Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

32270 Županja

Poslovni broj: P-206/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Tomislavu Juzbašiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćniku Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku iz Županje, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 24. ožujka 2026., u nazočnosti djelatnice i punomoćnice tužitelja SČ, tuženika AČ i punomoćnika tuženika Krunoslava Glokovića, odvjetnika iz [adresa], a koja presuda je donesena i objavljena 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, isplati iznos od 16.663,76 EUR (šesnaest tisuća šesto šezdeset tri eura i sedamdeset šest centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2013. pa do isplate, te se nalaže tuženiku AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, isplati iznos od 17.850,22 EUR (sedamnaest tisuća osamsto pedeset eura i dvadeset dva centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2013. pa do isplate; sve po stopi zatezne kamate koja se od 1. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; a sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženicima ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 300,00 EUR (tristo eura), u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.100,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, podnio je tužbu protiv tuženika ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika AČ (rođ. ZČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; u kojoj je naveo da su isti bili korisnici obiteljske mirovine iza njihovog pokojnog oca VČ, a koja mirovina se isplaćivala pod osobnim brojem 03064601946, i to na tekući račun majke i zakonske zastupnice tuženika, IČ.

1.1. Nadalje je naveo da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Vukovaru, KLASA: 140-03/14-01/03064601976, URBROJ: 341-22-05/3-14-018874, broj spisa 114070, od 26. kolovoza 2014. (dalje u tekstu: Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014.) korisniku obiteljske mirovine AČ prestalo pravo na obiteljsku mirovinu 31. kolovoza 2002., te da joj je isplata obustavljena s tim danom.

1.2. Naveo je da je Rješenjem tužitelja od 26. kolovoza 2014. korisniku obiteljske mirovine ZČ određena obiteljska mirovina u iznosu od 208,13 EUR (1.568,14 kn) počevši od 1. rujna 2002., kao i da je istom prestalo pravo na tu obiteljsku mirovinu 31. kolovoza 2005., te da mu je isplata obustavljena s tim danom.

1.3. Tužitelj je naveo da su tuženici izjavili žalbu protiv Rješenja tužitelja od 26. kolovoza 2014., koja je odbijena rješenjem Središnje službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, KLASA: 141-02/14-01/OV, URBROJ: 341-99-05/3-14/12522, broj spisa 670330 od 8. prosinca 2014. (dalje u tekstu: Rješenje Središnje službe tužitelja od 8. prosinca 2014.).

1.4. Naveo je da su tuženici potom protiv Rješenja Središnje službe tužitelja od 8. prosinca 2014. pokrenuli upravni spor u vidu podnošenja tužbe, a koji tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj Usl-122/2015 od 30. studenog 2015. (dalje u tekstu: Presuda Upravnog suda u Osijeku od 30. studenog 2015.).

1.5. Naveo je da su tuženici protiv Presude Upravnog suda u Osijeku od 30. studenog 2015. izjavili žalbu, koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-65/2016-2 od 12. svibnja 2016. (dalje u tekstu: Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 2016.), odbijena, te je potvrđena Presuda Upravnog suda u Osijeku od 30. studenog 2015.

1.6. Tužitelj je naveo da je provedbom Rješenja tužitelja od 26. kolovoza 2014., utvrđeno da je tuženicima, putem njihove majke i pravne prednice IČ, koja je umrla **.**.2014., izvršena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013., u iznosu od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn).

1.7. Tužitelj je naveo da iz naprijed navedenih razloga predlaže da sud nakon provedene rasprave donese presudu kojom će se naložiti tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. listopada 2013. pa do isplate.

2. Tuženici su u odgovoru na tužbu naveli da tužbu i tužbeni zahtjev osporavaju u cijelosti, te da ističu prigovore: presuđene stvari, promašene pasivne legitimacije, zastare potraživanja i visine potraživanja.

2.1. Tuženici su naveli da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Vukovaru, KLASA: 140-02/14-01/03064601976, URBROJ: 341-22-05/3-14-019505, broj predmeta 114070, od 23. rujna 2014. (dalje u tekstu: Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014.), u točki prvoj istoga, riješeno da se IČ utvrđuje nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013., u iznosu od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn); te da je u točki drugoj istoga, riješeno da su IČ, odnosno njezini nasljednici, obvezni navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od petnaest dana računajući od dana primitka tog rješenja, u korist žiro računa Državnog proračuna.

2.2. Tuženici su naveli da su protiv Rješenja tužitelja od 23. rujna 2014. izjavili žalbu, koja je odbijena rješenjem Središnje službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, KLASA: 141-02/14-01/OV, URBROJ: 341-99-05/3-14/3381, broj spisa 670330, od 9. prosinca 2014. (dalje u tekstu: Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014.).

2.3. Naveli su da su potom protiv Rješenja Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. pokrenuli upravni spor u vidu podnošenja tužbe, te da je presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj Usl-1440/2016-12 od 21. prosinca 2016. (dalje u tekstu: Presuda Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016.), u cijelosti poništeno Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014., a Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014. oglašeno u cijelosti ništavim.

2.4. Naveli su da je u konačnosti Visoki upravni sud Republike Hrvatske, presudom poslovni broj Usž-561/2017-2 od 20. rujna 2017. (dalje u tekstu: Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017.) u cijelosti poništio Presudu Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016., te oglasio ništetnim Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. i Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014.

2.5. Tuženici su naveli da je Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017. pravomoćno presuđeno da tuženici kao zakonski nasljednici njihove pokojne majke IČ nisu u obvezi izvršiti isplatu utuženog iznosa od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn), pa da se u predmetnom slučaju radi o presuđenoj stvari u svezi koje se o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn), više ne može raspravljati.

2.6. Tuženici su naveli da je rješenjem Središnje službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, KLASA: 140-03/20-01/03064601976, URBROJ: 341-99-05/3- 20-007896, broj spisa 670330, od 10. studenog 2020. (dalje u tekstu: Rješenje Središnje službe tužitelja od 10. studenog 2020.), koje je donijeto u svezi postupanja po pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj Usl-761/2020-9 od 7. listopada 2020. (dalje u tekstu: Presuda Upravnog suda u Osijeku od 7. listopada 2020.), u cijelosti stavljeno izvan snage rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Vukovaru, KLASA: 140-03/19-01/03064601976, URBROJ: 341-22-05/3-19-006675, broj spisa 114070, od 14. ožujka 2019. (dalje u tekstu: Rješenje tužitelja od 14. ožujka 2019.) kojim se tuženici obvezuju na isplatu nepripadne koristi za razdoblje od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013. u iznosu od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn); pa da je stoga i po toj osnovi osnovan prigovor presuđene stvari.

2.7. Tuženici su nadalje naveli da nisu imali saznanja da im se isplaćivala mirovina iza njihovog pokojnog oca VČ, jer je ista isplaćivana na račun njihove majke i zakonske zastupnice IČ, kao i da su sve do 31. kolovoza 2002., odnosno do 31. kolovoza 2005., tuženici bili maloljetne osobe, što znači da je sve radnje u njihovo ime poduzimala njihova majka i zakonska zastupnica IČ, koja je kao takva jedina bila temeljem odredbe čl. 102. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18, dalje u tekstu: ZOMO) ovlaštena prijavljivati svaku promjenu u osobnim ili drugim okolnostima koje utječu na realizaciju određenih prava. Naveli su da oni nisu primali ili bili ovlaštenici (nositelji) prava na mirovinu, te da stoga nema niti pravne mogućnosti da bi u takvim okolnostima mogli ostvariti "nepripadnu korist".

2.8. Tuženici su nadalje naveli da je tužiteljeva tražbina zastarjela, jer da je riječ o potraživanju koje se isplaćivalo na mjesečnoj razini, odnosno svaki mjesec u razdoblju od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013., pa da se potraživanja s naslova ostvarene nepripadne koristi trebala specificirati u točnim mjesečnim iznosima kako su ostvarivani, odnosno isplaćivani, a ne zbirno sa 30. rujna 2013. Nadalje, da su s obzirom na Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017., kojom su u cijelosti proglašeni ništavim Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. i Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014., navedena rješenja bez ikakvog učinka na tijek i tok zastare, i to ne samo prema pokojnoj IČ već osobito i prema tuženicima. Tuženici su u daljnjem tijeku postupka naveli i da je tužitelj već prilikom donošenja Rješenja tužitelja od 26. kolovoza 2014. imao saznanja o visini eventualno nepripadne koristi koju su ostvarili tuženici, te da je već tada trebao inicirati odgovarajući postupak radi naplate svog potraživanja a što isti nije učinio sve do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, 30. travnja 2021. Tuženici su naveli da je stoga u odnosu na njih nastupila zastara predmetne tražbine, u skladu s odredbama čl. 227. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

2.9. Tuženici su naveli da osporavaju i visinu predmetne tražbine, odnosno da osporavaju kako primitak novčanih iznosa koje potražuje tužitelj tako i visinu istih.

2.10. Tuženici su predložili da sud iz navedenih razloga tužbu i tužbeni zahtjev rješenjem odbaci ili presudom odbije, te obveže tužitelja da tuženicima naknadi prouzročene troškove predmetnog parničnog postupka.

3. Tužitelj se na odgovor na tužbu tuženika očitovao u podnesku od 14. listopada 2021., u kojem je naveo da su svi prigovori tuženika u cijelosti neosnovani.

3.1. Tužitelj je naveo da se glede predmetnog spora ni u kojem slučaju ne radi o presuđenoj stvari budući da u upravnom postupku odnosno u upravnom sporu koji je prethodio podnošenju tužbe, nije meritorno odlučeno o obvezi prednice tuženika i samih tuženika na vraćanje stečenog bez osnove, niti je u upravnom sporu o tome moglo biti odlučeno, budući da odlučivanje o istom spada u nadležnost redovnog suda, odnosno ovog parničnog suda.

3.2. Tužitelj je nadalje naveo da je pravomoćnim rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Osijeku, od 15. veljače 1995. (Rješenje od 15. veljače 1995.) udovi pokojnog VČ, IČ, te djeci ZČ rođenom **.**.1986. i TČ rođenoj **.**.1984., priznato pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti korisnika mirovine dana 1. siječnja 1995., te da je u obrazloženju istoga utvrđeno da će se mirovina isplaćivati za dva člana obitelji odnosno djeci, budući da je udova u radnom odnosu. Naveo je da je posljednjom odredbom obrazloženja tog rješenja utvrđena zakonska dužnost korisnika kojima je priznata mirovina da u roku od petnaest dana prijave svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima koje utječu na pravo ili opseg korištenja prava na istu.

3.3. Tužitelj je naveo da je Rješenje od 15. veljače 1995. bilo dostavljeno majki tuženika, IČ, kao njihovoj zakonskoj zastupnici, budući da su u vrijeme njegovog donošenja tuženici bili maloljetni, te da je ista trebala i morala prijaviti promjenu u okolnostima koje utječu na pravo ili opseg prava, a što je propisano čl. 91. tada važećeg Statuta zajednice, kao i čl. 92. tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju, a na što je ista bila upozorena i u samom Rješenju od 15. veljače 1995., međutim da ona tu svoju obvezu nije ispunila, zbog čega je došlo do nepripadne isplate mirovine. Naveo je da je stoga Rješenjem tužitelja od 26. kolovoza 2014., tužitelj po službenoj dužnosti, nakon saznanja za nastupanje razloga neispunjenja uvjeta za isplatu obiteljske mirovine, deklarirao nastalu pravnu situaciju, s obzirom da promjene (prestanak redovitog školovanja tuženika) koje utječu na pravo ili opseg korištenja prava nisu bile prijavljene.

3.4. Tužitelj je naveo da je prigovor tuženika glede zastare predmetne tražbine neosnovan, i to po više osnova. Ponajprije iz razloga što je Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014., kojim je utvrđen prestanak prava tuženicima na primitak obiteljske mirovine iza njihovog pokojnog oca i obustavljena isplata iste, postalo pravomoćno 12. svibnja 2016., odnosno donošenjem Presude Visokog upravnog suda od 12. svibnja 2016., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 30. travnja 2021., dakle prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji se primjenjuje u slučajevima stjecanja bez osnove. Naveo je da je prigovor zastare također neosnovan i sukladno odredbi čl. 169. ZOMO- a, iz razloga što u konkretnom slučaju u određenim periodima zastara nije niti tekla te je više puta prekidana službenim radnjama tužitelja i postupcima koji su se vodili prije podnošenja predmetne tužbe.

3.5. Tužitelj je naveo da iz dokumentacije koju je priložio u sudski spis proizlazi da nije osnovano niti osporavanje tuženika u pogledu visine i primitka novčanih iznosa koji čine tražbinu iz tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom predmetnog postupka provedeni su dokazi uvidom u: Rješenje od 15. veljače 1995., Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014., Rješenje Središnje službe tužitelja od 8. prosinca 2014., Presudu Upravnog suda u Osijeku od 30. studenog 2015., Presudu Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 2016., smrtni list za IČ, rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-443/2014 iza pokojne IČ, podatke o doznačenim mirovinskim primanjima sa stranice 19. do 75. spisa, ispis transakcije tužitelja sa stranice 76. do 82. spisa, obračune nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja sa stranice 83. do 93. spisa, dopunu dojave o nepripadno isplaćenim mirovinskim primanjima od 26. siječnja 2021., Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014., žalbu tuženika izjavljenu protiv Rješenja tužitelja od 23. rujna 2014., sa stranice 108. do 110. spisa, Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014., tužbu tuženika od 10. veljače 2015. sa stranice 115. do 118. spisa, Presudu Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016., Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017., Rješenje Središnje službe tužitelja od 10. studenog 2020., Presudu Upravnog suda u Osijeku od 7. listopada 2020., spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Vukovaru, broj: 114070, banku podataka doznačenih mirovinskih primanja sa stranice 141. do 143. spisa, banku podataka doznačenih mirovinskih primanja sa stranice 147. do 193. spisa, očitovanje Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb od 16. prosinca 2021. sa podacima o prometu po računu broj 3202200305 sa stranice 206. do 248. spisa, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Krešimira Strmotića od 24. studenog 2025., te saslušanjem tuženika AČ.

4.1. Nije proveden dokaz u vidu saslušanja tuženika ZČ, jer su tuženici kao predlagatelji provođenja tog dokaza, odustali od istoga, na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. ožujka 2026.

5. Na temelju provedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), ocjena je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Među strankama nije sporno da su tuženici bili korisnici obiteljske mirovine od njihovog pokojnog oca VČ, koji je umro **.**.1995., i koja se isplaćivala po osnovi Rješenja od 15. veljače 1995., i to isplatom na račun njihove majke i zakonske zastupnice IČ, koja je umrla **.**.2014.

6.1. Među strankama nije sporno da je tuženik AČ završila redovno školovanje završetkom četvrtog razreda srednje škole - Opće Gimnazije Županja, u školskoj godini 2001/2002, te da je tuženik ZČ završio redovno školovanje završetkom četvrtog razreda srednje škole – Obrtničko-industrijske škole Županja, u školskoj godini 2004/2005.

6.2. Nije sporno niti da tuženici nisu (osobno) prijavili tužitelju činjenice prestanka njihovog redovnog školovanja.

7. Među strankama je sporno da li se u pogledu predmetnog spora radi o presuđenoj stvari, sporna je pasivna legitimacija, sporno je da li je nastupila zastara predmetne tražbine, te je sporna i visina predmetne tražbine.

8. Uvidom u Rješenje od 15 veljače 1995. (izvornik kojega se nalazi u spisu HZMO Područni ured u Vukovaru, broj 114070), utvrđeno je da je istim udovi pokojnog VČ, IČ, te njegovoj djeci TČ rođenoj **.**.1984. i ZČ rođenom **.**.1986., priznato pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti korisnika mirovine VČ, sa isplatom iste počevši od 1. siječnja 1995., s tim da pravo na obiteljsku mirovinu traje dok postoje zakonski uvjeti. U obrazloženju Rješenja od 15. veljače 1995. utvrđeno je da će se mirovina isplaćivati za dva člana obitelji, što znači djeci pokojnog VČ, a ne i njegovoj udovi IČ, iz razloga što je ista bila u radnom odnosu. U posljednjoj točki obrazloženja navedeno je da je na temelju članka 91. Statuta Zajednice, korisnik obiteljske mirovine dužan u roku od petnaest dana prijaviti toj područnoj službi svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima, koja utječe na samo pravo ili na opseg korištenja toga prava.

9. Uvidom u Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014., utvrđeno je da je korisniku obiteljske mirovine TČ prestalo pravo na obiteljsku mirovinu 31. kolovoza 2002., i da joj se isplata obustavljena s tim danom; kao i da je korisniku obiteljske mirovine ZČ određena obiteljska mirovina u iznosu od 208,13 EUR (1.568,14 kn) počevši od 1. rujna 2002., te da je istom prestalo pravo na tu obiteljsku mirovinu 31. kolovoza 2005., i da mu se isplata obustavlja s tim danom.

10. Uvidom u Rješenje Središnje službe tužitelja od 8. prosinca 2014., utvrđeno je da je istim odbijena žalba tuženika koju su izjavili protiv Rješenja tužitelja od 26. kolovoza 2014.

11. Uvidom u Presudu Upravnog suda u Osijeku od 30. studenog 2015., utvrđeno je da su tuženici protiv Rješenja Središnje službe tužitelja od 8. prosinca 2014. pokrenuli upravni spor u vidu podnošenja tužbe, te da je tom presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se tražilo poništavanje Rješenja Središnje službe tužitelja od 8. prosinca 2014. i Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014.

12. Uvidom u Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 2016., utvrđeno je da je istom odbijena žalba tuženika (u svojstvu tužitelja u tom upravnom postupku) i potvrđena Presuda Upravnog suda u Osijeku od 30. studenog 2015.

13. Uvidom u Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014., utvrđeno je da se u točki prvoj istoga IČ utvrđuje nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013., u iznosu od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn); te da je u točki drugoj istoga riješeno da su IČ, odnosno njezini nasljednici, obvezni navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od petnaest dana računajući od dana primitka tog rješenja, u korist žiro računa Državnog proračuna, navedenog u Uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u prilogu tog rješenja.

14. Uvidom u Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014., utvrđeno je da je istim odbijena žalba tuženika koju su izjavili protiv Rješenja tužitelja od 23. rujna 2014.

15. Uvidom u Presudu Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016., utvrđeno je da su tuženici protiv Rješenja Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. pokrenuli upravni spor u vidu podnošenja tužbe; te da je točkom prvom navedene presude presuđeno da se poništava Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika (u svojstvu tužitelja u tom upravnom postupku) protiv točke druge izreke Rješenja tužitelja od 23. rujna 2024.

15.1. Točkom drugom Presude Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016., presuđeno je da se oglašava ništavom točka druga izreke Rješenja tužitelja od 23. rujna 2024.

15.2. Točkom trećom Presude Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016., presuđeno je da se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

15.3. Iz navedenog proizlazi da nisu točni navodi tuženika iz odgovora na tužbu da je Presudom Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016., u cijelosti poništeno Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. (isto je poništeno samo u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika protiv točke druge izreke Rješenja tužitelja od 23. rujna 2024.), a Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014. oglašeno u cijelosti ništavim (oglašena je ništavom samo točka druga izreke Rješenja tužitelja od 23. rujna 2024.).

15.4. Iz obrazloženja Presude Upravnog suda od 21. prosinca 2016., proizlazi da je Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. poništeno u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika (u svojstvu tužitelja u tom upravnom postupku) protiv točke druge izreke Rješenja tužitelja od 23. rujna 2024., te da je oglašena ništavom točka druga izreke Rješenja tužitelja od 23. rujna 2024.; iz razloga što premda iz odredbi čl. 106. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13) proizlazi dužnost vraćanja ne pripadajuće svote isplaćene mirovine, istodobno ne postoji nadležnost javnopravnih tijela iz mirovinskog osiguranja da u upravnom postupku obvežu tuženike na uplatu te svote i to u roku od petnaest dana. To stoga što kada su korisnici prava pozvani da nepripadno primljeni iznos vrate, a smatraju da to nisu dužni učiniti, nastaje imovinsko pravni spor koji se za slučaj da ne postoji mogućnost mirnog rješenja treba riješiti kod nadležnog općinskog suda u smislu odredbe čl. 34. Zakona o parničnom postupku.

16. Uvidom u Presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017., utvrđeno je da je istom poništena Presuda Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016., te su oglašavaju ništavim Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. i Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014.

16.1. Iz obrazloženja Presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017., proizlazi da je Presuda Upravnog suda u Osijeku od 21. prosinca 2016. poništena, te da su oglašeni ništavim Rješenje Središnje službe tužitelja od 9. prosinca 2014. i Rješenje tužitelja od 23. rujna 2014.; iz razloga što je Rješenjem tužitelja od 23. rujna 214. odlučeno o pravu IČ, kao osobe koja je umrla (22. srpnja 2014.) prije donošenja rješenja koje glasi na njezino ime, i koja u tom času više nije mogla biti stranka u postupku. Radi navedenog, niti izvršenje rješenja koje glasi na umrlu osobu nije moguće stvarno i pravno izvršiti, te je stoga u skladu sa odredbom čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09), koja propisuje da će se rješenje oglasiti ništavim ako njegovo izvršenje nije pravno i stvarno moguće, presuđeno kao u izreci Presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017.

17. Nisu dakle točni navodi tuženika da je Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017., pravomoćno presuđeno da tuženici kao zakonski nasljednici njihove pokojne majke IČ nisu u obvezi izvršiti isplatu utuženog iznosa od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn), te da se u predmetnom slučaju radi o presuđenoj stvari u svezi koje se o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn), više ne može raspravljati.

18. Uvidom u Presudu Upravnog suda u Osijeku od 7. listopada 2020., utvrđeno je da je istom poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-03/19-01/03064601976, URBROJ: 341-99-05/3-19- 003804, od 8. lipnja 2020. (dalje u tekstu: Rješenje Središnje službe tužitelja od 8. lipnja 2020.), kojim je odbijena žalba tuženika (tužitelja u tom upravnom postupku) izjavljena protiv Rješenja tužitelja od 14. ožujka 2019., kojim je u točki prvoj istoga utvrđena nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013. u ukupnom iznosu od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn), a u točki drugoj istoga tuženici su obvezani navedeni iznos nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od petnaest dana računajući od dana primitka rješenja u korist žir-računa Državnog proračuna Republike Hrvatske; te je predmet vraćen tužitelju na ponovni postupak, uz nalog tužitelju da tuženicima naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 829,52 EUR (6.250,00 kn) u roku od šezdeset dana.

18.1. Iz obrazloženja Presude Upravnog suda u Osijeku od 7. listopada 2020., proizlazi da je Rješenje Središnje službe tužitelja od 8. lipnja 2020. poništeno i predmet vraćen tužitelju na ponovni postupak, iz razloga što je Rješenjem tužitelja od 14. ožujka 2019., koje je potvrđeno Rješenjem Središnje službe tužitelja od 8. lipnja 2020., odlučeno o novčanom potraživanju za koje tužitelj tereti tuženike, kao zakonske nasljednike njihove pokojne majke IČ, a o kojoj stvari se ne odlučuje u upravnom postupku, nego je u nadležnosti redovnog suda u postupku imovinsko- pravne prirode.

19. Uvidom u Rješenje Središnje službe tužitelja od 10. studenog 2020., utvrđeno je da je to rješenje doneseno u ponovnom postupku (nakon Presude Upravnog suda u Osijeku od 7. listopada 2020.) odlučivanja o žalbi tuženika izjavljenoj protiv Rješenja tužitelja od 14. ožujka 2019., te da je istim žalba uvažena i poništeno Rješenje tužitelja od 14. ožujka 2019.

19.1. Iz obrazloženja Rješenje Središnje službe tužitelja od 10. studenog 2020., proizlazi da je žalba tuženika uvažena i Rješenje tužitelja od 14. ožujka 2019. poništeno; iz razloga što se u tom slučaju radilo o novčanom potraživanju od tuženika kao zakonskih nasljednika njihove pokojne majke IČ, te je prvostupanjsko tijelo (tužitelja) upućeno da pozove nasljednike (tuženike) da dobrovoljno izvrše povrat nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja, a ako oni ne pristanu na to izvansudsko namirenje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja, da se pokrene odgovarajući postupak podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu, prijedloga za ovrhu javnom bilježniku ili tužbe nadležnom sudu.

20. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. rujna 2017 kao niti Rješenjem Središnje službe tužitelja od 10. studenog 2020., ili nekom drugom pravomoćnom i izvršnim odlukom donesenom u upravnom postupku, nije meritorno odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog iznosa od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn) od strane tuženika, te se stoga u pogledu tog spora ne radi o presuđenoj stvari i ne postoji zapreka da se taj imovinsko pravni spor meritorno riješi u predmetnom parničnom postupku.

21. Odredbom čl. 102. ZOMO-a, propisano je da je korisnik prava dužan u roku od petnaest dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja tog prava.

21.1. Obveza prijave promjene nastale u osobnim ili u stvarnim okolnostima koje utječu na pravo ili opseg korištenja prava, bila je propisana i u odredbi čl. 92. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 102/98, 127/00, 59/01 i 109/01, dalje u tekstu: ZOMO 102/98), koji je bio na snazi u vrijeme kada je tuženicima završilo redovno školovanje i kada su sukladno tome bili dužni prijaviti tu promjenu tužitelju; a obveza iz te odredbe bila je propisana i čl. 91. Statuta Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske ("Narodne novine" broj: 58/90, dalje u tekstu: Statut Republičkog fonda), koji se primjenjivao u vrijeme donošenja Rješenja tužitelja od 15. veljače 1995., pa je upozorenje na tu obvezu korisnika obiteljske mirovine sadržano i u obrazloženju Rješenja od 15. veljače 1995.

22. Tuženik HČ je prilikom provođenja dokaza njezinim saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. ožujka 2026. iskazala da je njezin otac VČ umro **.**.1995., kada je imala deset godina, te da nije imala ikakva saznanja, a koliko joj je poznato niti njezin brat ZČ, da je njima nakon smrti njihovog oca isplaćivana njegova obiteljska mirovina. Iskazala je da su njezin brat ZČ i ona živjeli nakon smrti oca sa njihovom majkom IČ, i to da je ona živjela sa majkom do njezine devetnaeste godine, u stanu od njezinih roditelja u [adresa], u [adresa], a da se tada vjenčala i da je nastavila živjeti sa svojim suprugom na drugoj adresi u [adresa]. Iskazala je da je nakon završene osnovne škole završila Opću gimnaziju u Županji, te da se nakon toga nije dalje nastavila školovati već da se zaposlila. Iskazala je da je dok je živjela sa majkom, majka financirala njihove životne potrebe, te da joj je majka bila zaposlena u dječjem vrtiću u [adresa]. Iskazala je da pri tome nije imala ikakvih saznanja da njihova majka osim plaće prima ikakva primanja, pa tako niti da se na njen račun isplaćuje obiteljska mirovina iza njihovog pokojnog oca za brata i nju kao korisnike obiteljske mirovine. Iskazala je da su im tek nakon što je njihova majka umrla **.**.2014., počeli dolaziti neki dopisi od tužitelja u kojima je bilo navedeno da su brat i ona bili korisnici obiteljske mirovine iza njihovog pokojnog oca, te da je tek tada saznala za postojanje odnosno isplatu te obiteljske mirovine.

23. Punomoćnik tuženika je na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. ožujka 2026., naveo da iz razloga ekonomičnosti postupka odustaje od ranije predloženog dokaza u vidu saslušanja tuženika ZČ, i to iz razloga što su njegova saznanja istovjetna onima o kojima je svjedočila njegova sestra tuženik AČ, a da isti živi i radi u Nizozemskoj pa da nije (bio) u mogućnosti ishoditi slobodne dane za dolazak u Hrvatsku radi provođenja dokaza njegovim saslušanjem.

24. Među strankama je dakle nesporno da tuženici, koji su temeljem Rješenja tužitelja od 15. veljače 1995., bili korisnici obiteljske mirovine njihovog pokojnog oca VČ, nisu nakon prestanka redovnog školovanja tu okolnost (promjenu) prijavili tužitelju; a iz spisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Vukovaru, broj: 114070 (koji je priložen u predmetni parnični spis), proizlazi da tu okolnost (promjenu) nije tužitelju prijavila niti majka tuženika i njihova zakonska zastupnica do punoljetnosti istih, IČ.

25. Uvidom u spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Vukovaru, broj: 114070, utvrđeno je da je tužitelj (Područni ured tužitelja u Vukovaru) zatražio od majke tuženika IČ putem više dopisa, i to dopisima od: 22. travnja 2014., 21. svibnja 2014., i 16. srpnja 2014., da dostavi školske potvrde za tuženike te izjave za oboje tuženika kada su se prestali školovati.

25.1. Tužitelj je potom tek iz uvjerenja Gimnazije Županja, klasa: 034-04/14- 01/02, URBROJ: 2212-13-02-14-1 od 22. srpnja 2014., te uvjerenja Obrtničko- industrijske škole Županja, klasa: 034-04-04/14-01/38, urbroj: 2212-13-14-01-1 od 22. srpnja 2014. (koja uvjerenja su priložena u spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Vukovaru, broj: 114070), dakle tek u srpnju 2014., došao do saznanja da je redovno školovanje za tuženika AČ završilo okončanjem školske godine 2001/2002, te da je redovno školovanje za tuženika Mihajla Šinka završilo okončanjem školske godine 2004/2005.

26. Nakon tog saznanja doneseno je (pravomoćno) Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014., kojim je utvrđeno da korisniku obiteljske mirovine TČ (sada AČ) prestaje pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. kolovoza 2002., te da joj se isplata obustavlja sa danom 31. kolovoza 2002.; kao i da korisniku obiteljske mirovine ZČ prestaje pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. kolovoza 2005., te da mu se isplata obustavlja s danom 31. kolovoza 2005.

27. Iz navedenog proizlazi da je tuženicima, zbog činjenice da nisu postupili po obvezi propisanoj odredbom članka 92. ZOMO 102/98 (kasnije obvezi propisanoj odredbom čl. 102. ZOMO-a), odnosno nisu prijavili tužitelju okolnost (promjenu) u vidu završetka njihovog redovnog školovanja (uz napomenu da su tuženici nakon završetka redovnog školovanja bili punoljetne i poslovno sposobne osobe, pa je time majci tuženika prestalo svojstvo njihove zakonske zastupnice); nakon završetka njihovog redovnog školovanja i nadalje, ali od tada bez pravne osnove, bila i dalje isplaćivana obiteljska mirovina od njihovog pokojnog oca VČ, i to sve dok tužitelj u postupku interne kontrolom nije u srpnju 2014. došao do saznanja o vremenu prestanka redovnog školovanja tuženika, nakon čega je doneseno Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014., i tuženicima je obustavljena daljnja isplata obiteljske mirovine.

28. Rješenjem ovog suda, poslovni broj P-206/2021-16 od 4. travnja 2025. određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, koje je povjereno sudskom vještaku knjigovodstveno-financijske struke Krešimiru Strmotiću iz Vinkovaca, na okolnost utvrđivanja koji iznos novca po osnovi obiteljske mirovine određene Rješenjem od 15. veljače 1995. je isplaćen na ime svakog od tuženiku u periodu od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013. (kao periodu na koji se odnosi potraživanje iz tužbenog zahtjeva), te na čiji račun je isplaćivana predmetna obiteljska mirovina, koja je određena Rješenjem od 15. veljače 1995.

29. Sudski vještak Krešimir Strmotić je u nalazu i mišljenju od 24. studenog 2025. utvrdio da je u razdoblju od 1. rujna 2002. do 30. rujna 2013. na ime tuženika ZČ više isplaćena mirovina u ukupnom iznosu od 16.663,77 EUR (125.553,20 kn), te da je u istom razdoblju na ime tuženika AČ više isplaćena mirovina u ukupnom iznosu od 17.850,22 EUR (134.492,49 kn), što za oboje tuženika čini više isplaćenu mirovinu u ukupnom iznosu od 34.513,99 EUR (260.045,69 kn).

29.1. Vještak je utvrdio da je tuženicima više isplaćen iznos od 0,01 EUR (0,10 kn) od onog što je iskazao tužitelj (34.513,98 EUR / 260.045,59 kn), te da se ta razlika javila jer je tužitelj za toliko manje iskazao isplaćenu mirovinu za 2005.

29.2. Vještak je također utvrdio da su isplate predmetne mirovine vršene na račun broj [broj bankovnog računa], otvoren kod Hrvatske poštanske banke d.d., koji je pripadao sada pokojnoj IČ.

30. Tužitelj i tuženici nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Krešimira Strmotića, te taj nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i izrađen u cijelosti u skladu sa nalogom suda. Sud stoga u cijelosti prihvaća i utvrđenja iz istoga.

31. Tuženici su očitujući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Krešimira Strmotića, u podnesku od 11. veljače 2026., naveli da je vještak u nalazu utvrdio različite iznose preplata u odnosu na tuženike, i to za tuženika ZČ u iznosu od 16.663,77 EUR, te za tuženika AČ u iznosu od 17.850,22 EUR, pa da se stoga ne može raditi o solidarnoj odgovornosti istih u pogledu predmetnog tužbenog zahtjeva. Također je naveo da se u predmetnom slučaju radi o potraživanju koje se sastoji od niza mjesečnih isplata, pa da zastara teče i da je nastupila za svaku isplatu zasebno od dana njezina dospijeća.

32. Tužitelj se na iznesene navode tuženika očitovao u podnesku od 20. ožujka 2026. u kojem je naveo da solidarna odgovornost tuženika proizlazi iz činjenice da je mirovina isplaćivana na jedan račun zakonskog zastupnika, da se radi o obiteljskoj mirovini za oba tuženika iza smrti njihovog oca, da je jednim rješenjem, koje je osnova tužbe (Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014.), utvrđeno da je prestalo pravo na obiteljsku mirovinu, te iz činjenice da niti jedno od oba tuženika nisu prijavili promjene koje utječu na to pravo, čime su zajedno počinili štetu tužitelju.

33. Odredbom čl. 166. st. 1. ZOMO-a propisano je da kad osoba primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Odredbom čl. 166. st. 2. ZOMO-a propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu, 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće i 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada. Odredbom čl. 166. st. 3. ZOMO-a, propisano je da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku.

34. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

34.1. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. U predmetnom postupku je utvrđeno da je zbog ne postupanja tuženika ZČ i tuženika AČ (kao niti njihove sada pokojne majke IČ) po obvezi iz odredbe čl. 92. ZOMO 102/98 (kasnije obveze propisane odredbom čl. 102. ZOMO-a), u vidu ne prijavljivanja tužitelju okolnosti (promjene) u vidu završetka njihovog redovnog školovanja; istima nakon završetka njihovog redovnog školovanja, odnosno u utuženom razdoblju od 1. rujna 2002. (u odnosu na tuženika ZČ od 1. rujna 2005.) do 30. rujna 2013., izvršena nepripadna isplata obiteljske mirovine od njihovog pokojnog oca VČ, i to na ime tuženika ZČ u ukupnom iznosu od 16.663,77 EUR (125.553,20 kn) te na ime tuženika AČ u ukupnom iznosu od 17.850,22 EUR (134.492,49 kn), što za oboje tuženika čini nepripadno isplaćenu obiteljsku mirovinu u ukupnom iznosu od 34.513,99 EUR (260.045,69 kn).

36. Pri tome valja navesti da ukoliko tuženici i nisu bili upoznati sa zakonskom obvezom da su dužni prijaviti tužitelju okolnosti (promjene) u vidu završetka njihovog redovnog školovanja; da ne poznavanje pravnih propisa i zakonskih obveza ne ispričava osobe, u ovom slučaju tuženike, od dužnosti postupanja po istima (pravno načelo: ignorantia iuris nocet – nepoznavanje prava škodi).

37. Tuženica AČ je na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. ožujka 2026., iskazala da sve do smrti njezine majke IČ, koja je umrla **.**.2014., kada su počeli dolaziti dopisi od tužitelja u kojima je bilo navedeno da su ona i njezin brat ZČ korisnici obiteljske mirovine od njihovog pokojnog oca VČ, nije bila upoznata sa tim da su ona i njezin brat korisnici te obiteljske mirovine, s obzirom da je ista isplaćivana na bankovni račun njihove majke, a da od majke, koja je bila zaposlena i primala plaću, nisu imali ikakvo saznanje o tome da im se isplaćuje i obiteljska mirovina od njihovog pokojnog oca.

37.1. Sud samo na temelju tog iskaza tuženika AČ nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li je taj iskaz istinit, te bi za utvrđivanje te činjenice bilo dobro da je na iste okolnosti saslušan i tuženik ZČ, no tuženici su odustali od prijedloga za saslušanjem istoga, iz ranije navedenih razloga, pa stoga taj dokaz nije proveden. No ocjena je suda da premda je predmetna obiteljska mirovina isplaćivana na račun majke tuženika, da je malo vjerojatno i da nije životno logično, da tuženici, koji su živjeli u istom kućanstvu sa njihovom majkom (tuženica AČ po njezinom iskazu do 19. godine), nisu imali ikakva saznanja o tome da su korisnici predmetne mirovine. U svakom slučaju, tuženici su po ocjeni suda mogli i trebali imati saznanje o tome da su korisnici predmetne mirovine, osobito nakon njihove punoljetnosti i stjecanja poslovne sposobnosti, kada su se, ukoliko do tada eventualno i nisu imali saznanja o tome (što je malo vjerojatno), trebali uz dužnu pažnju i sami interesirati o istome te doći do saznanja o nepripadnoj isplati predmetne mirovine.

38. Isplaćivanjem nepripadnih iznosa obiteljske mirovine pokojnog VČ, nedvojbeno je došlo do povećanja imovine obitelji tuženika, i to ukoliko i nije bilo izravnog povećanja imovine tuženika ZČ i tuženika AČ, budući da je mirovina isplaćivana na račun njihove majke IČ; to je nedvojbeno utjecalo na povećanje imovine njihove majke IČ, a koju imovinu su nakon njezine smrti u cijelosti naslijedili tuženici, pa je u konačnici to povećanje imovine postalo povećanje imovine tuženika.

38.1. Naime uvidom u rješenje o nasljeđivanju doneseno od strane javnog bilježnika u [adresa], Mladena Kaluđera, pod poslovnim brojem O-443/2014, UPP-OS:

215/2014-6 od 10. listopada 2014., koje je postalo pravomoćno 23. listopada 2014., utvrđeno je da su za nasljednike pokojne IČ proglašeni tuženici, kao djeca iste, te da je tuženik ZČ naslijedio ½ dijela nekretnine koju čini kč. br. [katastarska čestica], kuća, dvorište i oranica površine 1017 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a da je tuženik AČ naslijedila preostalih ½ dijela navedene nekretnine, te u cijelosti pokretnine ostaviteljice koje čine novčana potraživanja od HZZO-a, Područni ured Vinkovci, na temelju dospjele a neisplaćene naknade za vrijeme bolovanja koju ostaviteljica nije primila za života u neutvrđenom iznosu i novčana sredstva kod Hrvatske poštanske banke d.d., na računu broj [broj bankovnog računa], u neutvrđenom iznosu (iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Krešimira Strmotića od 24. studenog 2025. vidljivo je da je upravo to bankovni račun na koji su se isplaćivala obiteljska mirovina pokojnog VČ za tuženike kao korisnike iste).

38.2. S obzirom da su tuženici između ostalog naslijedili i nekretninu koju u naravi čine kuća, dvorište i oranica, u k. o. [katastarska općina], za pretpostaviti je da je vrijednost imovine koju su naslijedili tuženici od njihove pokojne majke IČ, veća od vrijednosti tužiteljeve tražbine po osnovi nepripadno isplaćenih iznosa predmetne obiteljske mirovine.

39. Radi izloženog, tuženici su po utvrđenju ovog suda, a na temelju odredbi čl. 166. st. 1. i st. 2. ZOMO-a, kao i temeljem odredbi čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO-a, dužni vratiti tužitelju iznose koji su im kao korisnicima obiteljske mirovine njihovog pokojnog oca VČ isplaćeni za razdoblje u kojem zbog završetka redovnog školovanja više nisu imali pravo na isplatu iste, odnosno za utuženo razdoblje od 1. rujna 2002. (za tuženika ZČ od 1. rujna 2005.) pa do 30. rujna 2013.

39.1. Utvrđenje je suda da pri tome nema pravne osnove za potraživanje tužitelja u vidu solidarne odgovornosti tuženika, odnosno da su tuženici dužni tužitelju solidarno isplatiti cjelokupne nepripadno isplaćene mirovine u ukupnom potraživanom iznosu od 34.513,98 EUR (260.045,59 kn). Naime, po osnovi nalaza i mišljenja sudskog vještaka Krešimira Strmotića od 24. studenog 2025. utvrđeni su pojedinačni i različiti iznosi nepripadno isplaćene mirovine za svakog od tuženika, pa je tako utvrđeno da je u razdoblju od 1. rujna 2002. (odnosno od 1. rujna 2005.) do 30. rujna 2013. na ime tuženika ZČ više isplaćena mirovina u ukupnom iznosu od 16.663,77 EUR (125.553,20 kn), te da je u istom razdoblju na ime tuženika AČ više isplaćena mirovina u ukupnom iznosu od 17.850,22 EUR (134.492,49 kn).

39.2. Radi navedenog, tuženik ZČ dužan je vratiti tužitelju nepripadno isplaćene mirovine za utuženo razdoblje, u ukupnom iznosu od 16.663,76 EUR, te je tuženik AČ dužna vratiti tužitelju nepripadno isplaćene mirovine za utuženo razdoblje, u ukupnom iznosu od 17.850,22 EUR.

39.3. U odnosu na iznos koji je dužan vratiti tuženik ZČ (16.663,76 EUR), valja navesti da je sudski vještak po toj osnovi utvrdio nepripadno isplaćene mirovine za tuženika ZČ u iznosu koji je viši za 0,01 EUR (16.663,77 EUR), no s obzirom da je tužitelj za taj iznos manje iskazao isplaćene mirovine za 2005. od iznosa koji su stvarno isplaćeni za tu godinu, te tužitelj u tužbenom zahtjevu potražuje isplatu cjelokupne tražbine u iznosu od 34.513,98 EUR, koji iznos je za 0,01 EUR manji od onog koji je utvrdio sudski vještak po osnovi ukupno isplaćenih nepripadnih mirovina (34.513,99 EUR); obveza tuženika ZČ umanjena je za iznos od 0,01 EUR u odnosu na utvrđenje sudskog vještaka. Ocjena je suda da za taj iznos treba umanjiti obvezu upravo tuženika ZČ, a ne tužene AČ, ili razmjerno za oboje tuženika, iz razloga što se radi o iznimno malom novčanom iznosu kojeg nije moguće razmjerno podijeliti na oba tuženika, pa je stoga po načelu pravičnosti za taj iznos opravdano umanjiti obvezu tuženika ZČ, iz razloga što se ta razlika odnosi na isplatu mirovine za 2005., a za koju godinu je tuženik ZČ imao pravo na isplatu mirovine sve do 31. kolovoza 2005., za razliku od tuženika AČ, koja niti za jedno razdoblje 2005. nije imala pravo na isplatu mirovine.

40. Tuženici su u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužni tužitelju uz glavnicu tražbine platiti i zateznu kamatu na istu, i to s obzirom da su po ocjeni suda bili nepošteni stjecatelji (znali su ili su uz dužnu pažnju mogli i trebali znati za predmetno stjecanje bez osnove), za potraživano razdoblje od 1. listopada 2013. pa do isplate.

40.1. Stopa zatezne kamate određuje se u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koje su bile na snazi u razdoblju na koje se odnosi tijek zatezne kamate.

41. Prigovor tuženika glede zastare predmetne tražbine nije osnovan.

42. Odredbom čl. 214. st. 1. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 214. st. 2. ZOO-a propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

42.1. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

42.2. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

42.3. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine.

42.4. Odredbom čl. 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Odredbom čl. 245. st. 3. ZOO-a propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Odredbom čl. 245. st. 6. ZOO-a propisano je da zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

43. Osnovu za podnošenje predmetne tužbe (pored Rješenja od 15. veljače 1995.) čini Rješenje tužitelja od 26. kolovoza 2014., kojim je tuženicima utvrđen prestanak prava na primitak obiteljske mirovine iza njihovog pokojnog oca VČ, te je obustavljena isplata iste, a koje rješenje je postalo konačno odnosno pravomoćno 12. svibnja 2016., donošenjem Presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 2016.

44. Ocjena je suda da je tužitelj (tek) nakon konačnosti odnosno pravomoćnosti Rješenja tužitelja od 26. kolovoza 2014., dakle od 12. svibnja 2016., imao pravo zahtijevati od tuženika ispunjenje predmetne obveze, te da je stoga zastara predmetne tražbine na temelju odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a počela teći od 13. svibnja 2016.

45. Zastara predmetne tražbine prekinuta je podnošenjem predmetne tužbe 30. travnja 2021., dakle prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

46. Zastara predmetne tražbine stoga nije nastupila po osnovi naprijed navedenih odredbi ZOO-a.

47. Zastara predmetne tražbine nije nastupila niti po odredbama ZOMO-a, jer je i odredbom čl. 168. st. 1. ZOMO-a propisan petogodišnji rok zastare u pogledu prava na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate, koji za utvrđenje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate (čl. 168. st. 2. ZOMO-a), a zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata (čl. 168. st. 3. ZOMO-a); dok je odredbom čl. 169. st. 1. ZOMO-a propisano da ako se radi povrata nepripadne isplate, kamata ili troškova naplate vodi postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (što nedvojbeno predstavlja vođenje predmetnog parničnog postupka), za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče. Odredbom čl. 169. st. 2. ZOMO-a, propisano je da se tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na povrat nepripadne isplate, kamata i troškova naplate prekida svakom službenom radnjom Zavoda usmjerenom na utvrđivanje ili povrat nepripadne isplate, kamata i troškova naplate, koja je dostavljena obvezniku povrata na znanje; a koju službenu radnju Zavoda (tužitelja) između ostalog čini i donošenje Rješenja tužitelja od 26. kolovoza 2014., koje je dostavljeno tuženicima i u svezi kojeg su tuženici izjavili sve dopuštene pravne lijekove, pa je stoga i po toj osnovi prekinut tijek zastare, odnosno nije nastupila zastara predmetne tražbine.

48. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i st. 3., te čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje u tekstu: ZPP).

48.1. Tužitelju je tako na teret tuženika određen potraživani trošak predmetnog parničnog postupka koji se odnosi na trošak provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR. Tužitelju je taj trošak dosuđen u cijelosti iz razloga što u predmetnom postupku nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (koji se odnosi na neusvajanje solidarne, već usvajanje pojedinačne obveze svakog od tuženika za namirenje predmetne tražbine), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

48.2. Zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.100,00 EUR, odbijen je kao neosnovan u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. 3. ZPP-a, iz razloga što su tuženici samo u razmjerno neznatnom dijelu ostvarili uspjeh u predmetnom postupku, a u svezi tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

49. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Županji 7. svibnja 2026.

Sudac

Tomislav Juzbašić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3.

2. Tuženici po punomoćniku Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku iz Županje.