Poslovni broj: P-826/2019-50

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

[adresa], Č [adresa]

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz OD Metelko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 16. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave od 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju ČS isplati:

- a) iznos u visini od 1.999,33 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

- b)iznos u visini od 11.198,76 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

-c) iznos u visini od 5.913,28 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

-d) iznos u visini od 3.909,06 €

sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31.12.2022.g., od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 3.347,62 CHF zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svako pojedini mjesečni iznos po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 8.035,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 10. prosinca 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi i podnescima navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 51400607-5103678777 u svojstvu korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF (švicarskim francima) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita je 144.000,00 CHF. Banka da mu je ponudila jedino sklapanje predmetnog ugovora u naprijed navedenoj valuti. Tuženik da ga nije obavještavao o promjenama kamatne stope tako da nije niti mogao tome prigovoriti. Početna ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,750%. Osjetio je kroz mjesečne rate da je došlo do promjene jer mu je anuitete porastao ali usmeni prigovori su ostali bez učinka. Promjene koje je tuženik učinio u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. te nisu opravdane niti sa jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništavost ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. da je utvrđeno kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke banke ništetna jer je protivan odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Sud da je u toj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke da nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze a niti ugovor niti opći uvjeti na koje se Ugovor poziva ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud je utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Dalje navodi da je pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači a sam tuženik je bio stranka u postupku odnosno tuženik u tom sporu. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502 c Zakona o parničnom postupku te ističe da su odredbe ugovora o predmetnom kreditu ništave a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Stoga da je ništena odredba čl. 8 ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene kamatne stope a način obračuna i naplata iste da će se vršiti sukladno važećim odlukama banke. Tužitelj stoga traži potražuje povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mjenjač jednostranom odlukom banke.

Nadalje u odnosu na valutnu klauzulu poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godina U točki 1 iste je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2014. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio pravo tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način nepošteno i ništetnu ugovornu obvezu kojim je ugovorena valuta usko vezana glavnica u švicarskim francima . Slijedom navedenog tužitelj je platio tuženiku više iznosa anuiteta od onih utvrđenih početnim otplatni planom. Tuženik je stekao bez osnove razliku između anuiteta koji tužitelj bio dužan plaćati prema početnom otplatnom planu i anuiteta koji je stvarno plaćao primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Tužitelj stoga potražuje iznos od 17.549,04 kn na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svako takvog preplaćenog iznosa do isplate, kao i iznos od 79.111,75 kn na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svako tako preplaćenog iznosa do isplate. Nadalje navodi da je tužitelju pogrešno obračunata glavnica prilikom konverzije ugovora o kreditu pa po toj osnovi potražuje iznos od 33.050,09 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 01. siječnja 2018. do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna , lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Veći dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.10.2011 kamatna stopa vraćena na početnu, a od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

Nadalje tuženik podneskom od 18.10.2019. postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje od tužitelja iznos od 3.347,62 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U daljnjem tijeku postupka u odnosu na provedenu konverziju ističe kako su stranke Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove,na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne- sistemskog karakter. zakona ne-sistemskog karaktera korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

U daljnjem tijeku postupka tužitelj navodi kako iako je kredit konvertiran Sklapanjem Dodatka ugovoru nije riješeno pitanje načina rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, odnosno na koji način bi trebalo riješiti ništetnost tih odredbi. Ništetnost predmetnih odredbi nastupila je upravo zbog činjenice da su Banke bez prethodnog pregovaranja, tj. nepošteno mijenjale kamatnu stopu, odnosno nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, odredba čl. 19 ZID ZPK sadrži načelo konverzije kredita, te je smisao navedene pravne norme da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom naprijed navedenog, ne stoje tvrdnje Tuženika da je Tužitelj svoje pravo čije ostvarenje traži, konverzijom i ostvario. Naprijed navedeno potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev- 2686/2018, u kojoj je navedeno da potrošači, kao tužitelji, imaju pravnog interesa ustati tužbama za utvrđenje ništetnosti i isplatu, unatoč izvršenoj konverziji! Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno činjenica da je do sklapanja spomenutog Dodatka došlo zbog stupanja na snagu ZID ZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi nepoštenih/ništetnih ugovornih odredbi. Predmetno se može utvrditi jedino na temelju provedenog vještačenja. Glavni cilj i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR!!! Dakle, sklapanjem Dodatka regulirala se otplata budućih nedospjelih rata, a nipošto se nije riješilo pitanje ništetnih odredaba u osnovnom Ugovoru! Način izračuna konverzije vršio se na temelju „simulacije“ sa euro kreditom, a koji krediti su, također, u sebi sadržavali nepoštene, time i ništetne, odredbe o načinu promjene kamatne stope!. Dakle, konverzijom, potrošač, tužitelj, nije obeštećen

Podneskom od 10.12.2025. tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju precizirao potraživanje s osnova preplate kamate potražujući iznos od 1.999,33 EUR, sa daljinom zateznom kamatom od 01.10.2015. na ime tečajne razlike ukupno 11.198,76 EUR sa daljnjom zateznom kamatom od 01.10.2015. te iznos od 5.913,28 EUR na ime razlike konvertirane glavnice - nedovoljno umanjena glavnica u konverziji te iznos od 3.909,06 EUR na ime razlike izračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po promjenjivoj kamatnoj stopi do 30.09.2015 koja iznosi 1.436,56 EUR, zatezne kamate na preplaćene iznose na ime valutne klauzule do 30.09.2015. u visini od 3.999,31 EUR od čega je oduzet iznos preplate priznate tužitelju u konverziji u visini od 1.526,81 EUR sve pobliže opisano u točki I a, b , c i d izreke ove odluke.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 10.12.2025.

Sud je dopustio preinaku tužbenoga zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 16. veljače 2026. budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogla konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U odnosu na razliku glavnice koju tužiteljica kao zahtjev postavlja u podnesku od 16. veljače 2025. valja navesti kako je sud i u odnosu na taj zahtjev dopustio preinaku to iz razloga jer se radi o potraživanju koje se temelji također na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, dakle ne radi se o novom pravnom osnovu te se radi o nepravoj preinaci te je ista dopuštena. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin d.o.o.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

Tužitelj potražuje ovom tužbom da sud kao prethodno pitanje raspravi ništetnost odredbe čl. 8 ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke zatim u dijelu odredbi ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno da je otplata kredita vezana uz valutu CHF te slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog valutne obveze u CHF, isplatu iznosa zbog nedovoljno umanjene glavnice u konverziji.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 17.09.2007. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 144.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 714,94 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 4,750 % godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,3870 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu prema koje je tužitelju priznata preplata u visini od 8.721,63 kn .

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.- 3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužitelj je podigao predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za kupnju stana , rješavanje stambenog pitanja kako je navedeno u čl. 3 ugovora, što tužitelj potvrđuje svojim iskazom, a tuženik suprotno tome nije dokazao .

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN-79/07 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP- a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 4,75 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 4,75 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

U svom iskazu tužitelj navodi kako o parametrima koji će utjecati na promjenu kamatne stope nije obaviješten od strane banke-tuženika, samo da se mijenja prema odluci banke, nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu. Nakon što je dobio obavijest o promjeni kamate stope pokušao je u banci zatražiti smanjenje kamate stope no u tome nije uspio

Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da tužitelj neprijeporno nije bio informiran o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i nije mu uopće skrenuta pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Informacija dobivena od strane banke da se kamatna stopa mijenja odlukom banke tužitelju kao potrošaču nije bila dovoljna da može u buduće jasno znati kolika će njegova obveza biti.

U odnosu na pisani iskaz CS sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 8. toč. 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. o čemu sud odlučuje kao o prethodnom pitanju.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužitelj se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud,a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci rekli da je krediti vezan uz valutu CHF najpovoljniji na tržištu, a na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati, očekivao je rast anuiteta no za 100 kn, a njemu je anuitet narastao sa početnih 3.800,00 kn na 6.100,00 kn. Konverziju je prihvatio jer su anuiteti rasli sve veći i veći.

Iz navedenog jasno je da tužitelj kao potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tuženik ga nije se informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka 7. koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetan što sud utvrđuje kao prethodno pitanje.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom nije zastarjelo jer je tužba podnesena 15. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev prigovor zastare također nije osnovan, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Također i u odnosu na uglavnične kamate izračunate na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i tečaja nema govora o zastari jer su zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate kamate i tečaja već utužene u tužbi, a to što je tužitelj sada iste prikazao kao obračunate-uglavničene kamate ne utječe na zastaru. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. -a.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 1.953,35 EUR stupac 17 Tabela br. 5, preplata tečaja iznosi 11.198,76 EUR stupac 17 Tabela br. 6. Na dan 30.09.2015. razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 5.913,28. Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve preplate tužitelja s osnova kamate i tečaja uzete u obzir. Preplata koja je utvrđena tužitelju na dan konverzije iznosi 1.526,81 EUR. Razlika kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početna kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznosi 3.347,73 EUR/ 1.949,20 EUR.

Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te ga je u cijelosti prihvatio.

Tuženik je prigovarao izračunu negativnih razlika kamata.

U pisanom očitovanju od 26. ožujka 2025. vještak navodi kako tuženik osporava izračun vještaka preplaćene kamate za razdoblje nakon 01. veljače 2014. godine iz razloga što vještak simulira otplatu kredita u početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope 3,23% p.a., dok tuženik smatra da se tijekom cijelog razdoblja otplate u početnom otplatnom planu trebala primjenjivati početno ugovorena kamatna stopa 4,750% p.a. Na navedenu primjedbu vještak se očituje kako je vještaku zadaćom vještačenja određeno provesti izračun visine preplaćenih iznosa, a sve u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,75% p.a. uzimajući u obzir od 01. siječnja 2014. godine kamatnu stopu 3,23% p.a. Ujedno vještak ističe kako je u Nalazu i mišljenju, te Ispravku nalaza i mišljenja prikazao izračun manje plaćene kamate (negativnih razlika) i to u verziji s primjenom kamatne stope 3,23% u Tabeli br. 2 Ispravka nalaza i mišljenja, kao i u verziji s ugovorenom kamatnom stopom (4,750% p.a.) u Tabeli br. 8 Nalaza i mišljenja. Slijedom svega navedenog, vještak se očituje kako je vještačenje proveo sukladno određenoj mu zadaći, objektivno i prema pravilima znanosti i struke, te ostaje u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju s Ispravkom nalaza i mišljenja.

Tijekom postupka vještak je pozvan po rješenju suda od 03. rujna 2026. na dopunu nalaza na način da vještak na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja obračuna zakonsku zateznu kamatu do 30.09.2015. te da od tog iznosa odbije preplatu tužitelju priznatu u konverziji.

U dopuni svog nalaza i mišljenja vještak Marimar- fin d.o.o. navodi kako zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos anuiteta (tečaj i kamata) iznosi 5.435,87 EUR pa kada se isti iznos umanji za preplatu iz konverzije od 1.526,81 EUR dolazi se do iznosa od 3.909,06 EUR.

Tužitelj nije istakao primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 10. prosinca 2025. na način da na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 1.999,33 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 11.198,76 EUR oba sa zakonskim zateznom kamatom od 01.01.2015., razlika glavnice u visini od 5.913,28 EUR sa zateznim kamata od 01.10.2015. do isplate te iznos od 3.909,06 EUR (obračunate zakonske zatezne kamata ne preplatu tečaja i kamate do 30.09.2015.-5.435,87 eur oduzeto od preplate priznate u konverziji 1.526,81 EUR) sa kamatom od presuđenja.

Tuženik je podneskom od 13. siječnja 2026. naveo kako nema primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka.

Nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, a svojim pisanim očitovanjima vještak je otklonio sve primjedbe stranaka.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji ispravno je tužitelj uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 7 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjeva tužitelja te tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 1.999,33 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 11.198,76 EUR. Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije kako je to tužitelj i tražio, a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.201.5 radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. U odnosu na obračunatu -uglavničnu kamatu na utvrđene iznose preplate tečaja i valute koja iznosi 5.435,87 EUR pravilno je tužitelj isto potraživanje umanjio za iznos preplate priznate u konverziji u visini od 1.526,81 EUR, te konačno utužio 3.909,06 EUR.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste. Stoga je odlučeno kao u točkama 1 a, b i d. izreke presude.

Tužitelju nadalje pripada i iznos od 5.913,28 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužiteljica utužila u općem zastarom roku od 5 godina, a rok počinje teći od 15. lipnja 2018. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2025 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki 1 c izreke.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 3.347,62 CHF koji se odnosi na negativne razlike koje su u pretežitom dijelu nastale u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope, i koje su isključivo nastale u periodu kada se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 01.09.2015 kamatna stopa od 3,23 %, valja navesti da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 30.09.2015, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja i ista narušava neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku. Tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika pa je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 12.09.2019., 13.04.2023., 16.12.2024. i 10.12.2025. u visini od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1), za sastav podneska od 03.03.2026. u visini od 125 bodova (Tbr 8 toč. 3.) za zastupanje na ročištima održanima 24.10.2019., 18.04.2023., 04.03.2024., 06.03.2025., 18.04.2025. i 16.03.2026. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 9 toč. 1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati troškove preliminarnog vještačenja u visini od 66,36 EUR koji trošak je bio nužan radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva podnošenjem tužbe vještačenja u iznosu od 531,81 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu 218,59 EUR što sveukupno iznosi 8.004,26 EUR. Tužitelju ne pripada trošak za sastav podneska od 06.05.2023. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje kao niti trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a , a pored toga stranke presudu mogu podignuti putem e oglasne ploče. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki III izreke presude.

U Rijeci 7. svibnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

1. pun tužitelja

2. pun. tuženika