REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-179/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] V 15, zastupanog po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, p.p.92, radi ništetnosti i isplate, v.p.s. 6.814,86 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 25. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, i opunomoćenika stranaka na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se, da je ništetna odredba glave 1.st.2, čl.2 i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 550/2005, od 15. srpnja 2005. godine, koji je zaključio tužitelj VS, [adresa] sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao u dijelu kojim je ugovorena valuta koja je vezana uz švicarski franak.

II. Nalaže se Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, OIB: 92963223473Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.814,86 Eura, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine, do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 51,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2010 godine do ispl

-za iznos od -51,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2010 godine do ispl

-za iznos od 52,21 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2010 godine do ispl

-za iznos od 53,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2010 godine do ispl

-za iznos od 53,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2010 godine do ispl

-za iznos od 48,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2010 godine do ispl

-za iznos od 48,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2010 godine do ispl

-za iznos od 51,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2010 godine do ispl

-za iznos od 49,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2010 godine do ispl

-za iznos od 50,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2010 godine do ispl

-za iznos od 97,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2010 godine do ispl

-za iznos od 98,91 EUR sa z.z,kamatom počevši od 15.01.2011 godine do ispl

-za iznos od 94,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2011 godine do ispl

-za iznos od 97,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2011 godine do ispl

-za iznos od 97,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2011 godine do ispl

-za iznos od 106,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2011 godine do ispl

-za iznos od 124,85 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2011 godine do ispl

-za iznos od 146,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2011 godine do ispl

-za iznos od 162,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2011 godine do ispl.

-za iznos od 125,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2011 godine do ispl.

-za iznos od 113,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2011 godine do ispl

-za iznos od 114,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2011 godine do ispl.

-za iznos od 116,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2011 godine do ispl

-za iznos od 126,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2012 godine do ispl

-za iznos od 129,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2012 godine do ispl

-za iznos od 126,27 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2012 godine do ispl

-za iznos od 125,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2012 godine do ispl

-za iznos od 127,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2012 godine do ispl

-za iznos od 130,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2012 godine do ispl

-za iznos od 126,27 EUR sa z.z kamatom počevši od 15.03.2012 godine do ispl

-za iznos od 125,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2012 godine do ispl

-za iznos od 127,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2012 godine do ispl

-za iznos od 130,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2012 godine do ispl

-za iznos od 126,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2012 godine do ispl

-za iznos od 125,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2012 godine do ispl

-za iznos od 116,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2012 godine do ispl

-za iznos od 124,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2012 godine do ispl

-za iznos od 128,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2012 godine do ispl

-za iznos od 125,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2012 godine do ispl

-za iznos od 122,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2013 godine do ispl

-za iznos od 121,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2013 godine do ispl

-za iznos od 120,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2013 godine do ispl

-za iznos od 128,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2013 godine do ispl

-za iznos od 117,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2013 godine do ispl

-za iznos od 115,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2013 godine do ispl

-za iznos od 114,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2013 godine do ispl.

-za iznos od 82,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2013 godine do ispl.

-za iznos od 86,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2013 godine do ispl.

-za iznos od 88,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2013 godine do ispl.

-za iznos od 89,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2013 godine do ispl.

-za iznos od 93,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2013 godine do ispl.

-za iznos od 89,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2014 godine do ispl.

-za iznos od 91,73 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2014 godine do ispl.

-za iznos od 94,22 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2014 godine do ispl.

-za iznos od 92,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2014 godine do ispl.

-za iznos od 88,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2014 godine do ispl.

-za iznos od 89,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2014 godine do ispl.

-za iznos od 91,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2014 godine do ispl.

-za iznos od 93,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2014 godine do ispl.

-za iznos od 94,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2014 godine do ispl.

-za iznos od 95,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.10.2014 godine do ispl.

-za iznos od 98,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.11.2014 godine do ispl.

-za iznos od 99,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.12.2014 godine do ispl.

-za iznos od 99,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.01.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.02.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.03.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.04.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.05.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.06.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.07.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.08.2015 godine do ispl.

-za iznos od 99,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 15.09.2015 godine do ispl. sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju VS iz [adresa], N [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.273,17 EUR na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 7. svibnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj:550/2005, kreditna partija broj: 7102809488 dana 15.srpnja 2005. te su u čl. 21. ugovora, ugovorili mjesnu nadležnost Općinskog suda u Požegi.

1.1. Temeljem navedenog kredita tužitelju je odobren kredit u visini od 78.000,00 CHF s promjenjivim kamatnim stopama za kupnju nekretnine , a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,40 %, rok otplate kredita iznosi 21 godinu.

1.2. Tužitelj je sa tuženikom zaključio i Dodatak Ugovora o kreditu kojim je temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršio konverziju kredita i priznato tužitelju preplatu, međutim utvrđena pretplata je manja od one koja stvarno pripada tužitelju.

1.3. Člankom 1. st. 2. predmetnog ugovora korisnik kredita obvezan je vratiti iznos kredita s pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu, čl. 2. predmetnog ugovora bila je ugovorena redovna kamata kao promjenjiva i vezana uz određenu jednostranu odluku banke i valutnu klauzulu, a bez posebnog zaključenja aneksa ugovora samo uz obavijest tužitelju kao korisniku kredita, čl. 7. predmetnog ugovora korisnik kredita je u obvezi otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

1.4. Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamate i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 12. t. 8 i 9. nije u skladu sa postupanjem tuženika niti je tuženik upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koje nosi ugovaranje kredita u CHF. Radi se o tipskom ugovoru o kojem tužitelju nije dana mogućnost pregovaranja niti ugovaranja uvjeta drugačijih od onih ponuđenih od strane tuženika.

1.5. Tužitelj ističe da mu je kao potrošaču od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovano zaključiti kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmena uvjeravanja kako nikakva promjena anuiteta u iznosu od 100-tinjak kuna nije izgledna.

1.6. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa: općim rizikom vezanim za valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.7. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koji je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima.

1.8. Zaključenjem Aneksa uz Ugovor o kreditu primjenom Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj nije obeštećen za pretplaćene kamate i anuitete koji su u prethodnom periodu povećavani s obzirom na rast tečaja CHF i promjenjivu kamatnu stopu, a posebice ne i u odnosu na preplatu utvrđenu čl. 2. Aneksa.

1.9. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine. U istom predmetu donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.10. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.11. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

1.12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.13. Tužitelj ističe da se Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO/05), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema čl. 272. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO/05). Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO/05). U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke.

1.14. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), takva je ugovorna odredba nepoštena: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.15. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u prethodnom razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste.

1.16. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništenim odredbi ugovora o kreditu sa pripadajućim aneksima ugovora u člancima u kojima ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kao i iznos preplate koji nije pravilno utvrđen i obračunat te da se obveže tuženika da po osnovi razlike anuiteta zbog promjene valute kao i jednostrane promjene kamatne stope i iznos preplate koji nije pravilno utvrđen od strane tuženika isplati tužitelju iznos koji će se utvrditi provedenim knjigovodstvenim vještačenjem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 62-70) u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja i saslušanju tužitelja s obzirom da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi pravnog pitanja.

2.2. U odnosu na posljednju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g. (dostupnu na mrežnim stranicama VSRH), tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22. presude br. Rev 2221/2018). Stoga se i tužbeni zahtjev za isplatu pokazuje neosnovanim.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine.

2.4. U odnosu na kondemnatorni zahtjev tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe imao sve podatke na temelju kojih je mogao potpuno odrediti tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Posljedice okolnosti u kojima tužitelj uslijed vlastita nemara te isprave nije sačuvao, ne opravdavaju nedovoljnu određenost tužbenog zahtjeva. Osim navedenog, svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite na tuženikovim mrežnim stranicama već duže vrijeme je dostupan izračun konverzije za svakog korisnika posebno.

2.5. U izračunu konverzije nalaze se potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji, na temelju kojih je tužitelj (uvažavajući mogućnost da ne mora biti ekonomski stručnjak) mogao tražiti isplatu pojedinih svota s definiranim iznosima i dospijećem te tako postaviti sasvim određen tužbeni zahtjev radi isplate navodne preplate po osnovi CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stoga se radi o očitoj zloporabi procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati pravnu zaštitu.

2.6. U kontekstu prethodno navedenog, tuženik drži da je kondemnatorni tužbeni zahtjev nedovoljno određen. Tužitelj je dužan postaviti određen tužbeni zahtjev u tužbi, i nije ovlašten po ZPP (osim u slučaju opravdane stupnjevite tužbe što nije konkretan slučaj) tužbeni zahtjev odrediti nakon provedenog vještačenja, u dokaznoj fazi postupka. Tužbeni zahtjev određuje tužitelj, a ne vještak. Zato se tuženik protivi svakom budućem određivanju/specificiranju/preciziranju tužbenog zahtjeva.

2.7. Tuženik nadalje ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/ 15”), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 19. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

2.8. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

2.9. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama . Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor.

2.10. Konverzija kredita, nastupila je na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna i početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu ukupno uplaćene iznose (preračunate ü EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupila pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač.

2.11. Tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate.

2.12. Nadalje tuženik navodi da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješila sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom.

2.13. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovore strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom.

2.14. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan” i njime zamijeniti početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/ 15) s „novim anuitetima u EUR”, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta” koji uključuju, „İznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta”.

2.15. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate.

2.16. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita.

2.17. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite

2.18. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj odluka na koje se tužitelj poziva pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju.

2.19. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.

2.20. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/ 15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja.

2.21. Novi otplatni plan” iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan” uključivao je iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa ali i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale između početno utvrđeno otplatnog plana i anuitet.

2.22. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv.

2.23. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st. l. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

2.24. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Sud je rješenjem broj P-315/19-6 od 8.1.2020. prekinuo postupak te isti nastavio rješenjem broj P-315/19-8 dana 26. svibnja 2025. a po pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka postupak, se vodi pod novim posl. brojem P-179/2025.

4. Tuženik u nastavku postupka podneskom od 22.7.2025. (list 104-114) ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva napominjući da je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio kako je ZID ZPK/15 u cijelosti u skladu sa Ustavom. Nakon što je Ustavni sud ocijenio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom, pokrenut je ogledni spor koji se vodio na VSRH pod brojem Gos-1/2019 te je VSRH donio rješenje 4.3.2020. kojim je potvrdio kako su dodatci/sporazumi koji su sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim toga tuženik ukazuje i na druge odluke VSRH i to broj Rev-1359/19, Rev-637/19 Rev-586/19 te odluke Županijskih sudova.

4.1. Isto tako ukazuje na presudu Suda EU C-567/20 koju odluku je sud utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV. a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na izvorni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. 29. 30. 31. V. 32. Sud EU je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude.

4.2. Dakle da se odluka suda EU temelji na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV. a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“.

4.3. Slijedom navedenoga tuženik smatra da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

4.4. Ukoliko sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odluči provesti izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak izračuna negativne razlike i uračuna preplatu priznatu tužitelju prilikom konverzije u iznosu od 7.144,62 kn.

4.5. Tuženik osporava tužitelju i svojstvo potrošača odnosno ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačku svrhu.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 15.7.2005. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,40 % kao i da su dana 19.1.2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te je li tužitelj imao svojstvo potrošača kao i tijek zatezne kamate.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 15. srpnja 2005., br. ugovora 550/2005 (list 5-11), Otplatni plan (list 12-33), Izračun konverzije (list 34-40), Otplatne rate u eurima te Pregled promjena kamatnih stopa (list 43-51), u Dodatak ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. (list 52-57), Obavijest tuženika te pregled otvorenih stavki po predmetnom kreditu na dan 30. rujna 2015. (list 60-61). Izvršen je uvid u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 11. veljače 2026. (list 121-152). Saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u sve priloge u spisu.

8. Nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 22.2.2026. (list 157-158) u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, uredio tužbeni zahtjev potražujući na ime stečenog bez osnove iznos od 6.814,86 EUR.

9. Tuženik se u podnesku od 13.3.2026. (list 162-164) usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare na preinačeni dio. Ističe sve i da se ima primijeniti zastarni rok prema utvrđenjima kolektivne zaštite, zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014.g. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-7129/13, a za zahtjev po osnovi valutne klauzule 14. lipnja 2018.g kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara je nastupila 14. lipnja 2019. godine (za kamatu) odnosno 15. lipnja 2023. godine (za valutu) pa je tužiteljev zahtjev zastario jer je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe (22. veljače 2026.), a ne dan podnošenja tužbe pa je i u tom slučaju tužbeni zahtjev u zastari.

9.1. Tuženik smatra da zakonske zatezne kamate na preinačeni dio teku od trenutka kada je isti postavljen jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. S tim je u skladu i shvaćanje VSRH u odluci Rev 1133/2021. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2010.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu odnosno postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.

10. Sud je na glavnoj raspravi održanoj 25. ožujka 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem čl. 190. st. 2 i 3. ZPP-a. ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ,dalje: ZPP-a).

11. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajuću dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrdio je da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, odlučivši kao u izreci presude.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

13.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

14. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 15.7.2005. utvrđeno je da je prema čl. 1. ugovora kreditor stavio korisniku kredita, tužitelju, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 78.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, koji kredit se korisnik kredita obavezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema čl. 2 ugovora, korisnik kredita se obvezao kreditoru platiti iznos od 78.000,00 CHF u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ugovora redovna kamatna stopa iznosi 4,4 % godišnje. Prema čl. 7. ugovora, korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 471,12 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

15. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ( čl. 1 i 7) te odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.

15.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2015. u iznosu od oko 75.000,00 franaka. Kredit je digao zbog kupovine apartmana na moru. Obzirom da mu je sin imao bronhitis, bilo je preporučeno što više biti na moru, tako da se odlučio kupiti apartman na moru. Apartman nikada nije iznajmljivao, nego je korišten za potrebe obitelji. Bio je klijent Zagrebačke banke i prije ovoga kredita je dizao kredit za kupovinu kuće također kod tuženika a kredit je bio u markama i obzirom da je bio zadovoljan i da nije bilo nikakvih problema, odlučio se kod tuženika dići i kredit za kupovinu apartmana. Došao je kod osobne bankarice Z kojoj je iznio potrebu za dizanjem kredita te je ista predložila da kredit digne u francima, jer je banka davala kredit samo u francima, barem je tako shvatio bankaricu. Nije se razumio u valute tako da mu je bilo svejedno u kojoj valuti će dići kredit, ali kako mu je predloženo da digne u francima, odlučio se na kredit u švicarskim francima. Bankarica mu je rekla da je promjenjiva kamatna stopa, ali nije smatrao da bi bilo drugačije nego kod prethodnog kredita. Nije mu objašnjeno na koji način će se mijenjati ta kamatna stopa, sve je to kratko trajalo. Isto navodi da nije bio informiran o bilo kakvim rizicima sklapanja ugovora u švicarskim francima, a posebno ne da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na euro. Znao je da je švicarski franak uvijek bio stabilan. Dobio je otplatni plan i rate se bile prihvatljive. Tijekom perioda otplate došlo je do povećanja rate i iste su znatno porasle. Sigurno ne bi sklopio ugovor da su rate bile takve, kakve su bile kasnije. Nakon što su kratko dogovorili koji iznos kredita diže i valutu, bankarica je sačinila Ugovor o kreditu, došao je potpisati pripremljeni ugovor. Nije čitao ugovor jer se u ugovorna prava ne razumije, a vjerovao je bankarici da je sve u redu. Ugovor je ovjeren kod bilježnika, tamo ga nisu upozoravali također na nikakve rizike sklapanja ugovora u francima. Obzirom da je vidio da je sve podivljalo, i tečaj i kamata, pa da spasi što se da spasiti, prihvatio je konverziju koju mu je banka ponudila. Dobio je izračun konverzije od banke te je isti prihvatio. Rata mu je nakon konverzije bila manja. Kada je sklapao Ugovor o konverziji nije znao da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valute u CHF ništetne. Razočaran je konverzijom, ali je bio sretan da spasi buduću štetu. Inače se bavi kaznenim pravom, odnosno oduvijek je u kaznenoj grani sudovanja, a sudac Županijskog suda je već 30 godina. Nije išao intervenirati u banku kada su rate naglo porasle. Tuženik je slao obavijesti o promijeni kamatne stope. Zapravo je iz novina znao da banke ne poduzimaju ništa u tom dijelu, zbog povećanja tečaja i kamatne stope tako da nije ništa poduzimao da se izmjene uvjeti Ugovora o kreditu.

16.1. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

16.2. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

17. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ( čl. 1. 2. i 7. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

18. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

19.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19.2. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.3. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

20. Po ocjena suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

20.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja dodatka ugovoru o kreditu od 19.1.2016. nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

20.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu, niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 11.2.2026. (list 121-150) koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

21.1. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka Borisa Belunjaka proizlazi da ukupno više plaćeni anuiteti izračunati zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za HRK u otplati anuiteta po kreditu kada je bio veći u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za HRK na dan isplata kredita, iznosi više plaćeno 58.491,16 HRK/ 7.763,11 EUR dok iskorištena preplata po konverziji preračunata u EUR iznosi 948,15 EUR/ 7.144,62 HRK, tako da izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa iznosi 51.346,54 HRK odnosno 6.814,86 EUR, a koje razlike po svakom pojedinačnom anuitetu su navedene u tablici 7, u kolonama 4-8.

21.2. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg dakle proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova povećanja kamate i valutnog utjecaja, umanjenog za obračunsku preplatu u iznosu od 948,15 EUR po konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.814,86 EUR, sud je dosudio tužitelju navedeni iznos, odlučivši kao pod točkom II. izreke presude.

22. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

22.1. Naime, prema stavu VSRH ( Rev-2245/17-2) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastara za kamatnu stopu teče od 14. lipnja 2014. a za valutu od 15. lipnja 2018. Kako je tužba kojom se zahtjeva isplata stečenog bez osnove s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena 12.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja s toga osnova.

22.2. Neosnovan je prigovor zastare tuženika za preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Prema Zaključku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela VSRH od 26.11.2021. broj Su IV-162/21 u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem a prema pravnom shvaćaju građanskog odjela VSRH od 27.5.2024. broj Su –IV-123/2024-5, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove ( neprava preinaka), moguća i dopuštena ( čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenoga neosnovan je dakle prigovor tuženika o nastupu zastare.

23. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja kuće te je tužitelj kako to iz njegova iskaza proizlazi kredit iskoristio u svrhu kupnje apartmana na moru zbog zdravstvenih razloga, koji apartman nije iznajmljivao niti ostvarivao nikakvu korist odnosno isti se koristi isključivo za obiteljske potrebe.

24. Neosnovan je prigovor tuženika vezano za tijek zakonskih zateznih kamata, jer prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a.

25.1. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 23.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 22.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 25.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR. Ukupni troškovi na ime zastupnja sa PDV-om iznose 875,00 EUR. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR, tako da je sud tužitelju odmejrio troškove parničnog postupka u iznsou od 1.273,17 EUR.

25.2. Sud nije priznao ostale troškove navedene u troškovniku jer je opunomoćenik tužitelja ovlašten za zastupanje tek od 15.5.2025. dok je tužitelj sam sastavio tužbu.

26. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 7. svibnja 2026.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Velimir Galić, odvjetnik iz Požege

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII