Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-391/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Mendrila Dobrović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Stanić i Partneri d. o. o. iz Rijeke, protiv tuženika BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Vičević Gračanin, odvjetnici iz Čavli, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 76 P-832/2022-3 od 12. siječnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj 76 P-832/2022-3 od 12. siječnja 2023. godine u točkama I i II njezine izreke.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljica ČZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] stekla pravo vlasništva na nekretnini k. č. [katastarska čestica] , upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tuženik dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci nekretnina k. č. [katastarska čestica], iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] otpiše sa njegovog imena i vlasništva, a upiše na ime i u vlasništvo tužiteljice ČZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu u roku od 15 dana.“

2. U točki II izreke naloženo je tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u visini od 1.350,45 eura/10.175,00 kuna.

3. U točki III izreke odbijen je tuženik sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, preko iznosa utvrđenog u točki II izreke ove presude pa do zatraženog iznosa od 17.850,00 kuna.

4. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I i II izreke, pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u navedenom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza svjedoka NZ, ĆZ, HZ, CZ, UZ, GZ, ZZ, VZ, FZ, DZ i SZ, kao i iskaza tužiteljice i tuženika, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužiteljice radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao kat. čest. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kao i zahtjev radi trpljenja tuženika da se ta nekretnina u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci otpiše sa njegovog imena i vlasništva, a upiše na ime i u vlasništvo tužiteljice.

8. U vezi toga utvrđuje da je tuženik u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci uknjižen kao samovlasnik predmetne kat. čest. br. [katastarska čestica], iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a da je do upisa njegovog prava vlasništva na toj nekretnini došlo temeljem ugovora o darovanju od 18. studenoga 2014. godine kojim je otac tuženika VZ darovao istome naznačenu česticu, pri čemu utvrđuje da je tuženikov otac vlasništvo predmetne nekretnine prethodno stekao na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci na temelju priznanja i zbog ogluhe poslovni broj P -950/2014 od 26. kolovoza 2014. godine.

9. Nadalje utvrđuje da se u poštenom posjedu naznačene nekretnine od 1956. godine pa do svoje smrti 1964. godine nalazio otac tužiteljice PZ, kojeg su naslijedili supruga ŠZ, rođ. Č (sada pokojna maćeha tužiteljice), zatim sada pokojne TZ rođ. ŠZ i ŽZ rođ. ŠZ, te DZ i tužiteljica, te da je nakon ABC smrti njegov posjed na prijeporu prešao na sve njegove nasljednice, u vezi čega utvrđuje kako iz iskaza saslušanih svjedoka, osim navoda svjedoka NZ, ne proizlazi da su isti nakon smrti IZ na prijeporu viđali tužiteljicu, a da je potonji svjedok iskazao da je osobno vidio tužiteljicu da koristi prijepor, te da su svjedokinje DZ (sestra tužiteljice) i SZ (nećakinja tužiteljice-kćer njezine pokojne sestre ŽZ) suglasne s vođenjem predmetnog postupka.

10. S obzirom na navedeno, utvrđuje kako tužiteljica nije dokazala da je aktivno legitimirana u ovom postupku, jer da se u konkretnom slučaju zakonski nasljednici pokojnog IZ nalaze u nasljedničkoj zajednici koja je jedan od oblika zajedničkog vlasništva, a da postojanje takve zajednice pretpostavlja da nasljednici do diobe zajedničke stvari upravljaju i raspolažu nasljedstvom, odnosno nasljedničkom zajednicom kao cjelinom zajednički, bez obzira na veličinu i vrijednost njihovih nasljednih dijelova, jer da se nasljednik postaje i nasljedno pravo stječe po zakonu, i to časom smrti umrle fizičke osobe, dok je rješenje o nasljeđivanju u svojem bitnom dijelu samo deklaratorne naravi, u vezi čega utvrđuje kako svjedokinje DZ i SZ nisu jedine nasljednice pokojnog IZ, a da spisu ne prileže suglasnosti svih njegovih zakonskih nasljednika za vođenje predmetnog postupka od strane tužiteljice, niti je nedvojbeno utvrđeno tko bi sve bili njegovi nasljednici.

11. Nadalje utvrđuje da je prijeporna nekretnina u razdoblju od 1959. godine do 08. listopada 1991. godine bila u režimu društvenog vlasništva, a da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske i Radomilja i Jakeljić protiv Hrvatske koje se odnosi na mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u bivšem društvenom vlasništvu i u razdoblju prije 08. listopada 1991. godine, u smislu ranije važeće odredbe članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, u nastavku teksta: ZV), koja je važila od 01. siječnja 1996. godine do 17. studenoga 1999. godine, jer da je tuženik svoje pravo vlasništva na toj nekretnini upisao u zemljišne knjige na temelju spomenutog pravnog posla (ugovora o darovanju), odnosno da u ovom slučaju postoji treća osoba-tuženik, u čijem interesu je Ustavni sud Republike Hrvatske i ukinuo prvobitnu odredbu članka 388. stavak 4. ZV-a.

12. Stoga utvrđuje da je tužiteljica pravo vlasništva prijeporne nekretnine eventualno mogla steći dosjelošću samo računajući razdoblje posjedovanja od 08. listopada 1991. godine, a da od tada pa do 2003. godine kada je ista podigla vlasnički list za tu nekretninu nije protekao propisani (potrebni) rok za stjecanje prava vlasništva te stvari izvanrednom dosjelošću.

13. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 122. stavak 1., 130. i 159. ZV-a, u cijelosti odbija tužbeni zahtjev.

14. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP -a.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a, na koju indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje tužiteljica, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

16. Isto tako, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, te je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u točki I izreke pobijane presude.

17. Naime, prije svega valja navesti kako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se otac tužiteljice PZ od 1956. godine pa do svoje smrti 1964. godine nalazio u posjedu sporne nekretnine, kao i da su istoga nakon njegove smrti osim tužiteljice naslijedili supruga ŠZ, rođ. Č (sada pokojna maćeha tužiteljice), zatim sada pokojne TZ i ŽZ rođ. ŠZ (čija nasljednica je svjedokinja SZ), te DZ, a pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da se tužiteljica nakon očeve smrti nije nalazila u posjedu prijepora, jer o tome u svojim stranačkim iskazima nije kazivala niti ta parnična stranka, kao niti tuženik, a niti bilo tko od saslušanih svjedoka, pa tako niti svjedok NZ, koji nije iskazao da je osobno vidio tužiteljicu da koristi prijepor, kako pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud, već je isti u svojem iskazu sa ročišta od 10. ožujka 2016. godine naveo sasvim suprotno, tj. da osobno nije vidio tužiteljicu da koristi prijepor.

18. Budući da, dakle, tužiteljica nije bila u posjedu prijeporne kat. čest. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] nakon smrti svojeg oca IZ, to ista kao neposjednik nije mogla steći pravo vlasništva te nekretnine dosjelošću, u smislu odredbe članka 28. stavak 4. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, u nastavku teksta: ZOVO), te odredbe članka 159. stavak 3. ZV-a, jer je pretpostavka takvog stjecanja postojanje samostalnog posjeda takve stvari.

19. Naime, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predmetne nekretnine koja je od 1959. godine bila upisana kao društveno vlasništvo ne uračunava i vrijeme koje je proteklo prije 08. listopada 1991. godine, do kojeg datuma je odredbom članka 29. ZOVO-a bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu (navedena odredba ZOVO-a stavljena je izvan snage odredbom članka 3. Zakona o preuzimanju ZOVO-a-„Narodne novine“br. 53/91, koji Zakon je stupio na snagu dana 08. listopada 1991. godine), jer u ovom slučaju nema mjesta primjeni pravnih shvaćanja iz odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske i Radomilja i Jakeljić protiv Hrvatske koje se odnosi na mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u bivšem društvenom vlasništvu i u razdoblju prije 08. listopada 1991. godine, a to stoga jer bi se takvim uračunavanjem povrijedilo pravo vlasništva tuženika kao treće osobe koje nije stečeno temeljem odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, već na temelju pravnog posla, tj. naznačenog ugovora o darovanju (list 7-9 spisa).

20. Što se tiče eventualnog stjecanja prava vlasništva tužiteljice na prijepornoj nekretnini nasljeđivanjem oca IZ, točno je kako na mogućnost stjecanja prava vlasništva po toj osnovi nije sama po sebi od utjecaja činjenica da je tužiteljica jedna od nasljednica pokojnog oca, tj. ta okolnost ne znači da ona zbog tog razloga ne bi bila aktivno legitimirana u ovom postupku.

20.1. Međutim, kada se ima u vidu pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da su svi nasljednici suglasni da ista stekne isključivo pravo vlasništva na prijeporu kao jedna od sunasljednica pokojnog oca, kao i činjenica da iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da su ABC nasljednici ŠZ, rođ. Č (maćeha tužiteljice) i TZ rođ. ŠZ preminuli, a tužiteljica nije dokazala tko su njihovi nasljednici, tada je i prema stajalištu ovog suda pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica nije stekla vlasništvo prijepora niti nasljeđivanjem.

21. Pri tome valja navesti da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta utvrđivanju da li je tuženik u smislu odredbe članka 122. stavak 2. ZV-a bio u dobroj vjeri u trenutku zaključenja navedenog ugovora o darovanju od 18. studenoga 2014. godine i/ili u trenutku kada je zahtijevao upis prava vlasništva na temelju tog ugovora u zemljišnu kjigu, jer je odredbom članka 388. stavak 5. ZV-a propisano da se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga neće primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017. godine, ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu, u vezi čega iz sadržaja priloženog povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za spornu nekretninu (list 38-45 spisa) proizlazi da je do brisanja društvenog vlasništva na toj nekretnini došlo tek u mjesecu srpnju 2006. godine, dakle nakon što je ZV stupio na snagu (dana 01. siječnja 1997. godine).

22. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tužiteljice.

23. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima iz točke II izreke pobijane presude, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a.

25. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

26. Presuda prvostupanjskog suda u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 6. svibnja 20226.

Predsjednica vijeća:

Brankica Malnar