Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-807/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari I. tužiteljice NVD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Ani Birnbaum, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupani po punomoćniku Jakovu Delipetru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 13. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 7. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9011248334, koji je 11. svibnja 2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjana Borić iz Osijeka, broj OU–982/06, sklopljenog između prednika tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koja glasi: „protuvrijednosti od 78.645,00 CHF(slovima:sedamdesetosamtisućašestočetrdesetpetCHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita.“.

II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 7.2 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9011248334, koji je 11. svibnja 2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjana Borić iz Osijeka, broj OU–982/06, sklopljenog između prednika tužitelja MV i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., koja glasi: „…78.645,00 CHF (slovima:sedamdesetosamtisućašestočetrdesetpetCHF)…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja … “.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da I. tužiteljici MVD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime tečajne razlike isplati iznos od 11.751,15 EUR (jedanaesttisućasedamstopedesetjedaneurpetnaestcenti) uvećano za zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007. po kamatnoj stopi propisanom članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1.1.2008. do 31.7.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. na dalje u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se uračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacija refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, za koje se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke i to:

- na iznos od 2,15 EUR od 23.08.2007 do isplate,

- na iznos od 15,94 EUR od 20.01.2008 do isplate,

- na iznos od 11,46 EUR od 12.02.2009 do isplate,

- na iznos od 3,87 EUR od 24.03.2009 do isplate

- na iznos od 4,63 EUR od 24.04.2009 do isplate

- na iznos od 6,55 EUR od 12.05.2009 do isplate

- na iznos od 1,90 EUR od 10.06.2009 do isplate

- na iznos od 7,20 EUR od 11.07.2009 do isplate

- na iznos od 4,88 EUR od 22.08.2009 do isplate

- na iznos od 1,75 EUR od 25.09.2009 do isplate

- na iznos od 3,57 EUR od 10.11.2009 do isplate

- na iznos od 4,93 EUR od 09.12.2009 do isplate

- na iznos od 21,80 EUR od 23.01.2010 do isplate,

- na iznos od 24,38 EUR od 19.02.2010 do isplate,

- na iznos od 28,20 EUR od 19.03.2010 do isplate,

- na iznos od 37,65 EUR od 27.04.2010 do isplate,

- na iznos od 44,43 EUR od 11.05.2010 do isplate,

- na iznos od 52,16 EUR od 16.06.2010 do isplate,

- na iznos od 83,93 EUR od 03.07.2010 do isplate,

- na iznos od 62,07 EUR od 07.08.2010 do isplate,

- na iznos od 111,62 EUR od 10.09.2010 do isplate,

- na iznos od 83,25 EUR od 05.10.2010 do isplate,

- na iznos od 102,81 EUR od 27.11.2010 do isplate,

- na iznos od 126,63 EUR od 17.12.2010 do isplate,

- na iznos od 125,02 EUR od 22.01.2011 do isplate,

- na iznos od 122,26 EUR od 19.02.2011 do isplate,

- na iznos od 131,71 EUR od 17.03.2011 do isplate,

- na iznos od 111,31 EUR od 30.04.2011 do isplate,

- na iznos od 132,46 EUR od 05.05.2011 do isplate,

- na iznos od 187,54 EUR od 29.06.2011 do isplate,

- na iznos od 212,64 EUR od 19.07.2011 do isplate,

- na iznos od 236,38 EUR od 30.08.2011 do isplate,

- na iznos od 182,34 EUR od 23.09.2011 do isplate,

- na iznos od 171,68 EUR od 18.10.2011 do isplate,

- na iznos od 173,55 EUR od 16.11.2011 do isplate,

- na iznos od 175,53 EUR od 15.12.2011 do isplate,

- na iznos od 193,05 EUR od 13.01.2012 do isplate,

- na iznos od 202,57 EUR od 01.03.2012 do isplate,

- na iznos od 193,32 EUR od 17.03.2012 do isplate,

- na iznos od 201,41 EUR od 27.04.2012 do isplate,

- na iznos od 200,95 EUR od 17.05.2012 do isplate,

- na iznos od 204,19 EUR od 16.06.2012 do isplate,

- na iznos od 200,46 EUR od 11.07.2012 do isplate,

- na iznos od 198,99 EUR od 31.08.2012 do isplate,

- na iznos od 184,42 EUR od 21.09.2012 do isplate,

- na iznos od 200,86 EUR od 20.10.2012 do isplate,

- na iznos od 206,71 EUR od 28.11.2012 do isplate,

- na iznos od 205,16 EUR od 01.01.2013 do isplate,

- na iznos od 188,28 EUR od 01.02.2013 do isplate,

- na iznos od 203,61 EUR od 01.03.2013 do isplate,

- na iznos od 206,12 EUR od 11.04.2012 do isplate,

- na iznos od 204,45 EUR od 17.05.2012 do isplate,

- na iznos od 184,67 EUR od 01.06.2013 do isplate,

- na iznos od 183,08 EUR od 30.06.2013 do isplate,

- na iznos od 186,90 EUR od 30.07.2013 do isplate,

- na iznos od 193,73 EUR od 29.08.2013 do isplate,

- na iznos od 205,29 EUR od 01.10.2013 do isplate,

- na iznos od 200,76 EUR od 01.11.2013 do isplate,

- na iznos od 202,84 EUR od 20.11.2013 do isplate,

- na iznos od 207,69 EUR od 11.12.2013 do isplate,

- na iznos od 203,02 EUR od 01.02.2014 do isplate,

- na iznos od 213,69 EUR od 01.03.2014 do isplate,

- na iznos od 212,46 EUR od 01.04.2014 do isplate,

- na iznos od 207,38 EUR od 01.05.2014 do isplate,

- na iznos od 203,89 EUR od 28.05.2014 do isplate,

- na iznos od 205,23 EUR od 01.07.2014 do isplate,

- na iznos od 211,83 EUR od 01.08.2014 do isplate,

- na iznos od 216,81 EUR od 30.08.2014 do isplate,

- na iznos od 213,56 EUR od 19.09.2014 do isplate,

- na iznos od 217,78 EUR od 01.11.2014 do isplate,

- na iznos od 222,00 EUR od 30.11.2014 do isplate,

- na iznos od 222,29 EUR od 03.01.2015 do isplate,

- na iznos od 287,30 EUR od 30.01.2015 do isplate,

- na iznos od 335,15 EUR od 17.02.2015 do isplate,

- na iznos od 329,94 EUR od 24.03.2015 do isplate,

- na iznos od 340,55 EUR od 17.04.2015 do isplate,

- na iznos od 338,58 EUR od 30.05.2015 do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da I. tužiteljici MVD i II. tužitelju NV naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.277,20 EUR (dvijetisućedvijestosedamdesetsedameuraidvadesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 7. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Djelomično se odbija zahtjev I. tužiteljice NVD i II. tužitelja NV za naknadom troškova ovog postupka u iznosu od 749,81 EUR (sedamsto četrdesetdeveteuraiosamdesetjedancent) sa zateznim kamatama koja teče od dana donošenja presude do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem ovog suda od 12. kolovoza 2024., broj P-735/2023-10, sud je utvrdio da je nastupio prekid postupka s danom 25. svibnja 2024. kao danom smrti tužitelja MV, te je istim rješenjem određen i nastavak postupka koji je prekinut navedenim rješenjem radi smrti tužitelja MV, te su pozvani nasljednici tužitelja i to DVD i NV, da preuzmu parnicu umjesto tužitelja (rješenje je pravomoćno 5. rujna 2024.).

2. Tužitelj, sada pok. MV, u tužbi je sklopio Ugovor o kreditu broj 9011248334, koji je 11. svibnja 2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjana Borić iz Osijeka, broj: OU – 982/06. Predmetnim ugovorom tuženik kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.645,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita ugovoren je na 108 mjeseci, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 896,32 CHF obračunato po srednjem tečaju tužene važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je, zaključno s danom 8. srpnja 2015. kredit otplatio u cijelosti. Za vrijeme otplate kredita, a radi intervalutarnih promjena u odnosu na valutu kredita – švicarski franak – u više navrata došlo je do porasta tečaja CHF slijedom čega su se početno ugovoreni mjesečni anuiteti povećavali pa je stoga tužitelj tuženiku na ime otplate kredita isplatio novčani iznos za oko 10.793,70 EUR/ 81.325,16 kn na veći od početno ugovorenog. Kako je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka među kojima je i ovdje tužena, donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH), Poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojima se pravomoćno utvrđuju ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u svim pojedinačnim ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to tužitelj ovom tužbom, s obzirom na ništetnost odredbi čl. 1 i 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu vezanom za valutnu klauzulu CHF, potražuje od tužene novčani iznos koji je pretplatio na ime tečajne razlike, a koji iznos predstavlja razliku između plaćenog iznosa i onoga što je trebao platiti da je kredit ugovoren u kunama, bez vezivanja za valutu CHF. Ovom tužbom tužitelj potražuje pretplaćene iznose isključivo na ime razlike tečaja. Da su ništetne i nepoštene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9011248334 koji je 11. svibnja 2006. potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjana Borić iz Osijeka, broj: OU – 982/06. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, Poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je sklopio ugovor u svojstvu potrošača što samom ugovoru daje obilježje potrošačkog ugovora u skladu s odredbom čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati o odredbama ugovora koje su predmet ovoga postupka, a koje su čekale tužitelja na unaprijed sastavljenom obrascu. Prije i u vrijeme zaključenja ugovora u kreditu, tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora propustio ga informirati o važnim činjenicama, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što u cijelosti ugovorne odredbe vezane uz ugovaranje otplate glavnice vezane uz valutnu klauzulu čini ništetnima. Tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje definiraju parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka), odnosno omogućiti mu da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužitelju i isplatiti i kamatu. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ističe da osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. U ugovoru o kreditu se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, što je pogrešno. Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u spis i pročitao svu priležeću materijalnu dokumentaciju i to izračun razlike tečaja uslijed CHF valutne klauzule (stranice 10-14 spisa), ugovor o kreditu (stranice 15-20 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (stranica 22 spisa), uplate po partiji (stranice 23-25 spisa), plan otplate (stranice 26-32 spisa). Izvršen je uvid u spis ovog suda broj P-1361/2019. Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Bernardi Hunjadi, dipl.oec., te je pročitan njezin nalaz i mišljenje od 15. travnja 2025. (stranice 77-84 spisa). Saslušani su I. tužiteljica DVD, II. tužitelj NV i vještakinja financijsko-knjigovodstvene struke Bernarda Hunjadi, dipl.oec.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, punomoćnica I. i II. tužitelja je svojim podneskom od 8. ožujka 2026. uredila tužbeni zahtjev.

6. Sud je na glavnoj raspravi održanoj kod ovog suda 13. ožujka 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužitelja od 8. ožujka 2026., a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023.

7. Saslušana na raspravi, I. tužiteljica DVD je iskazala kako je ona zakonska nasljednica iza pok. MV koji je ujedno i njezin otac, te joj je poznato da je isti podignuo kredit kod tuženika, a to joj je poznato jer je često i puno pričao, nakon podizanja kredita, o tome. Ističe kako je predniku tužitelja bio potreban kredit za kupnju stana u [adresa] za privatne svrhe. Navodi kako je prednik tužitelja bio i ranije klijent u toj banci, odnosno kod tuženika, pa je tako i ona, ali i cijela njihova obitelj, u toj banci i istoj su vjerovali, te je zbog toga prednik tužitelja podigao kredit kod tuženika. Nadalje, ističe kako misli da je prednik tužitelja išao sam u banku radi realizacije predmetnog kredita. U odnosu na promjene zbog valutne klauzule, ističe kako joj je poznato da je tijekom otplate kredita isti više plaćao ratu kredita, pa je tako znao govoriti da ne zna kako će skupiti sve te novce radi njegove otplate. Iskazuje kako joj nije poznato je li se isti zbog toga obraćao tuženiku. U vrijeme podizanja kredita, pa i neposredno nakon toga, prednik tužitelja nije im govorio da bi mu mogla rasti rata po predmetnom ugovoru o kreditu, zbog valutne klauzule. Također iskazuje kako je kredit u cijelosti otplaćen.

8. Saslušan na raspravi, II. tužitelj NV je iskazao kako je on zakonski nasljednik iza pok. MV koji je ujedno i njegov otac, te mu je poznato da je isti podignuo kredit kod tuženika radi kupnje stana u [adresa] za privatne svrhe. Navodi kako je cijela obitelj, pa tako i prednik tužitelja, bio klijent i posluje s tuženikom i zbog svega toga je i podignut kredit kod tuženika, a ističe kako misli da je prednik tužitelja sam išao u prostorije tuženika radi dobivanja i podizanja predmetnog kredita. Iskazuje kako mu je poznato da je prednik tužitelja nakon podizanja kredita i nakon proteka nekog vremena nakon otplate plaćao sve veće i veće iznose i bilo mu je sve teže plaćati ga, a to mu je poznato jer mu je isti tako iskazivao. Ističe kako je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i misli da je to bilo 2015. ili 2016. godine. Pok. MV je često bio uzrujan zbog toga koliko su rate počele rasti po predmetnom kreditu i uvijek i često je to spominjao, a također je to često znala biti glavna tema u kući.

9. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji Bernardi Hunjadi, dipl.oec. od 15. travnja 2025. (stranice 77-84 spisa) utvrđeno je kako su temeljem usporedbe obračuna kredita, odnosno anuiteta prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i važećem tečaju za CHF na dan korištenja kredita u Ugovoru o kreditu u periodu od svibnja 2006. godine do 31. svibnja 2015. i obračuna anuiteta prema kamatama koje je Banka primijenila po stopama koje je usvojila naknadnim Odlukama i prema tečajevima koji su bili važeći na dan plaćanja anuiteta, utvrđene razlike prikazane u privitku (Tablica). Iz Tablice je vidljivo da je u promatranom razdoblju od 30.6.2006. do 31.05.2015. banka uzimajući u obzir promjene kamatnih stopa i promjene tečaja obračunala i naplatila anuitete u iznosu 554.847,42 KN (kolona 20). U izradi nalaza i mišljenja, izvršen je obračun kredita prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i važećem tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 30.6.2006. do 31.5.2015., u ukupnoj vrijednosti anuiteta od 451.083,06 KN, koji su iskazani u Tablici (kolona 21). Razlika između obračuna anuiteta koje je banka obračunavala sukladno važećim tečajevima na dan valute i anuiteta obračunatih prema početno ugovorenom tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 30.6.2006. do 31.5.2015. iznosi 88.539,02 KN (kolona 24), odnosno 11.751,15 EUR (prema tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK). Razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke iznosi 88.539,02 KN (kolona 24), odnosno 11.751,15 EUR (prema tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 HRK).

9.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

10. Saslušana na ročištu održanom kod ovog suda 16. siječnja 2026., vještakinja Bernarda Hunjadi, dipl.oec., iskazala je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 15. travnja 2025., kao i kod svih očitovanja dostavljenih ovom sudu, te nije imala ništa drugo za dodati.

10.1. Na upit punomoćnice I. i II. tužitelja vezano uz datum plaćanja anuiteta, vještakinja je odgovorila kako je isti iskazan u obračunu pod kolonom naziva datum valute, a sukladno dokumentu uplate po partiji koji je uložen u spisu 1, stranice 15-17. Predmetni datum predstavlja datume plaćanja anuiteta cijelog kredita.

11. Iz ugovora o kreditu (stranice 15-22 spisa) proizlazi kako je tuženik tužitelju odobrio namjenski kredit za kupnju stambenog objekta K. O. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], kč. br. [katastarska čestica], a u iznosu od 78.645,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 108 mjeseci, s kamatom od 4,75% godišnje, promjenjivom, koje se obračunavaju u CHF, a naplaćuju po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

12. Iz izračuna razlike tečaja uslijed CHF valutne klauzule (stranice 10-14 spisa) proizlazi kako je tužitelj osobno izračunao razliku i ista iznosi 81.325,16 kuna, odnosno 10.793,70 EUR.

13. Iz uplate po partiji (stranice 23-25 spisa) proizlazi kako je prvotni tužitelj MV vršio uplate po predmetnom kreditu.

14. Iz plana otplate (stranice 26-32 spisa) proizlazi kako se mijenjala kamatna stopa po predmetnom kreditu i koliki su bili mjesečni anuiteti tijekom otplate samog kredita.

15. Uvidom u spis ovog suda broj P-1361/2019, utvrđeno je kako je prvotni tužitelj DV vodio postupak pred ovim sudom, a kojim je u odnosu na predmetni kredit donijeta pravomoćna presuda ovog suda broj P-1361/2019-34 od 30. kolovoza 2023. gdje je utvrđena ništetnost pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kredita, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu.

16. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

17. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9011248334, zaključen 3.5.2006.

18. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011248334, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

19. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 3.5.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011248334, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 78.645,00, a da je ugovorena kamata stopa 4,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

20. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

20.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.), u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje u tekstu: ZOO).

20.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 19/22. – dalje u tekstu: ZZP/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 126. ZZP/22, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

20.3. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

20.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

20.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/03, članka 126. ZZP/22 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

20.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

21. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

21.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala unaprijed sastavljen, tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitao, ali nije te struke te ga nije baš mogao pratiti. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovog suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužitelju bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.

21.2. Nadalje, iz iskaza I. i II. tužitelja proizlazi da ima status potrošača prvotni tužitelj, sada pok. MV, jer je kredit kod tuženika podigao radi kupnje stana koja mu je služila za njegove osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da je na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelji nemaju svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

21.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

21.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu broj 9011248334 sklopljen 3.5.2006., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenom presudom s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se raniji tužitelj na spomenutu odluku i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.). Stoga je sud utvrdio kako dio odredbe koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF iz članka 1. i članka 7.2. predmetnog ugovora ništetna.

22. Dakle, budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelji imaju pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Bernardi Hunjadi, dipl.oec., iz kojeg proizlazi kako je pretplata po osnovi tečajne razlike od 11.751,15 EUR.

23.1. U odnosu na utvrđeno vještačenje treba napomenuti kako su tužitelji tužbom potraživali samo tzv. pozitivne tečajne razlike bez umanjenja za negativne, a sve iz razloga jer tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja u ovom postupku (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Revd-5008/2024-2 od 3. prosinca 2024. i Rev-1105/2023-3 od 5. ožujka 2024.), već je samo naveo da se iste uzmu u obzir, pa ovaj sud je samo utvrdio kako tuženik prigovara izračunu vještaka, ali ne ističe procesnopravni prigovor radi prijeboja.

24. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

25. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 11.751,15 EUR-a, koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

26. Tužiteljima na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta, odnosno od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik za istu bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbu o valutnoj klauzuli u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

27. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužiteljima pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

28. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

29. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelji tužbenim zahtjevom ne zahtjevaju isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 11.6.2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

30. Tužitelji su uspjeli u sporu u cijelosti, pa im pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

31. Tužiteljima je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. -dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 16.1.2024. (kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu), u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 19.7.2024. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, za sastav podneska od 23.4.2025. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka), u visini od 110 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, a u svezi sa Tbr. 40. točke 1. Tarife, pristupa na ročišta od 6.3.2025., 16.1.2026. i 13.3.2026. za svako u visini od po 110 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a u svezi sa Tbr. 40. točke 1. Tarife, te pristupa na ročište za objavu odluke 7.5.2026. u visini od 55 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, a u svezi sa Tbr. 40. točke 1. Tarife, odnosno ukupno 720 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.800,00 eura. Tužiteljima je priznata i naknada troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 77,20 EUR, odnosno ukupno im je dosuđen trošak od 2.277,20 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 7.5.2026. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

32. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 749,81 eura nije osnovan iz razloga jer na sastav tužbe, te obrazloženog podneska od 16.1.2024. punomoćnik tužitelja je zastupao jednu stranku, te tek od donošenja rješenja o nastavku postupka u ovome predmetu ima pravo na uvećanje sukladno Tbr. 40. točci 1. Tarife. Jednako tako tužitelji su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka za sastave podnesaka od 26.5.2025. i 8.3.2026., a budući da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, sukladno članku 155. ZPP-a. Naime podneskom od 26.5.2025. su se tužitelji očitovali na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje i na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, a to su sve mogli i na ročištu, dok u odnosu na podnesak od 8.3.2026. istim su ponovno tužitelji uredili tužbeni zahtjev, a sve iz razloga jer nisu znali pročitati nalaz i mišljenje vještakinje. Teret plaćanja tih troškova nikako ne može biti na tuženiku. Također su tužitelji odbijeni i za trošak pristojbi presudu u iznosu od 77,20 eura, budući da isti nije niti plaćena, kao i predujma za vještačenje u iznosu od 66,36 EUR, budući da su tužitelji uplatili predujam od 400,00 eura, toliko im je i dosuđeno i toliki je bio trošak vještačenja, pa je za zatraženu razliku valjalo također odbiti, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

33. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.331,96 EUR, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

34. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 7. svibanj 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici I. i II. tužitelja

2. Punomoćniku tuženika