REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-340/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, (ranije JADRANSKO OSIGURANJE d.d. Zagreb) kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete u iznosu od 8.407,08 EUR (63.343,16 kn), nakon održane glavne rasprave zaključene 23. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 8.407,08 EUR (63.343,16 kn) sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2014. pa do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke određenoj u skladu sa stavkom 2. članka 29. ZOO-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena."

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, da tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, naknadi parnični trošak u iznosu od 5.489,73 EUR, s zateznim kamatama tekućim od 7. svibnja 2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 7. siječnja 2021. godine. navodi da je njegova osiguranica AŽ ozlijeđena u prometnoj nesreći dana 22. svibnja 1995. godine kao suvozač u osobnom automobilu reg. oznake [registarska oznaka] koju je skrivila NŽ upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika policom 07047956, da odgovornost osiguranika tuženika je utvrđena presudom Općinskog suda u Zagrebu broj KS- 1091/97 od 20. siječnja 1999. godine, da je na osnovu prometne nesreće rješenjem HZMO broj IN-918582 od 10. listopada 1996. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu, a rješenjem broj IN 918582 od 9. listopada 1996. godine pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, da je tužitelj za razdoblje od 01. veljače 2012. do 31. prosinca 2013. s osnova invalidske mirovine ukupno isplatio 58.312,48 kn od čega razmjerni dio iznosi 39.555,3, kn i predstavlja štetu za tužitelja, te da je u skladu sa čl. 161. st.2. ZOMO koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. lipnja 2014. isplatio s osnova invalidske mirovine iznos od 15.447,78 kn a koji iznos predstavlja daljnju štetu za tužitelja. Također navodi da je svojoj osiguranici isplatio i naknadu za tjelesno oštećenje za razdoblje od 01. veljače 2012. do 30. lipnja 2014. u iznosu od 8.340,36 kn, što predstavlja daljnju štetu za tužitelja, odnosno da tužitelj trpi štetu u iznosu od 63.343,16 kn/ 8.407,08 EUR.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava pasivnu legitimaciji jer vozilo reg. oznake [registarska oznaka] dana 22. svibnja 1995. godine nije bilo osigurano kod tuženika već je bilo neosigurano, isključivu odgovornost svog osiguranika , prigovara doprinosu osiguranice tužitelja nastanku štete zbog nevezivanja pojasom . Osporava dakle tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( Narodne novine 151/05), konkretno čl. 27. tog Zakona. Ističe prigovor zastare. Osporava uzročno posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja i tjelesnog oštećena osiguranice tužitelja, posebno radi činjenice da tuženik nije mogao sudjelovati u postupku umirovljenja osiguranice tužitelja, pa stoga pobija utvrđenja vještačenja liječničkog povjerenstva tužitelja. Osporava da bi osiguranici tužitelja radna nesposobnost i tjelesno oštećenje bilo u vezi sa predmetnim štetnim događajem, kao i da sud nije vezan utvrđenjima iz nekog drugog postupka. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer pravo tužitelja na naknadu štete ne može biti veće od stvarne štete, te se protivi naznačenom tijeku zateznih kamata.

3. U podnesku od 24. studenog 2016 tužitelj se u odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije pozvao na odredbe čl. 212. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 26/83 i 59/96) i čl. 556. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba.

4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom u prijavu nesreće na radu (list 2-3 spisa), zapisnik o očevidu (list 4-5 spisa), presudu Općinskog suda u Zagrebu (list 6-10 spisa), Presudu Županijskog suda u Zagrebu (list 11-12 spisa), rješenja tužitelja -918572 (list 13-15 ), nalaz i mišljenje vještaka (list 16- 17 spisa), rješenje tužitelja od 10.10.1996 (list 18 spisa), rješenje tužitelja od 9.10.1996. (list 19 spis), poziv na plaćanje (list 20 spisa), obračun tužitelja (list 21 spisa), obračun razmjernog iznosa mirovine (list 22 spisa), obračun naknade za tjelesno oštećenje (list 24 spisa), dopis tuženika (list 25 spisa), sudsku praksu (list 38-39 spisa), izvješće o poduzetim aktivnostima (list 42-56 spisa), sudsku praksu (list 62-80 spisa), saslušan je svjedok KŽ (list 111-112 spisa), provedeno je medicinsko vještačenje po medicini rada (list 138-149 i 169-170 spisa), i sudsku praksu (list 171-172 spisa), provedeno je kombinirano prometno sudsko medicinsko vještačenje (list 170-183 i 192-194 spisa), saslušani su vještaci Neven Ereš i Davor Majer, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje (list 211-215, 237-242 spisa), te je saslušan vještak Darko Prpić (list 256 spisa).

5. Predmet spora je potraživanje tužitelja prema tuženiku s naslova naknade štete u iznosu od 8.407,08 EUR (ranije 63.343,16 kn) na ime novčanih davanja isplaćenih osiguranici tužitelja na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu zbog povrede na radu za razdoblje od 01. veljače 2012. do 30. lipnja 2014, i isplate naknade za tjelesno oštećenje u razdoblju od 1. veljače 2012. do 30. lipnja 2014, a koja je stradala u prometnoj nezgodi za čiji je nastanak odgovoran osiguranik tuženika, a uzrok nastale invalidnosti je ozljeda na radu.

6. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Među strankama je nesporan nastanak štetnog događaja, kao i to da je u istom sudjelovala osiguranica tužitelja AŽ kao putnica u osobnom automobilu [registarska oznaka], koja je kasnije umirovljena rješenjem tužitelja IN 918582 od 10.10.1996. godine. Sporna je odgovornost za nastanak tog štetnog događaja, pasivna legitimacija tuženika te prigovor doprinosa nastaloj šteti osiguranice tužitelja zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom. Konačno, sporna je i uzročna veza između zadobivenih ozljeda te umirovljenja osiguranice tužitelja, kao i osnovanost prigovora zastare, te je sporno koje mjerodavno materijalno pravo za odluku o tužbenom zahtjevu treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ili Zakon o mirovinskom osiguranju na koji se poziva tužitelj.

8. Prvenstveno što se tiče istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim te da zastara utuženog potraživanja nije nastupila. Zastaru potraživanja naknade štete koja je tužitelju nastala isplatama novčanih davanja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu reguliraju odredbe članka 165. stavak 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, u nastavku ZOMO). Odredbom članka 165. stavak 1. ZOMO-a propisano je da potraživanja naknade štete prema odredbama toga Zakona zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Rok zastare potraživanja s osnova naknade štete određen je u članku 230. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, u nastavku ZOO). Početak tijeka rokova zastare određen je u članku 165. stavak 2. ZOMO-a i prema toj odredbi rokovi zastare počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Međutim, tužitelj donošenjem rješenja kojim je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu nije prema tuženiku stekao bilo kakvo potraživanje. Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine i tim trenutkom (trenutkom isplate) nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. Slijedom navedenog, za pojedina davanja isplaćena nakon pravomoćnosti rješenja zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze u smislu Zakona o obveznim odnosima, a to je dan kada je izvršena isplata svakog pojedinog davanja. S obzirom da je tužba u ovome predmetu podnesen 7. siječnja 2015., najstarije potraživanje tužitelja u ovome predmetu datira sa 11. veljače 2012., jasno je da nije nastupio zastarni rok iz članka 230. ZOO-a koji iznosi 3 godine, a koji teče od isplate mirovine.

9. Što se pak tiče pasivne legitimacije tuženika u ovoj pravnoj stvari, ističe se da iz dokumentacije u spisu proizlazi da se radi o šteti koja je nanesena osiguraniku tužitelja uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, s obzirom da polica osiguranja u trenutku nastanka štetnog događaja nije bila važeća. Slijedom navedenog, tuženik je dužan tužitelju naknaditi štetu kao jedno od društava za osiguranje od automobilske odgovornosti, a sukladno čl. 86. tada važećeg Zakona o osiguranju, pa je prigovor promašene pasivne legitimacije utvrđen neosnovanim.

10. U pogledu osporavanja odgovornosti za nastanak štetnog događaja, valja istaknuti da je odgovornost za nastanak štetnog događaja utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu, kojom presudom je NŽ, osiguranica tuženika proglašena krivom upravo za nastanak štetnog događaja koji se dogodio dana 22. svibnja 1995. godine, pa je osporavanje tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovano.

11. U pogledu osporavanja uzročno posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja osiguranice tužitelja te doprinosa osiguranice tužitelja nastanku štetnog događaja radi nevezanosti sigurnosnim pojasom sud je proveo dokaze saslušanjem osiguranice tužitelja AŽ, medicinskim vještačenjem po vještaku medicine rada te kombinirano prometno - sudskomedicinsko vještačenje. Iz iskaza PŽ proizlazi da se ne sjeća je li bila vezana sigurnosnim pojasom.

12. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka medicine rada Azre Huršidić čiji zadatak je bio očitovati se na okolnost uzročno posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja osiguranice tužitelja proizlazi da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja, jer je osiguranica tužitelja u navedenom štetnom događaju zadobila potres i natučenje mozga , istegnuće vratne kralježnice i natučenje prijeloma baze II-IV metatarzalne kosti desnog stopala, da je nakon provedenog liječenja prijeloma, imobilizacijom i istegnuća vrata ovratnikom u prvoj fazi, nastavljeno liječenje fizikalnom terapijom, pa iako je provedena fizikalna terapija da je desno stopalo ostalo deformirano s kontrakturom ograničenih kretnji, da je ozljeda mozga imala progredijentni tijek, da je došlo do prostraumatske encephalopatie koja je potvrđena CT-om i EEG-om i psihološkim testovima, da se glavni razlog umirovljenja osiguranice tužitelja odnosi na psihičke probleme radi ozljede mozga, dok deformitet stopala ne utječe na ukupnu invalidnost osiguranice tužitelja i nije od utjecaja na radnu sposobnost.

13. U pogledu doprinosa osiguranice tužitelja nastanku štetnog događaja zbog nevezanosti sigurnosnim pojasom provedeno je kombinirano prometno sudsko medicinsko vještačenje .Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Nevena Ereša sud je utvrdio da je svjedok ĆŽ koji je upravljao vozilo osiguranice tužitelja i koji se kretao desnom prometnom trakom, reagirao skretanjem udesno i kočenjem radi izbjegavanja sudara s vozilom svjedokinje NŽ koje mu je u radnji prestrojavanja iz lijeve na desnu prometnu traku dolazilo s lijeve strane pri čemu je u nastavku vozilo osiguranice tužitelja naletjelo na rubni kamen i rubnjak nogostupa s desne strane kolnika, što znači da je tehnički neoprezna radnja prestrojavanja vozila svjedokinje NŽ bila uzrokom nastanka ovog štetnog događaja. Svjedokinja NŽ je prije započinjanja radnje prestrojavanja iz lijeve na desnu prometnu traku mogla uočiti vozilo osiguranice tužitelja koje se kretalo desnom prometnom trakom pa da je odustala od radnje prestrojavanja, do štetnog događaja ne bi došlo. Vozilo osiguranice tužitelja u kojemu se osiguranica tužitelja nalazila na mjestu suvozača tijekom radnje skretanja udesno i kočenja prvo je svojim kotačima naletjelo na rubni kamen s desne strane kolnika uz promjenu brzine od oko 5-10 km/h pri čemu je radi inercije moglo doći do polijetanja tijela osiguranice tužitelja prema naprijed i udesno dok je kasnijim naletom donjeg postroja na rubnjak nogostupa uz promjenu brzine od oko 10-20 km/h radi inercije moglo doći do polijetanja tijela osiguranice tužitelja prema naprijed, dakle kako je to utvrđeno i pravomoćnom presudom uzrok nastanka štetnog događaja je nepropisna vožnja NŽ.

14. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka sudsko medicinske struke utvrđeno je da je osiguranica tužitelja AŽ stradala u prometnoj nesreći kao suvozačica u osobnom vozilu koje je, u izbjegavanju sudara s drugim vozilom skretanjem udesno, u slijetanju s kolnika naletjelo prednjim kotačima, a potom i svojim donjim dijelom, na rubnik. Pri dinamici odigravanja prometne nesreće kakva je utvrđena prometnim vještačenjem, tijelo osiguranice tužitelja je u trenutku naleta vozila kotačima i donjim dijelom na rubnik imalo tendenciju dva uzastopna polijetanja u smjeru dominantno prema naprijed. Medicinskom obradom osiguranice tužitelja nakon nesreće utvrđene su ozljede i postavljene sljedeće dijagnoze: potres mozga; istegnuće vrata (trzajna ozljeda); prijelom 2.-4. kosti donožja desnog stopala. Promatranjem zadobivenih ozljeda u kontekstu utvrđene dinamike nesreće slijedi da osiguranica tužitelja u trenutku nesreće nije bila vezana sigurnosnim pojasom pa je u rečenim polijetanjima, uz uvjet da je barem neko od njih rezultiralo udarom glave o čvrstu prepreku ispred mjesta sjedenja, mogao nastati potres mozga. Da je osiguranica tužitelja u trenutku nesreće bila vezana pojasom, izbjegla bi udar glavom i mogućnost nastanka potresa mozga. Dopuštam da bi ozljeda stopala mogla nastati i u slučaju vezivanja pojasom, prvenstveno u slučaju da je u nesreći došlo i do deformacije podnice u dijelu ispred suvozačkog sjedala uslijed naleta donjeg dijela vozila na rubnik. Istegnuće vrata je moglo nastati neovisno o vezivanju pojasom.

15. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka medicine rada nesporno utvrđeno da se glavni uzrok umirovljenja osiguranice tužitelja odnosi na psihičke probleme koji su nastali kao posljedica ozljede mozga, dok deformitet stopala ne utječe na ukupnu invalidnost i na radnu sposobnost, utvrđeno je da je osiguranica tužitelja propuštajući da se veže sigurnosnim pojasom pridonijela navedenoj ozljedi mozga koje je kasnije rezultiralo psihičkim problemima.

16. Međutim neovisno o naprijed navedenom valja istaknuti da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 09. lipnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Iz tog je razloga u povodu tuženikove revizije je doneseno i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-275/2022 od 27. ožujka 2024.

17. Dakle, mjerodavno pravo za odluku suda u ovoj pravnoj stvari predstavlja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje: ZOOP). Odredbama čl. 27. ZOOP-a uz ostalo je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), da se stvarnom štetom u smislu st. 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.) te da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, prema navedenoj odredbi obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu te je stoga u ovom slučaju bilo potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

18. Teret dokaza postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu bio je na tužitelju, no međutim tužitelj takve dokaza nije predložio, nego je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještače predložio tuženik.

19. Tuženik je na ročištu dana 21. prosinca 2023. godine predložio da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje sa zadatkom vještaku utvrditi visinu stvarne štete, odnosno postoji li razlika između mirovine koju isplaćuje tužitelj i starosne mirovine, stoga je sud rješenjem od 01. veljače 2024. odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje upravo sa zadatkom kako je to predložio tužitelj.. nakon što je vještak sačinio nalaz i mišljenje i izračunao da razlika između invalidske i starosne mirovine iznosi 9.789,67 EUR, tuženik u podnesku od 24. svibnja 2024. godine navodi kako je vještaku dan pogrešan zadatak, pa da vještaku treba dati u zadatak utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđenja uslijed ozljede na radu, stoga je sud rješenjem od 17. prosinca 2024. godine odredio na teret tuženika novo financijsko knjigovodstveno vještačenje upravo sa tim zadatkom.

20. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka (list 237-242 spisa) kao i usmeno izneseni nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, sud je utvrdio je ovdje tužitelj svojoj osiguranici AŽ kojoj je nastupio gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu umjesto mirovine priznate rješenjem IN-918582 od 10. listopada 1996. godine u iznosu od 714,94 kn mjesečno, istoj isplaćivao minimalnu mirovinu od 866,541 kn, a od 1. rujna 1996. u iznosu od 915,03 kn, pa ukupno isplaćene mirovne za razdoblje od 1. veljače 2012. do 30. lipnja 2014. iznose 73.760,06 kn, sukladno Odluci o visini minimalne mirovine, umjesto iznosa od 72.547,36 kn koliko je iznosila invalidska mirovina u slučaju povrede na radu, kao i da razlika mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a odnosno isplaćene mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđene i jest utvrđena u slučaju povrede na radu iznosi 1.212,90 kn / 160,98 EUR, dakle mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a (isplaćene mirovine) su za 160,98 EUR više od invalidske mirovine koje bi bile utvrđene u slučaju povrede na radu, a u konkretnom slučaju se radi o povredi na radu.

21. Na ročištu dana 23. ožujka 2026. godine sudski vještak je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja, te se nije mogao očitovati zašto je tužitelj isplaćivao povećani iznos, obzirom da je iznos mirovine računao kao da se radi o povredi na radu, a što nije sporno, a obzirom da je povećanje mirovina propisano zakonom te pretpostavlja da je to dovelo do odstupanja od 1,5% za cijeli period, pa vještak zaključuje da je tužitelj isplatio više nego što je bio dužan isplatiti.

22. Obzirom na naprijed navedeno, odnosno da je tuženika priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu i nastale opće nesposobnosti za rad, upravo iz ovog štetnog događaja od 22. svibnja 1995. godine , to sud zaključuje ne postoji razlika invalidske mirovine obzirom da je tužitelj svojoj osiguranici isplaćivao mirovine iz razloga jer je do invaliditeta došlo zbog ozljede na radu u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP- a, dakle ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan platiti , pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

23. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev nije osnovan pa je stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

24. Tuženiku koji je uspio u parnici u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.7.1. OT), zastupanja na ročištima 18. studenog 2016., 21. veljače 2017., 8. studenog 2018., 14. rujna 2021., 3. ožujka 2021, 21. prosinca 2023., 11. ožujka 2026. i 23. ožujka 2026., svako u iznosu od po 200,00 EUR, po Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT) , podnesak od 31. ožujka 2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8.3. OT), sastav podnesaka od 7. prosinca 2020., 19. listopada 2023. i 24. svibnja 2024, u iznosu od po 200,00 EUR, svaki (Tbr. 8.1. OT), sastav podneska od 6. studenog 2020. u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.8.2. OT), što zajedno iznosi 2.450,00 EUR,, te PDV na navedeni iznos od 612,50 EUR, odnosno ukupno 3.062,50 EUR. Tuženiku su priznati i troškovi medicinskog vještačenja u iznosu od 530,89 EUR, kombiniranog vještačenja u iznosu od 796,34 EUR, te troškovi financijskog vještačenju u iznosu od (600,00 + 500,00), ukupno 1.100,00 EUR.

25. Ukupno priznati trošak tuženika iznosi 5.489,73 EUR na koji iznos mu pripadaju i zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 7. svibnja 2026.

Sudac:

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od osam dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

-Tužitelju uz pristojbu na presudu

-Tuženiku po odvj.