Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2759/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 9. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ane Gregović, odvjetnice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te objave od 7. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 306-166/2008 sklopljenog 25. travnja 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 3.896,34 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:
– na iznos od 1,62 eura od 1.8.2008. do naplate
– na iznos od 0,57 eura od 3.11.2008. do naplate
– na iznos od 13,83 eura od 3.11.2008. do naplate
– na iznos od 4,94 eura od 2.12.2008. do naplate
– na iznos od 16,23 eura od 6.3.2009. do naplate
– na iznos od 17,97 eura od 6.3.2009. do naplate
– na iznos od 18,75 eura od 6.3.2009. do naplate
– na iznos od 16,59 eura od 2.4.2009. do naplate
– na iznos od 16,72 eura od 4.6.2009. do naplate
– na iznos od 13,47 eura od 4.6.2009. do naplate
– na iznos od 11,08 eura od 7.7.2009. do naplate
– na iznos od 11,72 eura od 3.8.2009. do naplate
– na iznos od 12,99 eura od 31.8.2009. do naplate
– na iznos od 12,88 eura od 1.10.2009. do naplate
– na iznos od 11,61 eura od 3.11.2009. do naplate
– na iznos od 14,01 eura od 2.12.2009. do naplate
– na iznos od 15,94 eura od 4.1.2010. do naplate
– na iznos od 18,68 eura od 1.2.2010. do naplate
– na iznos od 18,06 eura od 3.3.2010. do naplate
– na iznos od 21,79 eura od 6.4.2010. do naplate
– na iznos od 21,09 eura od 4.5.2010. do naplate
– na iznos od 22,48 eura od 2.6.2010. do naplate
– na iznos od 34,40 eura od 30.6.2010. do naplate
– na iznos od 31,96 eura od 2.8.2010. do naplate
– na iznos od 39,47 eura od 31.8.2010. do naplate
– na iznos od 36,89 eura od 30.9.2010. do naplate
– na iznos od 32,74 eura od 2.11.2010. do naplate
– na iznos od 41,55 eura od 30.11.2010. do naplate
– na iznos od 52,77 eura od 31.12.2011. do naplate
– na iznos od 44,86 eura od 2.2.2011. do naplate
– na iznos od 47,94 eura od 2.3.2011. do naplate
– na iznos od 44,41 eura od 1.4.2011. do naplate
– na iznos od 45,08 eura od 3.5.2011. do naplate
– na iznos od 60,12 eura od 31.5.2011. do naplate
– na iznos od 61,62 eura od 30.6.2011. do naplate
– na iznos od 74,21 eura od 1.8.2011. do naplate
– na iznos od 67,79 eura od 31.8.2011. do naplate
– na iznos od 60,75 eura od 30.9.2011. do naplate
– na iznos od 60,02 eura od 31.10.2011. do naplate
– na iznos od 59,51 eura od 2.12.2011. do naplate
– na iznos od 62,92 eura od 31.12.2011. do naplate
– na iznos od 65,89 eura od 1.2.2012. do naplate
– na iznos od 66,33 eura od 9.3.2012. do naplate
– na iznos od 64,32 eura od 30.4.2012. do naplate
– na iznos od 65,73 eura od 30.5.2012. do naplate
– na iznos od 66,71 eura od 31.5.2012. do naplate
– na iznos od 65,16 eura od 2.7.2012. do naplate
– na iznos od 65,61 eura od 31.7.2012. do naplate
– na iznos od 64,45 eura od 30.11.2012. do naplate
– na iznos od 61,95 eura od 30.11.2012. do naplate
– na iznos od 64,73 eura od 21.12.2012. do naplate
– na iznos od 66,09 eura od 21.12.2012. do naplate
– na iznos od 65,17 eura od 31.12.2012. do naplate
– na iznos od 60,01 eura od 31.1.2013. do naplate
– na iznos od 64,46 eura od 1.3.2013. do naplate
– na iznos od 64,89 eura od 2.4.2013. do naplate
– na iznos od 63,19 eura od 30.4.2013. do naplate
– na iznos od 57,84 eura od 31.5.2013. do naplate
– na iznos od 57,74 eura od 1.7.2013. do naplate
– na iznos od 59,10 eura od 31.7.2013. do naplate
– na iznos od 61,26 eura od 31.8.2013. do naplate
– na iznos od 64,25 eura od 30.9.2013. do naplate
– na iznos od 62,77 eura od 31.10.2013. do naplate
– na iznos od 63,89 eura od 2.12.2013. do naplate
– na iznos od 65,16 eura od 20.1.2014. do naplate
– na iznos od 65,96 eura od 8.2.2014. do naplate
– na iznos od 67,62 eura od 11.3.2014. do naplate
– na iznos od 67,14 eura od 31.3.2014. do naplate
– na iznos od 65,40 eura od 30.4.2014. do naplate
– na iznos od 64,87 eura od 4.6.2014. do naplate
– na iznos od 65,17 eura od 22.7.2014. do naplate
– na iznos od 67,25 eura od 21.8.2014. do naplate
– na iznos od 69,01 eura od 5.9.2014. do naplate
– na iznos od 68,71 eura od 4.11.2014. do naplate
– na iznos od 70,24 eura od 2.12.2014. do naplate
– na iznos od 71,29 eura od 16.12.2014. do naplate
– na iznos od 70,76 eura od 8.1.2015. do naplate
– na iznos od 70,97 eura od 4.3.2015. do naplate
– na iznos od 71,03 eura od 4.3.2015. do naplate
– na iznos od 71,08 eura od 7.5.2015. do naplate
– na iznos od 71,11 eura od 11.5.2015. do naplate
sve u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 306-166/2008 sklopljenog 25. travnja 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, a korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 348,28 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine mjesečne iznose kako slijedi:
– na iznos od 7,19 eura od 4.6.2009. do naplate
– na iznos od 6,99 eura od 4.6.2009. do naplate
– na iznos od 6,84 eura od 7.7.2009. do naplate
– na iznos od 6,80 eura od 3.8.2009. do naplate
– na iznos od 6,79 eura od 31.8.2009. do naplate
– na iznos od 6,72 eura od 1.10.2009. do naplate
– na iznos od 6,61 eura od 3.11.2009. do naplate
– na iznos od 6,64 eura od 2.12.2010. do naplate
– na iznos od 6,64 eura od 4.1.2010. do naplate
– na iznos od 6,67 eura od 1.2.2010. do naplate
– na iznos od 6,59 eura od 3.3.2010. do naplate
– na iznos od 6,65 eura od 6.4.2010. do naplate
– na iznos od 6,55 eura od 4.5.2010. do naplate
– na iznos od 6,52 eura od 2.6.2010. do naplate
– na iznos od 6,86 eura od 30.6.2010. do naplate
– na iznos od 6,70 eura od 2.8.2010. do naplate
– na iznos od 6,87 eura od 31.8.2010. do naplate
– na iznos od 6,70 eura od 30.9.2010. do naplate
– na iznos od 6,48 eura od 2.11.2010. do naplate
– na iznos od 6,69 eura od 30.11.2010. do naplate
– na iznos od 6,95 eura od 31.12.2010. do naplate
– na iznos od 6,60 eura od 2.2.2011. do naplate
– na iznos od 6,61 eura od 2.3.2011. do naplate
– na iznos od 6,41 eura od 1.4.2011. do naplate
– na iznos od 6,33 eura od 3.5.2011. do naplate
– na iznos od 6,68 eura od 31.5.2011. do naplate
– na iznos od 6,63 eura od 30.6.2011. do naplate
– na iznos od 6,88 eura od 1.8.2011. do naplate
– na iznos od 6,58 eura od 31.8.2011. do naplate
– na iznos od 6,27 eura od 30.9.2011. do naplate
– na iznos od 6,14 eura od 31.10.2011. do naplate
– na iznos od 6,01 eura od 2.12.2011. do naplate
– na iznos od 5,99 eura od 31.12.2011. do naplate
– na iznos od 5,96 eura od 1.2.2012. do naplate
– na iznos od 5,84 eura od 9.3.2012. do naplate
– na iznos od 5,67 eura od 30.4.2012. do naplate
– na iznos od 5,59 eura od 30.5.2012. do naplate
– na iznos od 5,49 eura od 31.5.2012. do naplate
– na iznos od 5,32 eura od 2.7.2012. do naplate
– na iznos od 5,20 eura od 31.7.2012. do naplate
– na iznos od 5,06 eura od 30.11.2012. do naplate
– na iznos od 4,88 eura od 30.11.2012. do naplate
– na iznos od 4,80 eura od 21.12.2012. do naplate
– na iznos od 4,70 eura od 21.12.2012. do naplate
– na iznos od 4,55 eura od 31.12.2012. do naplate
– na iznos od 4,31 eura od 31.1.2013. do naplate
– na iznos od 4,26 eura od 1.3.2013. do naplate
– na iznos od 4,13 eura od 2.4.2013. do naplate
– na iznos od 3,97 eura od 30.4.2013. do naplate
– na iznos od 3,73 eura od 31.5.2013. do naplate
– na iznos od 3,59 eura od 1.7.2013. do naplate
– na iznos od 3,47 eura od 31.7.2013. do naplate
– na iznos od 3,38 eura od 31.8.2013. do naplate
– na iznos od 3,27 eura od 30.9.2013. do naplate
– na iznos od 3,10 eura od 31.10.2013. do naplate
– na iznos od 2,96 eura od 2.12.2013. do naplate
– na iznos od 2,84 eura od 20.1.2014. do naplate
– na iznos od 2,69 eura od 8.2.2014. do naplate
– na iznos od 2,56 eura od 11.3.2014. do naplate
– na iznos od 2,39 eura od 31.3.2014. do naplate
– na iznos od 2,21 eura od 30.4.2014. do naplate
– na iznos od 2,04 eura od 4.6.2014. do naplate
– na iznos od 1,89 eura od 22.7.2014. do naplate
– na iznos od 1,75 eura od 21.8.2014. do naplate
– na iznos od 1,59 eura od 5.9.2014. do naplate
– na iznos od 1,42 eura od 4.11.2014. do naplate
– na iznos od 1,25 eura od 2.12.2014. do naplate
– na iznos od 1,09 eura od 16.12.2014. do naplate
– na iznos od 0,91 eura od 8.1.2015. do naplate
– na iznos od 0,73 eura od 4.3.2015. do naplate
– na iznos od 0,55 eura od 4.3.2015. do naplate
– na iznos od 0,37 eura od 7.5.2015. do naplate
– na iznos od 0,19 eura od 11.5.2015. do naplate
sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.150,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 7. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 306-166/2008 radi financiranja kupnje motocikla HONDA CBR 600 RR8, s time da je predmetni kredit bio podignut u švicarskim francima. U ovom i sličnim slučajevima je činjenica kako su banke i prije nego što su ugovori o kreditu zaključeni propustili informirati potrošače o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli u CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako ga štiti prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno neizvjestan što je utvrdio MMF još 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što je potvrđeno i kolektivnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Ništetna je odredba i o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je tuženik tu odredbu u ugovor unio na potpuno nerazumljiv način obzirom da brojni i nepovezani kriteriji općih uvjeta banke ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog pojma obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a nije precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva tužitelju i prosječnom potrošaču, već nije razumljiva nikome čemu u prilog ide i činjenica da jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope jest odluka banke z akoju nitko pa ni tužitelj nije siguran na temelju čega se donosi. Osim što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna s aspekta zaštite potrošača, ista je neodrediva na temelju Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Tužitelj navodi i to kako ne raspolaže dokumentacijom temeljem koje bi mogao utvrditi ukupan iznos koji predstavlja razliku preplate između povećane kamate i početno ugovorene kamate, odnosno tečaja na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan naplate svakog anuiteta, niti istu može dobiti od tuženika. Stoga tužitelj u odnosu na utvrđenje ništetnim dijelova ugovora o kreditu podnosi zahtjeve pobliže opisane u točkama I. i III. izreke ove odluke dok u odnosu na isplatu preplaćenih iznosa podnosi stupnjevitu tužbi iz čl. 186 b Zakona o parničnom postupku i predlaže da sud tuženiku naloži da dostavi svu dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu i to Ugovor o kreditu broj 301-166/2008, sve otplatne planove, pregled prometa po kreditu i pregled kamatnih stopa, dok će određen zahtjev radi isplate postaviti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon što bude provedeno vještačenje.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbe. Tuženik ističe kao prigovor nedostatka pravog interesa jer se od 1. siječnja 2104. na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopad od 3,23% sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 143/2013). Nadalje, da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. U individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Tuženik ističe da je u pogledu ugovaranja kamatne stope postupao sukladno kogentnim zakonskim odredbama i to odredbama Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Prema definiciji, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile su višestruko niže od najviše dozvoljene. Tuženik ističe i to da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. I u ovom trenutku tuženik je imao mogućnost, ali i obvezu, da kao obaviješten, pažljiv i oprezan potrošač, i javnog bilježnika pita za objašnjenje bilo koje odredbe koja mu nije bila jasna. Osim toga, primjena početno ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo vrijeme otplate ugovora o kreditu, bila bi suprotna činjenici da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna. U odnosu na pretpostavke nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe i da je kreditni referent prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju pojasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično).Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konačno ističe prigovor zastare i osporava da bi tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata za razdoblje prije podnošenja tužbe. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnični trošak.
3. Nakon što je tuženik po nalogu suda dostavio traženu dokumentaciju (podneskom od 17. svibnja 2024.) te po provedenom financijskom vještačenju tužitelj postavio određen zahtjev radi isplate kako je to specificirano u izreci ove presude, čim je tužitelj postupio u skladu s člankom 186. b stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a). Dakle, ne radi se o preinaci tužbe, pa tuženikovi navodi da se preinaci protivi nisu uzeti u obzir, a kada bi se i radilo o preinaci ista bi bila dopuštena, jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplate, a dopuštanje preinake svrsishodno je za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavci 1. do 4. ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
4. Ovdje treba reći da je po ocjeni ovog suda tužitelj osnovano ustao stupnjevitom tužbom. Naime, nedvojbeno je da je dokumentacija koja se tiče određenog ugovornog odnosa zajednička za stranke tog ugovornog odnosa. Uz to, radi se o dokumentaciji koju je kao stranka predmetnog ugovornog odnosa izradio tuženik (otplatni plan, knjigovodstvena kartica) i bez koje tužitelj zaista nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, a iz sadržaja dopisa tuženika upućenog tužitelju (list 10 spisa) nedvojbeno je utvrđeno da tuženik prije podnošenja tužbe nije udovoljio zahtjevu tužitelja za dostavom te dokumentacije.
5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Predmet spora je i tužiteljev restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Pri tome, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Otpremnicu 50154, obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, otplatne planove, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, Ugovor o kreditu broj 306-166/2008 (dalje: Ugovor o kreditu), saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje.
7. Sud nije proveo dokaz uvidom u pravilnike tuženika o načinu obračuna kamatne stope jer predmet ovog postupka nije pitanje metodologije izračuna kamatnih stopa već valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke jedne ugovorne strane. Nije proveden niti dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je potvrdio predmetni Ugovor o kreditu jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.). Konačno, nije proveden niti dokaz uvidom u reklame i brošure tuženika te u izjavu EIU, jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti. Od dokaza saslušanjem svjedoka SI, osobnog bankara, tuženik je odustao.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan.
9. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu spori tužiteljev pravni interes radi podnošenja deklaratornog zahtjeva, najprije treba reći da prema članku 187. stavak 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Tužitelj nedvojbeno ima pravni interes tražiti da sud utvrdi ništetnim predmetne odredbe ugovora o kreditu jer se radi o zahtjevu za utvrđenjem nepostojanja pravnog odnosa, a on, kao subjekt tog pravnog odnosa ima pravo tražiti utvrđivanje da on ne postoji, jer će se na taj način otkloniti spor o sadržaju tog odnosa, odnosno ako bi sud takav tužbeni zahtjev prihvatio, tužitelj bi posljedično mogao ostvarivati kakva druga prava.
10. Nadalje, budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).
11. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
12. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
13. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
14. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 25. travnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 18.409,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita,
– da je kredit odobren za kupnju novog motocikla (članak 2. Ugovora o kreditu)
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 4. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan plaćanja,
– da je u čl. 6. Ugovora ugovorena da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke.
15. Tužitelj je u bitnom iskazao da je odlučio kupiti motor i obratio se Hypo Alpe Adria banci jer je kod te banke imao račun. Ponuđen mu je jedino ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i rečeno mu je da je to najbolji i najpovoljniji kredit. Samo to mu je pojašnjeno prilikom zaključenja ugovora odnosno prilikom pregovora koji su prethodili zaključenju u smislu kamatne stope i valutne klauzule. Nije imao mogućnosti pregovarati o sadržaju samog ugovora.
16. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i sukladan je ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti. Također, u samom ugovoru navedeno je da se radi o potrošačkom ugovoru (kreditu za kupnju motocikla).
17. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
18. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za kupnju motora (dakle, u privatne svrhe) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
20. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
21. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.
22. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
23. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
24. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
25. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
26. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu je utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.
27. Isto tako kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
28. Međutim, unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke, primjenom članka 102. ZZP/07 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbom članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. U tom smislu ističe se da ništetni dio odredaba Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i kamatne stope promjenjive po odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 6,50% godišnje na ugovorni odnos se primjenjuju te odredbe o visini kamatne, sve dotle dok se na zakonom propisani način nije nadomjestio dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4.472100 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.
29. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića, koja je preplatu (pozitivnu razliku) po osnovi tečaja utvrdio u iznosu od 3.896,34 eura, preplatu po osnovi kamate u iznosu od 348,28 eura, a također je prikazao iznos koji je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio na ime tečajnih razlika i on iznosi 2,89 eura. Citirani Nalaz i mišljenja sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno, argumentirano i u skladu sa pravilima struke. Tuženik je predlagao dopunu vještačenja primjenom kamatnih stopa na kunske kredite, no taj prijedlog sud nije prihvatio jer predmet ovog postupka nije kunski kredit niti je volja stranaka bila zaključiti takav ugovor.
30. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.
31. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovnog broja P-1401/2012 (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke postala je pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a te kako od 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja 11. lipnja 2019. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
32. Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita ( a koje je zaista vještak utvrdio u iznosu od 2,89 eura) jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa", odnosno onih koji bi mu pripali u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenih. Međutim, i da je takav zahtjev tuženika u tijeku postupka postavljen, isti, po ocjeni ovog suda, ne bi ni bio osnovan. Naime, tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Tužitelj je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom pa mu je tuženik dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora od 4.244,62 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 200,00 eura Tbr. 7.1.
– sastav četiri obrazložena podneska od 7.12.2020., 16.6.2025., 3.6.2025. i 12.10.2024. 200,00 eura po radnji Tbr. 8.1
– sastav obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. od 15.5.2024. i 23.5.2024. 100,00 eura po radnji Tbr. 8.3
– zastupanje na ročištima od 15.5.2024., 18.10.2024., 9.12.2024., 23.1.2025., 9.4.2026. 200,00 eura po radnji Tbr. 9.1.
sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 2.200,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 2.750,00 eura. Uz navedeno, tužitelju pripada i trošak predujma za vještačenje u iznosu 400,00 eura, sveukupno 3.150,00 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
34. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 7. svibnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
