REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-274/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Andreju Garić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 8. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika Andreja Garić, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika VV, odvjetničke vježbenice, 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.20. st. 1. točka F) Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju stana, sklopljenog 8.7.2003. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove skladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužiteljici FV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 558,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 28. lipnja 2003. do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadn jeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici FV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 525,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

II. Odbija se tužiteljica sa dijelom zatraženih troškova postupka u iznosu od 13,28 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 8.7.2003. sa tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 28.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB za EUR, na rok otplate kredita u trajanju od 25 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.1. Navodi da je istim tipskim Ugovorom u članku 20. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora koju je tuženik 27.6.2003. naplatio tužiteljici u iznosu od 4.211,00 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 558,89 EUR.

1.2. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja , nadalje, da tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje.

1.3. Smatra da navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. Zaključno i obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO -a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama 29.3.2006.

1.5. Slijedom, predlaže navedenu ugovornu odredbu kojom je predviđeno pravo banke na naknadu za obradu kredita utvrditi ništetnom i obvezati tuženika na plaćanje stečenog bez osnove, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja do isplate, kao i troškova postupka.

2. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda i predlaže da se predmet dostavi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu sudu koji je općemjesno nadležan za tuženika, sve pozivom na odredbe čl. 46. i 48. ZPP i članka 18. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda sjedišta Banke.

2.1. Prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u iznosu od 1.340,50 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 558,89 eura te slijedom predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 558,89 eura sukladno shvaćanju da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo visina kondemantornog zahtjeva,

2.2 Podredno i opreza radi, u odgovoru na tužbu osporava tužitelju status potrošača jer nije dokazao da se sredstvima koristio isključivo u potrošačke svrhe.

2.3. Nadalje osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva i da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Poziva se na Direktivu EU i ZZP kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.4. Ističe da tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita i da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

2.5. Poziva se i na odluku Suda EU C-621/17

2.6. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer je naknada naplaćena 27. lipnja 2003. te se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

2.7. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 28. lipnja 2003. tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a. Poziva se i na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. i činjenicu da tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.8. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Vezano uz istaknuti prigovor neosnovano postavljene vrijednosti predmeta spora ističe se da je prigovor tuženika osnovan. Člankom 19. Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) predviđeno je da u parnicama u kojim je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili ne postojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili neistinitost neke isprave, da se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Člankom 35. ZPP je predviđeno da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017. dao je pravno tumačenje ovakve situacije na način da kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, isti treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog sud je kao vrijednost predmeta spora u ovom postupku odredio prema kondemnatornom zahtjevu u iznosu od 558,89 eura.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 20. stavak 1. točka F. Ugovora o namjenskom kreditu temeljem koje je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade i troškove za obradu kredita sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor , a što je tužiteljici naplaćeno 27. lipnja 2003. u iznosu od 4.211,00 HRK.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 8. srpnja 2003. tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 310/3, broj računa 7101770479, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 28.000,00 eura (članak 1.) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti u roku od 25 godina (članak 3),

- da je kredit odobren za kupovinu stana (članak 6.),

-da je ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi plaćanja naknade i troškove za obradu kredita sukladno važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor (članak 20. stavak 1. točka F.)

- da je naknada naplaćena 27. lipnja 2003. u iznosu od 4.211,00 HRK, sada 558,89 eura.

7. Sporno je među strankama da li je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita sadržana u članku 20. stavak 1. točka F. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 310/3, broj računa 7101770479 od 8. srpnja 2003. (str. 8-12 spisa), u otplatni plan (str. 13-22 spisa), u potvrdu tuženika od 7. svibnja 2025. (str. 6 spisa), u podnesak tužiteljice od 25. travnja 2025. (str.7 spisa), u izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa na str. 4 i 5. dostavljenoj uz odgovor na tužbu kao i dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 18. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a- Odredba čl. 18. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bila izvrgnuta dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Tužiteljica se stoga, legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog čega je i odlučeno kao pod I. izreke rješenja.

11. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2003. realizirala predmetni kredit u svrhu kupovine nekretnine, da u to vrijeme nije imala nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu, da je radila u pošti, tako da joj je navedena nekretnina služila isključivo za osobne potrebe stanovanja. Kredit je realizirala u banci tuženika nakon razgovora sa službenikom tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate i potrebnoj dokumentaciji. Nije se mogla sjetiti detalja vezanih uz ugovorenu naknadu, ali je sigurna da joj nitko nije pojašnjavao za što će se naknada utrošiti, odnosno nije niti znala da je ista ustegnuta od iznosa kredita, što je naknado saznala. Navela je da je kredit bio vezan uz valutu euro i da ga je u cijelosti otplatila. Ugovor je pročitala u dijelu u kojem ju je i zanimao ali zna da nije bilo nikakvog govora o niti jednoj ugovornoj odredbi osim o tome koliki iznos će realizirati, na koji rok i koliko će joj rata iznositi u tom periodu.

12. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi ona kupljenu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe tako da uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača, zbog čega se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim u tom dijelu.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mola utjecati na njezinu visinu , da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru i ugovorena u visini "prema Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor".

14. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 20. st. 1. točka F. Ugovora o namjenskom kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO)

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelj icu, valjano upozorio upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

17. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u sudsku praksu i izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa na str. 4 i 5. dostavljenoj uz odgovor na tužbu. Iz navedenog je nedvojbeno da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi su obuhvaćeno uslugom) niti je mogla znati ili pretpostaviti njezinu visinu jer ona nije naznačena u ugovoru o kreditu. Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

18. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Ugovaranje naknade kao troška kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno određuju i opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku naknade za kredit i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju prvostupnik ekonomije, u vrijeme ugovora bila stara 25 godina, i nije imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 20. st. 1. t. F. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelj ici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

26. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva jer je ista dokazana potvrdom tuženika od 7. svibnja 2025. (str. 6 spisa), ali je osporavao zatražene zakonske zatezne kamate smatrajući da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

27. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

28. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

29. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 20. F. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

32. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 453,10 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (558,89 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 8. travnja 2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 6.11.2025. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) kao i trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije za postavljanje tužbenog zahtjeva u iznosu od 50,00 eura ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 400,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (26,55 i 13,27 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 439,82 eura.

33. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

35. Tužiteljici nije priznat više zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,28 eura, koja pristojba je obračunata u skladu s vrijednosti predmeta spora i Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23) i važećoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (("Narodne novine 27/23).

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke rješenja.

Slavonski Brod, 7. svibnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Andrej Garić, Slavonski Brod,

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb.