REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-652/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja TF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3214789882/08 od 28. listopada 2008., solemniziranog po javnoj bilježnici Jasminki Ankon, broj OV - 17739/2008, sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to:

-odredba u dijelu članka 2. koja glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%."

-odredba u dijelu članka 18. točke H) koja glasi:

„Javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija, troškove obrade kredita kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, snosi Korisnik kredita."

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 251,28 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2008. do isplate, i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 301,53 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2008. do isplate, i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 46,45 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 28. listopada 2008. do isplate, i to za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu zateznih kamata na iznos od 251,28 eura za razdoblje od 28. listopada 2008. do 29. listopada 2008.

VI. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 615,58 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 28. listopada 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 3214789882/08, solemniziran po javnoj bilježnici Jasminki Ankon pod brojem OV-17739/2008 (dalje: Ugovor), kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.638,80 CHF obračunatog prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom dijela čl. 2. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (tzv. ulazna naknada za obradu kredita), te na plaćanje jednokratne premije osiguranja tražbine Kreditora po premijskoj stopi u visini 2,00% koja se obračunava na iznos kredita uvećan za 20% (naknada za osiguranje kredita). Odredbom čl. 18. toč. H) Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na snošenje troškova upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima. Sukladno navedenim odredbama, tuženiku je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita u iznosu od 251,28 EUR, naknada za osiguranje kredita u iznosu od 301,53 EUR te naknada za upis zaloga u Upisnik u iznosu od 46,45 EUR, sve 28. listopada 2008. Tužitelj tvrdi da se radi o tipskom ugovoru unaprijed pripremljenom od strane tuženika kao trgovca, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da sporne odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, čineći ih nepoštenim i ništetnim u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Tuženik nije tužitelju jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost predmetnih ugovornih odredbi i naloži tuženiku isplatiti mu iznose od 251,28 EUR, 301,53 EUR i 46,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, te naknaditi mu parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe da je i odredbom čl. 2. ZOO propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi" volju ugovornih strana ugovora o kreditu koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru. Smatra da sporne odredbe nisu nejasne ni neodređene jer je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita, i na nju je pristao. Ističe i da sama činjenica da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski zaključku da je nastala značajna neravnoteža. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o jednokratnoj premiji osiguranja tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da se premija osiguranja plaća osiguravajućem društvu, a ne tuženiku, pa stoga tuženik nije primio nikakav iznos po toj osnovi i nije pasivno legitimiran za navedeni zahtjev. U odnosu na zahtjev za isplatu troškova upisa zaloga u Upisnik u iznosu od 46,45 EUR, tuženik ističe da je ugovornom odredbom čl. 18. toč. H) jasno i razumljivo određeno da navedene troškove snosi korisnik kredita, te da svaki prosječni pojedinac razumije pojmovn i i gramatički smisao te odredbe. Nadalje, tuženik osporava tužitelju status potrošača te ističe prigovor zastare u odnosu na sve kondemnatorne zahtjeve, jer su sporne naknade naplaćene 2008., a tužba podnesena 2025., pa navodi da je od naplate do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina te da su sva potraživanja zastarjela temeljem odredbe čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, te naložiti tužitelju da naknadi trošak postupka tuženiku.

2.2. U daljnjem tijeku postupka tuženik je učinio nespornim visinu plaćenih naknada, kao i činjenicu da su naknada za osiguranje kredita i naknada za upis zaloga u Upisnik naplaćene 28. listopada 2006., dok je u odnosu na naknadu za obradu kredita naveo da je ista naplaćena 30. listopada 2008.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 13-16 spisa), Uvjete tuženika i obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 44-48 i 65-66 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 93-94 spisa). Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23 i 146/25 dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 28. listopada 2008. sklopile Ugovor, da je dijelom čl. 2. Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora te na plaćanje jednokratne premije osiguranja po stopi od 2,00% obračunate na iznos kredita uvećan za 20%, te da je čl. 18. toč. H) Ugovora tuženik obvezao tužitelja na snošenje troškova upisa u Upisnik. Također, među strankama nije sporno da su naknada za osiguranje kredita u iznosu od 301,53 EUR i naknada za upis zaloga u Upisnik u iznosu od 46,45 EUR naplaćene u iznosima koje tužitelj zahtijeva u tužbi, na dan koji je tužitelj naveo , dok je tuženik učinio nespornim da je ulazna naknada za obradu kredita naplaćena 30. listopada 2008 u iznosu od 251,28 EUR.

6. Sporno je jesu li predmetne odredbe ugovora ništetne, ima li tužitelj svojstvo potrošača, je li tuženik pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev za povratom premije osiguranja te je li potraživanje tužitelja u zastari.

7.1. Iz sadržaja spornih odredbi čl. 2. i čl. 18. toč. H) Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje isplatiti tuženiku naknade za obradu kreditnog zahtjeva i premiju osiguranja kredita u postotnom iznosu od odobrenog kredita uvećanog za 20%, te snositi troškove upisa zaloga u visini određenoj aktima tuženika i trećih.

7.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja. Predmetni kredit je podignuo radi kupnje osobnog automobila kojeg je koristio za osobne potrebe. Djelatnici tuženika nisu mu objasnili odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, naknade za osiguranje kredita te naknade za upis zaloga u Upisnik, a o navedenim odredbama nije mogao pregovarati s djelatnicima tuženika. Ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tužitelj nikada nije bio vlasnik OPG-a, obrta ili trgovačkog društva.

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 102. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužitelju nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da mu je i pružena, ne bi mogao postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožava ju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita, osiguranja kredita i naknade za upis zaloga, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenim ugovornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita, osiguranja kredita i naknade za upis zaloga bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto se odnosi i na ostale naknade koje se utvrđuju prema Odluci banke, jer tužitelj o tome nije imao mogućnost niti pregovarati. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužitelj bio informiran o svrsi spornih naknada te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, prijevremenu otplatu kredita i osiguranje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o plaćanju naknade za obradu i osiguranje kredita, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da su predmetne odredbe Ugovora bile jasne, razumljive i lako uočljive, valja reći da i čl. 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbe čl. 2. i čl. 18. toč. H) Ugovora, kojima je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita te naknada za upis zaloga u Upisnik utvrdio da navedene ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na te ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubrajaju odredbe o naknadi za obradu i osiguranje kredita te troškovima upisa zaloga jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošača".

9.4. Tuženik nije predočio koje posebne troškove ima u svezi s postupkom odobrenja kredita, niti je tužitelju jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku ga tereti i zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu. Odredbom čl. 2. Ugovora naknada je određena upućivanjem na internu Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, koju je tuženik jednostrano donio i koja nije bila sastavni dio Ugovora i predočena tužitelju u trenutku sklapanja, pa tužitelj na temelju ugovornih odredbi nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze niti sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknada iz spornih odredbi Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan platiti naknade. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.5. Neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u odnosu na zahtjev za povratom premije osiguranja i troškova upisa zaloga. Naime, u odnosu na pitanje pasivne legitimacije relevantno je tko je primio sporni iznos, a ne u čiju je eventualnu korist taj iznos trebao biti upotrijebljen. Između tužitelja i osiguravajućeg društva, kao i između tužitelja i javnog bilježnika, nisu bili sklopljeni nikakvi izravni ugovorni odnosi. Tuženik je bio jedina ugovorna strana tužitelja, a sporne naknade naplaćene su u korist, odnosno na ime, tuženika sukladno spornim ugovornim odredbama. Kako su upravo te odredbe utvrđene ništetnim, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi.

9.6. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora.

9.7. U odnosu na prigovor da tužitelj nije bio potrošač, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, dok je sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da on ima položaj potrošača, pa je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev- 18/18-2 od 26. svibnja 2020.).

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbama čl. 2. i čl. 18. toč. H) Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj niti je mogao ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. ZZP, pa su iste utvrđene ništetnima te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude (na isti način i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-2331/2025-3 od 21. listopada 2025. i Županijski sud u Rijeci u odluci poslovni broj Gž-1365/2025-3 od 8. listopada 2025).

11.1. Kako su sporne odredba Ugovora ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. U skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Imajući u vidu da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva , sud je tužitelju dosudio iznos plaćenih naknada za obradu i osiguranje kredita, kao i naknade za upis zaloga u zatraženim iznosima od 251,28 EUR, 301,53 EUR i 46,45 EUR, i to na drugi i treći iznos sa zateznim kamatama od 28. listopada 2008. do isplate, dok na prvi navedeni iznos sa zateznim kamatama od 30. listopada 2008. do isplate s obzirom na to da je tuženik učinio nespornim da je navedenog datuma naplaćena naknada za obradu kredita, a tužitelj daljnjem tijeku postupka nije osporavao navedenu činjenicu.

11.2. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja Ugovora bio nepošten s obzirom na to da je kao osoba, koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora nepoštene odnosno ništetne, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa.

11.3. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11.4. Zato je odlučeno kao u toč. I., II., III., IV. i V. izreke presude.

12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (599,26 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (2.000,00 EUR), pa je ovaj sud na pripremom ročištu održanom 23. ožujka 2026., u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP (jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 599,26 EUR, tj. prema zbroju vrijednosti tri zahtjeva za isplatu naplaćene naknade za obradu i osiguranje kredita te naknade za upis zaloga u Upisnik. Naime, deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu te služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedenih naknada jedino što je tužitelju realno bitno, a ne to radi li se o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora treba računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odlukama posl.br. Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

12.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 19. ožujka 2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak pristupa na ročišta koja su održana 23. ožujka 2026. i 14. travnja 2026. u iznosu od 50 bodova za svako pojedinačno (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 EUR te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude od 25 bodova (Tbr. 9.3. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 62,50 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 615,58 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki VI. izreke presude.

12.3. Tužitelju nije priznat trošak preko dosuđenog s obzirom na to da je trošak parničnog postupka određen prema vrijednosti predmeta spora od 599,26 EUR.

U Zagrebu 7. svibnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.