REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-137/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja MF, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege iz Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 1. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvoje Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca i rasprave održane 7. svibnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3216495 sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora i tužitelja MF iz [adresa], kao korisnika kredita, zaključenog 3. siječnja 2006., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna 5. siječnja 2006. pod brojem OU-13/2006., a koja u dijelu čl.1. glasi:

"iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 16.100,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja."

u dijelu čl.7. glasi "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..,

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju MF iz [adresa], na ime stečenog bez osnove na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 1.301,55 eura (slovima: tisuću tristo jedan euro i pedeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća do isplate i to:

- na iznos od 2,23 EUR od 1.11.2008. do isplate

- na iznos od 4,26 EUR od 1.1.2009. do isplate

- na iznos od 5,73 EUR od 1.2.2009. do isplate

- na iznos od 6,39 EUR od 1.3.2009. do isplate

- na iznos od 4,57 EUR od 1.4.2009. do isplate

- na iznos od 4,91 EUR od 1.5.2009. do isplate

- na iznos od 2,12 EUR od 1.6.2009. do isplate

- na iznos od 0,07 EUR od 1.7.2009. do isplate

- na iznos od 0,61 EUR od 1.8.2009. do isplate

- na iznos od 1,70 EUR od 1.9.2009. do isplate

- na iznos od 1,60 EUR od 1.10.2009. do isplate

- na iznos od 0,51 EUR od 1.11.2009. do isplate

- na iznos od 2,56 EUR od 1.12.2009. do isplate

- na iznos od 4,21 EUR od 1.1.2010. do isplate

- na iznos od 6,56 EUR od 1.2.2010. do isplate

- na iznos od 6,02 EUR od 1.3.2010. do isplate

- na iznos od 9,20 EUR od 1.4.2010. do isplate

- na iznos od 8,60 EUR od 1.5.2010. do isplate

- na iznos od 9,77 EUR od 1.6.2010. do isplate

- na iznos od 19,95 EUR od 1.7.2010. do isplate

- na iznos od 17,86 EUR od 1.8.2010. do isplate

- na iznos od 24,26 EUR od 1.9.2010. do isplate

- na iznos od 22,05 EUR od 1.10.2010. do isplate

- na iznos od 18,49 EUR od 1.11.2010. do isplate

- na iznos od 26,00 EUR od 1.12.2010. do isplate

- na iznos od 35,55 EUR od 1.1.2011. do isplate

- na iznos od 28,79 EUR od 1.2.2011. do isplate

- na iznos od 31,16 EUR od 1.3.2011. do isplate

- na iznos od 28,14 EUR od 1.4.2011. do isplate

- na iznos od 28,68 EUR od 1.5.2011. do isplate

- na iznos od 41,49 EUR od 1.6.2011. do isplate

- na iznos od 42,73 EUR od 1.7.2011. do isplate

- na iznos od 53,43 EUR od 1.8.2011. do isplate

- na iznos od 47,94 EUR od 1.9.2011. do isplate

- na iznos od 41,92 EUR od 1.10.2011. do isplate

- na iznos od 41,28 EUR od 1.11.2011. do isplate

- na iznos od 40,81 EUR od 1.12.2011 do isplate

- na iznos od 43,68 EUR od 1.1.2012. do isplate

- na iznos od 46,18 EUR od 1.2.2012. do isplate

- na iznos od 46,52 EUR od 1.3.2012. do isplate

- na iznos od 44,79 EUR od 1.4.2012. do isplate

- na iznos od 45,96 EUR od 1.5.2012. do isplate

- na iznos od 46,76 EUR od 1.6.2012. do isplate

- na iznos od 45,41 EUR od 1.7.2012. do isplate

- na iznos od 45,77 EUR od 1.8.2012. do isplate

- na iznos od 44,76 EUR od 1.9.2012. do isplate

- na iznos od 42,58 EUR od 1.10.2012. do isplate

- na iznos od 44,90 EUR od 1.11.2012. do isplate

- na iznos od 46,01 EUR od 1.12.2012. do isplate

- na iznos od 45,23 EUR od 1.1.2013. do isplate

- na iznos od 40,85 EUR od 1.2.2013. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju MF iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu 1.464,43 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb koji glasi:

"Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku iznos od 245,22 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koje teku na iznos od:

- 3,01 EUR od dana 01.03.2006. godine pa do isplate

- 3,80 EUR od dana 01.04.2006. godine pa do isplate

- 4,11 EUR od dana 01.05.2006. godine pa do isplate

- 3,46 EUR od dana 01.06.2006. godine pa do isplate

- 4,06 EUR od dana 01.07.2006. godine pa do isplate

- 4,76 EUR od dana 01.08.2006. godine pa do isplate

- 4,03 EUR od dana 01.09.2006. godine pa do isplate

- 3,93 EUR od dana 01.10.2006. godine pa do isplate

- 4,16 EUR od dana 01.11.2006. godine pa do isplate

- 4,88 EUR od dana 01.12.2006. godine pa do isplate

- 6,17 EUR od dana 01.01.2007. godine pa do isplate

- 7,09 EUR od dana 01.02.2007. godine pa do isplate

- 7,13 EUR od dana 01.03.2007. godine pa do isplate

- 7,02 EUR od dana 01.04.2007. godine pa do isplate

- 8,79 EUR od dana 01.05.2007. godine pa do isplate

- 10,22 EUR od dana 01.06.2007. godine pa do isplate

- 11,20 EUR od dana 01.07.2007. godine pa do isplate

- 10,34 EUR od dana 01.08.2007. godine pa do isplate

- 9,62 EUR od dana 01.09.2007. godine pa do isplate

- 11,77 EUR od dana 01.10.2007. godine pa do isplate

- 12,04 EUR od dana 01.11.2007. godine pa do isplate

- 10,34 EUR od dana 01.12.2007. godine pa do isplate

- 11,05 EUR od dana 01.01.2008. godine pa do isplate

- 8,58 EUR od dana 01.02.2008. godine pa do isplate

- 7,23 EUR od dana 01.03.2008. godine pa do isplate

- 4,91 EUR od dana 01.04.2008. godine pa do isplate

- 8,40 EUR od dana 01.05.2008. godine pa do isplate

- 9,78 EUR od dana 01.06.2008. godine pa do isplate

- 8,08 EUR od dana 01.07.2008. godine pa do isplate

- 10,57 EUR od dana 01.08.2008. godine pa do isplate

- 10,45 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate

- 8,97 EUR od dana 01.10.2008. godine pa do isplate

- 5,27 EUR od dana 01.12.2008. godine pa do isplate

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 1. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev za naknadu troškova tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj MF iz [adresa] povukao tužbu za iznos od 416,14 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 3. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3216495, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 16.100,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 231,36 CHF obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužitelj je u veljači 2013. predmetni kredit otplatio u cijelosti. Iako je tužitelj uredno otplaćivao kredit, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja i isti su s početnih 1.068,13 kn povećani na iznos od 1.520,00 kn. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , te ZOO -a. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.g. - 31.12.2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 115., te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Slijedom navedenog, tužitelj je oštećen za razliku između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa koji je isti stvarno otplatio tuženoj obračunatih zbog primjene valutne klauzule na kamatu, te primjene valutne klauzule na glavnicu kredita. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. u cijelosti promašeno. Predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Miroslava Bračuna, pod brojem OU-13/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (direktoricu), gospođu MFR, a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik, opreza radi, ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom uz obvezu naknade troškova tuženiku.

3. Tuženik je bio istakao u odgovoru na tužbu prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i ovaj sud je rješenjem broj P-137/2022-6 od 16. veljače 2023. odbio taj prigovor kao neosnovan. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-768/2023-2 od 31. listopada 2023. je potvrđeno rješenje ovog suda.

4. Tuženik je na pripremnom ročištu istakao prigovor prebijanja u svezi tzv. negativne razlike i podneskom od 2. siječnja 2026. isti je specificirao i naveo da potražuje od tužitelja iznos od 245,22 eura sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos do isplate.

5. Sud je odlučio kao u izreci presude pod točk. III. jer iznos od 245,22 eura koji tuženik stavlja u prijeboj je tzv. negativna razlika kada je tečaj bio manji od početnog, a to ne može biti potraživanje tuženika i tuženik ne može staviti u prijeboj potraživanje kojeg uopće nema niti je platio tužitelju da bi mogao natrag potraživati (čl.195 i 197 ZOO) i sud je u svezi navedenog i odbio prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan.

6. Konačan tužbeni zahtjev tužitelje postavio podneskom od 8. siječnja 2026. i predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu iznosa od 1.301,55 eura.

7. Tužitelj je kod podnošenja tužbe tražio isplatu iznosa od 1.717,69 eura i u svezi navedenog nesporno je da je povukao tužbu za iznos od 416,14 eura. Tuženik je u podnesku od 16. siječnja 2026. naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe i sud je u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja na temelju čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a).

8. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 3. siječnja 2006. iz kojeg je vidljivo da je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora za iznos od 16.100,00 CHF radi kupnje automobila marke Dacia (str. 8 do 10 spisa). Sud je i izvršio uvid u otplatne planove iz kojeg je vidljivo da je po istim svaki put cijelo vrijeme trajanja otplate kredita bila predviđena ista rata kredita (str. 13 do 17 spisa). Tuženik je dostavio sudu dokaz o tome da je tuži telj potpisao zadužnicu u svezi otplate kredita (str. 30 spisa), da je tuženik dao suglasnost da tuženik može se naplaćivati od njegovog poslodavca (str. 32 spisa), ponudu sa kupnju osobnog automobila (str. 34 spisa) i zahtjev za kreditu iz kojeg je vidljivo da ga je tužitelj podnio tužitelju (str. 35 spisa) a sud nije posebno analizirao te dokaze jer isti ne utječu na odluku u ovom postupku. Nesporno je da je tužitelj realizirao kredit pa je nesporno i da je prije toga morao podnijeti zahtjev za taj kredit. Uvidom u dopis Porezne uprave od 23. siječnja 2026. je utvrđeno da tuženik nije imao otvoren obrt. Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda.

8.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je 2006. zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom na iznos od 16.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju automobila marke Dacia. Ugovor je zaključen u autokući. Došao je u autokuću, Autodom Vidaković Slav.Brod, interesirao se za automobil i drugi puta kada je došao dočekao ga je Ugovor o kreditu pripremljen i potpisao je taj Ugovor u autokući. Nije ni na koji način mogao utjecati na valutu u kojoj je Ugovor o kreditu, niti na bilo koje odredbe Ugovora o kreditu. Sam je otplatio kredit, otplaćen je i nije bio u konverziji. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Pristao je na taj Ugovor jer mu je rečeno da je to najpovoljniji ugovor. Pristao je na Ugovor jer nije imao sredstava za kupnju automobila, to je bilo jedino što mu je ponuđeno. Nije koristio taj automobil za bilo kakve poslovne potrebe, nego samo za osobne potrebe. Kada se počela povećavati rata kredita samo je nastavio plaćati rate, nije bio u banci, nije ništa pokušao dogovoriti. Da ga je netko upozorio na posljedice istoga i na povećanje rata kredita, vjerojatno ne bi sklopio takav ugovor. Javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao u svezi Ugovora, u vr ijeme kada je potpisao ugovor nije bio obrtnik niti član trgovačkog društva. Nije bio u drugim bankama prije nego što je potpisao ugovor u autokući. U autokući su mu rekli da rade s tuženikom i zato je i potpisao taj Ugovor s tuženikom. U početku je bio zadovoljan odredbama ugovora, ali kako su počele rasti rate kredita, više nije bio zadovoljan. Nije razumio da bi mu se mogle povećavati rate promjenom tečaja. Potpisao je Ugovor jer mu je trebao automobil. Nije imao nikakvu poreznu olakšicu u vezi automobila.

8.2. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju je navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 3. siječnja 2006. u iznosu od 16.100,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 5,50% godišnje. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.056,33 EUR. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 1.301,55 EUR, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja 245,22 EUR.

8.3. Vještak se podneskom od 19. siječnja 2026. očitovala na primjedbe tuženika iz podneska od 16. siječnja 2026. u kojem je tuženik naveo da: „Tuženik ističe kako nije suglasan s gore navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Naime, jasno je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjena iste u tijeku otplate kredita. Stoga je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka." Na navedenu primjedbu vještak je navela da ističe da je sam Nalaz vještačenja u potpunosti izradila prema Rješenju suda kojim je zadano: „ iskazati visinu tražbine na okolnosti pretplate zbog valutne klauzule, na okolnosti razlike tečaja CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja CHF na dan korištenja kredita počevši od početka otplate do isplate.“ To što tuženik navodi da se fiksira tečaj u visini tečaja koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita je sukladno zadatku suda. Ova primjedba, kao i ostale primjedbe tuženika u podnesku od dana 2. siječnja 2026. godine su pravne prirode, te kao vještak nije ovlaštena na navedeno se očitovati.

8.4. U svezi navedenog nesporno je da je na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

9. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o kreditu 3. siječnja 2006. zaključili tužitelj kao korisnika kredita i tuženik kao kreditora za iznos od 16.100,00 CHF radi kupnje automobila marke Dacia

- je kredit otplaćen,

- kredit nije bio u konverziji,

- je po vještaku utvrđena ukupno preplata radi valutne klauzule u iznosu od 1.301,55 eura

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P -1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odlukom prednika tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane prednika tuženika kao kreditora,

- na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri , unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik objasnio tužitelju niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa, pa prigovori tuženika nisu osnovani. Tužitelj je nesporno potrošač jer je osobni automobil koristio za privatne a ne za poslovne potrebe što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv.

12. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

12.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

12.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., dakle tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 4. ožujka 2022.

13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

14. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača i prednika tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) rata kredita, te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

15. Tuženik je kao banka kreditor, bio je dužan svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o valutnoj klauzule i promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

16. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

17. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

18. Podređenost tužitelja koji je sklopio Ugovor o kreditu proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

19. Na temelju čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka.

19.1. Tužitelju je priznat trošak koji se stoji od pristojbe na tužbu koja je uplaćena u iznosu od 33,18 eura, trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (tbr. 7.t.1 OT); trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, trošak zastupanja na ročištima održanim 5. studenog 2024. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 1. travnja 2026. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznos od 75,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), trošak sastava podneska od 3. svibnja 2024. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8.T.1. OT), pripadajući porez iznosi 206,25 eura. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.464,43 eura

20. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 7. svibnja 2026. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO-a).

21. Nesporno je da je tužitelj povukao tužbu u iznosu od 416,14 eura, ali zbog toga nisu nastali posebni troškovi postupka. Tuženiku nije priznat trošak u dijelu u kojem je tužitelj povukao tužbu jer prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ( skladu sa odredbom iz čl. 502. a stavak 1. ZPP) i djelomično sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova u cijelosti jer isti nije osnovan, budući da je tužitelj i u cijelosti uspio u postupku, prema zadnje postavljenom zahtjevu.

22. Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu na presudu i daljnji tijek postupka.

Slavonski Brod, 7. svibnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.