REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-536/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 1. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 236-266/2004 sklopljenog dana 19. listopada 2004. između prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao banke i tužitelja ZĐ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 5. Ugovora kojim je ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,63 % jednokratno.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.303,10 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 7. svibnja 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 19. listopada 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 236-266/2004 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim mu je prednik tuženika odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, u svrhu prijevremene otplate kredita kod PBZ d.d. i adaptacije stana. Člankom 5. Ugovora, određeno je: Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade kredita u iznosu od 0,63% jednokratno. Tuženik je tužitelju dana 27. listopada 2004 ., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.389,50 kn, dakle upravo 0,63% od iznosa odobrenog kredita. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita , na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 5. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti bit će obveza tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Sukladno navedenom, podnosi tužbeni zahtjev kao u izreci ove Presude.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. pod brojem Su - 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za pos tupanje u ovom predmetu (list 20-21 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom osporava sve činjenične navode tužbe, protivi se izračunu vrijednosti predmeta spora, osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i postojanje pravnog interesa tužitelja. Ne spori da je tuženiku dana 27. listopada 2004. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.389,50 kn, dakle iznos od 0,63%. Navodi da tužitelj nije naveo niti predložio način da bi se moglo utvrditi da je tužitelj bio na bilo koji način oštećen prilikom ugovaranja kredita. Navodi da smatra su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama, da je u pregovorima oko sklapanja ugovora tuženik tužitelju objasnio sve značajke ugovora, tako i odredbe o naknadi, kao i da je tekst ugovora jasan i uočljiv u pogledu svih odredbi tako i odredbi o naknadi za obradu kredita, kao i da je tužitelju predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Nadalje, da je odredba kojom se ugovora naknada jasna, lako uočljiva i razumljiva. Poziva se na pozitivne zakonske propisi po kojima je bio dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita. Navodi i da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama, jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Prigovara i da bi tužitelj imao status potrošača. Da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te da je u primjeni čl. 326. st.2. ZOO -a uslijed čega da se ništetnost više ne može isticati.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Otplatni plan (list 4-8 spisa), Ugovor o kreditu br. 236-266/2004 (list 10 -19 spisa), otplatni plan (list 9-10 spisa), Odluka o naknadama za usluge HYPO- ALPE-ADRIA BANK d.d. (list 91-113 spisa), saslušan je tužitelj zamolbenim putem na ročištu kod Općinskog suda u Gospiću od 12. studenog 2025. (list 128-129 spisa).

Nije proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost visine naplaćene naknade, jer je tužitelj odustao od navedenog dokaza, a tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornim da je naknada naplaćena u iznosu od 0,63%, odnosno 2.389,50 kn.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP -a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 236-266/2004, te da je u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno. Nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena u iznosu od 2.389,50 kn, dana 27. listopada 2004.

7. Sporno je je li odredba čl. 5. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63% iznosa kredita, ništena ili nije.

8. Prvenstveno treba istaknuti da tužitelj ovdje predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetne odredbe, ali ovaj sud smatra da isti nesporno ima pravni interes za podnošenje ovdje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st.2. ZPP-a, jer nije sporno da je istom predmetna naknada i naplaćena, pa će u slučaju pravomoćno okončanog postupka isti moći od tuženika potraživati povrat iznosa plaćene naknade.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 236-266/2004 (list 10-19 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d.) kao kreditora 19. listopada 2004. Nadalje, utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika na dan korištenja kredita (čl.2.st.1. Ugovora o kreditu), da je namjena kredita prijevremena otplata kredita kod Privredne banke d.d. i adaptacija stana (članak 2.st.1.), kao i da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno (čl.5.1. Ugovora o kreditu).

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu kod Općinskog suda u Gospiću zamolbenim putem od 12. studenog 2025. (list 128-129 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa prednikom tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije stane u kojem je tad živio s roditeljima, a roditelji još žive u tom stanu. Dio kredita je potrošio na adaptaciju, a dio na zatvaranje drugog kredita u PBZ-u. Misli da na nijedan način nije mogao utjecati na sadržaja ugovorne odredbe čl. 5. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada mu je isplaćena na način da mu je isplaćen iznos kredita umanjen za tu naknadu, da se radio o iznosu od 2.500,00 ili 3.000,00 kn u protuvrijednosti u švicarski francima. Nadalje, navodi da je banka sastavila ugovor i da nije mogao utjecati na taj ugovor.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i iskren.

11. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da odredba o ulaznoj naknadi nije „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kred itu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

Slijedom navedenog sporna odredba podliježe testu poštenosti, i kad je potpuno transparentna.

12. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za zatvaranje ranijeg kredita kod PBZ i adaptaciju stana, u kojem je živio sa svojim roditeljima, a u kojem još uvijek žive njegovi roditelji, dakle u privatne svrhe.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo.

Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 5. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Dakle, tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Također, prilikom odluke o tom da li je predmetna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Pri tome uopće nije jasno koji bi to dodatni troškovi prilikom obrade kredita nastali za banku, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Štoviše, sama činjenica da je ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita (znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu), govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Također, da su tom naknadom plaćani stvarni troškovi, ista bi bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

Nadalje tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor. Tuženik je cijeli ugovor (ranije pripremljen od stane banke) mogao kao takav prihvatili i dobiti kredit ili ga ne prihvatiti i ne dobiti kredit. Slijedom navedenog, po mišljenju ovog suda spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena prilikom puštanja kredita i to na način da je tužitelju toliko manje isplaćeno na ime odobrenog kredita. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se ista naknada točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi, što je prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 5. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

13. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženik da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da sukladno čl. 326.st.2. ZOO - a ništetnost više nije moguće isticati, po mišljenju ovog suda nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer su iste bile ništetne već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno navodima tuženika ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti tih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a.

14. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je određeno da naknada za obradu kredita iznosi jednokratno 0,63% od iznosa kredita, te je riješeno kao u točki I. izreke ove Presude te je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

15. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora u ovom postupku, to je sud na pripremnom ročištu 25. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 1.400,00 Eur-a, odnosno u visini kako je tužitelj naznačio u tužbi, a obzirom da se o ovdje predmetnom postupku radi o tužbi na utvrđenje isto je u skladu sa odredbom čl. 40.st.2. ZPP-a. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 27. ožujka 2025. (Tbr.7.1. Tarife) 200,00 Eur-a, podnesak od 27. lipnja 2025. (Tbr.8.1.Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 25. rujna 2025. (Tbr.9.1.Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročište od 12. studenog 2025 (Tbr.9.1.Tarife) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročište od 1. travnja 2026. u iznosu od 200,00 Eur-a, dakle ukupno 1.000,00 Eur-a uvećano za PDV 25%, odnosno 1.250,00 Eur-a uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 1.303,10 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3 ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki II. izreke ove Presude.

Tužitelju nije priznat više zatraženi iznos sudskih pristojbi, jer će isti biti pozvan na pristojbu tužbe i presude u ovdje dosuđenom iznosu, kao ni trošak pristupa na ročište radi objave presude jer isti nije pristupio na navedeno ročište.

Dugo Selo, 7. svibnja 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna:

1. Tužitelju po pun putem OPS uz pristojbu tužbe i pristojbu presude

2. Tuženiku po pun putem OPS