Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-1958/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci,(OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Gordani Holer kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MA, (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branimiru Brečeviću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Addiko Bank d.d., (OIB:14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave održane 23. ožujka 2026., dana 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora, i to:

- u dijelu čl. 1. i čl. 4. kojima je ugovorena valutna klauzula CHF,

- u dijelu čl. 6. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju Odluke prednika tuženika ili drugog akta Banke,

- u dijelu čl. 8. kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici

1. iznos od 29.152,53 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od prvog dana nakon:

- 31.08.2006. na iznos od 1,92 EUR,

- 30.09.2006. na iznos od 2,51 EUR,

- 31.10.2006. na iznos od 1,84 EUR,

- 31.10.2008. na iznos od 24,47 EUR,

- 31.12.2008. na iznos od 32,16 EUR,

- 31.01.2009. na iznos od 37,05 EUR,

- 28.02.2009. na iznos od 25,19 EUR,

- 31.03.2009. na iznos od 25,31 EUR,

- 30.04.2009. na iznos od 23,29 EUR,

- 31.05.2009. na iznos od 19,24 EUR,

- 30.06.2009. na iznos od 22,32 EUR,

- 31.07.2009. na iznos od 16,96 EUR,

- 31.08.2009. na iznos od 23,11 EUR,

- 30.09.2009. na iznos od 22,78 EUR,

- 31.10.2009. na iznos od 18,95 EUR,

- 30.11.2009. na iznos od 26,16 EUR,

- 31.12.2009. na iznos od 32,64 EUR,

- 31.01.2010. na iznos od 57,75 EUR,

- 28.02.2010. na iznos od 78,36 EUR,

- 31.03.2010. na iznos od 92,75 EUR,

- 30.04.2010. na iznos od 92,75 EUR,

- 31.05.2010. na iznos od 92,75 EUR,

- 30.06.2010. na iznos od 93,54 EUR,

- 31.07.2010. na iznos od 136,97 EUR,

- 31.08.2010. na iznos od 131,06 EUR,

- 30.09.2010. na iznos od 131,10 EUR,

- 31.10.2010. na iznos od 131,14 EUR,

- 30.11.2010. na iznos od 179,30 EUR,

- 31.12.2010. na iznos od 175,59 EUR,

- 31.01.2011. na iznos od 175,57 EUR,

- 28.02.2011. na iznos od 175,55 EUR,

- 31.03.2011. na iznos od 175,52 EUR,

- 30.04.2011. na iznos od 175,50 EUR,

- 31.05.2011. na iznos od 164,34 EUR,

- 30.06.2011. na iznos od 158,77 EUR,

- 31.07.2011. na iznos od 158,78 EUR,

- 31.08.2011. na iznos od 158,78 EUR,

- 30.09.2011. na iznos od 170,95 EUR,

- 31.10.2011. na iznos od 160,18 EUR,

- 30.11.2011. na iznos od 156,30 EUR,

- 31.12.2011. na iznos od 150,60 EUR,

- 31.01.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 29.02.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 31.03.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 30.04.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 31.05.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 30.06.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 31.07.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 31.08.2012. na iznos od 150,60 EUR,

- 25.09.2012. na iznos od 24.217,93 EUR

te

2. iznos od 126,09 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 26.09.2012.,

sve to do isplate i po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ) uz primjenu uvećanja za ostale odnose te sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.965,22

EUR (šesttisućadevetstošezdesetipeteuraidvadesetidvacenta) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na iznos troška po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, i to u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužiteljici u iznosu od 338,14 EUR (tristotridesetiosameuraičetrnaestcenti).

Obrazloženje

1. Predmet ovog parničnog postupka su zahtjevi tužiteljice da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 306-436/2006 kojeg su 13. srpnja 2006. zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene – Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao davatelj kredita i to odredbe navedene u toč. I. izreke ove presude.

2. Također, tužiteljica je tražila da sud obveže tuženu da joj, s osnova ništetnosti odredbi navedenih u toč. I. izreke ove presude plati iznos od 29.703,33EUR uvećan za zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. ZOO, te da joj naknadi trošak parničnog postupka.

3. Iz navoda tužbe tužiteljice i njenih navoda i iskaza tijekom postupka proizlazi da je naprijed navedenim Ugovorom o kreditu tužiteljici od strane tužene odobren i isplaćen kredit u iznosu od 134.000,00 CHF prema srednjem tečaju prednika tužene u odnosu na HRK važećem na dan korištenja kredita, da je ugovorena početna kamatna stopa od 3,88 % dekurzivno godišnje, te dodatna interkalarna kamata za koje je tužena ugovorila pravo da iste može jednostrano izmijeniti prema svojoj odluci bilo kada, izuzev perioda do 28. veljače 2007. pod uvjetom urednog ispunjenja obveze tužiteljice, da je ugovoren rok otplate kredita u 360 mjesečnih anuiteta u iznosu kunske protuvrijednosti 630,50 CHF prema srednjem tečaju tužene važećem na dan plaćanja, da je među ugovornim stranama ugovoreno da tužiteljica ima pravo na djelomičnu i konačnu prijevremenu otplatu kredita, ali samo prema obračunu tužene i samo uz plaćanje naknade tuženoj prema njenoj jednostranoj odluci iz uz prethodno obavještavanje tužene o namjeri prijevremene otplate.

4. Iz tužbe proizlazi da se među ugovornim stranama o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da tužena tužiteljici nije ukazala na rizike ugovornih odredbi, da joj je ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao najpovoljniju i najsigurniju opciju zbog niže kamatne stope i navodno nadaleko poznate stabilnosti valute CHF.

5. Dalje proizlazi da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja valute CHF, visine kamatne stope, odnosno do značajnog porasta kunskih iznosa mjesečnih anuiteta kredita.

6. Tužiteljica je u tužbi navela i da je iskoristila mogućnost prijevremene otplate kredita, da je isti u cijelosti otplatila 25. rujna 2012., te da je na ime otplate kredita tuženoj isplatila iznos od 809.045,49 HRK na ime glavnice, 229.553,88 HRK na ime kamate, 950,00 HRK na ime troška prijevremene otplate kredita, te 2.471,47 HRK na ime zatezne kamate.

7. Iz navoda tužiteljice iz tužbe proizlazi da je u periodu od dospijeća na naplatu prvog anuiteta kredita pa do 25. rujna 2012. kada je tužiteljica kredit otplatila, tuženia jednostranim odlukama šest puta izmijenila visinu kamatne stope, da se visina kamatne stope povećavala, da je povećavan i tečaj valute CHF, da je sve to dolazilo na temelju nejasnih i jednostranih odluka tužene i njenog pravnog prednika, zbog čega smatra da su odredbe Ugovora o kredita koje se odnose na takovu izmjenu visine kamatne stope, tečaja CHF, kao i naplate troška zbog prijevremene otplate kredita nepoštene, protivne prisilnom propisu i ništetne.

8. Tužiteljica svoje tužbene zahtjeve koji se odnose na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi navedenih u toč I. izreke presude, temelji na utvrđenjima iz odluka donesenih povodom tužbi podnesenih radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a slijedom toga u tužbi i tijekom postupka navodi da joj pripada pravo na naplatu iznosa koje je tužena od nje stekla bez osnove, a temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

9. Tužiteljica je tužbene zahtjeve koji se odnose na preplatu izvršenu tuženoj zbog povećanja tečaja valute CHF i zbog neosnovanog plaćanja iznosa troška zbog prijevremene otplate kredita, specificirala podneskom od 2. ožujka 2026. na način kako je to navedeno u toč I. i II. izreke ove presude.

10. Iznose navedene u točki II. izreke ove presude tužiteljica je specificirala nakon provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještaka po vještaku Darinki Cimera i sukladno utvrđenjima istog vještaka.

11. Nadalje, tužiteljica je zatražila i naplatu zakonskih zateznih kamata na iznose iz toč. II. izreke presude, naknadu troškova postupka i zakonske zatezne kamate na troškove postupka.

12. Tužena se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivila navodima tužbe i tužbenim zahtjevima (list 42-62), a podneskom od 17. studenog 2025. (list 444-448) specificirala prigovor radi prijeboja koji je izjavila na ročištu 19. veljače 2025., na način kako je to navedeno u toč. IV. izreke ove presude.

13. Tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za suđenje u ovom parničnom postupku, osporila tužiteljici status potrošača, navela da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka, da nema pravo pozivati se na utvrđenja iz odluka donesenih u postupcima pokrenutim tužbama radi kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, da sud nije vezan tim odlukama, da sklapanjem ugovora o kreditu nisu povrijeđena prava tužiteljice kao potrošača, da je ona ugovor sklopila svojom voljom, da joj je od strane tužene bilo na adekvatan i primjeran način obrazloženo kako značenje odredbi ugovora, tako i rizici koji mogu iz ugovora proizaći, da tužiteljica nije prigovorila odredbama ugovora, nije zatražila izmjenu ugovornih odredbi, refinanciranje niti raskid ugovora o kreditu, da odredbe ugovora o kreditu ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, da je ugovaranje promjenjive visine kamate stope i ugovaranje valutne klauzule bilo regulirano Zakonom o obveznim odnosima, da stoga te odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, da je bilo dopušteno ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita pozivom na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, te je istaknula prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

14. Odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, sud je proveo dokaze uvidom u tužbu (list 1 do 4), Ugovor o kreditu broj 306-436/2006 od 18. srpnja 2006. (list 6 do 23), otplatni plan (list 24 do 31), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 32), otplatni plan (list 33 do 34), specifikaciju uplata (list 35 do 36),obavijest banke (list 37), odgovor na tužbu s prilozima (list 42 do 358), podnesak tužitelja od 18. veljače 2025. (list 378 do 388), saslušao tužiteljicu (list 397 do 398), podnesak tuženika s prilozima od 25. lipnja 2025. (list 407 do 423), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darinki Cimera, izvršio uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darinke Cimera od 14. srpnja 2025. (list 424 do 435), podnesak tužitelja od 22. rujna 2025. (list 440), podnesak tuženika od 17. studenog 2025. (list 444 do 448), podnesak vještaka od 10. prosinca 2025. (list 451 do 452), podnesak tužitelja od 27. veljače 2026. (list 453 do 454), podnesak tužiteljice od 2. ožujka 2026. (list 476 do 479), podnesak tužiteljice od 20. ožujka 2026. (list 482 do 483).

15. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23) koje je činjenice uzeo kao dokazane, sud je odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

15. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. dana 13. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 306-436/2006, da je među strankama ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 134.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, da su stranke ugovorile da će dio kredita u iznosu od 77.680,00 EUR isplatiti na račun prodavatelja nekretnine sukladno kupoprodajnom ugovoru od 5. srpnja 2006., a da će preostali nenamjenski dio kredita do ukupno 134.000,00 CHF banka isplatiti na račun tužiteljice kao korisnika kredita (čl. 1. I 2. Ugovora o kreditu)

16. Nije sporno niti da je među ugovornim stranama ugovorena početna kamatna stopa u visini od 3,88 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora o kreditu).

17. Nije sporno da je ugovorena otplata kredita na rok od 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 630,50CHF obračunatih po srednjem tečaju banke na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu).

18. Nije sporno niti da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl. 6. Ugovor o kreditu), mogućnost prijevremene otplate kredita (čl. 8.).

19. Cijeneći sadržaj odredbi čl. 1. i 4., čl. 6. I čl. 8. Ugovora o kreditu, sud utvrđuje da je među parničnim strankama sklopljen ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, mogućnošću promjene valute CHF u odnosu na HRK, mogućnost prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice, te da je sve to ugovoreno na način da se promjene vrše jednostrano, isključivo od strane banke kao kreditora, prema odlukama banke i drugim aktima banke.

20. Nisu osnovani navodi tužene da tužiteljica nije obrazložila razloge zbog kojih zahtjeva utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

21. Ovo stoga što već i iz navoda tužbe jasno proizlazi da se tužiteljica poziva na odluke donesene u postupcima pokrenutim tužbama radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da kao razloge ništetnosti navodi izmjenu uvjeta kreditiranja isključivo temeljem jednostranih odluka banke, da su joj te odredbe i odluke bile nejasne, da ih smatra nepoštenim i protivnim prisilnom propisu, te stoga i ništetnim.

22. Također, iz činjenice da je tužiteljica već u tužbi postavila tužbene zahtjeve upravljene na isplatu iznosa koje je zbog promjene vrijednosti valute CHF te i zbog neosnovanog plaćanja troškova prijevremene otplate kredita, a razvidno je da tužiteljica smatra, a što je sud i utvrdio, da je zbog načina izmjena spornih ugovornih odredbi narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je rezultiralo plaćanjem tužiteljice tuženoj iznosa koje ne bi platila da nije došlo do izmjene početnih ugovornih odredbi, i neosnovanog ugovaranja dužnosti plaćanja troškova zbog prijevremene otplate kredita, odnosno do plaćanja znatno većeg iznosa.

23. Neosnovan je prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti ovog suda.

24. Naime, u ovom predmetu postupao jer Općinski sud u Rijeci, a ova Stalna služba je samo ustrojstvena jedinica tog općinskog suda osnovana izvan njegovog glavnog sjedišta, a radi veće dostupnosti pravosudnih usluga građanima.

25. Odredbom čl. 21. St. 1. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/21, 12/23, 122/23, 55/24, 136/24) propisuje da se poslovi osim u sjedištu suda obavljaju i u stalnim službama, predsjednik suda raspoređuje suce, službenike, namještenike u navedene ustrojstvene jedinice na način koji osigurava poduzimanje postupovnih radnji radi rješavanja predmeta iz nadležnosti suda koji se odnose na stalne službe.

26. Iz čl. 20. Ugovora o kreditu utvrđeno je da se za sve sporove iz tog ugovora smatra ugovorena nadležnost suda u Rijeci.

27. Stoga je razvidno da je i u ovom postupku sudio mjesno nadležni sud na čijem se području nalazi registrirano sjedište tužene u smislu odredbe čl. 48. st. 1. ZPP koji je jednak i sudu određenom ugovornom odredbom čl. 20. Ugovora u smislu čl. 70. ZPP, kao i nadležnost suda po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe u kojoj je ugovor sklopljen (čl. 59. ZPP).

28. Nije osnovan navod tužene da tužiteljica nema status potrošača.

29. Uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor o kreditu (list 6-11).

30. Iz čl. 2. Ugovora utvrđeno je da je tužena kao banka odobrila, a nesporno da je i isplatila tužiteljici kredit u iznosu od 134.000,00 CHF za kupnju nekretnine, a dijelom da je isplatila i dio kredita čija namjena nije određena ugovorom.

31. Niti iz jednog provedenog dokaza sud nije utvrdio da bi iznos kredita kojeg je tužiteljica primila od tužene bio korišten u svrhu obavljanja obrta ili trgovačkog društva tužiteljice, a niti u poslovne svrhe.

32. Sukladno paragrafu 23. Direktive 93/13, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim navedenom direktivom nastupa za potrebe izvan svog obrta, poduzeća i profesije.

33. Davatelj robe ili pružatelj usluga je svaka fizička ili pravna osoba koja djeluje u okviru svog obrta, poduzeća ili profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

34. I sukladno odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP, Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

35. Iz provedenih dokaza nije utvrđeno da bi tužiteljica koristeći kredit postupala u okviru i u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

36. Činjenica da je dio odobrenog kredita bio nenamjenski, ne dovodi u pitanje postojanja statusa tužiteljice kao potrošača, a obzirom da ne postoje dokazi da je i taj dio nenamjenskog kredita tužiteljica koristila u svrhu obavljanja trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

37. Mada tužena navodi da je sudu nepoznati iznos kredita plaćen od RA, potom od majke tužiteljice koja da je vlasnik nekog trgovačkog društva, iz provedenih dokaza nije utvrđeno da, sve da je tome i tako, uplata tog iznosa nije bila izvršena u ime tužiteljice.

38. Osim toga nema dokaza da su niti RA, za kojeg je tužiteljica navela da je njen bivši suprug, a niti majka ili njeno trgovačko društvo, uplate izvršili u korist njihova imena i po tom osnovu tražili povrat tih iznosa od tužene.

39. Neosnovan je i navod tužbe da tužiteljica nema pravni interes s osnova ništetnosti spornih ugovornih odredbi zahtijevati povrat više plaćenih iznosa i neosnovanog plaćenog iznosa troškova prijevremene otplate kredita.

40. Naime, cijeneći navode tužiteljice, cijeneći nalaz vještaka Darinke Cimera kojim je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica preplatila iznose kredita nastale uslijed promjene tečaja valute CHF, te platila i trošak prijevremene otplate kredita, te cijeneći činjenicu da isplatu tih iznosa tužiteljica zahtjeva temeljem ništetnih ugovornih odredbi, sud smatra da pravni interes tužiteljice čini upravo njen zahtjev da joj tužena vrati ono što je neosnovano stekla, a za koji iznos je tužiteljica oštećena.

41. Osnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice naveden u toč. I. izreke ove presude.

42. Naime, tužiteljica ima pravo utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi.

43. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu, nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te što ništetne ugovorne odredbe ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim uvjeta iz čl. 326. st.2. ZOO).

44. Člankom 327. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ) izričito je propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a čl. 328. ZOO je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

45. Slijedom navedenog, tužiteljici temeljem navedenih odredbi ZOO pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi navedenih u toč. I. izreke ove presude.

46. Mada je Zakonom o obveznim odnosima bilo kao dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu (čl. 24. i 22. ZOO), te i primijeniti čl. 1024. ZOO (naplata troškova prijevremenog zatvaranja kredita), navedene ugovorne odredbe nisu ništetne iz tih razloga nego iz drugih razloga koje će sud u daljem obrazloženju navesti.

47. Neosnovani su i navodi tužene da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenja iz odluka donesenih u postupcima pokrenutih povodom tužbi za kolektivu prava i interesa potrošača, kao što su i neosnovani navodi tužene da su d ne može u pojedinačnim postupcima primjenjivati i koristiti utvrđenja iz tih odluka.

48. Suprotno navodima tužene, odredbom čl. 502. c ZPP, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 2. istog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

49. Presudom Visokog trgovačkog suda Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je u toč. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu od toč. I. do toč. VII. izreke utvrđeno je da je, između ostalih i PBZ banka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese potrošača korisnika kredita na način da je s njima zaključivala ugovore o kreditima u kojima su korištene nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je time tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), pa su te odredbe ništetne.

50. Stavove naprijed navedenih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, potvrdio je i VSRH svojom odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

51. Iz navedenih odluka proizlazi utvrđenim da je tužena znala za rizik koji sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im zbog toga odredba kojom je glavnica vezana za CHF nije bila razumljiva, nije o tome obavijestila potrošače (u ovom slučaju tužiteljicu) na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje na temelju kojeg bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li ili ne prihvatiti rizik koji nosi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

52. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 13. srpnja 2006., pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalnopravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istog ugovora nepoštene obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi i ovom postupku, imaju primijeniti odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

53. Odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

54. Članak 82. st. 1. ZZP/03 propisivao je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

55. Člankom 81. st. 4. ZZP/03 bilo je propisano da je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, leži na trgovcu, u ovom slučaju tuženoj.

56. Osim što je sud uvidom u Ugovor o kreditu od 13. srpnja 2006. utvrdio da je isti ugovor tipski ugovor o kreditu, sa unaprijed formuliranim sadržajem od strane tužene, i iz iskaza tužiteljice (list 379-380) proizlazi da niti u banci, niti kod javnog bilježnika nije bila upozorena na nikakve rizike kredita, da joj je predmetni kredit od strane djelatnika banke prezentiran kao najsigurniji, da joj je rečeno da nema šanse da bi valuta varirala, da su je odvratili od sklapanja ugovora HRK rekavši da to nije povoljan kredit, da su joj rekli da rata kredita neće skakati, da je vjerovala djelatniku banke.

57. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice obzirom da istinitost njenog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima, a i opće je poznato da korisnici kredita u vrijeme kada je tužiteljica sklopila osnovni ugovor o kreditu, nisu mogli pregovarati s bankom o uvjetima kredita, posebno ne o visini kamatne stope, promjenama tečaja valute, visini anuiteta i sl.

58. Cijeneći sadržaj spornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na jednostranu izmjenu visine kamatne stope i tečaja valute CHF, sud cijeni da takve odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali da ne predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj bio lako razumljiv tužiteljici kao potrošaču u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03.

59. Obzirom na navedeno dopušteno je ocjenjivati da li su predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

60. Po mišljenju ovog suda, tužena, a na kojoj je, u smislu odredbe čl.81. st.4. ZZP/03 teret dokaza, nije to dokazala, niti je dokazala da se o spornim odredbama ugovora o kreditu među strankama pojedinačno pregovaralo.

61. Obzirom na sadržaj Ugovora o kreditu, a kada se isti cijeni u kontekstu s iskazom tužiteljice, sud utvrđuje da je među strankama zaključen tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem o kojem se među strankama nije pregovaralo, da tužiteljici nisu dani nikakovi razumljivi razlozi o tome po kojim kriterijima dolazi do promjene visine kamatne stope i valute, nisu bili precizirani nikakovi parametri o kojima ovisi izmjena visine kamate i tečaja valute.

62. Naime, da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile tužiteljici lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge i kriterije zbog kojih dolazi do promjene visine ugovorene kamatne stope i valute, a sve to na način da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija mogla u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje su mogle proizaći i jesu proizašle iz spornih odredbi ugovora.

63. Tužiteljica kao potrošač po mišljenju ovog suda, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije mogla procijeniti niti predvidjeti značenje ekonomskih posljedica koje su za nju proizašle prihvaćenjem spornih ugovornih odredbi, a od tužene nije na tužiteljici razumljiv način informirana o tome koliko bi visina kamate i tečaj valute, a posljedično tome i visina anuiteta kredita, mogli narasti.

64. Iz sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je isključivo tužena kao banka bila ovlaštena odlučivati o promjeni odredbi o ugovorenoj visini kamatne stope i tečaju valute, o visini anuiteta bez ikakovog davanja mogućnosti tužiteljici da o tim promjenama pregovara.

65. Iz navedenog, sud utvrđuje da je tuženoj kao jačoj ugovornoj strani u odnosu na tužiteljici, spornim ugovornim odredbama dana mogućnost da jednostrano određuje obvezu tužiteljice kao dužnika mijenjajući jednostrano visinu kamatne stope i tečaj valute, visinu anuiteta kredita, te da tužiteljica nije mogla predvidjeti niti utvrditi pravilnost izvršenih promjena visine kamatne stope, valute i anuiteta jer za to nije imala egzaktne kriterije.

66. Stoga su navedene odredbe ugovora o kreditu stvorile neravnotežu u odnosima između ugovornih strana, neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, a što je u smislu odredbe čl. 4. ZOO protivno načelu savjesnosti i poštenja.

67. Tim člankom propisano je da su sudionici u obveznopravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznopravnog odnosa.

68. Po mišljenju ovog suda, kao mjerilo ponašanja na strani tužiteljice kao potrošača treba uzeti u obzir ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tužene kao banke, treba uzeti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

69. Sud smatra da u slučaju sklapanja ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi oni mogli donositi razborite i informirane odluke, mogli procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi na njihove financijske obveze mogle imati određene ugovorne odredbe.

70. Kako je sud utvrdio da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom nije postupala na opisani način, to je utvrđeno da su sporne odredbe ugovora o kreditu, a kako je navedeno u toč. I. i III. izreke ove presude ništetne, te su u tom smislu usvojeni ti tužbeni zahtjevi tužiteljice.

71. Ništetnost takovih ugovornih odredbi utvrđena je i već naprijed navedenim odlukama donesenim u kolektivnim postupcima radi zaštite prva i interesa potrošača kao korisnika kredita (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presuda poslovni broj VSRH Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019.), a na utvrđenja iz navedenih presuda s pravom se poziva tužiteljica u ovom parničnom postupku.

72. Odredba čl. 502 c ZPP propisuju direktne učinke presuda iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, a i odredbe čl. 138 a ZZP/07 te čl. 118. ZZP/14, obvezuju ostale sudove na primjenu naprijed navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

73. Odredbom čl. 327. ZOO propisano je da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a sukladno sadržaju odredbe čl.328 ZPP pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

74. Osim što je sud naprijed obrazložio iz kojih razloga je utvrdio ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, o potrebi utvrđenja i dokazivanja ništetnosti tih odredbi zauzeo je stav i VSRH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., na način da je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a obzirom da postoji temeljem čl. 502 c ZPP i čl. 118. ZZP (Narodne novine broj 41/14 i 110/15), vezanost za postojanje povrede propisa prava zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene ništetnosti utvrđene u kolektivnom sporu.

75. Naime, ne može postojati utvrđena ništenost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se i radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

76. Po mišljenju ovog suda, tužena na kojoj je teret dokaza, u tom smislu nije dokazala postojanje takvih posebnih okolnosti.

77. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja tužiteljice istaknut od strane tužene.

78. Tužiteljica je tužbu u ovom postupku podnijela sudu 15. lipnja 2023.

79. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a kako je ništenost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

80. Obzirom da se u ovom slučaju radi o vraćanju stečenog bez osnove, a ne kako tvrdi tužena o zahtjevu za naknadu štete, primjenjuje se opći zastrani rok od 5 godina, a sukladno čl. 225. ZOO.

81. Prema naprijed navedenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

82. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

83. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. lipnja 2023 i da je podnesena u odnosu na preplatu izvršenu od strane tužiteljice s osnova promjene valute CHF, utvrđeno je da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

84. Nije u zastari niti zahtjev tužiteljice za isplatu troškova plaćenih s osnova prijevremene otplate kredita (tužbeni zahtjev iz toč. II. 2.).

85. Naime, mada ništetnost ugovorne odredbe iz toč. 8. Ugovora nije utvrđena u postupcima vođenim po tužbama radi zaštite kolektivnih interes i prava potrošača, sud smatra da je i ta odredba ugovora o kreditu ništetna, iz identičnih razloga zbog kojih su utvrđene ništetnim i odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, a obzirom da se ni o toj odredbi ugovora među strankama nije pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla utjecati na formuliranje te odredbe, utvrđivanje visine troškova prijevremene otplate kredita, odnosno ta obveza je tužiteljici nametnuta jednostranom odlukom banke – tužene, da nije niti razvidno što je u tim troškovima sadržano.

86. Stoga se u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice iz toč. II. 2. radi o ništetnosti utvrđenoj tek ovom odlukom ovog suda, te na temelju utvrđenja ništetnosti iz ove odluke, tužiteljici tek nakon pravomoćnog utvrđenja te ništetnosti teče zastarni rok od pet godina propisan Zakonom o obveznim odnosima kao rok u kojem se može tražiti povrat plaćenog bez osnove.

87. Stoga, ni tužbeni zahtjev tužiteljice navedenom u točki II. 2. nije u zastari.

88. Činjenica da je tužiteljica tužbene zahtjeve iz toč. I . II. izreke ove presude specificirala tek nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, ne znači da su ti njeni zahtjevi u zastari.

89. Ovo iz razloga jer tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenih zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbene zahtjeve koje je postavila do zaključenja prethodnog postupka, već iz opravdanih razloga, a nakon zaključenja prethodnog postupka i po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju, svoja novčana potraživanje je uskladila s utvrđenjima iz nalaza vještaka i time konačno postavila tužbene zahtjeve.

90. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 2. ožujka 2006. (list 476-478) specificirala tužbene zahtjeve navedene u toč. II. izreke ove presude na način kako je to i navedeno.

91. Postavljeni tužbeni zahtjevi tužiteljice u cijelosti su sukladni utvrđenjima iz provedenog vještačenja i nalaza vještaka Darinke Cimera (list 424-427).

92. Vještak Cimera je nalaz i mišljenje izradila sukladno zadaći koju joj je dao sud i na temelju dokumentacije priležeće spisu.

93. Vještak je na temelju priležeće dokumentacije utvrdila da je tužiteljica s osnova promjene tečaja valute CHF preplatila tuženoj iznos od 29.152,53 EUR, te da je tuženoj platila na ime troškova prijevremene otplate kredita iznos od 126,09 EUR, a koji iznos je tuženoj platila 25. rujna 2012. kada je kredit u cijelosti otplaćen.

94. Sud je u cijelosti cijenio nalaz vještaka Cimere točnim, stručnim i istinitim jer utvrđenjem vještaka iz nalaza i mišljenja nisu dovedena u pitanje prigovorima tužene, niti drugim dokazima.

95. Naime iz nalaza vještaka je razvidno da je svojim vještačenjem obuhvatila period od srpnja 2006. kada je sklopljen Ugovor o kreditu, do rujna 2012. kada je kredit zatvoren, da je pri izračunu koristila spisu priležeću dokumentaciju, te se vodila zadaćom danom joj od strane suda.

96. Vještak je na temelju podataka spisa izvršila izračun preplate tužiteljice s osnova tečajnih razlika, isto je prikazala u Tablici 2, u stupcu 3 Tablice prikazala je stvarno uplaćene iznose anuiteta u HRK po tekućem tečaju, u stupcu 4 istih iznosi su prikazani u CHF valuti, a u stupcu 5 prikazan početni tečaj kreditora na dan sklapanja ugovora o kreditu. Vještak je nadalje obrazložila metodologiju kojom je došla do izračuna iznosa preplaćenog od strane tužiteljice, navodeći u stupcu 10 samo pozitivnu razliku.

97. Izračun preplaćenih iznosa nastalih zbog tečajne razlike vještak je prikazala u Tablici 2 od kojih je stvarno uplaćenih anuiteta u valuti CHF po tekućem tečaju oduzela taj anuitet u CHF po početnom tečaju, te utvrdila da ta razlika iznosi 217.102,05 HRK, odnosno 28.814,39 EUR.

98. Dalje je navela, da kako su u tom iznosu sadržane i negativne razlike, odnosno anuiteti u kojima je početni tečaj bio viši od tekućeg tečaja po kojem se anuitet stvarno plaćao, vještak je eliminacijom negativnih iznosa iz stupca 9 Tablice 1 izračunala pozitivnu preplatu po kreditu s osnove promjene tečaja u iznosu od 29.152,53 EUR.

99. Cijeneći iznos od 950,00 HRK kojeg je tužiteljica neosnovano platila tuženoj na ime troškova prijevremene otplate kredita, te tečaj EUR od 7,5345 HRK, utvrđeno je da preplata tužiteljice po tom osnovu 126,09 EUR.

100. Mada je tužena prigovorila nalazu vještaka, te navela da je vještak nepravilno prilikom obračuna preplate s osnova CHF valute utvrđivala razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužiteljica platila po početnom tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora, takovi prigovori tužene nisu osnovani. Naime, vještak je u cijelosti postupila u skladu sa zadaćom danoj od strane suda.

101. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu visine kamatne stope, tečaja valute CHF utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 13. srpnja 2006. valjani, odnosno radi se o iznosima koji su tužiteljici bili poznati u trenutku sklapanja tog Ugovora o kreditu, a sve daljnje promjene su tužiteljici bile neodređene, nepredvidive i nepoznate, o njima se nije pregovaralo sa tužiteljicom, te su zbog tih razloga i utvrđene ništetnim.

102. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope, tečaj valute CHF utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 13. srpnja 2006. valjani. 103. Cijeneći utvrđenu ništatnost odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa tog kredita u kontekstu s odredbom čl. 1111. ZOO, tužena je dužna tužiteljici vratiti iznos kojeg je tužiteljica preplatila u odnosu na iznos kojeg je bila dužna platiti temeljem ugovornih odredbi koje su ovom presudom utvrđene ništetnima.

104. Kako je tužiteljica tužbene zahtjeve navedene u točkama II. toč. 1. i 2. izreke presude specificirala sukladno utvrđenjima vještaka, to je sud utvrdio osnovanim te tužbene zahtjeve tužiteljice i iste usvojio.

105. Po mišljenju ovog suda, a kako navodi i vještak Cimera usporedba kamatnih stopa iz različitih vrsta kredita nije relevantna za zadaću koju je vještak dobila i kojoj zadaći je u cijelosti udovoljila.

106. U podnesku kojim se vještak očitovala na prigovore tužene (list 451-452) vještak je razložila koju metodologiju je prilikom izračuna koristila i na koji način, a tuženica te njene navode i utvrđenja nije dovela u pitanje drugim dokazima.

107. Kako je vještak Cimera naprijed navedenim podneskom u cijelosti odgovorila na prigovore tužene, to je sud smatrao da njeno saslušanje nije bilo potrebno, tim prije što tužena nije navela na koje bi dodatne okolnosti bilo nužno saslušati vještaka.

108. Sud nije potraživanje tužiteljice umanjio za iznose koji su nastali u periodu kada je tečaj valute CHF bio niži od onog koji je ugovoren 2006. , iz razloga što tuženoj ne pripada pravo da od tužiteljice traži isplatu iznosa koje je tužiteljica platila po nižoj kamatnoj stopi i nižem anuitetu od početno ugovorenog.

109. Ovo iz razloga što ugovorne odredbe koje su ovom presudom utvrđene ništetnima, nisu utvrđene ništetnima zbog postupanja tužiteljice.

110. Kako je sud već naveo, sve odredbe ugovora o kreditu definirane su isključivo od strane tužene, te stoga tužiteljica ne može snositi posljedice ništetnih odredbi koje je na svoju štetu odredila isključivo tužena svojom voljom.

111. Osim toga, tužiteljica na ime smanjenja visine kamatne stope i tečaja valute CHF nije ništa stekla, obzirom da je stjecanje bilo jedino u korist tužene kao banke.

112. Tužiteljici, sukladno odredbi čl. 29. ZOO pripada i pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata tekućih od plaćanja svakog više plaćenog iznosa s osnova izmjene valute CHF, a kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom navedenim u toč. II. 1., primjenjujući podatke i utvrđenja iz nalaza vještaka Cimere.

113. Isto tako tužiteljici pripada i pravo tražiti naplatu zakonske zatezne kamate na dan kada je platila trošak prijevremene otplate kredita, odnosno kamate od 26. rujna 2012. do isplate.

114. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenje zahtjeva.

115. Cijeneći utvrđenu ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa kredita, u kontekstu s odredbom čl. 1111. ZOO, tužena je dužna tužiteljici vratiti iznos kojeg je tužiteljica preplatila u odnosu na iznos kojeg je bila dužna platiti temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, te platiti zatezne kamate od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa, jer je utvrđeno nepošteno postupanje tužene.

116. Tužena je izjavila prigovor radi prijeboja kojeg je specificirala nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na iznos od 338,14 EUR.

117. Tim prigovorom tužena je tražila da se sa potraživanjem tužitelja prebiju iznosi koji predstavljaju manje plaćene iznose kredita od strane tužiteljce u periodu od isplate kredita do otplate kredita, iz razloga što je tečaj bio manji od početno ugovorenog.

118. Po mišljenju ovog suda, tuženoj ne pripada pravo da od tužiteljice traži isplatu iznosa koje je tužiteljica platila po nižem tečaju od početno ugovorenog.

119. Ovo iz razloga što ugovorne odredbe koje su ovom presudom utvrđene ništetnima, nisu utvrđene ništetnima zbog postupanja tužiteljice.

120. Kako je već sud naveo, sve odredbe ugovora o kreditu definirane su isključivo od strane tužene, te stoga tužiteljica ne može snositi posljedice ništetnih odredbi koje je na svoju štetu odredila isključivo tužena svojom voljom.

121. Osim toga, tužiteljica na ime smanjenja visine tečaja valute CHF nije ništa stekla, obzirom da je stjecanje bilo jedino u korist tužene kao banke.

122. Stoga je sud odlučio kao u toč. IV. izreke ovog rješenja.

123. Odluku o naknadi troškova postupka sud je donio primjenom odredbe čl.154. st.1., čl.155. st.1., čl.155. st.3. ZPP. te čl.29. ZOO.

124. Naime, tužiteljica u postupku uspjela u cijelosti sa postavljenim tužbenim zahtjevima.

125. O visini troškova postupak odlučeno je sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (29.703,33 EUR), troškovniku tužiteljice, radnjama punomoćnika tužiteljice provedenim u postupku, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa, "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 107/15,126/22,138/23), odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18, 51/23), te Pravilnika o stalnim sudskim vještacima.

126. Sud je tužiteljici kao osnovan i potreban za vođenje postupka dosudio trošak pribave isprava od tuženice 19. veljače 2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36.3. Tarife), trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 7.1. Tarife), trošak sastava četiri obrazložena podneska u iznosima od po 500,00 EUR (Tbr 8.1. Tarife) (podnesci od 22. rujna 2025., 27. veljače 2026, 2. ožujka 2026. i podnesak od 20. ožujka 2023.), za zastupanje tužiteljice na ročištima 19. veljače 2025., 16. travnja 2025., 3. ožujka 2026. i 23. ožujka 2026. u iznosima od po 500,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), za trošak PDV-a po stopi od 25 % iznos od 1.150,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), za trošak vještačenja iznos od 700,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu 171,74 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 343,48 EUR.

127. Tužiteljici također, a sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP pripada pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene troškove tekućih od dana donošenja presude, a u visini određenoj odredbom čl. 29. ZOO.

Mali Lošinj, 7. svibnja 2026.

S u d a c

Gordana Holer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN:

1. Punomoćniku tužitelja – Branimir Brečević, odvjetnik

2. Punomoćniku tuženika – Iris Šanjug, odvjetnica