Poslovni broj: P-853/2025-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 9.550,60 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. g. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.467,85 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio te se odbija zahtjev tužiteljice za isplatom više zatražene kamate od dana isplate do 1.10.20215. g. na dosuđeni iznos od 9.550,60 eura.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.335,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom u visini određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja teče od 7. svibnja 2026. pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopila 16.01.2007. g. ugovor o kreditu broj. 9012225935 kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 72.553,50 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena kamatna stopa od 4,35 % u čl. 4. Tuženik da ju je jednom obavijestio o promjeni kamatne stope na što je ona usmeno prigovorila dok je kasnije promjene vršio bez da ju o tome obavijesti pa nije imala mogućnosti za prigovor. Promjene kamate stope da su nezakonite što je utvrđeno i pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Ugovor da je sastavljen u tipskom obliku i oko njegovog sadržaja tužiteljica nije mogla pregovarati. Odredba o kamatnoj stopi da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača pa da spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba da ne sadrži razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa . Prilikom zaključenja ugovora nije joj objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Ugovorne odredbe koje su protivne odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su ništave. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je protivna i čl. 82. st. 1 .alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se sukladno čl. 87 .st .1 .Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli je nepoštena i ništetna. Niti o ovoj odredbi tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije imala mogućnost pregovaranja. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ništave da su i ostale odredbe Ugovora u kreditu pa da je predmetni Ugovor o kreditu ništavan u cijelosti. Bez tih odredbi ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što ga čini ništavim u cijelosti. Temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima svaka ugovorna strana je u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je primila temeljem takvog ništavog pravnog posla. Tuženik da je za razliku od nje nepošten pa mu ne pripadaju zakonske kamate na isplaćeni iznos tužiteljici. Kada se učini prijeboj izvršenih isplata slijedi da je tužiteljica preplatila tuženika. Nepoštena praksa da je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Slijedom navedenog predlaže donošenje presude kao u izreci prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 26.06.2024. g. O glavnom tužbenom zahtjevu donesena je pravomoćna odluka te je ostalo odlučiti o visini eventualnog tužbenog zahtjeva tj. povratom preplaćenih anuitete zbog ništavih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba nerazumljiva a tužbeni zahtjev nejasan i nedefiniran. Ovisno o statusu kredita odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje u trenutku podizanja tužbe više nema ukoliko se radi o kreditu koji je otplaćen ili u pogledu kojeg je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora u cijelosti da zapravo negira valutnu klauzulu. Valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima da nije nečija špekulacija već se radi o politici monetarne vlasti. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. da izričito dopušta valutnu klauzulu. Dalje navodi da je predmetni ugovor solemniziran od javnog bilježnika i ima snagu javnobilježničkog akta. Tužiteljica da je poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno niti je tražila pojašnjenja. Stoga su joj ugovorne odredbe očigledno bile jasne. I odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je dopuštena i zakonita a ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje na mijenjanje kamatne stope da nije sama po sebi nepoštena. Zahtjev tužiteljice da se temelji na pogrešnoj premisi da je kamatna stopa trebala biti fiksna kroz čitavo razdoblje. Navodi da jer iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovaranje varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda RH da jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna. Nijedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka jest ugovaranje promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještak Goranki Šmer Maraš. Druge dokaze stranke nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 16. siječnja 20207. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 72.553,50 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.4 ) a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 198 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o namjenskom kreditu za kupnju i uređenje građevinskog zemljišta, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.2.ugovora), kao i iskaza tužiteljice. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupila građevinsko zemljište s namjerom da izgradi montažnu kuću što se nije realiziralo.

6. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je podigla predmetni namjenski kredit za kupnju/uređenje građevinskog zemljišta no svojstvo potrošača joj nije ni osporeno od strane tuženika.

7. Među strankama je bilo sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelj ice, odnosno je su lite odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da joj zahtjev nije osnovan. U ovom postupku je već bila donesena presuda pod posl br. P-1485/19 dana 14. studenog 2024. g. koja je po žalbi tuženika djelomično ukinuta presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl br. Gž-238/2025 s uputom da sud ponovno utvrdi visinu tražbine tužiteljice a to radi činjenice što sud nije uzeo u obzir efekte konverzije. Dakle, pravomoćno je utvrđeno da su ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stop i valutnoj klauzuli. Stog je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, ali uzimajući u obzir provedenu konverziju i efekte konverzije.

8. Iz nalaza vještaka Goranke Šmer Maraš slijedi da utvrđena pretplata koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu iznosi a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita iznosi 3.290,46 eura. Tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi 7.728,01 euro. Na dan izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, 30.09.205. g. tužiteljici je iznos neotplaćene glavnice uvećan za 2.199,70 eura u odnosu na iznos koliko bi iznosila neotplaćene glavnica kredita denominiranog u kunama uz valutnu klauzulu u CHF da se nije mijenjala kamata stopa i početni tečaj valute CHF. Vještak dalje navodi da je u provedbi konverzije tuženik tužiteljici priznao pretplatu na dan 30.09.2015. g. u iznosu od 6.159,40 eura koju tužiteljica može koristiti nakon provedbe konverzije podmirivanjem 50 % budućih anuiteta kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR dok se sva utvrđena pretplata ne iskoristi.

9. U svom dopunskom nalazu imenovan vještak navodi da je ukupna zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnove promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike od dana preplate do 30. ruja 2015. g. iznosi 4.775,75 eura; tuženik da je tužiteljici u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. g. utvrdio preplatu u iznosu od 6.243,60 eura korištenu za podmirenje budućih dospijevajućih anuiteta EUR kredita nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika. Stoga da preplata s osnove promjenjive kamatne stope i preplata anuiteta s osnove promjene tečaja umanjena za neprebijani iznos preplate iz konverzije ( 1.467,85 eura ) ukupno iznosi 9.550,60 eura.

10. Stranke nisu imale primjedbi na matematički obračun vještaka te su na ročištu 24. ožujka 2026. g. suglasno izjavile da se odriču prava na saslušanje vještaka i navele da vještak ne treba dolaziti na ročište ponoviti svoj nalaz.

11. Uputa je Županijskog suda u Zagrebu iz odluke Gž- 238/2025 da sud ima utvrditi da li je kada se uzme u obzir i iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije, nakon proveden konverzije ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije ni bilo; pri tome da treba imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen u konverziju ne može kumulirati sa iznosom koji tužiteljici pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti odredbi u potrošačkom ugovoru već da u tom slučaju tužitlejica ma pravo na razliku.

12. Sud je postupio po uputi Županijskog suda iz citirane odluke te je u tu svrhu i provedeno dopunsko vještačenje kao što je to objašnjeno u točki 9. obrazloženja ove presude. Zato tužiteljici uvažavajući efekte konverzije pripada iznos od 9.550,60 eura s kamatom od 1.10.2015. g. tj. od konverzije nadalje dok je u preostalom dijelu za iznos d 1.467,85 eura kao i za više zatraženu kamatu njezin zahtjev trebalo odbiti. Taj dio je odbijen upravo zato da tužiteljici ne bi bilo priznato dvostruko obeštećenje a pritom uvažavajući redoslijed namirenja.

13. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

14. Tužiteljica tijekom postupka nije osporila navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

15. Međutim, tužiteljica, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

16. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je uspjela u sporu u razmjeru od 87 % a tuženik od 13 %. To znači da tužiteljici pripada 74 % od priznatog troška. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova, sastava podnesaka od 10.12.2022. g. i 26.06.2024. g. u visini od po 50 bodova (Tbr.8/3), zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 27.09.2024. g. u visini od po 100 bodova a na ročištima 25.11.2019.g., 27.02.2020.g, 06.10.20202. i 02.07.2024. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om ukupno iznosi 1.250,00 eur a 75% od tog iznosa je 937,50 eura. To sa troškovima vještačenja od 398,17 eura ukupno iznosi 1.335,67 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što joj nisu priznati troškovi zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti sastav podnesaka nepotrebnih za raspravljanje te onih za čiji sastav s obzirom na njihov sadržaj po stajalištu ovog suda tužiteljici ne pripada naknada a kamoli ona po Tbr.8/1.

U Rijeci, 7. svibnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci , 7.5.2026. g.