Poslovni broj: P-2340/2019
Republika Hrvatska
Općinski sud u Crikvenici
Kralja Tomislava 85A, Crikvenica
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja VR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun iz ZOU Lekaj i Rogić, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po pun iz OD Ćurković i Šanjug, iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora, nakon zaključene glavne rasprave održane 24. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objaviviši dana 07. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 336-86/2005, sklopljenog 13.9.2005. između tužitelja VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, čiji je raniji naziv bio Hypo Alpe Adria-Bank d.d., Zagreb, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, koja je dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 6. Ugovora-Promjenljivost kamatne stope, u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 1.10.2006. godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d…“ te u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, čiji je raniji naziv bio Hypo Alpe Adria-Bank d.d., Zagreb, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplaćeni iznos od 4.835,49 € / 36.433,07 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:
na iznos od 20,75 € 156,34 kn od 30.09.2006. do isplate
na iznos od 20,65 € 155,62 kn od 31.10.2006. do isplate
na iznos od 21,30 € 160,45 kn od 30.11.2006. do isplate
na iznos od 21,04 € 158,53 kn od 31.12.2006. do isplate
na iznos od 20,84 € 157,03 kn od 31.01.2007. do isplate
na iznos od 20,77 € 156,50 kn od 28.02.2007. do isplate
na iznos od 20,73 € 156,18 kn od 31.03.2007. do isplate
na iznos od 20,40 € 153,69 kn od 30.04.2007. do isplate
na iznos od 20,12 € 151,61 kn od 31.05.2007. do isplate
na iznos od 19,91 € 150,04 kn od 2.07.2007. do isplate
na iznos od 19,85 € 149,56 kn od 6.08.2007. do isplate
na iznos od 32,79 € 247,03 kn od 6.09.2007. do isplate
na iznos od 32,08 € 241,71 kn od 1.10.2007. do isplate
na iznos od 32,22 € 242,79 kn od 2.11.2007. do isplate
na iznos od 32,06 € 241,52 kn od 3.12.2007. do isplate
na iznos od 32,35 € 243,76 kn od 2.01.2008. do isplate
na iznos od 32,08 € 241,70 kn od 1.02.2008. do isplate
na iznos od 64,58 € 486,56 kn od 29.02.2008. do isplate
na iznos od 65,41 € 492,80 kn od 31.03.2008. do isplate
na iznos od 63,59 € 479,14 kn od 30.04.2008. do isplate
na iznos od 62,76 € 474,84 kn od 2.06.2008. do isplate
na iznos od 63,33 € 477,16 kn od 30.06.2008. do isplate
na iznos od 61,98 € 467,01 kn od 31.07.2008. do isplate
na iznos od 61,83 € 465,88 kn od 1.09.2008. do isplate
na iznos od 61,62 € 464,30 kn od 1.10.2008. do isplate
na iznos od 67,13 € 505,82 kn od 31.10.2008. do isplate
na iznos od 73,79 € 555,94 kn od 2.12.2008. do isplate
na iznos od 74,53 € 561,55 kn od 31.12.2008. do isplate
na iznos od 74,99 € 565,02 kn od 2.02.2009. do isplate
na iznos od 75,05 € 565,46 kn od 2.03.2009. do isplate
na iznos od 73,89 € 556,70 kn od 31.03.2009. do isplate
na iznos od 73,79 € 555,94 kn od 30.04.2009. do isplate
na iznos od 72,16 € 543,67 kn od 1.06.2009. do isplate
na iznos od 70,89 € 534,14 kn od 30.06.2009. do isplate
na iznos od 70,89 € 534,09 kn od 31.07.2009. do isplate
na iznos od 71,13 € 535,95 kn od 31.08.2009. do isplate
na iznos od 70,81 € 533,51 kn od 30.09.2009. do isplate
na iznos od 70,01 € 527,46 kn od 2.11.2009. do isplate
na iznos od 70,90 € 534,19 kn od 30.11.2009. do isplate
na iznos od 70,99 € 534,85 kn od 31.12.2009. do isplate
na iznos od 72,00 € 542,46 kn od 1.02.2010. do isplate
na iznos od 71,44 € 538,28 kn od 1.03.2010. do isplate
na iznos od 72,62 € 547,17 kn od 31.03.2010. do isplate
na iznos od 72,03 € 542,69 kn od 30.04.2010. do isplate
na iznos od 72,49 € 546,18 kn od 31.05.2010. do isplate
na iznos od 76,62 € 577,30 kn od 30.06.2010. do isplate
na iznos od 75,32 € 567,47 kn od 2.08.2010. do isplate
na iznos od 77,89 € 586,88 kn od 31.08.2010. do isplate
na iznos od 76,53 € 576,59 kn od 30.09.2010. do isplate
na iznos od 74,56 € 561,77 kn od 2.11.2010. do isplate
na iznos od 70,00 € 527,45 kn od 1.12.2010. do isplate
na iznos od 72,70 € 547,78 kn od 31.12.2010. do isplate
na iznos od 69,65 € 524,80 kn od 31.01.2011. do isplate
na iznos od 70,33 € 529,90 kn od 28.02.2011. do isplate
na iznos od 68,78 € 518,23 kn od 31.03.2011. do isplate
na iznos od 68,64 € 517,15 kn od 30.04.2011. do isplate
na iznos od 73,25 € 551,90 kn od 31.05.2011. do isplate
na iznos od 73,34 € 552,57 kn od 30.06.2011. do isplate
na iznos od 77,05 € 580,54 kn od 1.08.2011. do isplate
na iznos od 74,53 € 561,52 kn od 31.08.2011. do isplate
na iznos od 55,86 € 420,85 kn od 30.09.2011. do isplate
na iznos od 54,21 € 408,41 kn od 31.10.2011. do isplate
na iznos od 53,75 € 404,98 kn od 30.11.2011. do isplate
na iznos od 54,24 € 408,69 kn od 31.12.2011. do isplate
na iznos od 54,62 € 411,51 kn od 31.01.2012. do isplate
na iznos od 54,37 € 409,67 kn od 29.02.2012. do isplate
na iznos od 53,55 € 403,45 kn od 31.03.2012. do isplate
na iznos od 53,53 € 403,31 kn od 30.04.2012. do isplate
na iznos od 53,40 € 402,35 kn od 31.05.2012. do isplate
na iznos od 52,68 € 396,93 kn od 30.06.2012. do isplate
na iznos od 52,43 € 395,00 kn od 31.07.2012. do isplate
na iznos od 51,80 € 390,27 kn od 31.08.2012. do isplate
na iznos od 50,87 € 383,25 kn od 1.10.2012. do isplate
na iznos od 51,13 € 385,23 kn od 31.10.2012. do isplate
na iznos od 51,06 € 384,71 kn od 30.11.2012. do isplate
na iznos od 50,48 € 380,34 kn od 31.12.2012. do isplate
na iznos od 48,97 € 368,95 kn od 31.01.2013. do isplate
na iznos od 49,57 € 373,47 kn od 28.02.2013. do isplate
na iznos od 49,28 € 371,28 kn od 2.04.2013. do isplate
na iznos od 48,53 € 365,63 kn od 30.04.2013. do isplate
na iznos od 47,00 € 354,15 kn od 31.05.2013. do isplate
na iznos od 46,60 € 351,13 kn od 1.07.2013. do isplate
na iznos od 46,51 € 350,40 kn od 31.07.2013. do isplate
na iznos od 46,57 € 350,86 kn od 31.08.2013. do isplate
na iznos od 46,79 € 352,51 kn od 30.09.2013. do isplate
na iznos od 46,08 € 347,20 kn od 31.10.2013. do isplate
na iznos od 45,90 € 345,86 kn od 30.11.2013. do isplate
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od dana 18. listopada 2023. godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.700,00 EUR-a u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškovima preko dosuđenog iznosa u točki II. izreke ovog rješenja.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 13. lipnja 2019. godine , tužitelj u bitnome, navodi da su on i prednik tuženika 2005. godine sklopili ugovor o kreditu broj 336-86/2005, kojim ugovorom je prednik tuženika tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 72.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema njegovom srednjem tečaju za CHF. Istim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koju tuženik za vrijeme kreditnog razdoblja može mijenjati sukladno svojim jednostranim odlukama. Nakon sklapanja ugovora tužitelj je sukladno preuzetoj ugovornoj obvezi u ugovorenim rokovima redovito uplaćivao mjesečne anuitete kroz rate. Međutim tuženik je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu na način da je ista bila puno veća u odnosu na početnu ugovorenu, te je došlo do značajne promjene iznosa mjesečnih anuiteta / rata, a što je tužitelju uzorkovalo velike poteškoće, odnosno u pojedinim trenutcima dovelo do ugrožavanja njege egzistencije, obzirom je banka svojim jednostranim odlukama potpuno neočekivano povećala kamatnu stopu, te je iznos mjesečne rate bio znatno veći od početno ugovorene. Nadalje, sukladno donesenom Zakonu o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine tuženik je ponudio tužitelju sklapanje Anexa ugovora o kreditu, odnosno provođenje konverzije kredita, pa su tužitelj i tuženik 25. siječnja 2016. godine sklopili Anex uz ugovor o kreditu broj 336-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke broj OV-2058/2016 od 25. siječnja 2016. godine. Navedenim Anexom ugovora, a sukladno čl. 2 regulira se konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 20.591,96 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR. Nadalje, ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30. svibnja 2015. godine iznosi 18.749,67 HRK, te da se iznos pretplate koristi za namirenje budućih anuiteta najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Slijedom navedenog, a obzirom na odredbu ugovora temeljem kojim tuženik može jednostrano mijenjati visinu ugovorene kamatne stope kao i činjenicu da se radi tipskom unaprijed sastavljenom ugovoru, te adhezijskom ugovoru koji je sklopljen pri stupanju jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja pojedinih ugovornih odredbi razvidno je kako je odredba ugovora koja utvrđuje promjenjivu kamatnu stopu nepoštena. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 296 Zakona o obveznim odnosima koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex generalis koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima. Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 96 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis obzirom se radi o potrošačkom ugovoru. Slijedom citiranih zakonskih odredbi tužitelj drži da je razvidno kako je odredba ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope i da je banka svojim jednostranim odlukama ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope, a da je tužitelj kao korisnik kredita suglasan s istim odlukama, nepošten odnosno ništetan budući se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo , te koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je u suprotnosti načela savjesnosti i poštenja obzirom je tužitelju u sklapanju ugovora nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora niti je mogao predvidjeti buduće kretanje kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, niti je kao potrošač mogao utjecati na spornu ugovornu odredbu , niti ugovoriti drugačiji sadržaj iste, odnosno nije imao pravo sudjelovanja prilikom odnošenja pojedinih odluka o promjeni kamatne stope, kao ni mogućnost utjecaja na iste odluke. Ističe da iako sukladno odredbi čl. 52 ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorene odredbe u predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da njemu nisu bile lako razumljive obzirom nema ekonomsku naobrazbu, niti se bavi bankarskim poslovanjem. Obzirom je u ugovoru korištena ništetna odredba, te da u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti ono što je primila na temelju te odredbe, tužitelj je dužan vratiti tuženiku sve iznose po osnovi preplaćene kamate koje tužitelju naplatio za vrijeme trajanja kreditnog razdoblja nakon donošenja jednostranih odluka o povećanju kamatne stope. Sklapanjem Anexa ugovora, konverzijom je izvršena promjena valute uz koju se vezuje glavnica kredita, te je ista promijenjena iz CHF u EUR, ali nije uklonjena ništetnost prvotno ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ističe da je navedena ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, te istu treba tumačiti sukladno čl. 6 st. 1 Direktive 93/13, odnosno kao da nikada nije niti postojala. Tužitelj se poziva i na odluke sudove Republike Hrvatske i to Trgovačkog suda u Zagrebu , posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odluku Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Obzirom je tuženik u ugovoru o kreditu koristio odredbe suprotne čl. 296 ZOO -a, te tadašnjeg čl. 96 st. 1, a sada čl. 49 st. 1 ZZP-a odnosno isti je sa tužiteljem sklopio ugovor prema unaprijed formuliranom sadržaju koji sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te na sadržaj kojih tužitelj nije imao utjecaja, niti je mogao zahtijevati izmjenu prije sklapanja ugovora, a zbog čega je sklapanjem takvo formuliranog ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača , tužitelj je predložio da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojim se utvrđuje ništetnim odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi , te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos po osnovi preplate po ništetnoj ugovornoj odredbi sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.
2. U svojem odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. Kako je tužba podnesena dana 17.06.2019. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 17.06.2014. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev -2245/17-02 od 20. ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Tuženik je stava da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom, pa je ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Osnova tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Tuženik nadalje smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom. Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koje to pravo nisu iskoristili. Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje. Tužitelj i tuženik zaključili su Aneks ugovora o kreditu kojim su izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR, izvršili su nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa, ugovorili novi otplatni plan. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka. Tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi . Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Da je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 18. listopada 2023. godine tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u točki II. izreke ove presude. Tuženik se u podnesku od 07. prosinca 2023. godine protivio povišenju tužbenog zahtjeva učinjenog u podnesku tužitelja od dana 18. listopada 2023.g. obzirom drži da je tužitelj je sukladno odredbi čl. 3. ZPP-a bio dužan naznačiti predmet tužbenog zahtjeva već u tužbi, pa tako i specificirati novčani iznos koji utužuje od tuženika temeljem stjecanja bez osnove na temelju ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odredbom članka 190. stavka 3 Zakona o parničnom postupku ("NN", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP) je propisano da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu u smislu odredbe čl. 186 b ZPP-a, te konačni tužbeni zahtjev postavio nakon zaključenja prethodnog postupka, ali po provođenju financijskog vještačenja, takva radnja tužitelja je po mišljenju ovoga suda dopuštena, pa je pozivom na odredbu čl. 190 st. 3 ZPP-a odlučio kao u izreci ovog rješenja.
4. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u: Aneks uz ugovor o kreditu broj 336-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ( stranice 12 do 14 spisa), sudsku praksu (stranice 43 do 58 spisa), promotivne članke tuženika (stranice 59-68 spisa), znanstveni rad dr. sc. OR dip. iur. (stranice 69-81 spisa), sudsku praksu (stanice 82-95), metodologiju promjene kamatnih stopa tuženika (list 86-91), sudsku praksu (stranice 92-215 spisa), mišljenje financijskog vještaka (list 216-222 spisa), sudsku praksu (stranice 222-237 spisa),članak (list 238- 244 spisa), sudsku praksu (list 259-314). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinja SR i ĐR, te tužitelja kao parnične stranke, a nije izvođen dokaz saslušanjem svjedoka VRE, JR, TR, AR, te ZR, obzirom je tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja predmetnih dokaznih prijedloga.
5. Uvidom u Aneks uz ugovor o kreditu broj 336-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice 12 do 14 spisa) je razvidno da je isti sklopljen dana 25. siječnja 2016. godine između prednika ovdje tuženika kao banke, tužitelja kao korisnika kredita, te SR kao sudužnika, tužitelja i ĐR kao založnih dužnika, te je ovjeren po javnom bilježniku iz Rijeke, Veliboru Panjkoviću, broj Ov- 2058/2016. Člankom 1 utvrđeno je da je zaključen ugovor o kreditu broj 336-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 72.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika. Čl.2 utvrđeno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 20.591,96 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 18.749,67 kn, te se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta dok se potpunosti ne iskoristi.
6. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Darko Hanik navodi da je isti dao po uvidu u tužbu, Aneks uz Ugovora o kreditu broj 336-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. siječnja 2016., Otplatni plan Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 23. rujna 2005. za korisnika kredita ĆR, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu Addiko Bank d.d. za period od 27. rujna 2005. do 31. prosinca 2013., Popis uplata Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 5. listopada 2015., za namirenja obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. u kunama, Obavijest Addiko Bank d.d. o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje 30. rujna 2005. do 30. rujna 2015. Vještak je nastavno naveo da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tužena Banka, kao kreditor, zaključili su Ugovor o kreditu broj 336-86/2005, broj partije 0053123140 od rujna 2005. za iznos kredita 72.000,00 CHF, kredit se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan isplate kredita, rok otplate – 180 mjeseci; nominalna kamatna stopa promjenjiva 3,99%; način i rok korištenja, odobreni iznos kredita isplaćen na dan 27. rujna 2005., u iznosu od 344.152,44 HRK, po srednjem tečaju za CHF =4,779895; otplata kredita, anuiteti – 180 mjesečnih anuiteta u iznosu od 532,21 CHF, prvi anuitet dospijeva 31. listopada 2005. a zadnji 30. rujna 2020., mjesečni anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Tijek redovnih kamatnih stopa tijekom otplate kredita je kako slijedi. Od dana isplate kredita po ugovoru 27. rujna 2005. godine Banka primjenjuje ugovorenu kamatnu stopu od 3,990% godišnje na neplaćeni iznos kredita od 72.000,00 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 532,21 CHF. Od dana 30. rujna 2006. godine Banka primjenjuje novu kamatnu stopu od 4,600% godišnje na ostatak duga od 68.724,95 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 553,26 CHF. Nadalje, od dana 31. kolovoza 2007. godine Banka primjenjuje novu kamatnu stopu od 5,000% godišnje na ostatak duga od 65.475,23 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 566,50 CHF. Od dana 29. veljače 2008. godine Banka primjenjuje novu kamatnu stopu od 5,990% godišnje na ostatak duga od 63.694,65 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 598,93 CHF. Nadalje, od dana 30. studeni 2008. godine Banka primjenjuje novu kamatnu stopu od 6,200% godišnje na ostatak duga od 61.114,71 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 605,58 CHF. Od dana 30. studeni 2010. godine Banka primjenjuje novu kamatnu stopu od 5,950% godišnje na ostatak duga od 53.729,73 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 598,83 CHF. Nadalje, od dana 30. rujna 2011. godine Banka primjenjuje novu kamatnu stopu od 5,450% godišnje na ostatak duga od 50.330,41 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 586,46 CHF. Nadalje, od dana 31. prosinca 2013. godine Banka primjenjuje novu kamatnu stopu od 3,23% godišnje na ostatak duga od 40.075,14 CHF, uz iznos mjesečnog anuiteta od 545,30 CHF. Dana 30. rujna 2015. provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Od dana 30. rujna 2005. do 30. rujna 2015. naplaćena je dospjela glavnica u iznosu od 233.489,10 HRK, naplaćena je redovna kamata u iznosu od 144.185,04 HRK, naplaćena su ostala potraživanja u iznosu od 235.57 HRK. Utvrđeno je stanje glavnice kredita u iznosu od 20.591,96 EUR (157.298,52 HRK), kao i da se iznos 18.749,67 HRK smatra preplatom i da će se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Iznos anuiteta sada u valuti EUR je 397,03 ili 2.94586 HRK uz nominalnu kamatnu stopu promjenjivu od 5,55% godišnje. Zaključno vještak je naveo da razlika više uplaćenog iznosa redovnih kamata od datuma uplate u vremenskom periodu od 30. rujna 2005. godine do 30. rujna 2015. godine iznosi 4.518,29 EUR ili 34.043,06 kuna.
7. U svome iskazu svjedokinja SR, kći tužitelja, navodi da njen tata se odlučio za rekonstrukciju kuće tj. za podizanje kata na kući, a kako bi njoj omogućio stambeni prostor jer je to u to vrijeme bilo potrebno, imala je malo dijete. Da je to sve bilo 2005.g. i tada su ocu u banci ponudili kredit u CHF kao najbolji, a njena majka ĐR i ona su bile sudužnici. U početku je sve bilo u redu i otac je kredit podmirivao iz svoje plaće međutim kasnije se to poremetilo te mu je skoro cijela plaća odlazila na kredit pa su svi skupa morali to plaćati. Da je otac kasnije napravio konverziju, te je promijenjena valuta kredita u EUR te je kredit u konačnici u cijelosti isplaćen. Da se taj prostor nikada nije koristio za poslovne svrhe da i danas tamo stanuju i to im je jedina nekretnina, a kreditna sredstva u cijelosti iskorištena za tu nadogradnju. Da se ne sjeća da bi u banci bio pojašnjavan termin promjenjiva kamatna stopa, majka i ona su došle samo potpisati papire kada su isti bili pripremljeni. Da njen otac, majka i ona nisu imali utjecaja na izračun koji im je dostavljen uz konverziju da su to prihvatili obzirom se čovjek lovi za bolju soluciju, odnosno za ono što se misli da je bolje. Da im nije ništa pojašnjavano prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika sve je to bilo nekako na brzinu, da su samo potpisali ono što je bilo pripremljeno i smatrali da to tako valjda ide. Da ne zna da li je otac negdje potpisao da se odriče bilo kakvog obeštećenja po tom ugovoru o kreditu.
8. Svjedokinja ĐR, supruga tužitelja, u svome iskazu navodi da djeca nisu imala gdje stanovati, a kako nisu imali novaca dizanje kredita za stambeno pitanje, bila je jedino rješenje nadogradnja i njen muž bio je jedini koji je to mogao. Da se jedino sjeća da su joj rekli da će doći i potpisati kao sudužnik, a ostalo ne zna. Da se nekretnina nikada nije iznajmljivala u poslovne svrhe, tamo cijelo vrijeme stanuju njena kći, zet i sin. Da su se rate mijenjale, ali ne zna detalje, to se skidalo sa računa njenog supruga. Da im nisu posebno objašnjavali kada su bili kod javnog bilježnika samo su potpisali, ali da su i objašnjavali da to ne bi shvatila jer se u to ne razumije.
9. Tužitelj VR u svome iskazu navodi da je prema savjetima prijatelja podigao kredit kod prednika tuženika i to u švicarcima kao tada najpovoljnijoj i najstabilnijoj valuti. Da su u to vrijeme gradili kuću pa su im bila potrebna sredstva za kupnju građevinskog materijala, pa su tako prvo digli kredit kod tuženika za 15.000,00 franaka i drugi po prilici 70.000,00 franaka, s time da sada nije siguran za prvi kredit da li je isti bio u eurima ili francima. Da je rata kredita toliko porasla da je u konačnici iznosila oko 2.000,00 kn mjesečno. Pri sklapanju kredita sve je bilo u redu, čovjek je sretan kad dobije kredit, a bankari su naravno govorili sve najbolje i najljepše. Da mu u banci nije bio ponuđen kredit u drugoj valuti, a i u to vrijeme su krediti u švicarcima bili najpopularniji, svi su o tome pričali. Da nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi kredita, a u ostalom nije ni stručnjak za to. Da mu se nije što posebno pojašnjavano prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, dođeš, platiš i on to potvrdi. Drži da su u odnosu na ono što su dobili vratili sigurno duplo više, a nisu imali utjecaja na iznos koji je utvrđen nakon konverzije kredita, dobili su mogućnost da godinu dana ne plaćaju kredit tj. umanjeno su uplaćivali kredit, ali ne zna točno iznos. Da se sjeća je li je prilikom konverzije potpisao da se odriče bilo kakvog obeštećenja. Da je on otplaćivao kredit, skidalo mu se sa plaće. Da je kod banke procedura bila vrlo ubrzana, pročitano, dobivaš novac i potpiši, a ne može se sjetiti da li je bio obavješten o značajkama valutne klauzule, ili promjenjivosti kamatnih stopa. Da je otplatio u cijelosti predmetni kredit i to na način da je posljednjih 5 ili 6 rata platio odjednom, a što mu je bilo nužno kako bi mogao podignuti novi kredit za kupovinu automobila.
10. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.
11. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj: 336-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope.
12. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Ugovor o kreditu broj: 336-86/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine predmet kojeg je kunska protuvrijednost 72.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 25. siječnja 2016. Aneks ugovoru-konverziju.
13. Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvog utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate.
14. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Darka Hanika prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu. Što se tiče iskaza svjedokinja SR i ĐR, sud ih drži životnim i uvjerljivim te međusobno suglasnim, pa ih je prihvatio kao istinite, a iskaz tužitelja sud je cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan pa ga je sud prihvatio kao istinit.
15. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03), naime sklopio je predmetni pravni posao kao fizička osobe u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, te njegova stranačka iskaza iz kojih proizlazi da je kredit odobren za nadogradnju obiteljske kuće za rješavanje stambenog pitanja u kojem stanu kći tužitelja i danas živi s obitelji. Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač jer suprotno utvrđenju suda tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.
16. Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO- a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovora o kreditu prema ZID ZPK nije tužitelju onemogućeno tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
17. Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
19. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi više pretplatio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženik sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru, pa tužitelj po mišljenju ovoga suda neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
20. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
21. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
22. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem prednika tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP -a.
23. Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
24. Iz iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, na sadržaj istog nije se moglo utjecati, tužitelju nije objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste. Informacija da promjena kamate ovisi o stanju na tržištu nije dovoljna da bi potrošač mogao znati što točno utječe na visinu kamate stope i za ubuduće procijeniti ekonomske posljedice za sebe.
25. Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle, odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti razumljive. Naime, odredbom predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da su tužitelji kao prosječni potrošači bili u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
26. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njihovim pravima i obvezama na njegovu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP-a).
27. Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke te da korisnik svojim potpisom izjavljuje da je suglasan s primjenom odluke o kamatnim stopama te sve njene kasnije izmjene i dopune iz čl. 6. predmetnog ugovora pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
28. Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je prednik tuženika, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke.
29. Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužitelj ima o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
30. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
31. U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove s time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014. g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo nakon 13. lipnja 2019. g a tužba je podnesena toga dana. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedene presude donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
32. Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke isplati iznose pobliže opisano u točki II. izreke ove presude. Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja prema čl. 1115 ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP-a. Dosuđeni trošak se odnosi na trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podneska od 17. siječnja 2023. godine, 18. listopada 2023. godine, 07. svibnja 2025. godine, 02. listopada 2025. godine u iznosima od po 200,EUR-a, te trošak zastupanja na ročištima 25. siječnja 2023. godine, 20. siječnja 2025. godine, 17. srpnja 2025. godine, te 24. ožujka 2026. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.800,00 EUR-a, uvećano za iznos PDV-a po stopi od 25% u iznosu od 450,00 EUR-a, ukupno 2.250,00 uvećano za trošak vještačenja ukupno iznosi 2.700,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
34. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi obzirom su sukladno članku 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa je u tome dijelu valjalo odbiti tužitelja sa zatraženim troškom i odlučiti kao u točki III. izreke rješenja.
U Crikvenici, 07. svibnja 2026.
S U T K I NJ A:
Mirta Tomac Podobnik
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.
