Poslovni broj: P-2437/2023-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ĆDO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3, OIB 23057039320 zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 16. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave dana 07. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  je

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5101951203 od 15.06.2004.g., između tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. 51000 Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao Banke i Tužiteljice ĆD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to točka 2. Ugovora u dijelu u kojem je propisano kako se tuženik obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznos kredita od 91.650,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, točka 7. Ugovora u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u 240 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 629,93 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke, te u točki 10. koja se odnosi na Naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, kojom ugovornom odredbom je Korisnik kredita dužan Banci prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici ĆD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF isplati iznos od 6.287,55 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

Na iznos od 7,98 € od 09.12.2004.g. do isplate,

Na iznos od 6,91 € od 13.01.2005.g. do isplate,

Na iznos od 6,79 € od 11.02.2005.g. do isplate,

Na iznos od 6,71 € od 09.03.2005.g. do isplate,

Na iznos od 0,76 € od 09.09.2005.g. do isplate,

Na iznos od 3,84 € od 21.11.2008.g. do isplate,

Na iznos od 37,29 € od 01.01.2009.g. do isplate,

Na iznos od 3,78 € od 09.01.2009.g. do isplate,

Na iznos od 33,62 € od 12.02.2009.g. do isplate,

Na iznos od 15,99 € od 11.03.2009.g. do isplate,

Na iznos od 10,18 € od 10.04.2009.g. do isplate,

Na iznos od 04,61 € od 08.05.2009.g. do isplate,

Na iznos od 03,76 € od 09.06.2009.g. do isplate,

Na iznos od 08,70 € od 09.07.2009.g. do isplate,

Na iznos od 108,73 € od 08.01.2013.g. do isplate,

Na iznos od 97,09 € od 08.02.2013.g. do isplate,

Na iznos od 107,64 € od 09.03.2013.g. do isplate,

Na iznos od 107,22 € od 10.04.2013.g. do isplate,

Na iznos od 12,08 € od 08.08.2009.g. do isplate,

Na iznos od 13,53 € od 09.09.2009.g. do isplate,

Na iznos od 13,80 € od 08.10.2009.g. do isplate,

Na iznos od 11,90 € od 08.12.2009.g. do isplate,

Na iznos od 9,89 € od 08.01.2010.g. do isplate,

Na iznos od 8,98 € od 06.02.2010.g. do isplate,

Na iznos od 15,18 € od 06.03.2010.g. do isplate,

Na iznos od 17,69 € od 08.04.2010.g. do isplate,

Na iznos od 16,07 € od 08.05.2010.g. do isplate,

Na iznos od 18,89 € od 08.06.2010.g. do isplate,

Na iznos od 36,34 € od 09.07.2010.g. do isplate,

Na iznos od 33,84 € od 10.08.2010.g. do isplate,

Na iznos od 59,60 € od 09.09.2010.g. do isplate,

Na iznos od 52,88 € od 08.10.2010.g. do isplate,

Na iznos od 47,75 € od 09.11.2010.g. do isplate,

Na iznos od 65,22 € od 09.12.2010.g. do isplate,

Na iznos od 91,02 € od 08.01.2011.g. do isplate,

Na iznos od 74,86 € od 08.02.2011.g. do isplate,

Na iznos od 81,40 € od 08.03.2011.g. do isplate,

Na iznos od 73,23 € od 07.04.2011.g. do isplate,

Na iznos od 76,10 € od 10.05.2011.g. do isplate,

Na iznos od 108,82 € od 08.06.2011.g. do isplate,

Na iznos od 114,07 € od 08.07.2011.g. do isplate,

Na iznos od 135,27 € od 09.08.2011.g. do isplate,

Na iznos od 142,49 € od 08.09.2011.g. do isplate,

Na iznos od 109,51 € od 08.10.2011.g. do isplate,

Na iznos od 99,74 € od 09.11.2011.g. do isplate,

Na iznos od 106,13 € od 08.12.2011.g. do isplate,

Na iznos od 100,71 € od 10.01.2012.g. do isplate,

Na iznos od 111,22 € od 09.02.2012.g. do isplate,

Na iznos od 111,89 € od 08.03.2012.g. do isplate,

Na iznos od 107,12 € od 07.04.2012.g. do isplate,

Na iznos od 110,76 € od 08.05.2012.g. do isplate,

Na iznos od 123,33 € od 07.06.2012.g. do isplate,

Na iznos od 109,44 € od 07.07.2012.g. do isplate,

Na iznos od 120,43 € od 08.08.2012.g. do isplate,

Na iznos od 107,19 € od 08.09.2012.g. do isplate,

Na iznos od 101,43 € od 06.10.2012.g. do isplate,

Na iznos od 107,93 € od 08.11.2012.g. do isplate,

Na iznos od 110,54 € od 07.12.2013.g. do isplate,

Na iznos od 104,20 € od 10.05.2013.g. do isplate,

Na iznos od 90,87 € od 08.06.2013.g. do isplate,

Na iznos od 95,55 € od 06.07.2013.g. do isplate,

Na iznos od 108,72 € od 08.08.2013.g. do isplate,

Na iznos od 100,44 € od 06.09.2013.g. do isplate,

Na iznos od 105,64 €od 05.10.2013.g. do isplate,

Na iznos od 102,55 € od 08.11.2013.g. do isplate,

Na iznos od 105,24 € od 10.12.2013.g. do isplate,

Na iznos od 24,89 € od 22.01.2014.g. do isplate,

Na iznos od 68,49 € od 22.02.2014.g. do isplate,

Na iznos od 67,65 € od 11.03.2014.g. do isplate,

Na iznos od 66,14 € od 11.04.2014.g. do isplate,

Na iznos od 63,41 € od 11.05.2014.g. do isplate,

Na iznos od 62,87 € od 11.06.2014.g. do isplate,

Na iznos od 65,06 € od 11.07.2014.g. do isplate,

Na iznos od 69,11 € od 12.08.2014.g. do isplate,

Na iznos od 70,58 € od 11.09.2014.g. do isplate,

Na iznos od 69,42 € od 11.10.2014.g. do isplate,

Na iznos od 73,90 € od 11.11.2014.g. do isplate,

Na iznos od 75,09 € od 11.12.2014.g. do isplate,

Na iznos od 75,55 € od 11.01.2015.g. do isplate,

Na iznos od 148,48 € od 11.02.2015.g. do isplate,

Na iznos od 130,61 € od 11.03.2015.g. do isplate,

Na iznos od 142,98 € od 11.04.2015.g. do isplate,

Na iznos od 145,17 € od 12.05.2015.g. do isplate,

Na iznos od 136,95 € od 11.06.2015.g. do isplate,

Na iznos od 137,22 € od 11.07.2015.g. do isplate,

Na iznos od 124,64 € od 11.08.2015.g. do isplate,

Na iznos od 116,26 € od 11.09.2015.g. do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici ĆD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime manje priznatog umanjenja preostale glavnice na dan konverzije, isplati iznos od 3.535,81 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 01.10.2015.g. pa do isplate; te iznos u visini od 131,63 € na ime doplate iznosa u konverziji, tzv. manjka, sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31.12.2022.g., a od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici ĆD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime ništetne odredbe za naknadu za obradu kredita, isplati iznos od 594,05 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

-na iznos od 62,07 € od 29.06.2004 do isplate,

-na iznos od 531,98 € od 08.07.2004 do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 693,74 EUR zajedno sa zateznim kamatama zatraženim na taj iznos.

VI. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 737,70 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- / EUR 3,26 od 02.05.2005. pa do isplate,

- / EUR 2,84 od 02.06.2005. pa do isplate,

- / EUR 6,93 od 02.07.2005. pa do isplate,

- / EUR 7,16 od 02.08.2005. pa do isplate,

- / EUR 11,67 od 02.09.2005. pa do isplate,

- / EUR 2,51 od 02.10.2005. pa do isplate,

- / EUR 3,08 od 02.11.2005. pa do isplate,

- / EUR 3,01 od 02.12.2005. pa do isplate,

- / EUR 5,19 od 02.01.2006. pa do isplate,

- / EUR 3,88 od 02.02.2006. pa do isplate,

- / EUR 10,96 od 02.03.2006. pa do isplate,

- / EUR 12,29 od 02.04.2006. pa do isplate,

- / EUR 14,12 od 02.05.2006. pa do isplate,

- / EUR 11,59 od 02.06.2006. pa do isplate,

- / EUR 13,52 od 02.07.2006. pa do isplate,

- / EUR 15,07 od 02.08.2006. pa do isplate,

- / EUR 14,44 od 02.09.2006. pa do isplate,

- / EUR 8,87 od 02.10.2006. pa do isplate,

- / EUR 12,72 od 02.11.2006. pa do isplate,

- / EUR 30,01 od 02.12.2006. pa do isplate,

- / EUR 18,06 od 02.01.2007. pa do isplate,

- / EUR 18,84 od 02.02.2007. pa do isplate,

- / EUR 17,54 od 02.03.2007. pa do isplate,

- / EUR 18,92 od 02.04.2007. pa do isplate,

- / EUR 28,4 od 02.05.2007. pa do isplate,

- / EUR 29,06 od 02.06.2007. pa do isplate,

- / EUR 32,76 od 02.07.2007. pa do isplate,

- / EUR 29,68 od 02.08.2007. pa do isplate,

- / EUR 27 od 02.09.2007. pa do isplate,

- / EUR 33,26 od 02.10.2007. pa do isplate,

- / EUR 30,74 od 02.11.2007. pa do isplate,

- / EUR 31,37 od 02.12.2007. pa do isplate,

- / EUR 18,06 od 02.01.2008. pa do isplate,

- / EUR 20,68 od 02.02.2008. pa do isplate,

- / EUR 15,37 od 02.03.2008. pa do isplate,

- / EUR 15,69 od 02.04.2008. pa do isplate,

- / EUR 26,63 od 02.05.2008. pa do isplate,

- / EUR 22,81 od 02.06.2008. pa do isplate,

- / EUR 26,62 od 02.07.2008. pa do isplate,

- / EUR 30,58 od 02.08.2008. pa do isplate,

- / EUR 28,37 od 02.09.2008. pa do isplate,

- / EUR 24,14 od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.325,81 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 07. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  je

Dopušta se preinaka učinjena u podnesku tužiteljice od 09. rujna 2024. i 01. listopada 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženikom 15. lipnja 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 51400607-5101951203. Temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 91.650,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 240 mjeseci, u anuitetima od po 629,93 CHF, na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj tuženika je iznosio 4,78795 kn. Za vrijem trajanja otplate kredita tužiteljici se visina anuiteta stalno povećavala, te je istog uredno plaćala. Tužiteljica smatra kako su odredbe ugovora o kredita o valutnoj klauzuli su nepoštene i ništene jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nadalje navodi kako je s tuženikom 10.02.2016. zaključio Aneks broj 1 ugovoru o kredita , te da unatoč prihvatu konverzije ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništena ugovor ne postaje valja ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Sklapanjem aneksa nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, nije u cijelosti nadoknađena šteta s osnove preplaćenih kamata i preplate tečaja. Aneksom da joj je pogrešno utvrđena visina glavnice na dan konverzije. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom dio odredbe čl. 2, i 7 u dijelu u kojem je ugovoreno da da se tuženik obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 91.650,00 CHF i u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala kredit u 240 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 629,93 CHF obračunato po srednjem tečaju banke za CHF sadržaja pobliže navedenog u točki I. izreke ove presude, te isplatu iznosa stečenog bez na ime preplate tečaja u visini od 52.600,27 kn sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, na ime manje priznate glavnice u konverziji iznos od 26.640,56 kn sa zateznom kamatom od 01.10.2015. uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 09. rujna 2024. tužiteljica, navodeći kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom je banka ovlaštena naplatiti naknadu na ime obrade kredita, proširuje tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim naknada za obradu kredita sadržane u čl. 10 ugovora o kreditu te isplatu stečenog bez osnove u visini od 531,98 EUR sa zateznim kamatama. Ističe kako tuženik nije jasno naveo koji su to objektivni nastali troškovima koje je tuženik imao, a izravno povezani s ulaznom naknadom, te da obračun naknade nije transparentan i razumljiv stoga je isti nepošten a slijedom toga i ništetan.

Po provedenom vještačenju tužitelj je podneskom od 01. listopada 2025. precizirao tužbeni zahtjev na način da na ime tečajne razlike potražuje ukupno 6.287,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, iznos od 3.535,81 EUR na ime razlike konvertirane glavnice - nedovoljno umanjena glavnica u konverziji, iznos od 131,63 EUR na ime manjka utvrđenog u konverziji sa zakonskom zateznom kamatom od 01.-10.2015. te iznos do 594,06 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom od dana naplate iste 29.06.2004 i 08.07.2004. sadržaja pobliže opisanog u točkama 2-4 izreke ove odluke sve uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu i svim podnescima tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Naime sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom da je uređen odnos između Banke i korisnika kredita. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da odredbe iz čl. 8.toč.2 ugovora o kreditu nije bila nerazumljiva tužitelju, a pored toga ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje od tužitelja iznos od 5.198,66 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Ukoliko sud nađe da je ništena odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti tada potražuje iznos od 3.131,67 kn na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta.

Tuženik navodi kako je u postupku Gos 1/19 utvrđeno je da je sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na isplatu kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je iz pregleda pometan po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu vršene od strane tužitelja nego i od strane BD. Stoga tužitelj ne kože potraživati navodno preplaćene iznose u cijelosti. Već samo ono koje je on izvršio. Nadalje prigovora se tužiteljevom statusu potrošača, tužitelj se bavi iznajmljivanjem predmetne nekretnine za koju je podignut kredit, na adresi [adresa]. Također iz Procjene tržišne vrijednosti nekretnine od 31.10.2005. razvidno je da se II kat već tada koristio za iznajmljivanje 2 apartmana, tužitelje se stoga ne može smatrati potrošačem jer je kredit realizirano za svrhu koja ne bila namijenjena njegovoj poduzetničkoj djelatnosti. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Podneskom od 18. rujna 2024. tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva glede utvrđenja ništetnim naknade za obradu kredita i isplatu po toj osnovi. O naknadi za obradu kredita ističe kako je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, stoga da uopće nije dopušteno ocjenjivati jeli navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništena, a sve sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je tužitelju ukazao na navedenu ugovornu odredbu prilikom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita i sklapanja samog ugovora. Pored toga tužitelju je informacija o navedenoj naknadi bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju kod prije nego što je došlo kod sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako je imao troškove prilikom obrade kredita i to operativne troškove, materijalne troškove, troškove trećih strana i povezanih regulatornih troškova. Naime svaki proces obrade kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno sam proces obrada pojedinog zahtjeva sastoji se od različitih faza što iziskuje troškove. Dakle tužitelj je bio upoznat s obvezama plaćanja ulazne naknade i s točnim iznosom pa je njegov zahtjev neosnovan. Navedena odredba ne uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe se i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 13. lipnja 2005 a tužba podnesena 09.08.2024. Presuda donesena u kolektivnom sporu ne utvrđuje ništetnost ulaznih ili bilo kojih drugih naknada stoga ista nije prekinula tijek zastare. Naposlijetku tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017 (NN 101/2017) zabranjeno je naplata navedenih naknada, a isti se ne primjenjuje ne ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na stanu tog Zakona. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita također tuženik navodi kako je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, stoga da uopće nije dopušteno ocjenjivati jeli navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništena, a sve sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je tužitelju ukazao na navedenu ugovornu odredbu prilikom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita i sklapanja samog ugovora, odnosno ukoliko dođe do prijevremene otplate kredita da postoji mogućnost naplate takve naknade. Tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve naknade. Iako nije navedeno koje se sve usluge pokrivaju troškovima te naknade to ne znači da je sita nepoštena odnosno ništena. Navedena ugovora odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nadalje naknada za prijevremenu otplatu kredita temelji se na Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2009 i 2013. Ističe se i prigovor zastare kao i prigovor početka tijeka zatezne kamate na istu jer ako je nešto stečeno bez osnove vraća se s kamatama od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten inače od dana zahtjeva.

Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 21. listopada 2025. tuženik je precizirao prigovor radi prijeboja u odnosu na povlaštene i potplaćene anuitete sve na način pobliže opisan u točki VI. izreke ove presude, ujedno se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 01. listopada 2025., poglavito glede potraživanja na ime manjka utvrđenog u konverziji jer isti sada prvi puta potražuje pa se radi o nedopuštenoj preinaci. Ujedno ističe kako je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev za iznos od 693,71 EUR kojem povlačenju se protivi pa traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa od 6.981,26 EUR.

Sud je dopustio preinaku tužbenoga zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 09. rujna 2020. jer se radi o preinaci učinjenoj do zaključenja prethodnog postupka koja je kao takva dopuštena po čl. 190. st 1 ZPP -a, u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku od 01. listopada 2025. istu je sud također dopustio, budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogla konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U odnosu na manjak utvrđen u konverziji koji zahtjev tužiteljica kao postavlja u podnesku od 01. listopada 2025 . valja navesti kako je sud i u odnosu na taj zahtjev dopustio preinaku to iz razloga jer se radi o potraživanju koje se temelji također na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, dakle ne radi se o novom pravnom osnovu te se radi o nepravoj preinaci te je ista dopuštena. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku. Tuženik je odustao od saslušanja osobne bankarice.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežitom dijelu osnovanim dok je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika razliku između tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, potražuje i razliku pogrešno utvrđene glavnice u konverziji, zatim manjak utvrđen u konverziji. Pored toga smatra kako je ništetna i odredbe sadržana u ugovoru o kreditu u čl. 10 kojim je ugovorena naplata naknade za obradu kredita te isplatu tog iznosa koji je tužiteljici naplaćen kao stečen bez osnove.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu 15. lipnja 2004. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 91.650,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 3. Ugovora) za adaptaciju i izgradnju stambenog prostora te da je čl.8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 5,499 % godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 6 obvezao predmetni kredit otplatiti u 240 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od 629,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke- kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit.

Nadalje nije sporno da su stranke 21.01.2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 36.984,87 EUR, nadalje utvrđen je manjak od 131,63 EUR čl. 5.3 Aneksa.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu i iskaz tužitelja da je predmetni namjenski kredit podignut za izgradnju i adaptaciju stambenog objekta, u naravi prizemnice s potkrovljem koje je u roh bau fazi, navedena kuća se nikada nije iznajmljivala isključivo je korištenima za stanovanje, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi stan bio korišten u poslovne svrhe niti da bi u trenutku zaključenja ugovora namjena nekretnine bila iznajmljivanje iste, stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno u konkretnom slučaju utvrđen je manjak. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g.) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.).

Nadalje, valja navesti kako iz iskaza tužiteljice, jasno proizlazi da ista kao prosječni potrošač nije informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Anuitet je tužiteljici narastao na sa početnih 2.500,00 kn na 4.500,00 kn što je bilo izrazito veliko povećanje koje tužiteljica kao prosječan potrošač nije mogla očekivati ni na koji način. Tuženik nije predložio saslušanje službenika banke koji je pregovarao s tužiteljicom. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da je tečaj CHF u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomske posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta. Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i povrat obveze a sadržana u čl. 2 i 7 ugovora o kreditu, ništetan pa je odlučeno kao u točki I izreke presude.

U odnosu na pisani iskaz LD sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljicom te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije. U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 15. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 15. lipnja 2018. g., kako je tužba podnesena 23.11.2021. potraživanje tužiteljice nije u zastari. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, stoga ni ta potraživanja nisu zastarjela, tužba kojom se potražuje isplata razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji a posljedica primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti.

Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 10 Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 01. prosinca 2004. koja glasi: NAKNADA u kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije puštanja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naknade u visini od 751,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada je ista naplaćena.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 10 ugovora o kreditu nepoštena, u dijelu u kojem je ugovorena naplata za obradu kredita tzv. ulazna naknada a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu-čl. 10, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se prije korištenja kredita naplaćuje naknada u visini od 01,000% na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 10 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke–kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sama tužiteljica u iskazu navodi kako je uočila tu odredbu u ugovoru o kreditu, no nije mogla pregovarati o istoj, bilo je po principu uzmi ili ostavi službenica banke nije joj objasnila zbog čega se plaća naknada za obradu kredita.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom.

Neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,0 % od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 594,05 EUR i naplaćena u dva navrata 29. lipnja 2004.-iznos od 467,64 kn, te 07. srpnja 2004. iznos od 4.008,23 kn, dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

U odnosu na navod tuženika da ta naknada predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, valja navesti da isto ostaje nejasno, naime nigdje u ugovoru ne stoji ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke

Glede zastare potraživanja za navedenih naknada valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Hanika proizlazi da razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 9.974,14 EUR. Negativne tečajne razlike-manje plaćeni tečaj iznosi 736,46 EUR. Razlika između EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 3.535,81 EUR. Zakonska zatezna kamata na iznose preplate zbog promjene tečaja do 30.09.2015 iznose 1.995,72 EUR. U odnosu na naknadu za obradu kredita vještak navodi kako je dana 28. lipnja 2004. izvršen prijenos iznosa od 467,64 kn dok je 07. srpnja 2004. utvrđena uplata naknade u visini od 4.008,23 kn, dakle ukupno naplaćena naknada iznosi 4.475,87 kn ili 594,05 EUR. Konverzija kredita provedena je sukladno članku 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju uveden članak 19.c kojim umjesto ugovorene kamatne stope iz Osnovnog ugovora u CHF primjenjuje se kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom za valutu EUR. Dakle, izračun otplate kredita po konverziji u valuti EUR vršen je prema uplatama u HRK na dan plaćanja i u samom izračunu nije bilo nikakvih izračuna preplata, jer u vrije provođenja konverzije nije bilo odredbi o ništetnosti valutne klauzule i izračuna preplata zbog promjene tečaja.

Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te su svoja potraživanja precizirala prema istima i to tužitelj podneskom od 01. listopada 2025., na način da na ime tečajne razlike potražuje ukupno 6.287,55 EUR, navodeći kako je vještak pogrešno obračunao visinu pozitivnih preplata te da ista iznosi 2,53 EUR više nego je to vještak izračunao sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, iznos od 3.535,81 EUR EUR na ime razlike konvertirane glavnice-nedovoljno umanjena glavnica u konverziji, iznos od 131,63 EUR na ime manjka utvrđenog u konverziji sa zakonskom zateznom kamatom od 01.-10.2015. te iznos do 594,06 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom od dana naplate iste 29.06.2004 i 08.07.2004., a tuženik podneskom od 21. listopada 2025. na način pobliže opisan u točki VI izreke ove presude.

Sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke, vještak je u cijelosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Kako je odredbe o valutnoj klauzuli ništetna tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 6.287,55 EUR. Tužitelj je prvotno utužio iznos od 6.981,26 EUR a konačno preciziranim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 6.287,55 EUR, tuženik usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva u visini od 693,71 EUR, stoga je meritorno o tom dijelu tužbenog zahtjeva trebalo odlučiti i isti odbiti kao neosnovan slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II. i V. izreke ove presude.

Tužitelju nadalje pripada i iznos od 3.535,81 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužiteljica utužila u općem zastarom roku od 5 godina, a rok počinje teći od 15. lipnja 2018. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki III. izreke.

Tužitelju pripada i iznos od 131,63 EUR na ime manjka utvrđenog na dan konverzije 30.09.2015. ovom tužbom sud je mišljenja kako i taj iznos tužitelju pripada jer i u tom obračunu sačinjenom po čl. 19 c točka 3 i 4 ZID ZPK korišten tečaj CHF na dan svake pojedine uplate (prije pretvorbe uplata tih uplata u EUR), a ne početni tečaj koji je trebao biti korišten zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na navedeni iznos utvrđenog manjka tužitelju pripada zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove prema čl. 1111 i 1115 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki III. izreke. Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015. Pored toga kod tužitelja nije utvrđena preplata po konverziji već suprotno manjak.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene ove presude.

Kako je odreda čl. 10 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 594,05 EUR i to iznos od 62,07 EUR sa zateznom kamatom od 29.06.2004. i na iznos od 531,98 EUR od 08.07.2004. dana nakon što su ista tužiteljici naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki IV izreke ove odluke.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 737,70 EUR tzv. negativne tečajne razlike valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti

Stoga je valjalo odlučiti kao u točki VI izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 i čl. 155. ZPP-a, jer tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva , pa je tužitelju je valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 18.10.2024., 06.09.2024., 01.10.2015 i 24.11.2025. . svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 20.09.2024., 20.11.2024. i 16.03.2026. . u visini od po 100,00 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Zatim je valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, u ukupnom iznosu jer je isti bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te trošak sudske pristojbe tužbu u visini od 75,81 EUR, dakle sveukupno trošak tužiteljice iznosi 2.325,81 EUR. Tužitelju ne pripada trošak za sastav podneska od 25.11.2024. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje, ako niti trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke sve u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a, a pored toga stranke mogu presudu podignuti putem e ogladne ploče. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točki VII. izreke ove presude.

U Rijeci 07. svibnja 2026.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika