Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17, Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-568/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 18. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnicu Hanu Lukić Hob, odvj. u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 7.svibnja 2026. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 7.svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 10.2. Ugovora o kreditu br. 9010899186 od 14.12.2005. god. zaključenog između tužiteljice i tuženika pod nazivom „ Prijevremena otplata kredita“ i koja glasi: „ U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, da tužiteljici NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 395,94 € (slovima: tristodevedesetpet eura i devedesetčetiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23.08.2007. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., zatim od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.079,64 eura (slovima: tisućusedamdestidevet eura i šezdesetičetiri centa) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7.svibnja 2026. godine do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora u ovom postupku 1.395,94 eura.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 28.10.2025. godine. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14.12.2005. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 9010899186 na iznos od 46.500,00 CHF s rokom otplate na 240 mjeseci (dalje: Ugovor). Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.1. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 14.12.2005. ugradio odredbu (točka 10.) kojom je određena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita, u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu ( postotku od iznosa kredita). Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ( t. 10.2.) o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je prilikom prijevremene otplate kredita 27.kolovoza 2007.godine naplatio od tužiteljice naknadu od 2.983,24 HRK, što je kunska protuvrijednost 661,61 CHF.

1.3. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužiteljica temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužiteljice na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate., tj. od 27.08.2007.g.do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od 2.983,24 HRK, odnosno 395,94 €. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH br. Rev - 673/2023. od 13.veljače 2024.g. S obzirom na navedeno tužiteljica predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbu iz točke 10.2. Ugovora o kreditu br. 9010899186 od 14.12.2005. god. zaključenog između tužiteljice i tuženika, te naložiti tuženiku da tužitelju s osnova ništetne odredbe isplati iznos od 395,94 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23.08.2007. do isplate, kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovanost potraživanja te prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 395,94 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1.395,94 Eura. Ističe i prigovor zastare, te prigovara statusu potrošača tužiteljice.

2.1. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9010899186 povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora. Tuženi ističe da se u spornom ugovoru ne radi o odredbi/odredbama o kojoj nije pojedinačno pregovarano, a čak i da da nije da bi se radilo o odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja i da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita – navodnog potrošača. Kako se ne radi o značajnoj neravnoteži koju bi ova naknada/naknade uzrokovala, ne može se utvrđivati ništetnost ove/ovih ovdje spornih ugovorne/ugovornih odredbe/odredbi.

2.2. Tuženik nadalje ističe da odredbe o naknadi iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Ugovorne odredbe o naknadama su razumljive i jasne, pa ih je tužitelj mogao uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim vlastoručnim potpisom ugovora o kreditu.

2.3. Tuženik ističe da je tužitelj bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao predvidjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga za zaključiti je kako tužitelj nije bio u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz razloga što je sklapanje ugovora o kreditu predmetom tuženikova poslovanja. Samo zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovarala ne može se smatrati da bi iste bile ništetne. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

2.4. U vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih primjenjivih propisa. Članom 2. st.1 t.7 zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

2.5. Budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, sud je raspravnim rješenjem od 18.ožujka 2026 .g. kao vrijednost predmeta spora utvrdio iznos od 1.395,94 eura. Naime, predmet spora u postupku je bio nenovčani zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništavosti ugovora o kreditu i novčani zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 395,94 eura kao posljedice te djelomične ništavosti. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.395,94 eura, kojoj vrijednosti predmeta spora je prigovorio tuženik smatrajući da je vrijednost predmeta previsoko naznačena. Odredbom čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da, ako tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U ovom predmetu, i prvi i drugi postavljeni tužbeni zahtjev temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se vrijednost predmeta spora utvrđuje zbrajanjem svakog pojedinog iznosa. Odredbom čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, propisano je da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Kako se radi o dva postavljena tužbena zahtjeva, a osnovanost oba postavljena tužbena zahtjeva je u ovom postupku bila sporna, pa se o njima trebalo raspravljati tijekom postupka, sud smatra da je vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.395,94 eura koju je tužitelj postavio u tužbi, u potpunosti primjerena, te da se u ovom slučaju ne radi niti o "očito suviše visoko niti suviše nisko" naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, ako bi vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva, bila 1.327,23 eura i kada se to zbroji sa vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, u iznosu od 395,94 eura dolazi se do iznosa od 1.723,17 eura, znači veći iznos od onog koji je tužitelj naznačio za vrijednosti predmeta spora u ovom postupku. Stoga je sud tako naznačenu vrijednost predmeta spora prihvatio u potpunosti, smatrajući ju primjerenom za ovaj postupak.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u dopis (list 6-7 spisa), knjigovodstvenu karticu ( list 8-11 spisa), ugovor o kreditu (list 12-17 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta održanog kod ovog suda dana 18.ožujka 2026.g. (list 92-94 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 9010899186 od 14 12.2005.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 46.500,00 CHF s rokom otplate na 240 mjeseci. Nesporno je da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta. Nesporno je da je točkom 10. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita, u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te da je ista naplaćena u iznosu od 2.983,24 kuna, što odgovara iznosu od 395,94 eura, a kako to proizlazi iz sadržaja potvrde tuženika od 04.09.2025.g.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, status potrošača tužiteljice, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. izlaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.1. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila 2005. godine, kredit je bio stambeni za adaptaciju kuće, nekretnina nije bila predmet najma/zakupa. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom ni je pregovarala o pojedinim odredbama ugovora, niti je imala takvu mogućnost. Nitko joj nije objasnio da će morati platiti izlaznu naknadu, niti je imala mogućnost pregovaranja vezano za ovu naknadu, ova naknada nije obrazložena niti u ugovoru o kreditu, za nju nije niti znala. Izlazna naknada naplaćena joj je 2007. godine u iznosu od oko 2.930,00 kuna, a za ovo je saznala tek u trenutku kada je išla zatvoriti kredit. Kredit je zatvorila pomoću kredita iz druge banke. Naime kada je išla zatvoriti kredit od tužene banke dobila je iznos koji mora platiti u cjelini, nije bila posebno naznačena naknada za prijevremenu otplatu. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Vaba banci kao blagajnik, po je zvanju administrativni tajnik a sada radi kao osobni bankar. Tužiteljica ističe da je od sklapanja ugovora o kreditu do otplate radila kao blagajnik, te je redovno, osobno otplaćivala kredit. Nije radila u to doba na kreditima. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ističe da joj javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužitelj icom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz točke 10. Ugovora, a iz odgovora na tužbu tuženika i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica obaviještena na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski kredit. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelj ici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njeno svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 96/03), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.1. Iz iskaza tužiteljice i provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom prednika tuženika. Sporna ugovorna odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je stoga ova odredba ništavna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope kako to navodi u odgovoru na tužbu te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio.

8.2. Člankom 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju , propuštanju ili trpljenju , činidba mora biti moguća, dopuštena i određena , odnosno odrediva. Člankom 270. st. 1. ZOO -a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Člankom 322. spomenutog zakona propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. st. 1. istog zakona propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

8.3. Utvrđujući nepoštenost gore navedene odredbe sud je imao u vidu i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U -III- 2521/15 od 13. prosinca 2016. (N. N. br. 123/16) i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine u dijelu kojim su odbijene revizije odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, kako to tvrdi tužitelj, je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ista odredba ugovora bila bi ništetna i u skladu s čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 41/14 i 110/15). U vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.4. Stoga je sud temeljem citiranih zakonskih propisa utvrdio ništetnom ugovornu odredbu čl. 10. Ugovora u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 323. ZOO i to s kamatom od dana kada je tuženik primio iznos naknade.

9. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je s obzirom na navedeno očito kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

10. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

11. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.079,64 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zahtjev za dostavu dokumentacije od 04.08.2025.g. po 50 bodova (Tbr. 32 toč. 1 OT) sastav obrazloženog podneska od 08.01.2026. godine = 100 bodova, zastupanje na dva ročišta = 100 bodova svako (Tbr. 9. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 .t.3), koje radnje ukupno nose 500 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 1.000,00 eura što uz odobren trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eura.

11.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude

U Vinkovcima, 7.svibnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovca

2. tuženik po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba