u predmetu suda prvog stupnja koji je tužitelj vodio protiv njegove supruge, saslušan kao svjedok izjavio da se on obvezao vratiti novac tužitelju za par mjeseci i da sebe osobno smatra dužnikom . Stoga iako tužitelj tijekom postupka i u žalbi sva ta priznanja želio prikazati moralnom odgovornošću i priznanjem duga trgovačkog društva te tvrdnje doista nisu logične jer je tuženik znao da on nije vlasnik ni zakonski zastupnik trgovačkog društva Špiro transferi j.d.o.o. i da ne može preuzeti obvezu u ime trgovačkog društva. Ni činjenica da je tuženik faktično vodio sve poslove trgovačkog društva također nije odlučna jer iz pravilno utvrđenih činjenica proizlazi da je predmetni konkretna posao, usmeni ugovor o zajmu sklopio tuženik kao fizička osoba u svoje ime jer za drugo nije imao ni ovlasti i da se on osobno obvezao vratiti pozajmljeni iznos.
16. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva ne dovodi u pitanje to što je navedena pozajmica evidentirana u knjigovodstvenoj dokumentaciji trgovačkog društva Špiro transferi j.d.o.o. jer iz iskaza knjigovodstvene djelatnice CG, koja nije sudjelovala u pregovorima između stranaka postupka i nema određenih saznanja o tim pregovorima proizlazi da je na taj način knjigovodstveno zatvarala dugovanje prema trgovačkom društvu Porshe leasing d.o.o.
17. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani.
18. Visina tražbine tijekom postupka ni u žalbi nije bila sporna i pravilno je utvrđena u iznosu od 81. 075,00 kn, osim toga pravilno je dosuđen tužitelju potraživani iznos u smislu odredbe čl. 2. stavak 1. ZPP-a od 10. 760,01 eur iako bi mu primjenom fiksnog tečaja (7,53450) pripadao neznatno viši iznos 10. 760,50 eur.
19. Budući da tuženik ni ne tvrdi da bi podmirio predmetnu tražbinu koju je primio po osnovi ugovora o zajmu pravilno ga je sud prvog stupnja obvezao na isplatu navedenog iznosa, sadržajnom primjenom odredbe čl. 499. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08. i 125/11: dalje: ZOO)
20. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio dospijeće tražbine s 01. rujna 2019. kada je tuženik trebao vratiti potraživani iznos i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije ni odvedeno u pitanje
21. Pravilno je su prvog stupnja dosudio tužitelju koji je uspio u sporu ukupne opravdane troškove postupka, primjenom odredbe članak 154. stavak 1. ZPP-a dok visina troškova određenim žalbenim tvrdnjama nije ni osporavana.
22. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u točki 1 izreke.
23. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.
U Rijeci, 7. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Alen Perhat
