Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-543/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Slavenu Karaban, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 19.ožujka 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužitelja Slavena Karaban, odvj iz Vinkovaca, te odvjetničkog vježbenika ME, u uredu punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvj. iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 7.svibnja 2026. godine, dana 7.svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 85410/05. od 25. srpnja 2005. g. koji je zaključen između pravnog prednika tužitelja KE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] – OE, i pravnog prednika tužene OTP banka Hrvatska d. d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 – HVB Splitska banka d. d., u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Banke kreditora za CHF važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 85410/05., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužiteljici KE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 1.915,48 EUR (slovima: tisućudevetstopetnaest eura i četrdesetosam centi) sa zak. zat. kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zak. zat. kamatama po stopi od 15 posto godišnje do 31. prosinca 2007. a na dalje po stopi od 14% godišnje te počev od 1. srpnja 2011. g. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena a od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

Na iznos od 6,58 EUR počev od 10. rujna 2005. g. do isplate

Na iznos od 4,74 EUR počev od 10. listopada 2005. g. do isplate, Na iznos od 5,50 EUR počev od 10. studenoga 2005. g. do isplate, Na iznos od 6,65 EUR počev od 12. prosinca 2005. g. do isplate, Na iznos od 5,54 EUR počev od 10. siječnja 2006. g. do isplate,

Na iznos od 3,27 EUR počev od 10. veljače 2006. g. do isplate,

Na iznos od 1,72 EUR počev od 10. ožujka 2006. g. do isplate,

Na iznos od 0,55 EUR počev od 10. svibnja 2006. g. do isplate,

Na iznos od 0,27 EUR počev od 12. lipnja 2006. g. do isplate,

Na iznos od 0,55 EUR počev od 10. listopada 2006. g. do isplate, Na iznos od 2,85 EUR počev od 10. studenoga 2008. g. do isplate, Na iznos od 1,03 EUR počev od 10. prosinca 2008. g. do isplate, Na iznos od 11,41 EUR počev od 12. siječnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 15,37 EUR počev od 10. veljače 2009. g. do isplate, Na iznos od 20,22 EUR počev od 10. ožujka 2009. g. do isplate,

Na iznos od 11,70 EUR počev od 10. travnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 10,19 EUR počev od 11. svibnja 2009. g. do isplate, Na iznos od 9,64 EUR počev od 10. lipnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 11,41 EUR počev od 10. srpnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 7,87 EUR počev od 10. kolovoza 2009. g. do isplate, Na iznos od 9,48 EUR počev od 10. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 6,72 EUR počev od 12. listopada 2009. g. do isplate, Na iznos od 9,17 EUR počev od 10. studenoga 2009. g. do isplate, Na iznos od 7,77 EUR počev od 10. prosinca 2009. g. do isplate, Na iznos od 13,48 EUR počev od 11. siječnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 17,23 EUR počev od 10. veljače 2010. g. do isplate, Na iznos od 16,43 EUR počev od 10. ožujka 2010. g. do isplate,

Na iznos od 19,62 EUR počev od 12. travnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 24,20 EUR počev od 10. svibnja 2010. g. do isplate, Na iznos od 28,29 EUR počev od 10. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 36,13 EUR počev od 12. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 28,47 EUR počev od 10. kolovoza 2010. g. do isplate, Na iznos od 47,93 EUR počev od 10. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 37,72 EUR počev od 11. listopada 2010. g. do isplate, Na iznos od 39,69 EUR počev od 10. studenoga 2010. g. do isplate, Na iznos od 48,17 EUR počev od 10. prosinca 2010. g. do isplate, Na iznos od 59,36 EUR počev od 10. siječnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 46,77 EUR počev od 10. veljače 2011. g. do isplate, Na iznos od 50,68 EUR počev od 10. ožujka 2011. g. do isplate,

Na iznos od 45,15 EUR počev od 11. travnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 57,67 EUR počev od 10. svibnja 2011. g. do isplate, Na iznos od 66,24 EUR počev od 10. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 70,13 EUR počev od 11. srpnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 113,38 EUR počev od 10. kolovoza 2011. g. do isplate, Na iznos od 72,36 EUR počev od 12. rujna 2011. g. do isplate,

Na iznos od 66,24 EUR počev od 10. listopada 2011. g. do isplate, Na iznos od 67,75 EUR počev od 10. studenoga 2011. g. do isplate, Na iznos od 67,19 EUR počev od 12. prosinca 2011. g. do isplate, Na iznos od 72,53 EUR počev od 10. siječnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 76,26 EUR počev od 10. veljače 2012. g. do isplate, Na iznos od 77,41 EUR počev od 12. ožujka 2012. g. do isplate,

Na iznos od 74,70 EUR počev od 10. travnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 76,15 EUR počev od 10. svibnja 2012. g. do isplate, Na iznos od 77,64 EUR počev od 11. lipnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 75,40 EUR počev od 10. srpnja 2012. g. do isplate,

Na iznos od 74,91 EUR počev od 10. kolovoza 2012. g. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da naknadi tužiteljici KE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.487,50 eura (slovima: tisućučetiristoosamdesetisedam eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7.svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.487,50 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je ovom sudu dana 14. lipnja 2023.g., podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a koja tužba je zaprimljena dana 08.08.2023.g. zbog štrajka službenika. U tužbi navodi da je njezin pravni prednik GE kao korisnik kredita, zaključio dana 25. srpnja 2005. g. sa pravnim prednikom tužene OTP banka Hrvatska d.d. i to HVB Splitska banka d. d. kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 85410/05. (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 22.185,00 CHF u protuvrijednosti u kn po prodajnom deviznom tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseci. Predmetnim Ugovorom o kreditu broj 85410/05. (čl. 8.) otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju po tečajnom listi Banke kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Dospijeće anuiteta ugovoreno je desetog dana u mjesecu. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pravomoćno utvrđena ništetnost promjenjive kamate stope. Nadalje navodi da je Presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su mu potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Tužitelj nadalje navodi da je navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Stoga tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli, te isplatu na temelju tih ništetnih odredbi iznosa od 2.198,52 eura, a u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu da utvrdi ništetnost pojedinih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, te obvezno pravni zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja CHF iznos od 1.915,48 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja smatrajući da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).

2.1.Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga predlaže da sud utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.

2.2.Tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 22.185,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U okviru odgovora na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanim te predlaže odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka Mate Ivanović iz Županje, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 16. veljače 2026. potražujući preplaćeni iznos od 1.915,48 eura, pretplaćen na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kao i da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka.

3.1. Tuženik se u podnesku od 04.03.2026.g., ne protivi povlačenju tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 16. veljače 2026, ali ističe da potražuje parnični trošak za povučeni iznos tužbe sukladno čl. 154. st. 2. ZPP -a.

3.2. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev -551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP -a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 28-36), otplatna tablica (list 37-40 spisa), obavijesti (list 41-42 spisa), dokumentacija (list 43-50 spisa), rješenje (list 51-52 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 5.veljače 2026. (list 66-73 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta od 19.ožujka 2026.g.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

6. Između stranaka je nesporna činjenica da je pravni prednik tužiteljice GE kao korisnik kredita s pravnim prednikom tužene kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu dana 25. srpnja 2005 godine broj ugovora: 85410/05, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.185,00 CHF u protuvrijednosti u kn po prodajnom deviznom tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseci. Za vrijeme otplate kredita tuženik je mijenjao kamatne stope kao i iznose anuiteta. Kredit se otplaćuje u 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu 323,55 CHF i jednog (preostalog) mjesečnog anuiteta u iznosu 321,98 CHF, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novih vozila.

6.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

7. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

7.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i je li potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.

9.Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopljen 2005. godine. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe, naime suprug je trebao automobil za odlazak do posla. Kredit u CHF suprug je podigao iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, a ona je išla s njim u banku i ujedno je i sudužnik. Naime kada su išli kupovati auto u Auto kući Šimun, tamo su ih uputili na tuženika, a agent u auto kući im je rekao da surađuju sa tuženikom te da kod njih i sklope predmetni ugovor o kreditu, a tužena banka u to doba nije bila banka u kojoj su ona i suprug imali račune. Nitko im nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope, a za supruga se nije mogla sjetiti je li znao. Nitko im nije objašnjavao odredbe ugovora, rečeno im je da je valuta CHF najstabilnija, te da uzmu ovaj kredit. Ovaj kredit im je kao jedini ponuđen u banci kao kredit s najpovoljnijim uvjetima i najpovoljnijom kamatom. Naime, suprug je ugovor pročitao, ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nisu pregovarali o pojedinim odredbama ugovora, niti na njih imali utjecaja. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila u invalidskoj mirovini, a suprug je bio zaposlen u firmi Dilju. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva, niti je to suprug bio. Nadalje navodi da su početne rate kredita bile oko 1500 kuna, a kasnije se sjeća da su rate rasle do 2500 kn, anuitete je suprug plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Završno ističe da joj javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno služi za kupnju novog motornog vozila.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Također posebno se napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom tj. formularnom ugovoru. Navod tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije sama po sebi nepoštena, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi čl. 8. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužitelj doveden u neravnopravan položaj.

13.1. Nadalje u odnosu na dio ugovora o kreditu i to konkretno dijela Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne . Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valu tne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zašti te potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

13.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 8. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća.

14. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je GE, kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., (u vrijeme ugovaranja HVB Splitska banka d.d.) kao kreditor, ugovorili kredit za kupovinu novog motornog vozila u iznosu od 22.185,00 CHF prema prodajnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita i rok otplate 84 mjeseca i to u 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu 323,55 CHF i jednog (preostalog) mjesečnog anuiteta u iznosu 321,98 CHF. Tužitelj i tuženik su sukladno čl. 8. st. b) Ugovora o kreditu broj 85410/05 ugovorili plaćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita. Za vrijeme otplate kredita tuženik je mijenjao kamatne stope kao i iznose anuiteta i to od 10.04.2007. godine kamatna stopa je 6,90 %, a iznos anuiteta 333,09 CHF i od 10.06.2009. godine kamatna stopa je 8,90 %, a iznos anuiteta 344,09 CHF.

15. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 14.432,28 kuna, odnosno 1.915,48 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja teča ja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -1.231,62 kuna, odnosno -163,43 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 13.200,66 kuna, odnosno 1.752,05 EUR.

16. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 16. veljače 2026. uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik imao primjedbe na nalaz i mišljenje koje su pravne prirode.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović iz Županje cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima.

18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.915,48 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužiteljica je kao dokaz da je preplatila iznose predložila vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužiteljica platila manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. Kako je tužitelj zatražio isplatu novčanih iznosa koje je platio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine)

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

20.Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO - a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

21. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnesena 14. lipnja 2023 to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

22. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.487,50 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu održanom dana 15.01.2026.g. po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5 OT), sastav obrazloženog podneska po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT) koje radnje ukupno nose 475 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 950,00 eura što uz PDV u iznosu od 237,50 eura i odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR-a, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.487,50 eura.

23.1. Tužitelj je odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troška pristupa ročištu održanom dana 15.01.2026.g. temeljem Tbr. 9. toč. 5 OT, temeljem koje odredbe odvjetniku pripada 25% nagrade iz Tbr. 7 t. 1, budući je ročište odgođeno prije početa raspravljanja.

23.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 7.svibnja 2026.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Slavenu Karaban, odvj. u Vinkovcima

2. tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku