REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-382/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473 , Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 8. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika Ksenije Penić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika JR, odvjetničke vježbenice, 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206406305 dana 29.3.2006. god. koji je solemniziran po Javnom bilježniku Nikoli Vulić iz Vinkovaca, br. OU 125/06, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora i tužiteljice AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, u dijelu u članku 23./OSTALE ODREDBE C) koji glasi: ...”uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora , odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], Kupina, [adresa], iznos od 717,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.ožujka 2012. do 31.srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 571,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 29.3.2006. sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206406305 koji je solemniziran po Javnom bilježniku Nikoli Vulić iz Vinkovaca, kojim je kreditor tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 104.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita na rok otplate kredita od 20 godina i kojim je predviđen početno ugovoreni mjesečni anuiteti kunske protuvrijednosti od 650,66 CHF.

1.1. Ističe da se u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica se prezivala A, dok je kasnije udajom promijenila prezime u AR.

1.2. Navodi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi od 17.0.2024. poslovni broj P-242/2022-22 utvrđena ništetnost odredbi predmetnog ugovora kojima je iznos kredita izražen kao kunska protuvrijednost švicarskog franka CHF, te je banka obvezana isplatiti iznos koji je neosnovano, temeljem te odredbe od tužiteljice naplatila.

1.3. Nadalje, navodi da je u predmetnom tipskom ugovoru o kreditu, i to članku 2. ugovoreno plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

1.4. Tužiteljica je zbog činjenice enormnog porasta rate kredita uslijed porasta tečaja i kamata, prijevremeno otplatila kredit i isti zatvorila 2012. te da joj je tada banka ustegnula na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 5.407,19 kn, 1.5. Ukazuje na čl.23. Toč. c) kojim je ugovoreno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora , odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate.

1.6. Predmetnu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom.

1.7. Navodi da je izlazna naknada unaprijed predviđena u ugovoru, ali tužiteljica na nju i na njezinu visinu nije mogla imati, niti je imala ikakav utjecaj, da je evidentno da takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, te da u vrijeme ugovaranja čak se nije utvrdila niti visina te naknade, zbog čega je ona i neodrediva, a prilikom ugovaranja tužiteljica apsolutno nije mogla niti pretpostaviti kolika će ona biti. Nadalje, da u stvarnosti tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će način biti obračunata izlazna naknada i kolika će ona biti. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je iznos izlazne naknade kojeg dužnik ima vratiti banci prilikom eventualne prijevremene otplate potpuno nepoznat.

1.8. Poziva se ne odredbu čl. 323.st.1. ZOO-a prema kojoj u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

1.9. Poziva se i na odredbu čl. 1111. ZOO-a i odredbu čl. 1115. ZOO-a te na odredbe Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007.)

1.10. Slijedom, predlaže navedenu ugovornu odredbu kojom je predviđeno pravo banke na naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita utvrditi ništetnom i obvezati tuženika na plaćanje stečenog bez osnove, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja do isplate, kao i troškova postupka.

2. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda i predlaže da se predmet dostavi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu sudu koji je općemjesno nadležan za tuženika, sve pozivom na odredbe čl. 46. i 48. ZPP.

2.1. Prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u iznosu od 2.044,67 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 717,66 eura te slijedom predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 717,66 eura sukladno shvaćanju da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo visina kondemantornog zahtjeva,

2.2 Podredno i opreza radi, u odgovoru na tužbu ne osporava da su tužitelj i tuženik sklopili 2.6.2016. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 87.878,26 kn.

2.3. Nadalje osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva i da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Poziva se na Direktivu EU i ZZP kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

2.4. Ističe da tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita i da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade informirao i stavio mu na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

2.5. Poziva se i na odluku Suda EU C-621/17

2.6. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer je naknada naplaćena 12. ožujka 2012. te se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

2.7. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 12. ožujka 2012. tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a. Poziva se i na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. i činjenicu da tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.8. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Vezano uz istaknuti prigovor neosnovano postavljene vrijednosti predmeta spora ističe se da je prigovor tuženika osnovan. Člankom 19. Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) predviđeno je da u parnicama u kojim je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili ne postojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili neistinitost neke isprave, da se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Člankom 35. ZPP je predviđeno da kada je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017. dao je pravno tumačenje ovakve situacije na način da kad je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu, isti treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje, te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog sud je kao vrijednost predmeta spora u ovom postupku odredio prema kondemnatornom zahtjevu u iznosu od 717,76 eura.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 23. C) Ugovora o kreditu temeljem koje je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a što je tužiteljici naplaćeno 12. ožujka 2012. u iznosu od 5.407,18 HRK.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 29. ožujka 2006. tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206406305, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 104.500,00 CHF (članak 1.), koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti u roku od 20 godina (članak 3),

- da je kredit odobren za kupovinu kuće (članak 6.),

-da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora (članka 23. C.),

- da je naknada naplaćena 12. ožujka 2012. u iznosu od 5.407,19 HRK, sada 717,66 eura.

7. Sporno je među strankama da li je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita sadržana u članku 23. C. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206406305 od 29. ožujka 2006. (str. 20-27 spisa), u potvrdu tuženika od 8. travnja 2025. (str. 5 spisa) kao i dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 21. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a- Odredba čl. 21. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], kraj Slavonskog Broda, u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bila izvrgnuta dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Tužiteljica se stoga, legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.

11. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2006. realizirala predmetni kredit u svrhu kupovine nekretnine, da u to vrijeme nije imala nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu, tako da joj je navedena nekretnina služila isključivo za osobne potrebe stanovanja. Kredit je realizirala u svojoj banci nakon razgovora sa službenikom tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno taj joj je kredit preporučen kao najpovoljniji, koji su u to vrijeme svi dizali. Nije se mogla sjetiti detalja vezanih uz ugovorenu naknadu, ali je sigurna da joj nitko nije pojašnjavao za što će se naknada utrošiti. Istakla je i da je u posebnom postupku realizirala pravo na naknadu na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Prilikom realizacije kredita rata joj je iznosila oko 3.000,00 kn i naknadno porasla na oko 4.500,00 kn, tako da je odlučila posuditi novac i kredit vratiti jer više nije mogla plaćati anuitete iz svojih primanja. Kredit je prijevremeno otplatila kojom prilikom joj je obračunata naknada za prijevremenu otplatu što nije niti znala, niti je bilo govora o istoj, već joj je samo rečeno koji iznos je potreban za zatvaranje svih obveza po kreditu. Ugovor je pročitala u dijelu u kojem ju je i zanimao ali zna da nije bilo nikakvog govora o niti jednoj ugovornoj odredbi osim o tome koliki iznos će realizirati, na koji rok i koliko će joj rata iznositi u tom periodu.

12. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi ona kupljenu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe tako da uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača, zbog čega se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim u tom dijelu.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mola utjecati na njezinu visinu, niti je ona tada bila poznata, da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru i ugovorena u visini "prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora" kao takva i neodrediva.

14. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 23.C. Ugovora o namjenskom kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO)

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelj icu, valjano upozorio upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

17. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u sudsku praksu i pozvao se na Odluku o Tarifi naknade za usluge Kreditora. Iz navedenog je nedvojbeno da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi su obuhvaćeno uslugom) niti je mogla znati ili pretpostaviti njezinu visinu. Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini niti o njenoj krajnjoj svrsi.

18. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Ugovaranje naknade kao troška zatvaranja kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno određuju i opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak zatvaranja kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku naknade za zatvaranje kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju doktor medicine i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati. Nadalje, tužiteljica je u postupku iskazala (i priložila dokaz) da je u posebnom postupku pred ovim sudom ishodila pravomoćnu sudsku odluku kojom je utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz istog ugovora nepošteno ugovorena a time i ništetna, sve iz razloga što joj u predugovornom dijelu sklapanja ugovora nisu pružene nikakve informacije o ugovornim odredbama, izuzev informacije o visini kredita, periodu otplate i visini početno9g anuiteta.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 23.C. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

26. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ali je osporavao zatražene zakonske zatezne kamate smatrajući da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

27. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

28. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

29. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojed inih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 23. C. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

32. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 525,00 eura i dodatno troškove pristojbe na tužbu i presudu. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (717,76 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 150,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 8. travnja 2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 75,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 28.8.2025. kao očitovanja na odgovor na tužbu, u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 525,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (33,45 i 13,27 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 571,72 eura.

33. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

Slavonski Brod, 7. svibnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ksenija Penić, Slavonski Brod,

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb.