REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-3326/2022-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženka Butigan Matić u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika: HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, R. F. Mihanovića 9, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja ĐK, diplomirane pravnice i punomoćnika tuženika Jasminke Dugandžija, odvjetnice, dana 07. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, R. F. Mihanovića 9, OIB: 81793146560 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, na ime naknade štete iznos od 9.396,87 EUR, sa pripadajućom kamatom koja teče od 20. siječnja 2022. pa do isplate i to do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II./ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik AK teško nastradao kod tuženika 10. svibnja 1985. uslijed hodanja po gredi krovne konstrukcije kada je pao u dubinu, a uzrok ozljede je nepoštivanje mjera zaštite na radu od strane poslodavca. Odgovornost tuženika utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-3570/93. Na osnovi navedene ozljede osiguraniku tužitelja je rješenjem broj IN-603583 od 13. rujna 1989. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Tužitelj je za ranije razdoblje ishodio protiv tuženik presudu ovog suda, broj: P-4399/96 od 27.02.2015. i Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-*302/19 od 12.05.2021. dok je postupak kod ovog suda P-1902/22 još uvijek u tijeku. Tužitelj je od 01.01.2020. do 31.12.2021. sa osnova invalidske mirovine isplatio ukupno 70.800,72 kn, a koji iznos predstavlja štetu za tužitelja. Tužitelj se sa zahtjevom za naknadu štete obratio 26.01.2022. tuženiku, ali se na isti tuženik oglušio, pa slijedom navedenog a sukladno čl. 161 i 162 ZOM-o potražuje od tuženika utuženi iznos štete sa kamtom od 28.01.2022. do isplate kao i parnični trošak.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Temeljem Zakona o razdvajanju Hrvatske pošte i Hrvatskog telekoma s.p.o. na dva pravna subjekta HP-Hrvatsku poštu d.d. i HT-Hrvatske telekomunikacije d.d. sklopljen je i Ugovor o podjeli imovine i obveza između tuženika i HP-Hrvatske pošte d.d.. Tom su ugovorom detaljno utvrđena prava i obveze navedenih subjekata, a naročito u pogledu radnika kojima je radni odnos prestao prije razdvajanja. Radnik AK koji se spominje u tužbi rođen je **.**.1959.i sin je AK. Kod tuženika je u radnom odnosu bio AK, sin Đ, rođen **.**.1939. Navedeni je radnik prilikom razdvajanja prešao na rad u Hrvatski telekom d.d.. Predmet ovog suda Pn-3570/93 na koji se poziva tužitelj se ne odnosi na predmetne stranke, no sve kad bi se na njih i odnosio, ne odnosi se na odgovornost tuženika u nekom drugom parničnom predmetu, pogotovo jer predmetni spis sa štetnim događajem na koji se tužitelj poziva nema bilo kakve veze. Stoga tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu zahtjeva. Tužitelj uz tužnu nije dostavio nikakva dokaz o izvršenim isplatama. Tuženik osporava sve izračune tužitelja, uzočno-posljedičnu vezu između ozljeda na radi utvrđene invalidske mirovine, odnosno nastanka štetnog događaja i ozljeda osiguranika tužitelja. Osporava navode tužitelja fa je uzrok nezgode nepoštivanje mjera zaštite na radu od strane poslodavca odnosno postojanje bilo kakvih propusta osiguranikova poslodavca sa provođenjem mjera zaštite na radu. O istom zahtjevu ali za drugo razdoblje Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu P-2946/16 od 23.08.2019. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a koja je potvrđena presudom VTS Pž-9/2020 od 06.04.2012.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u presliku prijave ozljede na radu(list 3-4 spisa), prijave na osiguranje HZMO (lit 5-6 spisa), potvrdu Trgovačkog suda u Zagrebu, R3-1359/12 od 25.01.2012. (list 10-11 spisa), rješenje IN-603583 od 15.09.1989.(list 10-13 spisa), ispis iz baze podataka o isplaćenim mirovinama (list 14-29 spisa), presliku zahtjeva za naknadu štete sa povratnicom (list 30-31 spisa), presliku Ugovora o podjeli od 14.09.1989. (list 37-43 spisa), presudu TS u Zagrebu, P-2946/16 od 23.08.2019. (list 46-53, 133-139 spisa), presliku presude VTS, Pž-9/20 od 06.04.2021. (list 54-60, 141-147 spisa), vještački nalaz iz predmeta P-1907/22 (list 113-118 spisa), te je provedeno vještačenje po vještaku za zaštitu na radu Damiru Popovu (list 73-77 i 121-123, 154-161, 193-195 spisa), kao i usmenim saslušanjem vještaka.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim.

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu 9.396,87 EUR sa zateznim kamatama na ime naknade štete za iznose isplaćene invalidske mirovine, koje je tužitelj isplatio svome osiguraniku AK u razdoblju od 01.01.2020. do 31.12.2021., sve vezano za ozljedu na radu koju je navedeni osiguranik tužitelja 10.05.1985. doživio na radu kod prednika tuženika.

6. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te s tim u vezi pitanje odgovornosti tuženika, to jest njegovog prednika za nastanak štetnog događaja, kao i pitanje postojanja uzročno – posljedične veze između umirovljenja osiguranika tužitelja i ozljeda zadobivenih u štetnom događaju. Sporno je i pitanje pasivne legitimacije tuženika.

7. Nadalje, među strankama je sporna i visina tužbenog zahtjeva te s tim u vezi pitanje je li tužitelj i u kojem iznosu isplatio utužene iznose invalidske mirovine svome osiguraniku. Zaključno, među strankama je sporno i primjenjuje li se u ovom slučaju Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja ili zakon koji je bio na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidske mirovine te s tim u vezi pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu štete u punom ili razmjernom iznosu.

8. Uvidom u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-6033583 od 13.09.1989. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja AK rođenom **.**.1959. priznato pravo na invalidsku mirovinu, novčanu naknadu za tjelesno oštećenje počev od 22.05.1989., te pravo na doplatak za pomoć i njegu od 01.01.1990.

9. Što se tiče visine utužene tražbine tužitelj ju je dokazao izračunima priloženim na listovima 14 spisa, kao i bankama podataka doznačenih mirovinskih primanja priloženim na listovima 15-29 spisa. Prema važećem pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao i ovoga suda, radi se o ispravama koje imaju dokaznu snagu javnih isprava u smislu čl. 230. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi s čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 137/09), kako je to također detaljno obrazloženo i u presudi ovoga suda broj P-234/2014 od 11. studenog 2016. Tuženici nisu predložili dokaz kako bi dokazali da su u tim ispravama neistinito utvrđene činjenice ili da su te isprave nepravilno sastavljene pa je ovaj sud, primjenom čl. 221.a u vezi s čl. 230. ZPP-a, zaključio da su u tim ispravama istinito utvrđene činjenice i da su te isprave pravilno sastavljene, te u postupku ne dokazuje da bi se predmetan isplata odnosila na AK, sina Đ rođenog **.**.1939. godine.

10. Vezano uz pasivnu legitimaciju tuženika, ovaj sud je iz prijave ozljede na radu utvrdio da je 10. svibnja 1985. osiguranik tužitelja AK (sin AK), rođen **.**.1959., stradao na radu prilikom hoda po gredi krovne konstrukcije, kada se poskliznuo i pao kroz staklo u dubinu te da je u to vrijeme bio zaposlen u radnoj organizaciji Poduzeća poštanskog, telegrafskog i telefonskog prometa, Zagreb (PPT promet).Čitanjem rješenja tužitelja IN-603583 od 15. rujna 1989. sud je utvrdio da je osiguraniku AK priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 23. svibnja 1989. kao posljedica predmetne ozljede na radu.Tužitelj je dostavio Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji HPT – a od 25. srpnja 1991. i Funkcionalnu shemu telekomunikacijskog centra uz Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji iz studenog 1994. Budući da se navedene isprave odnose na razdoblje nakon što je osiguraniku tuženika AK (sinu AK) priznato pravo na invalidsku mirovinu, odnosno nakon što mu je prestao radni odnos u radnoj organizaciji PPT-promet, to se na temelju navedenih isprava ne može utvrditi da li je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

10. Iz potvrde izdane od strane sudskog registra ovog suda, poslovni broj R3- 1359/2012, sud je utvrdio da je radna organizacija PPT – promet, s neograničenom solidarnom odgovornošću OOUR-a, radi usklađenja sa Zakonom o poduzećima (Službeni list SFRJ, broj: 77/1988.), 29. prosinca 1989. promijenila tvrtku u poduzeće Poštanskog, telegrafskog i telefonskog prometa, Zagreb, s potpunom odgovornošću, koje je 31. prosinca 1990. prestalo zbog osnivanja njegovog sveopćeg pravnog sljednika, javnog poduzeća HPT - Hrvatska pošta - telekomunikacije p.o. te da je to društvo 29. prosinca 1998. prestalo uslijed statusne promjene podjele razdvajanjem, temeljem Zakona o razdvajanju Hrvatske pošte i telekomunikacija (Narodne novine, broj: 101/1998., 65/1999., dalje u tekstu: Zakon o razdvajanju) na Hrvatsku poštu (dalje u tekstu: HP d.d.) i Hrvatske telekomunikacije (dalje u tekstu: HT d.d.). Odredbom čl. 6. st. 1. Zakona o razdvajanju propisano je da će Upravni odbor HPT-a provesti podjelu imovine i obveza HPT na imovinu i obveze za poštanski sustav iz članka 3. stavka 4. tog zakona i na imovinu i obveze za telekomunikacijski sustav iz članka 4. stavka 4. tog zakona sa stanjem na dan 31. prosinca 1997. Iz navedenog proizlazi da su društva HP d.d. i HT d.d. preuzela pojedinačna prava i obveze HPT-a, i to HT d.d. iz područja telekomunikacijskog sustava, a HP d.d. iz područja poštanskog sustava. U vrijeme donošenja Zakona o razdvajanju na snazi je bio Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj: 111/1993., dalje u tekstu: ZTD/93) koji sve do 2003. nije - poznavao statusnu promjenu podjele, već isključivo statusnu promjenu pripajanja i spajanja.Stupanjem na snagu ZTD/93 prestao je važiti Zakon o poduzećima koji je sadržavao odredbu čl. 187. a) st. 2. sukladno kojoj poduzeća nastala podjelom, spajanjem s drugim poduzećima ili pripajanjem drugom poduzeću solidarno odgovaraju za obveze poduzeća koja su prestala postojati. Odredbom čl. 9. stavak 1. Zakona o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija d.d. (Narodne novine, broj: 65/1999., 68/2001., dalje u tekstu: Zakon o privatizaciji) određeno je da će sva sporna pitanja i međusobna prava i obveze HT d.d. i HP d.d. urediti posebnim ugovorom koji obvezno uključuje i potpunu podjelu imovine i obveza bivšega HPT-a posebno u odnosu na razdoblje od 31. prosinca 1997. do stupanja na snagu tog zakona.Ugovorom o podjeli HPT-a od dana 14. rujna 1999., točkom D), utvrđeno je da su imovina i obveze koje se odnose na djelatnost telekomunikacija uneseni u kapital HT d.d., a imovina i obveze koje se odnose na djelatnost pošte u kapital HP d.d. Odredbom čl. 1.3.1.1. Ugovora o podjeli HPT-a određeno je da će obveze koje se uglavnom odnose na djelatnost telekomunikacija i imovinu HT d.d. biti dodijeljene HT d.d.-u i da će za njih biti odgovoran HT d.d., a odredbom čl. čl.1.3.1.2. da će obveze koje se uglavnom odnose na djelatnost pošte i imovinu HP d.d.-a biti dodijeljene HP d.d.-u i da će za njih biti odgovoran HT d.d. Iz iskaza svjedoka AK (sina AK), osiguranika tužitelja, proizlazi da je u vrijeme nastanka ozlijede na radu bio zaposleni u radnoj organizaciji PPT- promet kao vodoinstalater i da je njegov radni odnos prestao 1989. godine. Iz izvedenih dokaza Ssd je utvrdio da je osiguranik tuženika AK (sina AK) prilikom zadobivanja ozlijede na radu bio zaposlen kao vodoinstalater u poduzeću koje je sveopći pravni prednik HT. d.d. i HP d.d.- a te da je njegov radni odnos prestao prije osnivanja javnog poduzeća HPT, a time i prije njegove podjele na HT d.d. i HP d.d. Budući da se djelatnost koju je AK (sin AK) obavljao nije odnosila isključivo niti na djelatnost pošte niti na djelatnost telekomunikacija, pasivnu legitimaciju tuženika nije moguće utvrditi primjenom odredaba čl. 1.3.1.1. i čl. 1.3.1.2. Ugovora o podjeli HPT-a. S obzirom da odredbama ZTD/93 nije regulirana statusna promjena podjelom, a primjenom Zakona o razdvajanju i Ugovora o podjeli sud ne može utvrditi koji od pravnih sljednika nastalih u podjeli javnog poduzeća HPT, HT d.d. ili HP d.d., odgovara za obveze pravnog prednika poduzeća PPT-promet, to je sud primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 29/1978., 39/1985., dalje u tekstu: ZOO), kao općeg zakona.Odredbom čl. 206. st. 4. ZOO-a propisano je da kad je nedvojbeno da je štetu uzrokovala neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu uzrokovala, te osobe odgovaraju solidarno. Stoga je sud utvrdio da su za štetu nastalu tužitelju isplatama invalidske mirovine AK zbog ozljeda zadobivenih na radu kod sveopćeg pravnog prednika tuženika i Hrvatske pošte d.d., solidarno odgovorni tuženik i Hrvatska pošta d.d., zbog čega je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

11. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini koja se određuje prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Budući da šteta za tužitelja nastaje sukcesivno, svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine to se visina naknade takve štete utvrđuje na temelju zakona koji je bio na snazi u vrijeme njezina nastanka, slijedom čega su u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom mirovina u utuženom razdoblju od 1. lipnja 2017. do 31. ožujka 2020. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, dalje u tekstu: ZOMO/16) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. i Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018 i 115/2018, dalje u tekstu: ZOMO/18) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019.

13. Odredbom 162. st. 1. ZOMO/16 i ZOMO/18 određeno je da tužitelj ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok je u stavku 3. istog članka zakona određeno da za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

12. Nadalje, odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO/16 određeno je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Isto tako, u st. 2. toč. 1. istog članka ZOMO/16 određeno je da naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz navedenog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, odnosno novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. S druge strane u st. 2. toč. 1. istog članka ZOMO/18 određeno je da naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz navedenog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, odnosno novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

13. U odnosu na sporno pitanje odgovornosti tuženika, odnosno njihovog prednika za nastanak štetnog događaja ističe se da da je u pogledu činjenica koje se odnose na pretpostavke odgovornosti tuženika za predmetnu štetu teret dokazivanja na tužitelju, no i na tuženicima je teret dokazivanja – u odnosu na činjenice koje se tiču razloga za djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti za štetu.

14. Neosnovani su navodi tužitelja o tome da bi odgovornost tuženika bila utvrđena presudama donesenim za ranije razdoblje isplaćene invalidske mirovine, a s obzirom da su iste isključivo kondemnatornog karaktera te njima nije utvrđena odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj na način da bi to vezalo ovaj sud u ovoj parnici.

15. Međutim, s obzirom da iz prijave o ozljedi na radu proizlazi da je osiguranik tužitelja pao na radnom mjestu zbog hodanja po gredi krovne konstrukcije kada se poskliznuo i pao u dubinu ovaj sud je stava da proklizavanje na visini upućuje na zaključak da u konkretnom slučaju, a imajući u vidu odredbu čl. 1. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne Novine" broj 19/1983, 17/1986, 47/1989, 46/1992, 26/1993, 37/1994) prema kojoj se zaštita na radu provodi sa svrhom da se svim osobama na radu osiguraju uvjeti rada bez opasnosti za život i zdravlje (povrede, profesionalna ili druga oboljenja), nisu bile provedene sve mjere zaštite na radu. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenice da su u konkretnom slučaju bile provedene mjere zaštite na radu, to jest da do štetnog događaja nije došlo uslijed neprovođenja mjera zaštite na radu.

16. U predmetnom postupku iz vještva Damira Popova koje vještačenje je predložio sam tužitelj proizlazi da vještak prvotno nije mogao napraviti nalaz na okolnost da li su provedene mjere zaštite na radu, a da tužitelj u tužbi spominje pravomoćnu presudu iz koje je vidljiva odgovornost poslodavca i vještačenje iz ZNR te drugi dokumenti koji ne prileže predmetnom spisu. Tuženik je potom dostavio u spis vještački nalaz iz predmeta P-1907/22 o istom vještačenju dipl. ing. Gorana Čauša za koji nije postojala suglasnost tužitelja da se koristi kao dokaz u predmetnom postupku pa, te je predmetni vještak ponovno zatražio dokumentaciju neophodnu za provođenje predmetnog vještačenja. U pisanoj dopuni vještva od 01.08.2024. vještak je jasno naveo Nesporno je da se desila nesreća na radu u kojoj je stradao radnik AK, rođen **.**.1959., dana 10.05.1985. godine kod poslodavca RO PTT PROMETA ZAGREB OOUR ZA FtT, uslijed hodanja po gredi krovne konstrukcije kada je pao u dubinu. Navedeno je da je utvrđeno da je radnik na radnom mjestu ugrožen temeljem SAS (Samoupravni sporazum) o zaštiti na radu - dokumenta ne prileži spisu te je nejasno čime i kako je ugrožen. Navodi se da je bilo naređeno korištenje osobnih zaštitnih sredstava i da su osobna zaštitna sredstva korištena - nije poznato što je naređeno, i što je korišteno te u kojoj mjeri je obvezanost između korištenija odnosno nekorištenija osobnih zaštitnih sredstava sa štetnim događajem. U koliziji su izjave upravitelja objekta SK s jedna strane i ozlijeđenog zajedno sa svjedokom ZK s druge strane Odlukom Osnovnog suda udruženog rada 5-1038/89 od 22.06.1990, Sud je utvrdio da je za nastalu Štetu isključivo odgovoran poslodavac Rješenjem Okružnog suda Gt-7418/97-2 od 05.03.1991. ukida se prijašnja odluka jer nije utvrđeno da lije ozlijeđeni bio upozoren na mjere opreza i da li su postojale kakve mjere zaištite na radu pri radu na visini Pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu post, broj. G1-t7771g3 od 11.05.1993. pravomoćno je utvrđeno postojanje obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu, odgovornost prednika tuženika za štetni dobadaj od 10.0S.1985. 7od8 . Presudom općinskog suda u Zagrebu broj cl-1777 /93 od 71.05.1993. pravomoćno je utvrđena odgovornost za štetni događaj od 10.05.1985. . U spisu se u nekoliko navrata spominje HPT glasnik - Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji od 25.07.1991. Obzirom da se nesreća dogodila 10.05.1985. spomenuti Pravilnik. donesen 6 godina iza ozlijede nema nikakve važnosti u ovom slučaju. . U spisu se u nekoliko navrata spominje, kao bitna za cijeli slučaj, pravomoćna presuda PN 3570- 93. Ta presuda ne prileži spisu, . Nesporno je da je na osnovi navedene nesreće osiguraniku tužitelja : o je rješenjem broj lN-603583 od 13.09.1989. priznato pravo na novčanu naknadu o je rješenjem broj lN-603583 od 13.09.1989. priznato pravo na invalidsku mirovinu o je rješenjem broj lN-603583 od 09.05.1991. priznato pravo na doplatak za tuda pomoć i njegu. U ovoj parnici sporne su odlučne činjenice : Pasivna legitimacija oba tuženika, Visina uturene tražbine, Pravilnost izračuna razmjernog iznosa invalidske mirovine te da li je tražbina zastarjela isto ni jedno nije predmet ovog vještačenja . U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Gorana Čauša, navodi se popis zakonskih i podzakonskih akata, što je točno nabrojano te ih nema potrebe ponovno nabrajati . U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Gorana Čauša se navodi koja sve dokumentacija i dokazi nedostaju u spisu da bi se moglo utvrditi jesu li kod poslodavca bile provedene mjere zaištite na radu što je točno te ih nema potrebe ponovno nabrajati. No u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Gorana Čauša donosi se zaključak, bez ijednog argumenta da su u vrijeme Štetnog događaja bile provedene mjere zaštite na radu. . U vrijeme nastanka štetnog događaja na snazi je bio Zakon o zaštiti na radu (NN 019/83). Članak 6. navedenog zakona propisuje: osnovna organizacija udruženog rada, i poslodavac dužni su nadoknaditi Štetu radnika zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti. Iz dokumentacije koju prileže spisu obzirom do nema ni jednog dokumenta kojim poslodavac dokazuje da je proveo bilo kakvu mjeru zaštitu na rodu sukladno važećim propisima, mišljenja je da poslodavac nije primijenio potrebne mjere zaštite na radu koji je bio u obvezi primijeniti.

17. U svom usmenom očitovanju vještake je pojasnio kako u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja i nemam ništa drugo za dodati. U odnosu na prigovore iz podneska tuženika od 23. listopada 2025. navodi da tuženik i dalje prigovara da poslodavac nije u vrijeme štetnog događaja proveo potrebne mjere zaštite na radu i da neosnovano izjednačava pojam poslodavca osiguranika tuženika i tužitelja. U odnosu na navedeno i dalje je mišljenja da nema nijednog dokaza da su u vrijeme štetnog događaja bile provedene mjere zaštite na radu, a sve se to bazira na vrijeme nastanka štetnog događaja, na snazi je bio Zakon o zaštiti na radu (NN 19/83) u čl. 6. Zakona se navodi da je poslodavac nadoknaditi štetu radniku zbog povrede profesionalnog ili drugog oboljenja radnika ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađa odgovornosti. U odnosu na pitanje tko je pravni sljednik Radna organizacija, PTT prometa Zagreb, navodi kako je to pravno pitanje i nije predmet vještačenja. U odnosu na točku 4 prigovora gdje tuženik navodi da je vještak proturječan u svojim nalazima, navodi da navedeno nije točno jer je u prvom nalazu napisao da vještvo ne može sačiniti jer je nedostajala potrebna dokumentacija, te je zatražio dokumentaciju koja je potrebna za izradu vještva. Nakon što je zaprimio određenu dokumentaciju, sačinio je nalaz i očitovao se na dostavljeno. U odnosu na točku 5 prigovora u kojem je navedeno da vještak selektivno citira sadržaj presuda kojima je navodno utvrđena nesporna odgovornost tadašnjeg poslodavca, navodim da je u izradi nalaza i mišljenja naveo sve presude koje je imao u spisu. U odnosu na točku 6 u kojoj se navodi da vještak osporava nalaz i mišljenje vještaka Gorana Čauša kojim je utvrđeno da su bile provedene mjere zaštite na radu, navodi da ne osporava njegov nalaz, naveo je da je navedeni vještak isto u svom nalazu naveo dokumentaciju koja nedostaje i onda je temeljem toga naveo da su sve mjere zaštite na radu provedene. U odnosu na točku 7 u kojoj se navodi da je vještvo provedeno protivno pravilima struke, navodim kako je to neargumentirani navod, da se dovodi u sumnju nepristranost, smatra da je to neargumentirano

18. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio spomenuto vještvo kao objektivno i stručno, te osim što tuženik nije dokazao da je proveo mjere zaštite na radu, a što bi isključivao njegovu odgovornost za predmetnu štetu, navedeno je potvrdio i predmenti vještak koji je u ovom postupku bio predložen po tužitelju, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanju iz čl. 221.a ZPP-a (umjesto primjenom čl. 221. st. 1. ZPP-a), ovaj sud je zaključio da pravni prednik tuženika nije proveo mjere zaštite na radu i da je upravo to prouzročilo ozljedu na radu osiguranika tužitelja, a što potvrđuje i predmetni vještak.

19. Iako parnični sud u sporu za naknadu štete koju tužitelj potražuje od poslodavca nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku nesposobnost za rad i posljedično priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja, teret dokazivanja te činjenice je na tuženicima. To iz razloga jer i rješenja pravnog prednika tužitelja broj IN-603583 od 13. rujna 1989. priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, broj IN- 603583 od 15. rujna 1989. pravo na invalidsku mirovinu i broj IN-603583 od 09. svibnja 1991. priznato i pravo na doplatak za tuđu pomoć i njegu, imaju dokaznu snagu javnih isprava u smislu odredaba čl. 230. ZPP-a budući da ispunjavaju sve pretpostavke sadržane u tim zakonskim odredbama. Kako tuženici nisu predložili dokaz kojim bi dokazivali da su u tim ispravama neistinito utvrđene činjenice ili da su te isprave nepravilno sastavljene, i primjenom čl. 221.a u vezi s čl. 230. ZPP-a (a ne samo primjenom čl. 221. st. 1. ZPP-a), bi se utvrdilo da postoji uzročno posljedična veza između ozljede na radu osiguranika tužitelja i invalidske mirovine osiguranika tužitelja. Dakle, utvrđenja iz navedenog upravnog postupka upućuju na zaključak o postojanju uzročno-posljedične veze između ozljede na radu tužiteljevog osiguranika tužitelju nastale štete koja se sastojala u isplatama invalidske mirovine. Kod takvog stanja stvari, teret dokazivanja da takva uzročno – posljedična veza ne postoji bio je na tuženicima, koji na tu okolnost nisu predložili nikakve dokaze.

20. Nadalje, a u odnosu na sporno pitanje same činjenice nastanka štete, to jest izvršenih isplata invalidske mirovine, ističe se da obračuni tužitelja o izvršenim isplatama invalidske mirovine predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku (''Narodne novine'' broj 47/09), a koja sukladno čl. 230. ZPP-a dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje i čiju dokaznu snagu tuženici nisu s uspjehom osporili.

21. Iz izloženih razloga, a u smislu odredbe čl. 219. i 221.a ZPP sud je prihvatio kao istinite činjenice navedene u javnim ispravama, te na temelju istih utvrdio uzročno posljedičnu vezu između ozljeđivanja osiguranika tužitelja u štetnom događaju od 2. svibnja 1995., odgovornost prednika tuženika za nastanak štete , te osnovu i visinu štete nastale tužitelju u visini isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku i to u razdoblju od 01.01.2020. do 31.12.2021. u ukupnom iznosu od 9.396,87 EUR (70.800,32 kn), koja je nastala isplatom invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku u smislu odredbe čl. 162. ZOMO, a što sukladno odredbi čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO predstavlja puni iznos sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik tužitelja ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, te odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I.

22. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 165. stavka 3. ZMO-a prema kojoj tužitelj ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Obzirom je iz povratnice odštetnog zahtjeva tužitelja prema tuženiku (list 31 spisa) razvidno kako je tuženik odštetni zahtjev zaprimio 12.01.2022., tužitelj osnovano potražuje zateznu kamatu od 28.01.2022. do isplate koja mu je na utuženi iznos dosuđena u cijelosti a po stopi utvrđenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

23. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška jer isti nije precizirao osnov i vinu zatraženog troška u smislu čl. 154. i 155. ZPP-a, a tužitelj je zbog gubitka spora u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. i II.

U Zagrebu, dana 07. svibnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u četiri primjerka Županijskom sudu.

DNA:

- Tužitelju

- Tuženiku po pun.