REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-518/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 8. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika Ksenije Penić, odvjetnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209684681 dana 12.6.2007. koji je solemniziran po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, br. OV-14050/2007, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473 , Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora i tužitelja NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u članku 2./KAMATE I NAKNADE koji glasi: Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 190,80 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 14.lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 188,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 12.6.2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209684681 koji je solemniziran po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, br. OV-14050/2007, kojim je kreditor tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.604,08 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita na rok otplate kredita od 84 mjeseca i s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 307,39 CHF.

1.1. Ističe da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 18.04.2023. poslovni broj P-832/2019 utvrđena ništetnost odredbi predmetnog ugovora kojima je iznos kredita izražen kao kunska protuvrijednost švicarskog franka CHF i kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, te je banka obvezana isplatiti iznos koji je neosnovano, temeljem tih odredbi od tužitelja naplatila.

1.2. Nadalje, da je u tom tipskom ugovoru o kreditu, i to članku 2. ugovoreno plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, tako da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, banka tužitelju za obradu kreditnog zahtjeva naplatila iznos od 1.437,59 kuna, odnosno 190,80 eura. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise.

1.3. Poziva se i na presude suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 i na članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 koji treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

1.4. Navodi da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.5. Tužitelj se poziva i na odredbu članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) kojim je definirano koja ugovorna odredba se ima smatrati nepoštenom.

1.6. Slijedom navedenog, a budući da tužitelj smatra kako polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza na način da joj je zaračunata naknada za obradu kredita u visini 1.437,59 kn, što pretvorbom u valutu euro, predstavlja 190,80 eura, predlaže utvrditi ništetnost navedene odredbe o naknadi i obvezati tuženika na plaćanje stečenog bez osnove.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 190,80 EUR naplaćena 14. lipnja 2007., a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon više od 15 godina. Navodi da tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku.

2.2. Nadalje, osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

2.3. Tuženik ističe kako sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost, potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. U konkretnom slučaju tužitelj nije niti naveo, a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla njemu u korist.

2.4. Ističe da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Poziva se i na odredbu članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014). Ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi u čemu se sastoje ukupni troškovi kredita.

2.5. Navodi da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) a Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom 2007. godine, dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona i za vrijeme važenja Zakona o bankama, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita.

2.6. Ističe da u konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge, pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena.

2.7. Smatra da je Odlukom o Tarifi naknada za usluge u točci B3.1.10.1a. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke, a banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita.

2.8. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točki 5.

2.9. Ističe da je neosnovano shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

2.10. Banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge.

2.11. Smatra da za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama.

2.12. Zaključno, predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila temeljem koje je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade i troškove za obradu kredita sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a što je tužitelju naplaćeno 14. lipnja 2007. u iznosu od 1.437,59 HRK.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 12. lipnja 2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209684681 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 21.604,08 CHF (članak 1.) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 84 mjeseca (članak 3),

- da je kredit odobren za kupnju vozila marke RENAULT (članak 5.),

-da je ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi plaćanja naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (članak 2. stavak 3.)

- da je naknada naplaćena 14. lipnja 2007. u iznosu od 1.437,59 HRK, sada 190,80 eura.

6. Sporno je među strankama da li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sadržana u članku 2. stavak 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209684681 ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209684681 od 12. lipnja 2007. (str. 6-9 spisa), u potvrdu tuženika od 14. kolovoza 2025. (str. 5 spisa), u Tarifu naknada za usluge (str. 43-48 spisa), u Opće uvjete poslovanja od 6. srpnja 1999. (str. 49 -53 spisa), u Upute za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa na str. 4 i 5. (str. 54-56 spisa) kao i dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2007. realizirao predmetni kredit u svrhu kupovine auta koje mu je trebalo za privatne potrebe, te da nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Kredit je realizirao u auto kući, nakon razgovora sa prodavačem, tako da je cjelokupna predugovorna faza komunicirana isključivo i samo s prodavačem auto kuće. U banku nije išao niti jednog trenutka, niti je bio tamo upućen. S prodavačem auto kuće je razgovarao o dokumentaciji potrebnoj za realizaciju kredita i nije bilo govora niti pojašnjenja ugovorene naknade za obradu kredita. Istakao je i da je pred ovim sudom ostvario pravo po istom ugovoru na isplatu stečenog temeljem ništetne odredbe o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi. Ugovor je pročitao u dijelu u kojem ga je razumio i znao je koliki iznos kredita realizira, na koji rok i kolika mu je rata. Nitko mu nije nikakve informacije pružio vezano uz sporne ugovorne odredbe, što je i dokazao u prethodno navedenom postupku.

10. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi on vozilo za čiju kupovinu je realizirao kredit, koristio u bilo kakve poslovne svrhe tako da uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem je iskazao da se prodajni razgovor vodio u auto kući s osobom koja nije zaposlenik banke tako da je nesporno da mu ista osoba nije niti mogla pružiti cjelovitu informaciju vezanu uz spornu ugovornu odredbu. Tužitelj je iskazao, što mu sud i vjeruje, da sa razgovor vodio samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita, da mu nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu, da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu na unaprijed sačinjenom ugovoru i ugovorena u visini "prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora".

12. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO)

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

15. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu i to Tarifu naknada za usluge (str. 43-48 spisa), u Opće uvjete poslovanja od 6. srpnja 1999. (str. 49-53 spisa) i u Upute za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa na str. 4 i 5. (str. 54-56 spisa). Nije osporavao da bi se prodajni razgovor u cijelosti odvijao u auto kući sa zaposlenikom auto kuće. Iz Ugovora o kreditu nedvojbeno se može zaključiti da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi su obuhvaćeno uslugom) niti je mogao znati ili pretpostaviti njezinu visinu jer ona nije naznačena u ugovoru o kreditu. Tužitelj je prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije mogao razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

16. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Ugovaranje naknade kao troška kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno određuju i opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku naknade za kredit i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije dokazano u postupku da bi tužitelj u vrijeme ugovora imao financijskih znanja kao tuženik, zbog čega nije niti mogao sa njime ravnopravno razgovarati, odnosno nije sa tuženikom uopće niti razgovarao.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

24. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva jer je ista dokazana potvrdom tuženika od 14. kolovoza 2025. (str. 5 spisa), ali je osporavao zatražene zakonske zatezne kamate smatrajući da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

25. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

26. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

27. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 2. stavak 3. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

30. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 175,00 eura i troškove pristojbi na tužbu i presudu. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (190,80 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 50,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 8. travnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 25,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 27.10.2025. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 175,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu i presudu (6,64 eura i 6,64 eura) ili ukupni troškovi u iznosu od 188,28 eura.

31. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

32. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

Slavonski Brod, 7. svibnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ksenija Penić, Slavonski Brod,

2. OD Porobija i Porobija, Zagreb.