REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Posl. br. Pn-28/2026-28

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika TEHNOMONT BRODOGRADILIŠTE PULA, brodogradnja, d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291, zastupanog po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat odvjetnici iz Pule, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 06. svibnja 2026. održane u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 07. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku pa se nalaže tuženiku TEHNOMONT – BRODOGRADILIŠTU PULA d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291 da tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati iznos od 16.831,03 eura (slovima: šesnaest tisuća osamsto trideset jedan euro i tri centa) zajedno sa pripadajućom propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznose teče počev od 23. 11.2021. godina pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj prema tuženiku u preostalom dijelu zahtjeva glede ispate iznosa glavnice od 7.372,38 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom od da 23.11.2021. pa do isplate kao neosnovan.

III Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika glede stvarne nenadležnosti ovoga suda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je osiguranik tužitelja, a zaposlenik tuženika BD dana 28. veljače 2007. godine na gradilištu u Kielu (Njemačka) doživio ozljedu na radu uslijed koje je zadobio teške tjelesne ozljede, a kako to proizlazi iz Prijave o ozljedi na radu od 1. ožujka 2007. godine, na način da mu je u vrijeme dok se pripremao za početak rada na desnu nogu s leđa pao nosač cjevovoda, što je posljedica nepoštivanja i propusta u primjeni mjera zaštite na radu, a za što odgovara tuženik kao poslodavac temeljem odredbi čl. 162.st.3. Zakona o mirovinskom osiguranju. Nadalje navodi da je između osiguranika tužitelja i tuženika kod Općinskog suda u Sisku vođen parnični postupak posl.br. P-1140/2011 radi naknade štete zbog predmetne ozljede na radu, koji postupak je okončan sudskom nagodbom kojom se tuženik obvezao svom radniku, ovdje osiguraniku tužitelja BD na ime naknade neimovinske štete zbog ozljede na radu koju je ovdje osiguranik tužitelja doživio dana 28. veljače 2007. na radilištu tuženika u SR Njemačkoj isplatiti iznos od 210.000,00 kn. Dakle, navedenom sudskom nagodbom obvezan je ovdje tuženik svom radniku BD naknaditi štetu zbog ozljede na radu čime je utvrđena odgovornost tuženika za nastalu štetu. Tužitelj je nadalje naveo da je rješenjem tužitelja br. 124953 od 19.04.2010. osiguraniku tužitelja BD kod kojeg zbog predmetne ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato je, počevši od 04.11.2009. pravo na invalidsku mirovinu, a rješenjem br. 124953 od 16.02.2011. imenovanom osiguraniku navedena invalidska mirovina uspostavljena je počevši od 25.01.2011., te rješenjem br. 124953 od 17.02.2011. određena nova svota mirovine. Kako daljnjom isplatom invalidske mirovine tužitelj trpi štetu sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, a vezano uz odredbu čl. 162. navedenog zakona, to tužitelj ima pravo na nastavnu štetu u vidu isplaćene invalidske mirovine osiguraniku BD, koju ovime potražuje za razdoblja isplate od 01.05.2012. do 31.12.2013. u razmjernom iznosu od 12.741,84 kn i za razdoblje isplate od 01.01.2014. do 31.10.2021. u stvarnom iznosu od 169.618,78 kn, sve sukladno priloženim izračunima od 02.11.2021. godine. Dakle, naknada štete za razdoblje do 31. prosinca 2013. godine obračunava se u razmjernom iznosu, sukladno odredbi čl. 160. i 161. Zakona o mirovinskom osiguranju. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tubu i tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti naslovnog suda navodeći da je odredbom čl. 34. b toč. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnih osoba i obrtnika, u sporovima između obrtnika uključujući i sporove između trgovaca pojedinaca, ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, osim ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sude općinski sudovi (čl. 34. st. 1.), odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekog drugog suda. S obzirom da su parnične stranke pravne osobe, nema spora da je u ovom postupku nadležan trgovački sud, posebno kad se uzme u obzir činjenica da je između stranaka, u odnosu na istu činjeničnu i pravnu osnovu, već vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Pazinu, posl. br. P-211/209 (ranije: P-184/15). Tuženik smatra tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim iz razloga jer je riječ o presuđenoj stvari zbog čega je tužbu na temelju odredbe čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku, potrebno odbaciti. Također navodi da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Tuženik je naveo da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-2528/2020-3 od 20. listopada 2021. godine, odbijena kao neosnovana tužiteljeva žalba te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Pazinu, posl. br. P -211/2019-20 od 28. siječnja 2020. godine. Nadalje navodi da je prvostupanjskom presudom odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti, pa tako i u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu koja je tužitelju nasta la zbog povrede na radu osiguranika ZD u štetnom događaju od 28. veljače 2007. godine, radi koje je rješenjem tužitelja, broj: 124953 od 19. travnja 2010. godine navedenom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu. Slijedom navedenog, tužitelj ne može podnositi novu tužbu za naredno razdoblje te u novom postupku predlagati dokaze na okolnost postojanja tuženikove obveze na isplatu, upravo zbog toga što je o nepostojanju njegove odgovornosti, odnosno o osnovi njegovog tužbenog zahtjeva, već odlučeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu te je riječ o presuđenoj stvari. Pritom je nebitno što se postupak pred Trgovačkim sudom u Pazinu, posl. br. P - 211/209 (ranije: P-184/15), vodio radi isplate štete navodno nastale u razdoblju od 25. siječnja 2011. godine do 30. travnja 2012. godine. Naime, u tom su se postupku provodili dokazi na okolnosti utvrđenja osnove i visine tužiteljeve tražbine, nadležni je sud odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva te je isti odbio u cijelosti, uključujući deklaratorni dio, odbio u cijelosti. Tužitelj ne može u ponovnom postupku pokušati sanirati svoj propust i zanemariti postojanje pravomoćne sudske odluke kojom je njegov tužbeni zahtjev temeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u cijelosti odbijen, te u novom postupku ponovno predlagati dokaze i raspravljati o postojanju tuženikove odgovornosti koja proizlazi iz istog štetnog događaja. Naime, pod pretpostavkom da je tužitelj u ranijem postupku uspio sa tužbenim zahtjevom, u ovom bi se postupku provodili dokazi samo na okolnost visine istog. Argumentum a contrario, pravomoćna odluka suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, kako po osnovi, tako i po visini, u prethodnom postupku posl. br. P-211/209 (ranije: P-184/15) u odnosu na ovaj postupak predstavlja presuđenu stvar. Stoga tuženik predlaže da naslovni sud odbaci tužiteljevu tužbu.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 5-67 spisa, 71-143 spisa, 148-150 spisa, 160-161 spisa te 165-745 spisa , kao i drugostupanjske odluke na listovima 773-776 spisa Gž-735/2024-3 od 04.03.2026. godine.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj, što je bitno naglasiti temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda Pn- 145/2022 od 9.3.2023. godine koja je ukinuta odlukom višeg suda Gž-735/2024 od 4.3.2026. godine. Iz ukidbene odluke proizlazi u bitnom citira se: "

"3. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

− da je osiguranik tužitelja BD **.**.2007. na gradilištu u Kievu, Njemačka doživio ozljedu na radu,

− da je između BD i njegovog poslodavca ovdje tuženika zaključena sudska nagodba u predmetu Općinskog suda u Sisku poslovni broj P - 1140/2011 od 4. listopada 2013. po kojoj se tuženik obvezao isplatiti svom radniku na ime naknade neimovinske štete zbog ozljede na radu iznos od 210.000,00 kuna a sve na način kako je to specificirano u točkama 1. -8. te nagodbe,

− da je tužitelj kao osiguravatelj rješenjem od 19. travnja 2010. priznao BD zbog ozljede na radu i nastale profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 4. studenog 2009. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 1.223,19 kuna mjesečno, a koje rješenje je postalo pravomoćno 24. siječnja 2011.,

− da je BD rješenjem HZMO od 16. veljače 2011. uspostavljena isplata invalidske mirovine počev od 25. siječnja 2011.,

− da je izračun razmjernog iznosa mirovine iznos od 17.741,84 kuna te da prema isplatnim listama plaćene invalidske mirovine proizlazi iznos od 169.618,78 kuna, sve za utuženo razdoblje,

− da je u tijeku postupak pred Trgovačkim sudom u Pazinu pod ranijim poslovnim brojem P-184/15 tužitelj protiv tuženika radi isplate s naslova isplaćene invalidske mirovine BD od 25. siječnja 2011. do 30. travnja 2011.

4. Na temelju tako provedenoga dokaznog postupka prvostupanjski je sud smatrao da je osnovan prigovor tuženika vezano za zastaru potraživanja za koja je protekao petogodišnji rok od isplate do podnošenja tužbe, ali je smatrao da iz priloženih isplatnih lista nije moguće utvrditi visinu tražbine koja je zastarjela jer nije proveden dokaz financijskim vještačenjem, pa je primjenom pravila o teretu dokaza i pozivom na članak 221.a ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Navedena činjenična utvrđenja, kao i pravne zaključke prvostupanjskog suda, za sada nije moguće prihvatiti iz razloga što su žalbenim razlozima dovedeni u sumnju.

6. Tužitelj u svojoj žalbi u bitnome ističe da je dostavljenim obračunima o isplaćenim mjesečnim iznosima isplaćene mirovine dokazao visinu tužbenog zahtjeva, a da su prigovori tuženika kojima osporava visinu potraživanja paušalni jer na tu okolnost nije priložen niti jedna dokaz.

7. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj uz podnesak od 7. ožujka 2022. dostavio podatke o doznačenim mirovinskim primanjima iz kojih bi bio razvidan isplaćeni iznos mirovine, kao i dospijeće. Stoga, ostaje nejasno zašto je prvostupanjski sud smatrao da nije mogao utvrditi visinu potraživanja radi ocjene istaknutog prigovora zastare, što osnovano tužitelj u žalbi ističe.

8. Odredbom članka 161. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, je propisano da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, člankom 161. stavkom 2. točke 1. tog Zakona o mirovinskom osiguranju je propisano da naknada stvarne štete, koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

8.1. Prema tome, tužitelj sukladno odredbama članka 161. stavaka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ima pravo potraživati od tuženika naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i to u svoti novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu.

9. Naknada štete koju tužitelj potražuje zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO). To iz razloga jer je tužiteljevo potraživanje iz ovog spora po svojoj pravnoj prirodi, neovisno o terminologiji koju koristi zakon, regresno potraživanje, a ne potraživanje s osnove naknade štete. Dakle, tužitelj po samom zakonu isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku te na temelju prednje citiranih zakonskih odredbi ima pravo na povrat isplaćenog (regres) od štetnika, odnosno u konkretnim slučaju od tuženika ukoliko bi tuženik bio odgovoran za štetu. Stoga, potraživanje tužitelja bi zastarijevalo u petogodišnjem (općem) zastarnom roku, kako je to pravilno smatrao i prvostupanjski sud.

10. Kako je prvostupanjski sud propustio na temelju izvedenih dokaza cijeniti odlučne okolnosti to činjenično stanje odlučno za rješenje ovoga spora i nadalje nije potpuno niti pravilno utvrđeno.

11. Zbog toga na temelju odredbe članka 370. ZPP -a, trebalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.", završen citat.

6. Vezano za iznesena pravna stajališta ovaj sud prihvaća izražena pravna stajališta višeg suda. Međutim, ostaje enigma cijeneći da je sam viši sud izrazio ispravno pravno stajalište (kao i ovaj niži sud) da potraživanja tužitelja zastarijevaju u općem petogodišnjem zastarnom roku, kod toga ostaje nejasno zašto viši sud izlažući stranke nepotrebnom trošku ukida cjelokupnu odluku nižeg suda iako je primjerice prema tako izraženom pravnom stajalištu bilo razvidno da bi tražbina tužitelja primjerice i ona za razdoblje od 1.5.2012. do 31.12.2013. u visini od tadašnjih 38.225,52 kune list 3 spisa, kraj činjenice da je tužba zaprimljena 23.11.2021. , već bila zastarjela kao i dio tražbine iz isprave tužitelja na listu 30 spisa. Naime o tome viši sud ne daje nikakve obrazložene navode pa je u tom dijelu odluka višeg suda nejasna i nakon višekratnog iščitavanja i ne sadržava razloge. Isto tako viši sud nije dao razloge cijeneći točku 7. njegovog obrazloženja u kojem se navodi da je tužitelj dostavio podatke o doznačenim mirovinskim primanjima iz kojih bi bili razvidan " isplaćeni iznos mirovine" pa ostaje neobrazloženo zašto viši sud nije uzimajući u obzir te financijske podatke kojima viši sud (ispravno op, a. kao i ovaj sud) pridaje značaj javne isprave zašto onda temeljem tih dovoljnih podataka nije preinačio odluku ovog nižeg suda već se ista nepotrebno ukida u cijelosti čime stranke bivaju izložene daljnjim nepotrebnim troškovima.

7. No neovisno o navedenom sud će uzimajući u obzir i izraženo pravno stajalište višeg suda ponoviti svoje izraženo stajalište te će cijeneći naputak višeg suda tj. unatoč činjenici što ovaj niži sud nema znanja vještaka financijske struke na temelju onih dokaza koje je dostavio tužitelj na listovima 29 i 30 spisa "mijenjati vještaka financijske struke" i izvršiti sukladno svom znanju obračun cijeneći istaknuti prigovor zastare. Ukazuje se višem sudu na odredbu čl. 366a st. 1 ZPP-a sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5.11.2020. Su IV-308/20 na zabranu dvostrukog ukidanja s obzirom da u praksi postoje čak i takve odluke ukidbene koje nisu podložne ničijoj kontroli.

8. Stoga će sud ponoviti svoja izražena pravna stajališta uzimajući u obzir sukladno točki 12. obrazloženja ukidbene odluke i pravna shvaćanja višeg suda koja prihvaća.

9. Temeljem postojećih pisanih dokaza u spisu nije sporna činjenica da je osiguranik tuženika BD dana 28.02.2007. na gradilištu u Kievu, Njemačka doživio ozljedu na radu što dokazuje i prijava ozljede na radu list 5 spisa.

10. Nije sporna činjenica da je između BD i njegovog poslodavca ovdje tuženika zaključena sudska nagodba u predmetu P-1140/2011 koja prileži na listu 9-10 ovog spisa u kojoj nagodbi se ovdje tuženik obvezuje isplatiti svom radniku na ime naknade neimovinske štete zbog ozljede na radu kojeg je tužitelj doživio dana 28.02.2007. na radilištu u Njemačku iznos od 210.000,00 kuna a sve na način kako je to specificirano u točkama 1-8 iste nagodbe.

11. Nesporna je činjenica da je ovdje tužitelj kao osiguravatelj BD imenovanom rješenjem od 19.04.2010. priznao BD zbog ozljede na radu i nastale profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 04.11.2009. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 1.223,19 kuna mjesečno, list 11 do 14 spisa, te da je isto postalo pravomoćno dana 24.1.2011.godine list 15 spisa. Nesporna je i činjenica da je BD prema rješenju na str. 17 spisa uspostavljena isplata invalidske mirovine počev od 25.1. 2011.godine,list 17 spisa. Nesporna je i činjenica da na listu 29 spisa prileži izačun razmjernog iznosa mirovine u iznosu od 17.741,84 kn , da na listu 29 spisa prileži za razdoblje od 1.5.2012. do 31.12.2013. godine isplaćene mirovine u iznosu od 38.225,52 kn, a da na listu 30 spisa prileži dokaz o isplaćenim invalidskim mirovinama u ukupnom iznosu od 169.618,78 kn odnosno zbrojeno 182.360,62 kn za navedena razdoblja.

12. Nije sporna činjenica da u spisu prileži obimna dokumentacija na listovima 15-30 spisa a vezano za priznata prava BD s osnova invalidske mirovine.

13. Nesporna je nadalje činjenica da na listu 49-55 spisa prileži presuda P- 184/15 od 18.06.2015. godine koja je donesena od strane Trgovačkog u Pazinu u postupku koji je vođen između istih parničnih stranaka po istoj činjeničnoj osnovi kao i u ovom predmetu, ali za drugo vremensko razdoblje u kojim je ovdje tužitelj protiv ovdje tuženika regresno potraživao isplatu isplaćene invalidske mirovine BD za ranije razdoblje od 25.01.2011. do 30.04.2011. godine dakle za razdoblje prije razdoblja koje potražuje u ovoj tužbi list 3 spisa i u kojem predmetu su provedeni brojni dokazi uključujući i one koji se tiču odgovornosti poslodavca list 51-53 spisa kao i vještačenje po vještaku strojarske struke. Nije sporna činjenica da je ta prvostupanjske odluka ukinuta rješenjem VTSRH Pž-7624/15 koja prileži na listovima 56-60 spisa te predmet vraćen na ponovni postupak.

14. Nije sporna činjenica da je između istih parničnih stranaka vođen i parnični postupak u P-211/19 (list 44 spisa) također pred Trgovačkim sudom u Pazinu po činjeničnom osnovu regresnog zahtjeva tužitelja prema tuženiku i to vezano za isplaćene iznose invalidske mirovine BD za razdoblje od 25.01.2011. do 30.04.2011. godine, te da je ta odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev istog tužitelja prema istom tuženiku list 44 spisa postala pravomoćna budući je ista povodom žalbe koja je odbijena potvrđena presudom VTSRH Pž-2528/20 od 20.10.2021.godine, list 39 spisa. Iz obrazloženja odluke VTSRH na listovima 39-42 spisa proizlazi da ovdje tužitelj nije postupio po pozivu prvostupanjskog suda vezano za dostavu dokumentacije prevedene sa njemačkog na hrvatski jezik (vezano za mjerodavno pravo) jer nije uplatio troškove prijevoda iz kojeg razloga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan budući tužitelj nije uspio dokazati da mu pripada naknada štete.

15. Sve navedene okolnosti proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

16. Ono što je sporno jest osnovanost osnove i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je i pitanje stvarne nenadležnosti ovoga suda. Sporan je i istaknuti prigovor presuđene stvari. Sporan je i istaknuti prigovor zastare odnosno zastare samog prava list 36 spisa. Sporna je i primjena prava tj. da li se primjenjuje pravo RH ili njemačko pravo. Sporan je istaknuti prigovor da li je do štetnog događaja došlo zbog nepoštivanja propisa u primjeni mjere zaštite na radu te da li time postoji odgovornost poslodavca ili odgovornost ili suodgovornost i samog osiguranika tužitelja. Tuženik je u bitnom osporio sve što se osporiti moglo.

17. Vezano za istaknuti prigovor tuženika glede stvarne nenadležnosti ovog suda isti je valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, odredbom čl. 34 b st. 1. točka 1 Zakona o parničnom postupku propisano je doista da Trgovački sudovi sude u sporovima između pravnih osoba a tužitelj i tužena jesu pravne osobe. Međutim, tužitelj opravdano ukazuje u podnesku od 18.02.2022. list 61 spisa da je zakonodavac predvidio izuzetak tj. ako nije riječ sporovima u kojim prema ZPP-u uvijek sude Općinski sudovi a u te sporove spadaju i sporovi iz čl. 34. st. 1. točka 9 alineja 7 koja ZPP-a koja propisuje da općinski sudovi uvijek sude u sporovima iz regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja. Stoga je u konkretnom slučaju riječ upravo o sporu radi regresnog zahtjeva u kojem tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete-regres s osnova isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku BD pa je taj prigovor tuženika valjalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u izreci rješenja. Nadalje vezano za primjenu stranog prava na koje se poziva tuženik list 36 spisa tj. prava SR Njemačke po ocjeni ovog suda i neovisno o stajalištu VTSRH iz rješenja Pž-7624/15 list 59 spisa, ovaj sud ne dijeli takvo stajalište izraženo u toj odluci list 59 spisa to tim više što je njemačko pravo čak i povoljnije za radnika od domaćeg prava pa je uopće upitan pravni interes glede isticanja ovakvog prigovora od strane tuženika. No neovisno o navedenom ocjena je ovog suda da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 28. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima NN 81/01 kojim je propisano da za izvanugovornu odgovornost za štetu ako za pojedine slučajeve nije drugačije određeno mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila ovisno o tome koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenika. Tužitelj s pravom ukazuje i u podnesku od 16.9.2022.godine da njemu šteta nastaje sukcesivno i to upravo u Republici Hrvatskoj i to konkretno svako mjesečnom isplatom mirovine sukladno čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju svom osiguraniku i ta šteta sukladno priležećim dokazima u spisu na listovima 11-30 spisa ne nastaje u Njemačkoj jer tužitelj nema veze s Njemačkom već nastaje u Republici Hrvatskoj isplatom svako mjesečnih mirovinskih iznosa što u tom dijelu tuženik i ne spori. Stoga je za ovu parnicu ipak mjerodavno domaće pravo i to odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju te odredbe Zakona o obveznim odnosima pa je i taj prigovor tužene valjalo odbiti kao neosnovan. Isto tako valjalo je odbiti prigovor tužene o presuđenoj stvari a vezano za navode u odnosu na presudu P-211/19 listovi 44-48 spisa koje je potvrđena zbog postupovnog propusta ovdje tužitelja presudom VTSRH na listovima 39-43 spisa samo zbog neplaćanja predujma vezano za prevođenje propisa o zaštiti na radu sa njemačkog na hrvatski jezik zbog čega je zaključeno da tužitelj nije uspio dokazati svoju tražbinu. Naime, identitet spora određuju tri elementa: identitet subjekata, identitet tužbenog petita i identitet činjenične osnove. U spisu P -211/19 koji je vođen između istih parničnih straka postojao je samo subjektivni identitet u odnosu na ovu parnicu ali nema činjeničnog identiteta jer se u tom predmetu činjenično potraživalo vezano za isplatu invalidske mirovine za potpuno drugo vremensko razdoblje od 25.01.2011. do 30.04.2011. godine, a ovdje se potražuje za kasnije razdoblje list 3 spisa. Isto tako nema objektivnog identiteta tužbenog zahtjeva jer je tužbeni zahtjev u P-211/19 list 44 spisa bio usmjeren sukladno drugoj činjeničnoj osnovi na isplatu novčanog iznosa za drugo razdoblje. Isto tako potpuno su pogrešni navodi tuženika iz odgovora na tužbu da sama činjenica što je u predmetu P-211/19 odbijen tužbeni zahtjev da je ovdje tuženik odgovoran ovdje tužitelju za štetu te da je uslijed pravomoćnosti te odluke došlo do nemogućnosti saniranja takvog propusta kako se to navodi u odgovoru na tužbu na listu 35 spisa. Upravo suprotno činjenica da je u predmetu P-211/19 odbijen zbog postupovnog propusta tužbeni zahtjev da je isti tuženik odgovoran istom tužitelju za štetu ne znači da je time utvrđeno da ovdje isti tuženik nije odgovoran za tu štetu tužitelju jer tako nešto nije utvrđeno deklaracijom. Osim toga već i jednostavnim uvidom u prvostupanjsku presudu P-184/15 koja prileži na listovima 49 do 53 spisa odnosno 438-444 spisa a koja je ukinuta isključivo s obrazloženjem da je sud bio dužan utvrditi sadržaj stranog mjerodavnog prava proizlazi iz provedenog postupka P-184/15 da osiguranik tužitelja BD Relić nije doprinjeo nastanku štetnog događaja što su životno i objektivno iskazivali svjedoci listovi 51-52 spisa već da se radi o slučaju za kojeg poslodavac odgovara po principu objektivne odgovornosti neovisno o krivnji. Štoviše u tom predmetu list 52 spisa provedeno je vještvo po vještaku strojarske struke Mauru Ukušiću koji je jasno ukazao da je radnik bio opremljen svim zaštitnim sredstvima (dakle nema nikakvog doprinosa osiguranika tužitelja BD) te da je upravo poslodavac ovdje tuženik bio dužan razraditi tehnološke elemente rada na siguran način zbog čega je nedvojben doprinos nastanku štetnog događaja samog poslodavaca list 4 predmetne odluke. U ukidbenoj odluci Pž-7624/2015 kojom je ukinuta presuda P-184/15 u obrazloženju nije spomenuto ništa od navedenog osim da je sud bio dužan utvrditi sadržaj stranog prava. Stoga se tuženik ne može pozivati na nepoštivanje propisanih mjera zaštite na radu niti se može pozivati na strano pravo koje je za radnika povoljnije nego hrvatsko pravo da bi u ovoj regresnoj parnici dolazi do pravno povoljnijeg položaja u kontekstu vrlo jasno provedenih dokaza u spisu P-184/2015 jer se radi o slučaju koji ne eskulpira poslodavca ovdje tuženika. Osim toga ako se opisano i ne bi prihvatilo, tuženik je imao mogućnosti u ovoj parnici predložiti adekvatne dokaze primjerice i na okolnost da li je proveo sve mjere zaštite na radu (list 58 spisa), što nije predložio budući se na ročištu od 6.5.2026. izričito suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu , a teret tog dokaza prebačen je na tuženika. Naime prema prema hrvatskom pravu i Zakonu zaštiti na radu odgovornost poslodavca za štete koje radniku nastanu na radu jest objektivna dakle poslodavac odgovora po principu uzročnosti culpe i neovisno o krivnji. Da li je eventualno Njemačko pravo povoljnije za tuženika tuženik o tome ne dostavlja niti predlaže nikakve dokaze. Točno je da da je stavkom 3 propisano da za štetu iz članka sada 157 (a ranije 160 ) ZOMO odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu odnosno mjere za zaštitu građana. Međutim po ocjeni ovog suda tužitelj nije bio dužan dokazivati negativnu činjenicu "negativa non probantur" već je na tuženika prebačen teret dokaza pozitivne tvrdnje, ako se želio dovesti u pravno povoljniju poziciju, a to je da je on proveo sve mjere zaštite na radu te da je unatoč tome došlo do nezgode u odnosu na osiguranika tužitelja, što se jasno opisuje iz dokaza na sr. 51 do 53 spisa, koje dokaze na tu okolnost tuženik nije predložio niti na ročištu od 6.5.2026.godine već se izričito suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Nadalje neosnovan je bio prigovor tuženika iz čl. 227. Zakona o obveznim odnosima vezano za zastaru samog prava. Naime, tim člankom je doista propisano u stavku 1 da pravo iz kojega potječu povremene tražbine zastarijevaju za 5 godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. Stavkom 2 propisano je da kad zastrani pravo iz kojeg proističu povremene tražbine vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtjev buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Međutim, konkretna odredba se ne može primijeniti na ovaj slučaj.

18. Naime, sukladno recentnoj sudskoj praksi, a takvo je primjerice stajalište S Pula Gž-823/2018 od 26.09.2018.g., jasno je izraženo stajalište koje prihvaća i podržava i ovaj prvostupanjski sud u cijelosti da odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu čl. 227. ZOO-a. Odredba čl. 227. ZOO-a je dakle imala u vidu povremena potraživanja a u ovom slučaju tužitelj potražuje naknadu štete u vidu regresne tražbine od tuženika kao poslodavca zbog čije odgovornosti sukladno rješenju tužitelja od 19.04.2010. osiguraniku tužitelja BD priznato pravo na invalidsku mirovinu slijedom koja se sukladno postojećim dokazima u spisu i isplaćuje, slijedom čega se radi o regresnom odštetnom zahtjevu tužitelja prema bivšem poslodavcu osiguranika tužitelja. Stoga je valjalo odbiti i taj prigovor zastare samog prava kao neosnovan. Isto tako valjalo je odbiti i prigovor presuđenje stvari budući nema identiteta spora.

19. Međutim, po ocjeni ovog suda osnovan je bio prigovor tuženika vezano za zastaru ali ne i rok kojeg treba primijeniti. Naime, sukladno sudskoj praksi primjerice ŽS Varaždin Gž-1505/18 od 25.09.2023. mirovina predstavlja povremenu tražbinu koja se utvrđuje odlukom nadležnog tijela tražbina s osnova mirovine zastaruje u roku od 3 godine. Zastara za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja ne može početi teći prije nego što je izvršena isplata korisnicima (primjerice odluka Županisjkog suda u Puli Gž- 1149/21 od 25.9.2023.godine. Zastara za regresno potraživanje počinje teži prvo dana poslije dana kada je osiguratelj isplatio naknadu štete. Tuženik dostavlja sudsku praksu Vrhovnog suda RH te odluku u kojoj je zauzeto stajalište da zbog sukcesivne isplate mirovine valja primijeniti zastarni rok od 3 godine.

20. Međutim po ocjeni ovog suda o čemu je jasno stajalište zauzeto još i i u odlukama Ustavnog suda republike Hrvatske primjerice U-III-1834/2007 od 10.06.2009. novčano potraživanje koje ne proizlazi iz ugovora nego se radi o potraživanju koje proizlazi iz mjerodavnih odredbi u konkretnom slučaju odredbi ZOMO-a zastarijevaju u općem zastarnom roku jer se radi o regresnom potraživanju. Takvo stajalište je zauzeto i u odluci Ustavnog suda U-III-1088/2017 od 28.09.2021. list 7 točka 14 obrazloženja ako i u odlukama Žapanijskih sudova primjerice presudi Županijskog suda u Zagrebe Gž-2704/2020 od 23.9.2021.godine itd., zbog čega ovaj sud ne prihvaća stajalište da se u ovoj regresnoj parnici ipak radi o potraživanjima koja dospijevaju sukcesivno i za koje se primjenjuje zastarni rok od 3 godine (primjerice VSRH Rev 3078/14 od 28.02.2018. godine). Da se radi o regresnom potraživanju proizlazi iz primjerice recentne sudske prakse primjerice presude ŽS Zagreb Gž - 2704/2020-2 od 23.09.2021. godine prema kojim je u odnosu na istog tužitelja zauzeto stajalište da se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju koje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina što je propisao odredbom čl. 225. ZOO -a a koje stajalište u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer se temelji na ispravnom stajalištu Ustavnog suda RH čije su odluke obvezujuće i za Vrhovni sud. Sukladno recentnoj sudskoj praksi zastarni rok za regresno potraživanje počinje teći prvog dana kad je osiguratelj isplatio naknadu štete. Odredbe ZOMO-a jasno propisuju u čl. 160 st 1. predmetnu štetu kao novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja a upravo opisani oblik štete (takvo stajalište je primjerice zauzeto i u odluci ŽS Varaždin Gž-1423/08) determinira primjenu čl. 166. st. 1. ZOMO-a prema kojoj naknada štete prema odredbama tog zakona zastarijeva istekom rokova određenih ZOO-a.

21. Stoga u konkretnom slučaju ako se uzme za tužitelj povoljniji dulji zastarni rok od 5 godina kojeg po ocjeni ovog suda valja uzeti, a ne zastarni rok od 3 godine (iako bi i u ovom potonjem većina potraživanja zastarjela) po ocjeni ovog suda osnovan je bio (djelomično) prigovor zastare tuženika vezano za potraživanja koja su predmet činjenične osnove tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj svojom tužbom potražuje regresno isplaćene iznose isplaćene invalidske imovine svom osiguraniku BD i to za razdoblje od 01.05.2012. do 31.12.2013. u iznosu od 38.225,52 kune list 29 spisa prema obračunu na str. 29 spisa, a tužbu i za tu tražbinu je podnio tek dana 23.11.2021. list 1 iz čega jasno proizlazi da je u odnosu na tu tražbinu došlo do zastare iste jer je protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a od 5 godina. Nadalje, tužitelj potražuje i za drugo vremensko razdoblje od 01.01.2014. do 30.10.2021. iznos od 169.618,78 kuna prema obračunu na str. 30 spisa te dostavlja dokaze o izvršenim isplatama na str. 71 do 143 spisa. Ukoliko se uzme opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a proizlazi da je tužiteljeva tražbina i za ovo drugo razdoblje djelomično zastarjela ako se uzme u obzir opći zastarni rok od 5 godina) o čemu će kasnije biti detaljnije obrazloženo.Po ocjeni ovog suda tužena se neispravno poziva na primjenu trogodišnjeg zastarnog roka i neovisno o otme što je riječ o tzv. sukcesivnim tražbinama za koju je izvjesno da će nastajati u budućnosti jer kao što je već navedeno tražbina tužitelja ima karakter regresne tražbine koja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina o čemu je pravno stajalište jasno izrazio Ustavni sud RH, a ne u zastarnom roku od 3 godine kako se to poziva tuženik prihvaćajući stajalište Vrhovnog suda a koje stajalište je po ocjeni ovog prvostupanjskog suda ipak u suprotnosti sa stajalištem Ustavnog suda RH čije odluke moraju biti poštivane od strane svih sudova pa i Vrhovnog.

22. Po ocjeni ovog suda visinu tužbenog zahtjeva sukladno izraženom pravnom stajalištu iz ukidbene odluke točka 7. obrazloženja u kojoj se navodi da je tužitelj dostavio dokaze o doznačenim mirovinskim primanjima valjalo je ( cijeneći naputak višeg suda) od strane ovog suda odlučivati u okviru znanja ovog suda budući bi nepredloženi dokaz financijskim vještvom ipak bio mjerodavniji. Naime, točan je navod tužitelja iz podneska od 07.03.2022. listovi 68 do 70 spisa, u kojem se on poziva da njegovi obračuni prema člancima 60. i 159. Zakona o općem upravnom postupku kao i prema članku 230. Zakona o parničnome postupku imaju karakter javne isprave o čemu tuženik dostavlja praksu VSRH. Sud prihvaća da je ovaj sud vezan za odluke upravnih tijela primjerice rješenje od 19.4.2010.godine (list 11 spsia) te se sukladno recentnoj sudskoj praksi te odluke upravnih tijela ne mogu preispitivati u parničnom postupku. Osim toga tužitelj svoju tražbinu dokazuje vezano za razdoblje od 1.5.2012. do 31.12.2013. svojim službenim izračunom na listu 29 spisa u kojem je dostavio dokaz da se radi o iznosu od 38.225,52 kune. Isto tako na listu 30 spisa sukladno naputku višeg suda koji govori o doznačenim mirovinskim primanjima tužitelj je dostavio izračun od 2.11.2021. za razdoblje od 1.1.2014. do 31.10.2021. na iznos od 169.618,78 kuna. Oba izračuna su uredno pečatirana i potpisana po ovlaštenoj osobi. Opisano se navodi u kontekstu sudske prakse VSRH koji primjerice u revizijskog odluci Rev 1034/2021 od 8.2.2023.g. izrazio između ostalog i svoje pravno stajalište pozivom na svoju revizijsku odluku Rev 977/2016-2 od 19.11.2019. (ponovljeno i u odlukama Revt-424/17 od 28.1.2020.g. te Rev-927/2021-2 od 3.11.202.1g.) da određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojem je donesena u odnosu na specifičnost poslova iz nadležnosti tijela koji ju je izdalo dakle tijela koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji i o kojima ono vodi službenu evidenciju konkretno u dijelu u kojim je u propisanom obliku izdano po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojem je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koji joj je povjeren zakonom ii propisom utemeljenim na zakonu. I sa svoje strane na ročištu od 6.5.2026. tuženik je dostavio praksu VSRH posl. br. Rev -612/2023-2 od 24.4.2024. u kojem je VSRH ponovio svoje stajalište da određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojem je donesena u odnosu na specifičnost poslova iz nadležnosti tijela koju je izdalo (dakle tijela koje ju je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju, konkretno u dijelu koji je u propisanom obliku izdano po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojem ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu. U konkretnom slučaju izračuni na listovima 29 i 30 spisa po ocjeni ovog suda cijeneći praksu VSRH ima značaj javnih isprava budući je tu ispravu izdalo tijelo koje je upravo zbog te nadležnosti i osnovano i o kojima vodi službenu evidenciju te je i potpisano od strane ovlaštene osobe koja u obavljanju javnog ovlaštenje koje mu je povjereno zakonom ili propisom je imalo ovlasti izdati takvu ispravu. Tuženik suprotno nije dokazao a iz izraženog pravnog stajališta višeg suda iz ukidbene odluke u točki 7. obrazloženja jasno proizlazi da se radi o javnoj ispravi.

23. U takvom kontekstu ocjena je ovog suda cijeneći da je i viši sud u tom dijelu (doduše pogrešno jer sudovi nisu upravna tijela da bi nužno trebala slijediti izražena pravna stajališta višeg tijela-točka 12. obrazloženja, ali ovaj sud takva stajališta prihvaća jer su u suglasju sa recentnom sudskom praksom), naveo da bi se trebalo voditi računa o pravnim shvaćanjima višeg suda prihvaća da se radi o javnoj ispravi na listovima 29 i 30 spisa kojima tužitelj dokazuje visinu svoje tražbine pa je teret suprotnog dokaza prebačen na tuženika. Stoga vezano za istaknuti prigovor zastare isti je ipak valjalo djelomično prihvatiti.

24. Naime, budući je i viši sud potvrdio stajalište ovog suda da se radi o petogodišnjeg zastarnom roku cijeneći da se radi na strani tužitelja u biti o sukcesivnoj šteti koja je nastala i nastajat će u budućnosti valjalo je utvrditi cijeneći da je tužba zaprimljena 23.11.2021. da je tražbina tužitelja za razdoblje od 1.5.2012. do 31.12.2013. list 29 spisa zastarjela budući je protekao opći zastarni rok iz članka 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 dalje u tekstu ZOO) od 5 godina za ta potraživanja.

25. U odnosu na tražbinu tužitelja prema tuženiku sukladno javnoj ispravi na listu 30 spisa za razdoblje od 1.1.2014. do 31.10.2021. ocjena je ovog suda da je u tom dijelu tražbina tužitelja samo djelomično zastarjela. Naime, cijeneći opći petogodišnji zastarni rok po ocjeni ovog suda zastarjela je tražbina za razdoblje od 1.1.2014. do 30.06.2014. na iznos od 11.617,69 kuna, zatim tražbina za razdoblje od 1.7.2014. do 31.12.2014. za iznos od 11.617,68 kuna, zatim tražbina za razdoblje od 1.1.2015. do 30.6.2015. za iznos od 11.617,68 kuna, zatim tražbina za razdoblje od 01.07.2015. do 31.12.2015. u iznosu od 11.652,00 kune, zatim tražbina za razbolje od 1.1.2016. do 30.06.2016. za iznos od 11.705,40 kuna, budući je do trenutka podnošenja tužbe koja je zaprimljena 23.11.2021. razvidno protekao opći zastarni rok od 5 godina. Vezano za tražbinu za razdoblje od 01.7.2016. do 31.12.2016. na iznos od 11.745,42 kune dio te tražbine je zastario a dio nije. Viši sud je u točki 7. obrazloženja naveo da ostaje nejasno da zašto ovaj prvostupanjski sud nije mogao utvrditi visinu potraživanja radi ocjene istaknutog prigovora zastare. Vezano za te navode kroz ovu odluku objašnjava se višem sudu zašto ovaj sud opisano nije mogao utvrditi na onom nivou kojeg bi utvrdio vještak financijske struke. Naime, prema javnoj ispravi na listu 30 spisa ponavlja se isplaćena je osiguraniku tuženika invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 11.745,42 kune za razdoblje od 1.7.2016. do 31.12.2016., dakle za 6 mjeseci u drugoj polovici 2016. godine. Ovaj sud prema dostavljenoj i javnoj ispravi nema potpune podataka o točnoj visini isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja za mjesece srpanj, kolovoz, rujan, listopada, studeni i prosinac 2016.g. Naime na str. 101 do 104 spis tužitelj je priložio dokaze o doznačenim iznosima invalidskih mirovina za BD i to list 101 za srpanj 2016. u iznosu od 1.950,90 kn, teza mjesece kolovoz, listopad i studeni 2016.godine u iznosu od po 1.957,57 kn, dakle nedostaju podaci o isplatama za mjesece rujan i prosinac 2016.godine. Stoga je ovaj sud ima na raspolaganju ukupan iznos isplaćenih mirovina na str. 30 spisa od 1.7.2016. do 31.12.2016.godine za tih 6 mjeseci tj. ukupan iznos od 11.745,42 kune. U takvom kontekstu cijeneći da mirovina dospijeva u prvoj polovici narednog mjeseca za prethodni mjesec razvidno je da je tražbina tužitelja na ime isplaćene invalidske mirovine za mjesece srpanj, kolovoz, rujan i listopada 2016.g. zastarjela budući je tužba zaprimljena 23.11.2021. godine te je protekao rok od 5 godina. Naime, i iznos mirovine za listopad 2016.g. dospijevao je sukladno podacima u spisu u prvoj polovici mjeseca studenog 2016.g. a tužba je zaprimljena 23.11.2021. što znači da je i za tu tražbinu protekao zastarni rok od 5 godina. Ukazuje se, sukladno dokazima na str. 101 do 104 spisa, da mirovina u svakom mjesecu ne mora biti jednaka što je vidljivo i iz dokaza na str. 101 spisa kad je mirovina za srpanj 2016.godine iznosila 1.950,90 kn, a za kasnije mjesece kolovoz, listopad, studeni (str. 102,103 i 104 spisa) 1.957,57 kn . Zato se ukazuje se da je ovaj sud onda morao iznos ukupno isplaćenih invalidskih mirovina za razbolje srpanj do prosinca 2016 od 11.745,42 kune podijeliti sa 6 mjeseci da bi dobio prosjek mirovinskih primanja za drugu polovicu 2016.g. koji prosjek iznosi 1.957,57 kuna za te mjesece što uostalom odgovara i dokazima na str. 102,103 i 104 spisa gdje su iznosi mirovina za kolovoz, listopad i studeni 2016.godine doista iznosili 1.957,57 kn . Budući su zastarjela primanja i za razdoblje od srpnja do listopada 2016.g to po ocjeni ovog suda nisu bila zastarjela isplaćena mirovinska primanja za mjesece studeni i prosinca 2016 jer isplata mirovine za studeni 2016.g. dospijeva najkasnije u prvoj polovici prosinca 2016.g. pa kako je tužba zaprimljena 23.11.2021. to nije protekao rok od 5 godina. Stoga su se jedino takvom metodom mogla utvrditi mirovinska primanja na način da nisu zastarjele isplate mirovine za mjesec studeni 2016. i prosinac 2016.g. mjesečno u prosjeku od 1.957,57 kuna ili 1.957,57 kn x 2 = 3.915,14 kn. Upravo vještačenjem koje nitko od stranaka nije želio predložiti jasno bi se utvrdili točni iznosi koji su sadržaju okviru iznosa od 11.745,42 kune za razdoblje od 1.7.2016. do 31.12.2016. godine. Stoga je valjalo odbiti prigovor zastare tuženika vezano za isplaćene iznose mirovine za mjesec studeni i prosinac 2016.g. od po 1.957,57 kuna mjesečno ili za dva mjeseca 3.915,14 kn za to razdoblje kao i odbiti prigovor zastare tuženika vezano za preostale iznose isplaćenih mirovina-invalidskih za razdoblje od 1.1.2017. do 31.10.2021. godine za koje razdoblje visina isplaćenih invalidskih mirovina za koje nije bio osnovan prigovor zastare iznosi od 122.898,28 kuna što sa iznosom prosječnih nezastarjelih isplaćenih invalidskih mirovina za studeni 2016 od 1.957,57 kuna i prosinca 2016.g. od 1.957,57 kuna ili za ta dva mjeseca iznos od 3.915,14 kn, zbrojeno daje svotu od 126.813,42 kuna ili primjenom fiksnog tečaja 7,53450 iznos od 16.831,03 eura. Stoga je upravo navedeni iznos valjalo dosuditi tužitelju, a koji mu je dužan isplatiti tuženik stav I izreke ove presude. Naime, kako ispravno ukazuje i viši sud sukladno čl. 161 st. 1 Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, je propisano da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, člankom 161. stavkom 2. točke 1. tog Zakona o mirovinskom osiguranju je propisano da naknada stvarne štete, koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Prema tome, tužitelj sukladno odredbama članka 161. stavaka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ima pravo potraživati od tuženika naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i to u svoti novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu, a koje pravno stajalište je uostalom izraženo i od strane višeg suda što ovaj sud prihvaća u cijelosti.

26. Tužitelju pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos teče počevši od dana podnošenja tužbe tj. 23.11.2021. pa do isplate a sve kako je to opisano u stavku I izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

27. Sukladno obrazloženom zbog djelomično prihvaćenog prigovora zastare valjalo je odbiti tražbinu tužitelja prema tuženiku u iznosu od 7.372,38 eura (ili 24.203,41-16.831,03=7.372,38 eur) stav II izreke ove presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od podnošenja tužbe pa do isplate kao neosnovan.

28. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja. Na ročištu od 06.05.2026. godine na izričit upit suda stranke nisu željele predlagati daljnje dokaze, te je na istom ročištu zakazano ročište za objavu presude za dan 08.06.2026. godine ali je isto zbog spriječenosti rješenjem prezakazano ranije tj. za dan 07.05.2026. godine.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 4 ZPP-a te je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku.

30. Naime, u ovoj pravnoj stvari samo kvantitativno gledano tužitelj je uspio u omjeru od 70% (tražio je 24.203,41 eura a dosuđen mu je iznos od 16.831,03 eura dakle 69,539% ili 70%). No tužitelj je osim kvantitativno uspio glede osnovanosti osnove u cijelosti zbog čega je njegov ukupan uspjeh u parnici 85% ( ili 70% glede visine : 2=35% + 50% vezano za osnovanost = 85%). Opisano se navodi jer je tuženik ispostavio zahtjev za naknadom parničnog troška što bi značilo da bi njemu trebala pripasti nagrada u omjeru od preostalih 15% ( odnosno cijeneći vrijednost predmeta spora za sastav odgovora na tužbu sukladno vrijednosti predmeta spora 250 bodova ili 500,00 eura Tbr 48 st. 3 u svezi s Tbr. 50 uz pdv od daljnjih 25% ili 125,00 eura zbrojeno 625,00 eura po radnji, te isto toliko za svako ročište od 4.3.2022., 23.5.2022., 26.1.2023., 6.5.2026. po 625,00 eura s pdv-om ili zbrojeno 3.125,00 eura, a sukladno uspjehu u parnici od 15% 468,75 eura). No cijeneći da je tužitelj oslobođen od plaćanja troškova postupka i da bi sukladno prethodno navedenom onda tužitelj iako je uspio u sporu u najvećem dijelu bio u obvezi isplatiti tuženiku zastupanom po odvjetniku 468,75 eura ocjena je ovog suda cijeneći sve prethodno obrazloženo da valja opisano sagledati kvalitativno i kvantitativno te primijeniti odredbu da svaka stranka snosi svoj parniči trošak naročito u kontekstu kad je viši sud mogao bez izlaganja stranaka daljnjim troškovima odlučiti o istaknutom prigovoru zastare u kontekstu kad je i sam u točki 7 obrazloženja ukidbene odluke naveo da postoje dovoljni podaci glede visine tražbine temeljem kojeg se može ocijeniti istaknuti prigovor zastare, stav III izreke ove presude.

U Puli, 07. svibnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i ostale stranke u postupku, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

l. tužitelju

2. tuženiku po pun.