Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Biogradu na Moru

Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru

Poslovni broj: P-1984/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužiteljice PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice, te nakon objave presude dana 07. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

" I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 350501 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, zaključen između tužitelja i tuženika 31.prosinca 2007.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 108.486,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 666,93 EUR sa kamatom od 14.02.2008. godine

- iznos od 667,60 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine

- iznos od 667,60 EUR sa kamatom od 21.04.2008. godine

- iznos od 664,94 EUR sa kamatom od 17.05.2008. godine

- iznos od 666,27 EUR sa kamatom od 23.06.2008. godine

- iznos od 1355,10 EUR sa kamatom od 23.07.2008. godine

- iznos od 1353,77 EUR sa kamatom od 22.09.2008. godine

- iznos od 1353,77 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine

- iznos od 1375,37 EUR sa kamatom od 14.01.2009. godine

- iznos od 699,45 EUR sa kamatom od 23.03.2009. godine

- iznos od 700,11 EUR sa kamatom od 27.04.2009. godine

- iznos od 688,30 EUR sa kamatom od 19.06.2009. godine

- iznos od 688,83 EUR sa kamatom od 01.08.2009. godine

- iznos od 689,49 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

- iznos od 678,21 EUR sa kamatom od 16.11.2009. godine

- iznos od 3318,07 EUR sa kamatom od 07.12.2009. godine

- iznos od 530,89 EUR sa kamatom od 07.12.2009. godine

- iznos od 477,80 EUR sa kamatom od 10.02.2010. godine

- iznos od 597,25 EUR sa kamatom od 25.03.2010. godine

- iznos od 90,25 EUR sa kamatom od 29.03.2010. godine

- iznos od 174,53 EUR sa kamatom od 29.03.2010. godine

- iznos od 530,89 EUR sa kamatom od 16.04.2010. godine

- iznos od 680,87 EUR sa kamatom od 21.05.2010. godine

- iznos od 682,30 EUR sa kamatom od 18.06.2010. godine

- iznos od 809,61 EUR sa kamatom od 08.07.2010. godine

- iznos od 680,20 EUR sa kamatom od 19.08.2010. godine

- iznos od 683,52 EUR sa kamatom od 16.09.2010. godine

- iznos od 683,52 EUR sa kamatom od 19.10.2010. godine

- iznos od 689,49 EUR sa kamatom od 22.11.2010. godine

- iznos od 691,75 EUR sa kamatom od 21.12.2010. godine

- iznos od 693,48 EUR sa kamatom od 24.01.2011. godine

- iznos od 39,82 EUR sa kamatom od 22.02.2011. godine

- iznos od 440,51 EUR sa kamatom od 25.02.2011. godine

- iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 25.03.2011. godine

- iznos od 149,98 EUR sa kamatom od 28.03.2011. godine

- iznos od 438,78 EUR sa kamatom od 26.04.2011. godine

- iznos od 440,24 EUR sa kamatom od 23.05.2011. godine

- iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 27.06.2011. godine

- iznos od 181,83 EUR sa kamatom od 06.07.2011. godine

- iznos od 441,97 EUR sa kamatom od 19.07.2011. godine

- iznos od 718,16 EUR sa kamatom od 24.08.2011. godine

- iznos od 530,89 EUR sa kamatom od 22.09.2011. godine

- iznos od 761,83 EUR sa kamatom od 28.10.2011. godine

- iznos od 464,53 EUR sa kamatom od 24.11.2011. godine

- iznos od 391,53 EUR sa kamatom od 24.12.2011. godine

- iznos od 590,62 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine

- iznos od 464,53 EUR sa kamatom od 15.02.2012. godine

- iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 12.03.2012. godine

- iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 15.03.2012. godine

- iznos od 473,82 EUR sa kamatom od 22.03.2012. godine

- iznos od 464,53 EUR sa kamatom od 03.04.2012. godine

- iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 23.10.2012. godine

- iznos od 719,36 EUR sa kamatom od 15.11.2012. godine

- iznos od 772,98 EUR sa kamatom od 03.12.2012. godine

- iznos od 768,47 EUR sa kamatom od 12.01.2013. godine

- iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 22.02.2013. godine

- iznos od 300,02 EUR sa kamatom od 04.03.2013. godine

- iznos od 402,36 EUR sa kamatom od 03.05.2013. godine

- iznos od 499,70 EUR sa kamatom od 06.05.2013. godine

- iznos od 399,23 EUR sa kamatom od 24.05.2013. godine

- iznos od 394,19 EUR sa kamatom od 20.06.2013. godine

- iznos od 592,87 EUR sa kamatom od 26.07.2013. godine

- iznos od 546,39 EUR sa kamatom od 23.08.2013. godine

- iznos od 401,62 EUR sa kamatom od 02.10.2013. godine

- iznos od 401,88 EUR sa kamatom od 28.10.2013. godine

- iznos od 605,22 EUR sa kamatom od 25.11.2013. godine

- iznos od 755,46 EUR sa kamatom od 07.01.2014. godine

- iznos od 2012,08 EUR sa kamatom od 22.01.2014. godine

- iznos od 758,01 EUR sa kamatom od 26.02.2014. godine

- iznos od 758,01 EUR sa kamatom od 26.02.2014. godine

- iznos od 1010,02 EUR sa kamatom od 28.03.2014. godine

- iznos od 1008,69 EUR sa kamatom od 04.04.2014. godine

- iznos od 803,77 EUR sa kamatom od 23.04.2014. godine

- iznos od 803,24 EUR sa kamatom od 26.05.2014. godine,

- iznos od 548,94 EUR sa kamatom od 26.06.2014. godine,

- iznos od 985,47 EUR sa kamatom od 21.07.2014. godine,

- iznos od 756,52 EUR sa kamatom od 08.09.2014. godine,

- iznos od 1526,31 EUR sa kamatom od 10.11.2014. godine,

- iznos od 761,83 EUR sa kamatom od 10.02.2015. godine,

- iznos od 62,82 EUR sa kamatom od 29.07.2015. godine,

- iznos od 1040,67 EUR sa kamatom od 29.07.2015. godine,

- iznos od 53986,50 EUR sa kamatom od 19.08.2015. godine,

- iznos od 494,67 EUR sa kamatom od 18.10.2019. godine

po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine, po stopi od 7,68% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% polugodišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% polugodišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak od 165,90 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica PS u tužbi podnesenoj 20. listopada 2021. protiv tuženika Sberbank d.d. Zagreb navodi da su ona i tuženik, tada kao Volksbank d.d., dana 31.prosinca 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj:350501 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 70.000,00 CHF , a spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 8,89 % (čl.2.1). Tužiteljica nadalje navodi da je tuženik s obzirom na odredbe citiranog Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok je kasnije promjene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor. Tužiteljica je kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata, s tim da se sa niti jednom promjenom tužiteljica nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su, po tužiteljici, nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu , naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja , a ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, po tužiteljici, na međunarodnom tržištu kamata se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja, a od početka 2009. Libor neprestano pada tako da je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate, već je upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik trebao tužiteljici spustiti kamatu. Po tužiteljici, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužiteljica nije mogla pregovarati, a nju je tužiteljica, kao slabija ekonomska strana, morala prihvatiti i povinuti se sili jačega. Nadalje, po tužiteljici, sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, a sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa, a nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj. Tužiteljica ukazuje da njoj prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope , a bez tih podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača, s tim da su ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema čl. 102. toga zakona ništetne. Dakle, po tužiteljici, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužiteljice iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice , a kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je, po tužiteljici, protivna čl. 110. st.1. i 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju, po tužiteljici, nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženiku istome isplatila znatno veći iznos nego li je to trebala da nije bilo promjena kamatne stope. Nadalje, po tužiteljici, pored odredbe o kamatnoj stopi ništetna je odredba i o valutnoj klauzuli kao i druge odredbe citiranog ugovora poput odredbi o nadležnosti i dr., a obzirom da bez odredbe o kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli, kao bitnom sastojcima ugovora, predmetni ugovor ne može opstati , isti je ništetan u cijelosti. Dakle, kako je svojim nezakonitim odlukama tuženik stekao nešto što ga ne pripada, a kako ne postoji mogućnost da tuženik to vrati mirnim putem to je tužiteljica prisiljena ustati ovom tužbom.

1.2. Tužiteljica je u podnesku zaprimljenom u spis 29. lipnja 2022., a osvrćući se na odgovor na tužbu tuženika, najprije isticala kako se osporavaju svi navodi tužene, a prvenstveno da se uređuje tužba na pasivnoj strani te se kao tužena označuje Nova hrvatska banka d.d. koja da je pravni sljednik ranije označenog tuženika Sberbank, odnosno Sberbank – u sanaciji. Tužiteljica nadalje navodi da je prilikom podnošenja tužbe došlo do očite omaške na način da je na prvoj stranici bilo navedeno "…kreditni iznos od 70.000,00 CHF…", a ispravno je trebalo stajati "…kreditni iznos od 70.000,00 EUR…".

1.3. Tužiteljica je u podnesku zaprimljenom u spis 17. kolovoza 2022. isticala kako je u cijelosti neosnovan prigovor prijeboja, a ujedno da se u odnosu na taj prigovor i istaknutu tražbinu tuženika ističe prigovor zastare. Što se tiče prigovora zastare istaknutog u odgovoru na tužbu, tužiteljica smatra taj prigovor također neosnovanim pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IV47/2020-2 od 30. siječnja 2020., jer da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.4. Tužiteljica je nakon zaprimanja financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing ČS u spis dana 11. prosinca 2025. dostavila podnesak u kojem je navela da nema nikakvih primjedbi na zaprimljeno financijsko vještačenje te da sukladno istome precizira svoj tužbeni zahtjev i to u sadržaju kako je to navedeno u izreci ove odluke.

2.1. Tuženik, tada još pod imenom Sberbank d.d. Zagreb, se u odgovoru na tužbu zaprimljenom 25. studenog 2021. u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, prvenstveno ukazujući da je neosnovano referiranje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 jer da se u tome postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koja se isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF , odnosno valuta u tome postupku nije bila EUR. Nadalje, a prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tužena stavlja prigovor zastare utuženih iznosa, jer da tužiteljica potražuje iznose koje da je tuženik navodno bez osnove stekao u razdoblju od travnja 2008. do podnošenja tužbe, a u slučaju da bi se utvrdila ništetnost dijela odredbe Ugovora kako navodi tužiteljica, zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora, odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala, pa je slijedom toga, a imajući u vidu petogodišnji zastarni rok, svi iznosi koje je tužiteljica platila u korist računa tuženika prije 2014. po osnovu Ugovora o kreditu su zastarijeli. Tuženik nadalje navodi da tijek zastare potraživanja tužiteljice nije prekinut niti podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutog od udruge "Potrošač", a to jer su predmet spora u toj parnici bili ugovori o kreditu ugovoreni s valutnom klauzulom u CHF, a ne ugovori s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik smatra da tužiteljica pogrešno drži da se može pozivati na utvrđenja iz presude broj Pž-7129/13 bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, a u konkretnom slučaju tuženik drži da tužiteljica neće biti u mogućnosti dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva jer nije ispunjena niti jedna od tri pretpostavke, odnosno da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba nejasna ili teško razumljiva te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Nadalje, po tuženiku, konkretnim ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je kamatna stopa redovna koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika su predstavljale odredbe samih ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načina promjene, interni akti tuženika te sve ostale isprave i podnesci tuženika. Tuženik potom smatra da eventualna ništetnost spornih odredbi glede ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za EUR ne povlači sa sobom ništavost cijelog ugovora, pritom napominjući da je takav stav zauzeo upravo sud u parnici "Potrošač", na koju se tužiteljica u cijelosti poziva i čiju doslovnu primjenu u ovom predmetu traži . U slučaju i samo ako sud ocjeni da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan i da postoji potraživanje tužiteljice prema tuženiku (što tuženik apsolutno osporava), tuženik opreza radi predlaže sudu da utvrdi postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 70.000,00 EUR uvećano za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 31. prosinca 2007. pa sve do dana isplate te da se donese konstitutivna odluka o prijeboju tužiteljičinog i tuženikova potraživanja. U odnosu na visini tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da se na istu ne može očitovati jer nije ni utvrđena, međutim, osporava anticipiranu metodu kojom tužiteljica namjerava specificirati tužbeni zahtjev na način da namjerava utužiti "razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta i to sve do utuženja".

2.2. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 5. srpnja 2022. u bitnome isticao da je u međuvremenu došlo do statusnih promjena na strani tuženika na način da je u sudski registar upisana promjena tvrtke tuženika te ista sada glasi "Nova hrvatska banka d.d.", a također da se osporava status potrošača tužiteljici.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu br.350501 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama zaključen 31. prosinca 2007. (ls 6-11), tablicu naslovljenu kao "Rezultati izračuna" (ls 19), izvadak iz sudskog registra za tvrtku Nova hrvatska banka d.d. od 19. travnja 2022. (ls 35-45), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Volksbank d.d. od 19. travnja 2022. (ls 44-54), obavijesti Sberbank d.d. od 17. ožujka 2014., 17. rujna 2014. i 15. ožujka 2015. (ls 66-68), dopis Volksbank d.d. od 15. srpnja 2008. (ls 92), otplatna tablica po kreditu na ime klijenta PS (ls 93 -95), Aneks 1 Ugovor o kreditu br.350501 zaključen 18. veljače 2011. (ls 96-98), Aneks br. 2 Ugovor o kreditu br.350501 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama zaključen 21. ožujka 2012. s prilozima (ls 99-105), financijsko vještačenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo, financije i marketing ČS od 31. kolovoza 2025. (ls 112-121) te proveden je dokaz stranačkim saslušanjem tužiteljice PS (ls 137).

4. Predmet spora tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu br.350501 zaključenog 31. prosinca 2007. te isplata tužiteljici ukupnog iznosa od 108.486,62 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

5.1. Ne bi se trebale ukazivati spornima među strankama ovog postupka sljedeće činjenice:

5.2. Da je između istih, odnosno ovdje tuženika tada još pod imenom Volksbank d.d. Zagreb, s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika, s druge strane, dana 31. prosinca 2007. zaključen Ugovor o kreditu br.350501 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu Ugovor od 31. prosinca 2007.), a iz koje preslike toga Ugovora sa ls 80-91 proizlazi da banka odobrava korisniku kredita nenamjenski kredit od 70.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (Članak 1. Ugovora), nadalje proizlazi da rok otplate kredita iznosi 15 godina, da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta i protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 705,41 EUR, a plativo u kunama po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća, a da se sukladno čl. 4.1. Ugovora korisnik kredita obavezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci kamatama i naknadama banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,89% godišnje i koja kamata se obračunava u EUR mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, dok je pod točkom 8.4. kao osiguranje povrata kredita ugovoreno u korist banke založno pravo na nekretnini (hipoteka) upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koju čini čest. zem. [katastarska čestica].,

5.3. Da je između istih, odnosno ovdje tuženika tada još pod imenom Volksbank d.d. Zagreb, s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika, s druge strane, dana 18. veljače 2011. zaključen Aneks 1 Ugovora o kreditu br.350501 u kojem se u Članku 1. ugovara poček u otplati glavnice kredita u trajanju od šest mjeseci u periodu od 23. veljače 2011. do 23. kolovoza 2011.,

5.4. Da je između istih, odnosno ovdje tuženika tada još pod imenom Volksbank d.d. Zagreb, s jedne strane i ovdje tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika, s druge strane, dana 21. ožujka 2012. zaključen Aneks br.2. Ugovora o kreditu br.350501 u kojem se u Članku 2. ugovara poček u otplati predmetnog kredita i to u trajanju od maksimalno šest mjeseci u periodu od 23. ožujka 2012. do 23. rujna 2012., 5.5. Da postoji pravno sljedništvo na strani banke gledajući od dana 31. prosinca 2007. kada je zaključen ovdje predmetni ugovor o kreditu, i to s Volksbank d.d. Zagreb, čiji je potom pravni sljednik izvorno utužena u ovoj parnici Sberbank d.d. Zagreb, u odnosu na koju je sljednik Nova hrvatska banka d.d., a čiji je u konačnici pravni sljednik aktualni tuženik Hrvatska poštanska bana d.d. Zagreb.

6. Sporno je među parničnim strankama u ovoj pravnoj stvari da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne te da li to dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora od 31. prosinca 2007. i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7.1. Odmah je od strane u ovome dijelu za ukazati da je on mišljenja da bi bila osnovana argumentacija koju je tuženik isticao već u odgovoru na tužbi, odnosno da na konkretni Ugovor od 31. prosinca 2007., obzirom je u istome valuta ugovora u EUR, nema mjesta izravnoj primjeni pravnih i činjeničnih utvrđenja iz parnice koja se temeljem kolektivne tužbe udruge "Potrošač" vodila kod Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izvorno pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 obzirom je u toj parnici predmet utvrđenja ništetnosti bila ugovorna odredba u valuti CHF. Međutim, obzirom sa ovdje predmetnom parnicom postoje očigledne sličnosti sa prije navedenom parnicom koja se vodila temeljem kolektivne tužbe udruge "Potrošač", prvenstveno kraj činjenice da je predmet osporavanja u obje te parnice utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, stajalište je ovog suda da ipak postoji određena analogija između ovih parnica, slijedom čega će se ovaj sud u daljnjem tijeku obrazloženja ove presude najprije osvrnuti na sam tijek i odluke proizašle iz parnice koja se po kolektivnoj tužbi vodila pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske.

7.2. Naime, predmet kolektivne tužbe u postupku koji je inicijalno pokrenut u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 je bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF), te na ugovornu odredbu kojom je banci omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Za ukazati je od strane ovog suda na potonji detalj jer su na taj način, odnosno vođenjem postupka po kolektivnoj tužbi, proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer usvajajuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. (tako i Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci Gž-508/2018-2 od 23. travnja 2019., i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž6053/17-2 od 6. ožujka 2018.), s tim da je i sam zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi, dakle, zakonodavac je proširio utjecaj presude iz kolektivnog spora i na parnice zbog isplate, a što je i ovdje predmet spora.

7.3. Nadalje je od strane ovog suda za navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ukupno osam tuženih banaka, među kojima je kao tuženik ad. 8. bila označena i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je u točki 1. izreke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

7.4. Također je za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

7.5. No, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući u ponovljenom postupku o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Potom je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu broj Pž - 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, barem je tako mišljenje ovog suda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Prije navedeno je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove, od kojih se prva svodi na to da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok se druga osnova odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

7.6. Potom je u ovome dijelu za navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku pokrenutom tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja ''Udruge Potrošač'' protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je bila i prednica sadašnjeg tuženika, pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da restituciju preplaćenih iznosa potrošači mogu ostvariti podnošenjem individualnih tužbi u restitucijskim parnicama u kojima će od poslovnih banaka tražili isplatu na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tražiti razliku nastalu promjenom tečaja CHF-a za koji je bila vezana glavnica.

7.7. Zaključno u ovome dijelu, a kraj činjenice da se u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora od 31. prosinca 2007., ovaj sud ima potrebu ukazati i na dio obrazloženja iz već više puta spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. proizašle kao posljedica kolektivne tužbe podnesene po udruzi "Potrošač" , a koji dio zbog njegove relevantnosti na konkretnu pravnu stvar ovaj sud želi u cijelosti citirati i to: "Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP -u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Pojedini potrošač će u tom slučaju biti ovlašten u individualnom sporu od pojedine banke tražiti samo naknadu one štete koja mu je prouzročena ništetnim odredbama, no, to nije predmet ovog postupka.". Ovaj prvostupanjski sud je osjetio potrebu citirati gore navedeni dio presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer razloge toga suda u citiranom dijelu prihvaća zbog snage njihove uvjerljivosti, posebice kraj činjenice da se u ovoj pravnoj stvari traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, doduše onog sklopljenog u valuti EUR, i to iz razloga jer da su ništetne odredbe toga ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao bitnim sastojcima ugovora, pa da predmetni ugovor ne može opstati, tj. isti da je ništetan u cijelosti.

8. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr., dalje ZOO/05) propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

10. Prema odredbi čl. 1021. ZOO/05 propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) propisano je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

12.1. Dakle, kada bi se na ovdje konkretnu situaciju analogijom primijenila pravna shvaćanja zauzeta u parnici povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač" u smislu da su u kolektivnom sporu utvrđene ništetnima odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, i to neovisno o tome što je u kolektivnom sporu valuta kredita bila CHF, a u konkretnoj situaciji je valuta kredita u EUR, to, barem po mišljenju ovog suda, Ugovor od 31. prosinca 2007. ne bi činilo ništetnim u cijelosti obzirom i bez tih odredbi taj ugovor može opstati. Naime, budući su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, a kakvo stajalište je uostalom izraženo i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vidjeti citirani dio te presude pod točkom 7.7. obrazloženja), radi čega je ovaj sud smatrao da njemu ne preostaje ništa drugo doli odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je isti bio usmjeren na utvrđenje da je u cijelosti ništetan Ugovor od 31. prosinca 2007.

12.2. Nadalje, obzirom je uspjeh tužiteljice u dijelu njenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu iznosa od 108.486,62 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama isključivo ovisio glede toga da li će sud ocijeniti osnovanim dio tužbenog zahtjeva usmjeren na utvrđenje da je u cijelosti ništetan Ugovor od 31. prosinca 2007., pa kako je u prethodnom odlomku obrazloženja ove presude sud elaborirao temeljem čega on smatra neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u tome dijelu, samim time nije bilo prostora niti ocijeniti osnovanim dio tužbenog zahtjeva tužiteljice umjeren na isplatu novčanog iznosa.

12.3. Stoga je slijedom svega iznijetog tužbeni zahtjev tužiteljice, koji je uređen u njenom podnesku od 11. prosinca 2025., u cijelosti ocijenjen neosnovanim, radi čega je isti odbijen te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

12.4. Obzirom je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelj ice, ovaj sud je smatrao da nema potrebe donositi bilo kakvu odluku o eventualnom prijeboju tražbina tužiteljice i tuženika, a kako je to tuženik predložio još u njegovom odgovoru na tužbu.

13. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Stoga je sud tuženiku, a po njegovom popisu troškova iz odgovora na tužbu, upravo za sastav toga podneska sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa), priznao popisanih 1.000,00 kn, a koji iznos uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 daje iznos od 132,72 EUR. Na prije navedeni iznos od 132,72 EUR potom valja nadodati odgovarajući porez na dodanu vrijednost od 25% nakon čega se dođe do krajnjeg iznosa od 165,90 EUR kojeg sud priznaje kao parnični trošak ovdje tuženiku, a koji će mu morati podmiriti tužiteljica u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti ove presude, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

Biograd na Moru, 07. svibnja 2026.

S U D A C

Ivica Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužiteljici osobno,

2. Tuženoj.