REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1018/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanec, Car- Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 26. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Marka Križaneca, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika TE, odvjetničke vježbenice, 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama 8. lipnja 2007., sklopljenog između VOLKSBANK d.d., kao kreditora, tužitelja JE kao korisnika kredita i založnog dužnika te JEB kao sudužnice i založne dužnice, kojom je određeno da naknada za odobrenje kredita iznosi: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na refinanciranje; 3,00% (slovima: triposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju JE iznos od 1.794,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužitelju JE parnični trošak u iznosu od 1.287,04 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 14. veljače 2025. tužitelj navodi kako je 8. lipnja 2007. s VOLKSBANK d.d., kao kreditorom i JEB kao sudužnicom i založnom dužnicom, sklopio Ugovor o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji je solemniziran 15. lipnja 2007. od strane Jožice Matko Ruždjak, javnog bilježnika iz Zagreba, pod brojem: OV-6654/2007. Sukladno članku 5.1. Ugovora o kreditu naknada za odobrenje kredita iznosi 1,00 % (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na refinanciranje i 3,00 % (slovima: triposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju. Navodi kako mu je 23. srpnja 2007. naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.794,00 EUR. Ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u gore navedenom postotku od iznosa odobrenog kredita, a iz navedenih odredbi ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – radi se, dakle, o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedenih ugovornih odredbi. Temeljem tih odredbi Ugovora o kreditu samo je jedna ugovorna strana – tuženik odredio iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne. Upućuje na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i čl. 1021., čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.794,00 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi kako odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Odredba je jasno koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Smatra da je stoga očito kako se o toj naknadi pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Navodi kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Na pripremnom ročištu učinio je nespornom visinu tražbine. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama 8. lipnja 2007. (list 7-17), otplatne tablice (list 18-29), prometne kartice (list 30-45), dopisa tužitelja upućenog tuženiku od 12. studenog 2024. (list 46), dopisa tuženika upućen tužitelju od 14. studenog 2024. (list 47) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 282-283).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu br. 312091 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama 8. lipnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,00% iznosa odobrenog kredita koji se odnosi na refinanciranje i u visini 3,00% iznosa odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju, sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu, ništetna.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja. U svom iskazu tužitelj navodi kako je kredit podignut u svrhu refinanciranja drugog kredita u Zagrebačkoj banci, a jedan dio novca od tog kredita bio je namijenjen za renoviranje kuće u [adresa]. Tu kuću su namjeravali koristiti za privatne i osobne potrebe. Dijelom su je uspjeli renovirati novcem od kredita, ali nisu to uspjeli odraditi do kraja i u jednom trenutku su kuću prodali. Rečeno mu je da će morati platiti naknadu za otvaranje kredita i to u iznosu 3+1% od ukupnog iznosa kredita. Pitao je zašto to mora platiti i može li se ta naknada smanjiti, međutim, rekli su da to tako mora biti. Naknada je bila prilično velika i iznosila je 2-3 rate kredita. Nije mogao pregovarati s bankom o tome, mogao je pristati ili ne pristati na takav ugovor. Pristao je jer mu je kredit bio potreban. Taj iznos su mu odmah ustegnuli od iznosa kredita. Novac je iskorišten u svrhu u koju je i podignut.

7. Sud je povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz uvjerljiv i iskren. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporne odredbe kojima se potrošaču nameću obveze plaćanja navedenih troškova bile su sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

11. Naime, na temelju provedenih dokaza, a osobito iskaza tužitelja, utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika.

12. Plaćanje naknade za obradu kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% iznosa kredita (za refinanciranje) i 3,00% iznosa kredita (za adaptaciju), prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, iste su bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj niti je mogao ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

14. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i više naknade, proizlazi zaključak da predmetnim naknadama nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spadaju i sporne naknade, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

16. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorne odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznose ovih naknada tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatnih obveza koje nisu predviđene dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne paušalne naknade, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Dakle, riječ je o odredbama o plaćanju naknade za obradu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i te odredbe, iako jasne i uočljive, unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknada), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnose iznosi ovih naknada odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge.

21. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz čl. 5.1. o obvezo plaćanja naknada za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od 1.794,00 EUR, koja visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknada za obradu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, isti je odgovoran za ugovaranje takvih ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Stoga tužitelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate koje teku od dana plaćanja tih naknada, prilikom isplate kredita, odnosno od 24. srpnja 2007.

24. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 155/23).

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako su tek ovom presudom i to nepravomoćno, odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu utvrđene ništetnima, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

26. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.764,00 EUR. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 7. travnja 2025. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 28. listopada 2025. i 26. ožujka 2026. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife) te trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u visini 25 bodova (Tbr. 36/3 Tarife), odnosno 475 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (950,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (237,50 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i na presudu u iznosu od 66,36 EUR, ukupno iznosi 1.287,04 EUR.

27. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

28. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 EUR (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 7. svibnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika