Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-153/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u pravnoj stvari tužiteljice ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnice obrta [obrt] za trgovinu i cvjećarsko aranžerske usluge iz [adresa], koju zastupa punomoćnik FČ iz [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz OD Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 26. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ĆČD, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

''1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 231- 65/2007 zaključen dana 24.4.2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod Javnog bilježnika FČD, pod posl. brojem OV-4703/07-1 od 3.5.2007. godine, zajedno sa pripadajućim Aneksom br. 1. od 29.6.2009. i Aneksom br. 2. od 24.2.2011. godine.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 73.508,42 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to na iznos od 61.211,53 Eura kako slijedi:

na iznos 2,16 EUR od 07.08.2007.,

na iznos 34,99 EUR od 01.02.2008.,

na iznos 0,54 EUR od 29.02.2008.,

na iznos 67,54 EUR od 01.03.2008.,

na iznos 95,97 EUR od 01.04.2008.,

na iznos 30,60 EUR od 02.05.2008.,

na iznos 24,71 EUR od 04.06.2008.,

na iznos 0,73 EUR od 01.07.2008.,

na iznos 39,46 EUR od 02.07.2008.,

na iznos 29,32 EUR od 01.10.2008.,

na iznos 222,97 EUR od 01.11.2008.,

na iznos 2,84 EUR od 01.12.2008.,

na iznos 104,91 EUR od 02.12.2008.,

na iznos 221,28 EUR od 01.01.2009.,

na iznos 235,77 EUR od 01.02.2009.,

na iznos 41,94 EUR od 01.03.2009.,

na iznos 203,49 EUR od 02.03.2009.,

na iznos 223,33 EUR od 01.04.2009.,

na iznos 242,67 EUR od 01.05.2009.,

na iznos 203,73 EUR od 01.06.2009.,

na iznos 158,09 EUR od 01.07.2009.,

na iznos 11,82 EUR od 09.07.2009.,

na iznos 182,50 EUR od 03.08.2009.,

na iznos 182,36 EUR od 01.09.2009.,

na iznos 22,51 EUR od 03.09.2009.,

na iznos 173,37 EUR od 01.10.2009.,

na iznos 14,65 EUR od 02.11.2009.,

na iznos 161,89 EUR od 02.11.2009.,

na iznos 16,21 EUR od 06.11.2009.,

na iznos 18,52 od EUR 01.12.2009.,

na iznos 190,47 EUR od 02.12.2009.,

na iznos 242,67 EUR od 01.01.2010.,

na iznos 275,63 EUR od 01.02.2010.,

na iznos 266,91 EUR od 01.03.2010.,

na iznos 328,20 EUR od 01.04.2010.,

na iznos 309,30 EUR od 01.05.2010.,

na iznos 335,66 EUR od 01.06.2010.,

na iznos 497,27 EUR od 01.07.2010.,

na iznos 1,36 EUR od 01.08.2010.,

na iznos 412,01 EUR od 04.08.2010.,

na iznos 6,13 EUR od 01.09.2010.,

na iznos 569,88 EUR od 13.09.2010.,

na iznos 8,59 EUR od 01.10.2010.,

na iznos 252,27 EUR od 15.10.2010.,

na iznos 250,69 EUR od 18.10.2010.,

na iznos 6,09 EUR od 01.11.2010.,

na iznos 518,30 EUR od 10.11.2010.,

na iznos 7,68 EUR od 01.12.2010.,

na iznos 595,89 EUR od 08.12.2010.,

na iznos 1,23 EUR od 01.01.2011.,

na iznos 225,40 EUR od 28.01.2011.,

na iznos 0,03 EUR od 10.02.2011.,

na iznos 112,72 EUR od 16.02.2011.,

na iznos 13,60 EUR od 18.02.2011.,

na iznos 10,33 EUR od 22.02.2011.,

na iznos 9,07 EUR od 24.02.2011.,

na iznos 90,47 EUR od 28.02.2011.,

na iznos 177,54 EUR od 02.03.2011.,

na iznos 64,24 EUR od 02.03.2011.,

na iznos 610,56 EUR od 03.03.2011.,

na iznos 676,29 EUR od 03.03.2011.,

na iznos 6.122,77 EUR od 03.03.2011.,

na iznos 201,66 EUR od 01.04.2011.,

na iznos 0,09 EUR od 13.04.2011.,

na iznos 0,03 EUR od 01.05.2011.,

na iznos 195,02 EUR od 03.05.2011.,

na iznos 1,79 EUR od 26.05.2011.,

na iznos 257,38 EUR od 01.06.2011.,

na iznos 1,66 EUR od 27.06.2011.,

na iznos 484,39 EUR od 01.07.2011.,

na iznos 5,52 EUR od 01.08.2011.,

na iznos 640,00 EUR od 03.08.2011.,

na iznos 11,65 EUR od 19.08.2011.,

na iznos 0,02 EUR od 01.09.2011.,

na iznos 659,47 EUR od 05.09.2011.,

na iznos 0,02 EUR od 01.10.2011.,

na iznos 24,10 EUR od 12.10.2011.,

na iznos 431,99 EUR od 13.10.2011.,

na iznos 0,21 EUR od 01.11.2011.,

na iznos 466,65 EUR od 21.11.2011.,

na iznos 41.669,76 EUR od 22.11.2011.,

a na iznos od 12.296,89 eura kako slijedi:

na iznos 4,28 EUR od 12.06.2007.,

na iznos 23,28 EUR od 10.07.2007.,

na iznos 15,27 EUR od 07.08.2007.,

na iznos 6,99 EUR od 03.09.2007.,

na iznos 30,06 EUR od 03.09.2007.,

na iznos 1,98 EUR od 01.10.2007.,

na iznos 34,43 EUR od 01.11.2007.,

na iznos 33,96 EUR od 01.12.2007.,

na iznos 13,24 EUR od 02.01.2008.,

na iznos 11,10 EUR od 01.02.2008.,

na iznos 6,41 EUR od 01.03.2008.,

na iznos 21,39 EUR od 01.04.2008.,

na iznos 4,81 EUR od 02.05.2008.,

na iznos 14,20 EUR od 04.06.2008.,

na iznos 20,98 EUR od 02.07.2008.,

na iznos 21,33 EUR od 06.08.2008.,

na iznos 33,63 EUR od 01.09.2008.,

na iznos 35,96 EUR od 01.10.2008.,

na iznos 29,15 EUR od 01.11.2008.,

na iznos 20,99 EUR od 01.12.2008.,

na iznos 17,24 EUR od 01.01.2009.,

na iznos 22,81 EUR od 01.02.2009.,

na iznos 25,69 EUR od 02.03.2009.,

na iznos 27,82 EUR od 01.04.2009.,

na iznos 419,86 EUR od 01.05.2009.,

na iznos 419,74 EUR od 01.06.2009.,

na iznos 417,74 EUR od 01.07.2009.,

na iznos 415,48 EUR od 03.08.2009.,

na iznos 417,00 EUR od 01.09.2009.,

na iznos 419,11 EUR od 01.10.2009.,

na iznos 418,34 EUR od 02.11.2009.,

na iznos 415,98 EUR od 02.12.2009.,

na iznos 410,42 EUR od 01.01.2010.,

na iznos 407,46 EUR od 01.02.2010.,

na iznos 404,91 EUR od 01.03.2010.,

na iznos 411,78 EUR od 01.04.2010.,

na iznos 399,82 EUR od 01.05.2010.,

na iznos 396,54 EUR od 01.06.2010.,

na iznos 398,92 EUR od 01.07.2010.,

na iznos 391,95 EUR od 04.08.2010.,

na iznos 380,15 EUR od 13.09.2010.,

na iznos 377,23 EUR od 15.10.2010.,

na iznos 371,79 EUR od 10.11.2010.,

na iznos 369,53 EUR od 08.12.2010.,

na iznos 364,58 EUR od 28.01.2011.,

na iznos 9,42 EUR od 18.02.2011.,

na iznos 36,13 EUR od 22.02.2011.,

na iznos 30,75 EUR od 24.02.2011.,

na iznos 284,79 EUR od 28.02.2011.,

na iznos 357,95 EUR od 02.03.2011.,

na iznos 316,19 EUR od 01.04.2011.,

na iznos 309,25 EUR od 03.05.2011.,

na iznos 5,19 EUR od 26.05.2011.,

na iznos 320,37 EUR od 01.06.2011.,

na iznos 4,37 EUR od 27.06.2011.,

na iznos 303,62 EUR od 01.07.2011.,

na iznos 301,90 EUR od 03.08.2011.,

na iznos 300,58 EUR od 05.09.2011.,

na iznos 288,41 EUR od 13.10.2011.,

na iznos 308,76 EUR od 21.11.2011.,

na iznos 213,88 EUR od 22.11.2011.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

II. Prihvaća se eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

''1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 231-65/2007 od 24.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke, u dijelu u kojem korisnik kredita potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest o visini kamatne stope te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 12.296,89 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

na iznos 4,28 EUR od 12.06.2007.,

na iznos 23,28 EUR od 10.07.2007.,

na iznos 15,27 EUR od 07.08.2007.,

na iznos 6,99 EUR od 03.09.2007.,

na iznos 30,06 EUR od 03.09.2007.,

na iznos 1,98 EUR od 01.10.2007.,

na iznos 34,43 EUR od 01.11.2007.,

na iznos 33,96 EUR od 01.12.2007.,

na iznos 13,24 EUR od 02.01.2008.,

na iznos 11,10 EUR od 01.02.2008.,

na iznos 6,41 EUR od 01.03.2008.,

na iznos 21,39 EUR od 01.04.2008.,

na iznos 4,81 EUR od 02.05.2008.,

na iznos 14,20 EUR od 04.06.2008.,

na iznos 20,98 EUR od 02.07.2008.,

na iznos 21,33 EUR od 06.08.2008.,

na iznos 33,63 EUR od 01.09.2008.,

na iznos 35,96 EUR od 01.10.2008.,

na iznos 29,15 EUR od 01.11.2008.,

na iznos 20,99 EUR od 01.12.2008.,

na iznos 17,24 EUR od 01.01.2009.,

na iznos 22,81 EUR od 01.02.2009.,

na iznos 25,69 EUR od 02.03.2009.,

na iznos 27,82 EUR od 01.04.2009.,

na iznos 419,86 EUR od 01.05.2009.,

na iznos 419,74 EUR od 01.06.2009.,

na iznos 417,74 EUR od 01.07.2009.,

na iznos 415,48 EUR od 03.08.2009.,

na iznos 417,00 EUR od 01.09.2009.,

na iznos 419,11 EUR od 01.10.2009.,

na iznos 418,34 EUR od 02.11.2009.,

na iznos 415,98 EUR od 02.12.2009.,

na iznos 410,42 EUR od 01.01.2010.,

na iznos 407,46 EUR od 01.02.2010.,

na iznos 404,91 EUR od 01.03.2010.,

na iznos 411,78 EUR od 01.04.2010.,

na iznos 399,82 EUR od 01.05.2010.,

na iznos 396,54 EUR od 01.06.2010.,

na iznos 398,92 EUR od 01.07.2010.,

na iznos 391,95 EUR od 04.08.2010.,

na iznos 380,15 EUR od 13.09.2010.,

na iznos 377,23 EUR od 15.10.2010.,

na iznos 371,79 EUR od 10.11.2010.,

na iznos 369,53 EUR od 08.12.2010.,

na iznos 364,58 EUR od 28.01.2011.,

na iznos 9,42 EUR od 18.02.2011.,

na iznos 36,13 EUR od 22.02.2011.,

na iznos 30,75 EUR od 24.02.2011.,

na iznos 284,79 EUR od 28.02.2011.,

na iznos 357,95 EUR od 02.03.2011.,

na iznos 316,19 EUR od 01.04.2011.,

na iznos 309,25 EUR od 03.05.2011.,

na iznos 5,19 EUR od 26.05.2011.,

na iznos 320,37 EUR od 01.06.2011.,

na iznos 4,37 EUR od 27.06.2011.,

na iznos 303,62 EUR 01.07.2011.,

na iznos 301,90 EUR od 03.08.2011.,

na iznos 300,58 EUR od 05.09.2011.,

na iznos 288,41 EUR od 13.10.2011.,

na iznos 308,76 EUR od 21.11.2011.,

na iznos 213,88 EUR od 22.11.2011.''

III. Odbija se eventualni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

''1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 231-65/2007 od 24.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 325.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, u dijelu u kojem korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest o visini kamatne stope, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Aneksa br. 2. Ugovora o kreditu broj 231-65/2007 od 24.4.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika 24.2.2011., u dijelu u kojem je, u članku 4., ugovoreno kako se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatom po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 61.211,53 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

na iznos 2,16 EUR od 07.08.2007.,

na iznos 34,99 EUR od 01.02.2008.,

na iznos 0,54 EUR od 29.02.2008.,

na iznos 67,54 EUR od 01.03.2008.,

na iznos 95,97 EUR od 01.04.2008.,

na iznos 30,60 EUR od 02.05.2008.,

na iznos 24,71 EUR od 04.06.2008.,

na iznos 0,73 EUR od 01.07.2008.,

na iznos 39,46 EUR od 02.07.2008.,

na iznos 29,32 EUR od 01.10.2008.,

na iznos 222,97 EUR od 01.11.2008.,

na iznos 2,84 EUR od 01.12.2008.,

na iznos 104,91 EUR od 02.12.2008.,

na iznos 221,28 EUR od 01.01.2009.,

na iznos 235,77 EUR od 01.02.2009.,

na iznos 41,94 EUR od 01.03.2009.,

na iznos 203,49 EUR od 02.03.2009.,

na iznos 223,33 EUR od 01.04.2009.,

na iznos 242,67 EUR od 01.05.2009.,

na iznos 203,73 EUR od 01.06.2009.,

na iznos 158,09 EUR od 01.07.2009.,

na iznos 11,82 EUR od 09.07.2009.,

na iznos 182,50 EUR od 03.08.2009.,

na iznos 182,36 EUR od 01.09.2009.,

na iznos 22,51 EUR od 03.09.2009.,

na iznos 173,37 EUR od 01.10.2009.,

na iznos 14,65 EUR od 02.11.2009.,

na iznos 161,89 EUR od 02.11.2009.,

na iznos 16,21 EUR od 06.11.2009.,

na iznos 18,52 EUR od 01.12.2009.,

na iznos 190,47 EUR od 02.12.2009.,

na iznos 242,67 EUR od 01.01.2010.,

na iznos 275,63 EUR od 01.02.2010.,

na iznos 266,91 EUR od 01.03.2010.,

na iznos 328,20 EUR od 01.04.2010.,

na iznos 309,30 EUR od 01.05.2010.,

na iznos 335,66 EUR od 01.06.2010.,

na iznos 497,27 EUR od 01.07.2010.,

na iznos 1,36 EUR od 01.08.2010.,

na iznos 412,01 EUR od 04.08.2010.,

na iznos 6,13 EUR od 01.09.2010.,

na iznos 569,88 EUR od 13.09.2010.,

na iznos 8,59 EUR od 01.10.2010.,

na iznos 252,27 EUR od 15.10.2010.,

na iznos 250,69 EUR od 18.10.2010.,

na iznos 6,09 EUR od 01.11.2010.,

na iznos 518,30 EUR od 10.11.2010.,

na iznos 7,68 EUR od 01.12.2010.,

na iznos 595,89 EUR od 08.12.2010.,

na iznos 1,23 EUR od 01.01.2011.,

na iznos 225,40 EUR od 28.01.2011.,

na iznos 0,03 EUR od 10.02.2011.,

na iznos 112,72 EUR od 16.02.2011.,

na iznos 13,60 EUR od 18.02.2011.,

na iznos 10,33 EUR od 22.02.2011.,

na iznos 9,07 EUR od 24.02.2011.,

na iznos 90,47 EUR od 28.02.2011.,

na iznos 177,54 EUR od 02.03.2011.,

na iznos 64,24 EUR od 02.03.2011.,

na iznos 610,56 EUR od 03.03.2011.,

na iznos 676,29 EUR od 03.03.2011.,

na iznos 6.122,77 EUR od 03.03.2011.,

na iznos 201,66 EUR od 01.04.2011.,

na iznos 0,09 EUR od 13.04.2011.,

na iznos 0,03 EUR od 01.05.2011.,

na iznos 195,02 EUR od 03.05.2011.,

na iznos 1,79 EUR od 26.05.2011.,

na iznos 257,38 EUR od 01.06.2011.,

na iznos 1,66 EUR od 27.06.2011.,

na iznos 484,39 EUR od 01.07.2011.,

na iznos 5,52 EUR od 01.08.2011.,

na iznos 640,00 EUR od 03.08.2011.,

na iznos 11,65 EUR od 19.08.2011.,

na iznos 0,02 EUR od 01.09.2011.,

na iznos 659,47 EUR od 05.09.2011.,

na iznos 0,02 EUR od 01.10.2011.,

na iznos 24,10 EUR od 12.10.2011.,

na iznos 431,99 EUR od 13.10.2011.,

na iznos 0,21 EUR od 01.11.2011.,

na iznos 466,65 EUR od 21.11.2011., na iznos 41.669,76 EUR od 22.11.2011.''

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena i to za iznos od 460,57 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.328,26 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 8.831,74 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 24. travnja 2007. s tuženikom zaključila ugovor o namjenskom kreditu broj 231-65/2007 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika FČD pod brojem OV- 4703/07-1 od 3. svibnja 2007., a temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit od 325.000,00 CHF. Pojašnjava da su naknadno zaključeni i Aneks broj 1 od 29. lipnja 2009. i Aneks br. 2 od 24. veljače 2011.

Prema navodima tužbe tužiteljica smatra da se radi o ugovoru s nepoštenim uvjetima, jer je ugovorena ''špekulativna valuta'' CHF koja predstavlja bitan sastojak ugovora i čini ništetnim njegove odredbe čl. 2. i čl. 4., a nepoštenom i ništetnom smatra i odredbu kojim je regulirana promjenjiva kamata u čl. 6. ugovora koja je čak protivna i izričitom načinu određivanja kamatne stope iz čl. 3. istog ugovora. Spornim vidi i činjenicu kako ugovorena valuta CHF kao predmet ugovora uopće nije preračunata u tada važeću valutu, HRK (hrvatska kuna), a u kojoj valuti je tužiteljici kredit i isplaćen, tako da je zapravo tuženik tužiteljici kredit isplatio u valuti HRK, a onda je naknadno indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao za kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima, o kojem načinu plasmana kredita prethodno nije upoznao tužiteljicu niti je upozorio na moguće rizike. Nadalje, smatra da je tuženik razradio, sastavio i ponudio više ugovornih odredbi koje su u zajedničkom djelovanju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužiteljica dovedena u tešku financijsku situaciju plaćajući anuitete uvećane i za 50%, a da pritom njezina mjesečna i ukupna obveza po kreditu raste, umjesto da se smanjuje. Prema mišljenju tužiteljice, ključna odredba koja je dovela do ovakve situacije je valutna klauzula u švicarskom franku i koja je klauzula upotrjebljena suprotno cilju i svrsi samog ugovora, pri čemu su povrijeđeni i osnovno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje ZOO), načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. istog zakona, a povreda kojih načela su sankcionirane ništetnošću ugovora u čl. 296. st. 1. ZOO-a te čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03., 46/07., 79/07. - dalje ZZP). Navodi i da je tuženik postupao s pozicije jače ugovorne strane i tužiteljici nametnuo odredbe koje joj, u konačnici nanose štetu, pri čemu dodatno ukazuje na odredbe čl. 4. i čl. 6. ugovora o kreditu koji se odnosi na primjenu tečaja valute tuženika i načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke bez navođenja jasnih i provjerljivih parametara same promjene. Postupanje tuženika u dijelu koji se odnosi na promjenu kamatne stope da je protivno i odredbi čl. 1022. ZOO-a.

Zbog postupanja tuženika, da tužiteljica nije imala objektivnu mogućnost procijeniti ekonomske posljedice ispunjenja svoje ugovorne obveze, odnosno nije mogla procijeniti financijske obveze, kao i utjecaj pojedinih odredbi na ukupan trošak kredita. Problematizira i odredbu ugovora o anuitetnoj otplati prema kojoj je tužiteljica u prvim godinama kredita otplaćivala uglavnom kamate, koje su, onda jednostrano i nezakonito povećavane od strane banke. Ovakvim odredbama za tužiteljicu su istovremeno rasle mjesečne obaveze otplate i glavnice i kredita, usprkos činjenici da je kredit uredno otplaćivan. U konačnici, tužiteljica je platila najmanje 66.361,40 eura (500.000,00 kuna) veći iznos obveze po kreditu s osnove glavnice i kamate. Ovakav ugovorni odnos je, prema tužiteljici ništetan prema odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st.1. ZZP-a, te odredbama čl. 322. u vezi čl. 295. i čl. 296. ZOO-a. U točkama 12. do 16. povjesnice tužbe, tužiteljica opisuje kronologiju događanja prije zaključenja samog ugovora. Ukazuje da je tuženik potencijalnim strankama, pa i tužiteljici putem sredstava javnog priopćavanja, zapravo, reklamirao ovakvu vrstu kredita, pri čemu nije pružio potpune informacije potencijalnim korisnicima, posebno vezano uz rizike takvog ugovora. Nadalje, posebno naglašava činjenicu da je tužiteljici u banci izričito rečeno da kredit u valuti HRK ili EURO ne može dobiti jer za takve kredite da nije kreditno sposobna, pri čemu da su kriteriji kreditne sposobnosti korisnika kredita ocjenjene isključivo prema kriterijima banke. Također, da je banka namjerno upućivala korisnike na kredite u valuti CHF opisujući te kredite kao jeftinije, dostupnije i jedine moguće u konkretnom slučaju. Pritom napominje da je tuženik trgovac, profesionalac u financijskim i kreditnim poslovima, dok tužiteljica to nije, a što je već u samom početku poslovnom odnosa evidentno ukazivalo na neravnopravan položaj koji je dodatno pojačan izostankom relevantnih informacija koje je trebao dati tuženik.

Dodatni argument u nepoštenom postupanju banke tužiteljica vidi u činjenici da joj nikad nije prezentiran nikakav pregled kretanja tečaja valute CHF u odnosu na kunu ili euro, a u vrijeme realizacije kredita tečaj švicarskog franka bio je 4,50 kuna za 1 CHF, odnosno 0,60 eura za 1 CHF, što je bila najniža razina te valute u prethodnih 10 godina.

Isto tako tužiteljica smatra da ugovor valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o unaprijed sastavljenim odredbama za veći broj ugovora koje je jedna ugovorna strana, ujedno sastavljač odredbi nudi drugima, pa se radi o adhezijskom ugovoru čije sklapanje je uvjetovano prihvatom svih uvjeta iz obrasca ugovora bez mogućnosti bilo kakvih naknadnih promjena i na taj je način, prema tužiteljici, tuženik zlorabio svoj položaj tako što je u opće uvjete unio klauzule povoljne za sebe, a štetne za tužiteljicu, posebno one o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koju tuženik samovoljno mijenja. Naglašava da odredbe čl. 295. i čl. 296. ZOO-a pružaju tužiteljici zaštitu kao ugovornoj strani koja pristupa općim uvjetima ponuditelja jer niti takav ugovor ne smije biti protivan odredbi čl. 322. ZOO-a, ali niti posebnom pravilu iz čl. 296. st. 1. istog zakona koje pravilo navodi da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Tužiteljica se, u ovom dijelu poziva i na odluku Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj C-186/2016 Ć.

Navodi i činjenicu da je zbog ovakvog protupravnog postupanja vođen i postupak kolektivne zaštite interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 i u kojem je utvrđeno da je valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena i ništetna te da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita.

Slijedom svega navedenog tužitelj u tužbi predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 24. travnja 2007., kao i Aneksa broj 1 od 29. lipnja 2009. i Aneksa broj 2 od 24. veljače 2011., te naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 73.969,00 eura (557.319,40 kuna), te mu naknaditi troškove parničnog postupka.

U tužbi je tužiteljica sukladno odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje ZPP) postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u kojem traži od suda utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu od 24. travnja 2007., utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu koji aneks je zaključen 24. veljače 2011. i to u dijelu u kojem je određena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, isplatu iznosa od 73.969,00 eura (557.319,40 kuna), te naknadu troškova parničnog postupka.

U odnosu na zahtjev tužiteljice treba reći da je ona tužbeni zahtjev precizirala podneskom od 3. veljače 2026. (str. spisa 324-333), a nakon što je provedeno financijsko vještačenje.

U tom podnesku tužiteljica također postavlja osnovni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i pripadajuća dva aneksa, kao i isplatu iznosa od 73.508,42 eura te naknadu troškova parničnog postupka.

I u tom podnesku postavlja tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a i to na način da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 2., čl. 3., čl. 4. i čl. 6. ugovora o kreditu od 24. travnja 2007., kao i odredbe čl. 2. Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu, isplatu iznosa od 73.508,42 eura, te naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (str. spisa 144 do 200) u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Prvenstveno ističe da sporni ugovor o kreditu nije potrošački, već trgovački ugovor kojega je tužiteljica zaključila kao vlasnica obrta (jednako kao anekse), pa se zbog toga ne može pozivati na praksu Suda Europske unije, ZZP i kolektivnu presudu kako to čini u tužbi.

U nastavku odgovora na tužbu, detaljno se očituje po svim osnovama tužbenog zahtjeva.

U bitnome, navodi kako odredba o promjenjivoj kamati nije ništetna jer je tužiteljica propustila prilikom zaključenja ugovora postupati dužnom, povećanom pažnjom, jer su kamatna stopa i način njene promjene jasno definirani odredbama čl. 3. i čl. 6. spornog ugovora pri čemu je tužiteljica jasno pristala na Opće poslovne uvjete banke i ostale akte vezane uz kamate, jer je čl. 21. ugovora jasno određeno da joj je sadržaj ugovora objašnjen i jer je ugovor solemniziran u skladu s odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu. Nadalje, navodi kako je tužiteljica, nakon potpisa ugovora, bez prigovora plaćala mjesečne anuitete, pa i nakon što su njihovi iznosi mijenjani.

Smatra da je tužiteljica, ako je postupala s dužnom pažnjom, a tuženik nezakonito mijenjao uvjete ugovora, znala da nije dužna ispunjavati jednostrano izmijenjene ugovorne obveza, pa nema pravo tražiti povrat plaćenog, jer to proizlazi iz odredbe čl. 1112. ZOO-a.

Osporava i tvrdnju tužiteljice da je ugovor sklopljen po unaprijed utvrđenim uvjetima tuženika o kojima stranke nisu pregovarale.

Tvrdi da nije ništetna niti odredba o valutnoj klauzuli ponavljajući navode o dužnoj pažnji tužiteljice, solemnizaciji ugovora, kao i činjenicu da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Smatra de je postupao u skladu s pozitivnim propisima te da sporni ugovor zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. Nadalje, tuženik osporava postojanje neravnoteže stranaka u obvezama iz spornog pravnog posla. Ukazuje i na potencijalne rizike banke u ovakvim pravnim poslovima.

Isto tako, napominje da je tužiteljica u svakom trenutku imala mogućnost napraviti konverziju kredita u neku drugu valutu, prijevremeno otplatiti kredit ili njegov dio ili tražiti pravičnu izmjenu kredita zbog promijenjenih okolnosti, pri čemu je bitno da tuženik nije imao mehanizme kojima bi jednostrano intervenirao u kredit. Također, u pisanom odgovoru na tužbu ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ovo stoga jer je tužiteljica imala mogućnost pregovarati o uvjetima ugovora, a postojao je objektivno podjednaki rizik povećanja ili smanjenja tužiteljičine obveze u hrvatskim kunama, u kojoj valuti su plaćani anuiteti. Zbog toga, porast tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita ne može biti kriterij za ocjenu savjesnosti i poštenja banke, jer se oni moraju ocjenjivati prema objektivnim kriterijima u trenutku sklapanja ugovora, a nerazumno je od tuženika tražiti da predvidi kretanje tečaja ili da sam snosi valutni rizik.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava i da bi ugovor o kreditu u cijelosti bio ništetan. Ponovno ukazuje da se, u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom kreditu pri čemu se poziva na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH).

U odnosu na anekse spornog ugovora ističe da oni nisu ništetni pri čemu naglašava da tužiteljica u tužbi niti ne iznosi razloge ništetnosti. U tom dijelu osporava i pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe.

Poriče da bi ništetna bila i odredba čl. 2. ugovora o kreditu, već da je, upravo suprotno, izričito dopuštena odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a.

Konačno, ističe i prigovor zastare navodeći da se ima primijeniti petogodišnji opći zastarni rok.

3. Tijekom postupka stranke su se više puta očitovale na navode i shvaćanja protivne strane.

Tužiteljica je svoje činjenične navode i očitovanja na navode tuženika iznijela u podnescima od 10. rujna 2024. (str. spisa 202-224), 3. veljače 2026. (str. spisa 324- 336) kojim je ujedno i precizirala tužbeni zahtjev.

S druge strane tuženik je u spis dostavio podneske od 11. rujna 2024. (str. spisa 282-288), 20. rujna 2024. (str. spisa 291-295), 20. veljače 2026. (str. spisa 342- 345), 24. veljače 2026. (str. spisa 347-353) i 23. ožujka 2026. (str. spisa 369-371).

3.1. U bitnome, tužiteljica u podnescima ističe da nije niti tvrdila da ima status potrošača u ovom poslovnom odnosu, ali da postoje odredbe ZOO-a i ZZP-a koje se preklapaju, odnosno koje na sličan način reguliraju činjenice koje su odlučne u ovom postupku.

Ponavlja navode da nije mogla pregovarati uvjetima kredita s obzirom da je tuženik primijenio opće uvjete banke i druge interne akte, slijedom čega da nije mogla utjecati na pojedine odredbe kredita, posebno na bitne sastojke ugovora, što u konačnici uzrokuje ništetnost ugovora sukladno odredbama čl. 295. i čl. 296. ZOO-a. Nadalje, ustraje na tvrdnji da joj nisu objašnjeni kriteriji prema kojima bi mogla predvidjeti ukupne ekonomske posljedice tog pravnog posla, a u prilog koje tvrdnje ukazuje i na izvješće Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) od 29. lipnja 2005. u kojem se izvješću analiziraju rizici kredita s valutnom klauzulom.

Ponovno analizira ugovorne odredbe o kamati, te ukazuje da je jasno da bi tuženik visinu kamatne stope obračunavao protivno jasnoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, a koju odredbu tužiteljica ovom tužbom ne osporava. U dijelu koji se odnosi na visinu kamatne stope za tužiteljicu je sporna odredba čl. 6. istog ugovora koju smatra u cijelosti protivnom odredbama čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, u prilog čemu dostavlja i sudsku praksu.

Pojašnjava da u ovom postupku prvenstveno traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, uključivo i dva aneksa. Smatra da ugovor sadržava kombinaciju više uzajamno povezanih ugovornih odredbi koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što sve da uzrokuje štetne posljedice za tužiteljicu i što je posebno vidljivo iz činjenice da se s vremenom njena ugovorna obveza povećavala usprkos redovitim plaćanjima anuiteta kredita.

Kao prvenstveni razlog ništetnosti cijelog kredita tužiteljica vidi valutnu klauzulu u švicarskim francima i promjene obračuna i visine kamatne stope. Smatra da u ocjeni tužbenog zahtjeva sud treba sagledavati ugovor o kreditu kao cjelinu, pri čemu ukazuje na sudsku praksu, te obvezu suda da provede test transparentnosti i razmjernosti.

Smatra da iz iznesenih činjenica i provedenih dokaza proizlazi da je ugovor u cijelosti protivan odredbi čl. 322. ZOO-a.

Podneskom od 3. veljače 2026. tužiteljica se zapravo očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje Majde Korljan, te je sukladno tom nalazu i mišljenju precizirala tužbeni zahtjev, sve kako je to pobliže naznačeno u točki 1. obrazloženja ove presude.

3.2. Tuženik u podnesku od 11. rujna 2024. ponovno osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu. I tuženik smatra da sporni ugovor treba sagledati kao cjelinu, posebno u dijelu koji se tiče tužiteljičinih uplata, jer da je samo tako moguće utvrditi je li i koji iznos tužiteljica stvarno pretplatila, posebno s obzirom na činjenicu da su se anuiteti tijekom otplate znali i smanjivati, a ne samo povećavati. Iznosi svoja pravna shvaćanja instituta stjecanja bez osnove u konkretnom slučaju. Navodi da taj institut nije predviđen kao posljedica ništetnosti, već se, u tom slučaju, prema ZOO-u primjenjuje samo na odgovarajući način. Također, osim već iznesenih tvrdnji o kamatama, u ovom postupku tuženik ističe i svoje pravno shvaćanje da bi tužiteljica, sve da i ima pravo na restituciju, na dosuđene iznose imala pravo naplatiti zatezne kamate od trenutka podnošenja zahtjeva za povrat, a ne od svakog pojedinačnog izvršenog plaćanja.

Nadalje, tijekom postupka ustraje u prigovoru zastare pozivajući se na odluku VTSRH poslovni broj Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024., te smatra da zastara u konkretnom slučaju počinje teći od trenutka izvršene uplate od strane tuženice, a ne od pravomoćnosti odluke kojom je ugovor utvrđen ništetnim. Smatra pogrešnim stav tužiteljice da postoji sličnost odredbi čl. 296. ZOO-a i čl. 81. ZZP-a u vezi ništetnosti ugovornih odredbi, jer da citirane odredbe na različit način pružaju pravnu zaštitu u slučaju ništetnosti. Isto tako u cijelosti osporava tužitelje činjenične navode i zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu. Ovdje prvenstveno naglašava, citirajući odredbu čl. 324. ZOO-a da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nisu bile ni uvjet ni odlučujuća pobuda spornog ugovora.

U podnesku od 20. veljače 2026. tuženik u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju sudske vještakinje. Taksativno iznosi prigovore na utvrđenja vještakinje pa tako ističe da je ona zanemarila činjenicu da su u vrijeme sklapanja spornog ugovora kamatne stope na kredite u hrvatskim kunama bile znatno više od one za kredite u švicarskim francima, pa bi utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještakinje dovela do toga da za tužitelja vrijedi ugovor o kreditu u hrvatskim kunama s najnižom kamatnom stopom koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila određena za kredite u CHF.

Smatra da bi uspostava formalne ravnoteže parničnih stranaka značilo to da pravilnom primjenom materijalnog prava sud, ako nađe da su sporne ugovorne odredbe ništetne, na Ugovor o kreditu kojega je sklopila tužiteljica trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na ugovor o kreditu u valuti HRK na dan sklapanja ugovora, jer bi svako drugo postupanje tužiteljicu dovelo u povoljniji položaj, te predstavljalo nedopuštenu intervenciju suda u ugovorni odnos stranaka. Nadalje, napominje da je tuženiku tijekom otplate nastao manjak, budući da je u pojedinim razdobljima tečaj valute CHF bio niži nego u trenutku sklapanja ugovora. Zbog toga tuženik smatra da se prilikom odluke o visini tužbenog zahtjeva trebaju uzeti u obzir i te tzv. ''negativne razlike''. Prema mišljenju tuženika te iznose je potrebno uračunati i zbog odredbe čl. 323. ZOO-a.

Nadalje, ukazuje da je pravna osnova tužiteljičinog zahtjeva Institut stjecanja bez osnove čije su posljedice određene čl. 1111. ZOO-a. Smatra da kada nije moguć povrat stečenog bez osnove, cilj je vratiti ostvarenu korist pa se naprijed citirana odredba ima tumačiti u tom duhu. To znači da u konkretnom slučaju tuženikova eventualna korist je umanjena uslijed negativnih razlika nastalih kada je tečaj CHF bio ispod početno ugovorenog, pa onda tuženik tada nije niti mogao ostvariti nikakvu korist.

U podnesku od 24. veljače 2026. tuženik ističe da je tužiteljica podneskom od 19. veljače 2006. smanjila iznos svog potraživanja sa 73.969,00 eura na iznos od 73.508,42 eura, što se, prema sudskoj praksi ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, te ističe da na takvo povlačenje pristaje uz obvezu tužiteljice da mu naknadi razmjerni dio troškova postupka.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke MČ (str. spisa 297-298), HČ (str. spisa 298-299) i SČ (str. spisa 299-300), te tuženicu kao stranku (str. spisa 301).

Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje temeljem kojeg je vještakinja Majda Korljan u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (str. spisa 309-322), te je usmeno iskazivala na ročištu od 26. ožujka 2026. (str. spisa 375).

Pregledane su i isprave u spisu: Ugovor o kreditu broj 231-65/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. spisa 26-33), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2009. (str. spisa 34-37), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu od 24. veljače 2011. (str. spisa 28-41), otplatni plan (str. spisa 42), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27. kolovoza 2021. (str. spisa 43), specifikaciju uplata (str. spisa 44-46), pregled prometa za klijenta (str. spisa 49-74), ugovore o kreditu (str. spisa 72-86), informacije o rizicima kredita (str. spisa 87-94), reklamne obavijesti (str. spisa 95-114), financijske analize (str. spisa 115-140).

Sud nije provodio daljnje dokaze smatrajući činjenično stanje dostatno razjašnjenim, uz napomenu da je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za saslušanjem svjedokinje FČD.

5. Prvopostavljeni, tzv. glavni tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

5.1. Eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu broj 231-65/2007 kojega su ovdje parnične stranke zaključile 24. travnja 2007., kao i Aneksa tog ugovora od 29. lipnja 2009. i 24. veljače 2011., te povrat iznosa isplaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredbi tog ugovora. Kako je već rečeno, tužiteljica je već u tužbi postavila eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi dijelova čl. 2. i čl. 3. ugovora, čl. 6. ugovora, te čl. 2. Aneksa broj 2 ugovora o kreditu, te radi isplate iznosa plaćenih tuženiku na temelju takvih ništetnih odredbi.

Već je izneseno u obrazloženju da je tužiteljica svoj zahtjev precizirala nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (podnesak od 3. veljače 2026.) na način da ponovno postavlja tzv. glavni, a potom i eventualni tužbeni zahtjev kojima prvenstveno traži utvrđenje spornog ugovora o kreditu u cijelosti kao i njegovih aneksa, te isplatu iznosa plaćenih tuženiku temeljem takvog ugovora, a podredno utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu i Aneksa broj 2 istog ugovora, kao i isplatu iznosa koje su joj naplaćeni temeljem takvih odredbi. Tijekom postupka između stranaka nije sporno da su zaključili ugovor o namjenskom kreditu broj 231-65/2007 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika FČD, broj ovjere OV- 4703/07-1 od 3. svibnja 2007., te da su nakon toga zaključili i Aneks br. 1 29. lipnja 2009. i Aneks br. 2. 24. veljače 2011.

Na temelju ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 325.000,00 CHF.

9. Iz sadržaja ugovora (str. spisa 26-32) proizlazi da je tužiteljici za izgradnju poslovno-stambenog objekta tuženik odobrio kredit u iznosu od 325.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Također, tužiteljici je odobren period bez otplate duga uz plaćanje interkalarne kamate.

Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da se na iznos glavnice naplaćuju kamate, a njihova visina vezana je uz jednomjesečni LIBOR CHF, sa dodatkom marže od 3,75%, dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete, a kamatna stopa vezana je uz jednomjesečni LIBOR CHF te je određeno da će se, u skladu s tim, mijenjati. Istom odredbom tužiteljica je potpisom na ugovoru izjavila da je suglasna i da bez prigovora prihvaća obavijest tuženika o visini kamatne stope.

Međutim, u ovom dijelu, a s obzirom na tužbene zahtjeve tužiteljice treba reći da je kamatna stopa iz spornog ugovora o kreditu regulirana i odredbom čl. 6. tog ugovora.

Naime, prema toj odredbi tuženik je bio ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama ili sukladno nekom drugom aktu tuženika. I u tom članku određeno je da je tužiteljica, potpisom ugovora, suglasna i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, načinu obračuna, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

9.1. Iz sadržaja Aneksa broj 1 ranije spomenutog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tim aneksom osnovni ugovor o kreditu izmijenjen u dijelu sredstava osiguranja ugovora o kreditu iz čl. 9. i čl. 10. tog ugovora te je aneksom zasnovano založno pravo na depozitu od 30.000,00 eura otvorenom na ime zalogodavatelja MČ i to za vrijeme do potpunog namirenja svih obveza po ugovoru. Nadalje, tužiteljica kao korisnica kredita obvezala se obavljati svoje kunsko i devizno poslovanje preko tuženika, snositi trošak zaključenja navedenog iznosa, dok se ŽČ kao jamac-platac obvezao preuzeti i odgovarati za obveze tužiteljice iz osnovnog kredita.

9.2. Iz sadržaja Aneksa broj 2 osnovnog Ugovora o kreditu proizlazi da je tim ugovorom tužiteljici kao korisnici kredita odobren moratorij na otplatu glavnice kredita od 1. ožujka do 1. lipnja 2011., slijedom čega su izmijenjene odredbe čl. 7. i čl. 12. osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima su stranke regulirale kašnjenje s plaćanjem obveza tužiteljice i posljedice kašnjenja te odobrenje banci kao davatelju kredita za uvid u sve okolnosti koje se tiču založenih nekretnina.

9.3. Uvidom u otplatni plan (str. spisa 42) vidljivo je da on sadržava tužiteljičine obveze po kreditu za razdoblje od 1. rujna 2007. do 22. studenog 2021. U tom su otplatnom planu navedeni iznosi anuiteta, visina kamatne stope te stanje kredita.

9.4. Nije sporno, a što proizlazi iz priloženog ugovora, te oba aneksa, da su svi pravni poslovi solemnizirani od strane javnog bilježnika.

9.5. Iz obavijesti o promjenama kamatnih stopa (str. spisa 43) proizlazi da je kamatna stopa po kreditu mijenjana u razdoblju od svibnja 2007. do kraja rujna 2011. te da se kretala u postotku od 6 do 7%.

9.6. Spisu također prileži i specifikacija uplata (str. spisa 45-46) te pregled prometa za klijente (str. spisa 48-69) kojima su evidentirane tužiteljičine uplate, a koje je podatke vještakinja koristila za potrebe vještačenja.

9.7. U smislu dokazivanja svojih tvrdnji da je sporni ugovor tzv. adhezijski ugovor, tužitelj je u spis dostavio i dva ugovora o kreditu (str. spisa 72-86) kojega je tuženik zaključio sa trećim osobama i koji su sadržajno istovrsni ovdje spornom ugovoru.

10. Svjedok ŽČ na ročištu od 6. studenog 2024. navodi da je kao bivši suprug tužiteljice sudjelovao u zaključenju spornog pravnog posla i u kojem ima status jamca platca. Pojašnjava da je zajedno s tužiteljicom pregovarao s tuženikom o uvjetima kredita, da su namjeravali podignuti kredit u eurima, ali da im je službenica banke preporučila kredit u valuti CHF, jer da su povoljnije kamate. O toj vrsti kredita da nisu imali nikakvih podataka, ali da su im u banci pojasnili da su kamate na takav kredit niže za 1 do 1,5% u odnosu na eure, što da im je bilo značajno s obzirom na iznos kredita. U tom dijelu dodatno pojašnjava da su im u banci zapravo naglasili jedino tu razliku u kamatnoj stopi, ali priznaje da im je službenica objašnjavala nešto vezano za način obračuna kamatne stope, no da tužiteljica i on nisu baš obraćali pozornost na taj dio jer im je hitno trebao kredit. Na posebna pitanja suda, a u odnosu na objašnjenja banke o uvjetima kredita, odgovara da su, samo nakon potpisa ugovora dobili otplatni plan, a sve ono što su znali o kreditu da su saznali na dan potpisa ugovora. Ističe da im je službenica banke pojasnila stanje tečaja eura i švicarskog franka, te da im je zapravo indirektno i sugerirala sporni kredit. Nadalje, objašnjava da je kredit podignut za potrebe poslovanja obrta u vlasništvu tužiteljice. Isto tako odgovara da su se o uvjetima potencijalnog kredita savjetovali jedino kod tuženika, jer su tamo imali otvoren račun. Navodi i da je poslovanje obrta vodila tužiteljica, te da prethodno za potrebe obrta nisu podizali kredite.

Na posebna pitanja tužiteljice, odgovara da kod razgovora o kreditu od strane tuženika nisu bili upozoreni o mogućim rizicima, te da im je ugovor na potpis dostavio tuženik.

Na posebna pitanja tuženika, ističe da nije bilo nikakvog pritiska, da se ugovor potpiše isti dan kad su bili u banci, a da su se tužiteljica i on za podizanje kredita pripremali nekih mjesec dana, ali su razmišljali isključivo o eurskom kreditu. Što se tiče ovjere kod javnog bilježnika, navodi da im je on samo pročitao odredbe ugovora, ali da se sjeća pitanja jesu li svjesni promjenjivosti kamatne stope.

10.1. Svjedok HČ, zaposlenik tuženika u vrijeme sklapanja spornog ugovora navodi da je, u odnosu na ovu vrstu kredita pretežno radio na poslovima provjere sredstava osiguranja kredita, ali i na poslovima isplate tih kredita. Navodi da se ne sjeća je li radio na poslovima vezanim uz kredite u švicarskim francima, te da mu nije poznat konkretan ugovor iz ovog spora. Načelno opisuje da je tuženica u svojoj ponudi imala takve kredite za koje je kamatna stopa bila manja u odnosu na eurski. U banci da postoje službenici koji izravno komuniciraju s potencijalnim korisnicima kredita prije zaključenja ugovora, ali da on nije radio takve poslove. Navodi kako je mišljenja da je praksa bila objasniti korisnicima pretpostavke i okolnosti svakog kredita, a misli da banka nije u ponudi imala kredite s fiksnom kamatnom stopom.

Na posebna pitanja suda odgovara da bi postupak od podnošenja zahtjeva, odnosno pregovora pa do isplate kredita trajao od tri tjedna do mjesec dana, ovisno o iznosu. Također, ističe da nema saznanja koliko su, u konkretnim slučajevima pojedini korisnici kredita bili upoznati od strane banke s eventualnim rizicima vezanim uz valutu CHF.

Na posebna pitanja tuženice odgovara da u banci nisu znali da će doći do ovakvih promjena tečaja, te da je i on sam zaključio ugovor o krediti u valuti CHF.

10.2. Svjedok JČ navodi da je bio zaposlenik tuženika, a u vrijeme zaključenja spornog ugovora na mjestu voditelja podružnice u Zadru. Navodi da se ne sjeća konkretnog ugovora, jer da je takvih bilo na stotine.

Ističe da nema saznanja da bi postojala nekakva uputa banke da se potiču krediti u valuti CHF. U vrijeme zaključenja spornog ugovora da je banka nudila kredite u eurima, ali i u hrvatskim kunama, ali da su kunski krediti bilo jako skupi. Potvrđuje da su kreditu u valuti CHF odobravani sa najnižom kamatnom stopom zbog stanja na tržištu kapitala, jer su se same banke u toj valuti mogle zaduživati po znatno povoljnijim uvjetima. Sve navedeno da je povezano sa LIBOR tržištem, te da nitko tada nije mogao predvidjeti da će ta kamatna stopa značajno rasti. U odnosu na konkretan kredit iz ovog spora odgovara da načelno može reći da je banka imala određene standarde prezentacije, izračun naknade, te se o kreditima pregovaralo u skladu s tim standardima. Razgovore s konkretnim korisnikom da su vodili financijski savjetnici, kreditni referenti ili čak osobni bankari. Osnove prezentacije da su bile standardne, obveza je bila stranci prezentirati svaki konkretan proizvod banke, ali da nema saznanja kako bi zaposlenici banke postupali u svakom konkretnom slučaju. Osnovne informacije korisniku da su svakako bile iznos kredita, razdoblje isplate, visina pojedinog anuiteta, sredstva osiguranja, podaci o kamatnoj stopi, a uvjet je bio da korisnik ima račun u banci. Nadalje, da je stranka uz svaki ugovor morala dobiti otplatni plan. Kredit da isplaćivan u hrvatskim kunama u protuvrijednosti švicarskih franka, a ovisno o namjeni da se isplaćivao na žiro račun. Potvrđuje da je praksa bila pojasniti korisniku da visina kamatne stope ovisi o LIBORU, te ga upoznati s razdobljima usklađenja kamatne stope, te se taj postupak provodio najčešće kvartalno. Strankama se prezentiralo i značenje odredbe vezane uz tečaj što je sve navedeno u ugovoru. Odgovara da su u banci, po njegovom sjećanju, postojale određene brošure vezane uz ovakve kredite.

Na pitanje suda odgovara da je, po njegovoj procjeni, motivacija podizanja ovakvih kredita prvenstveno bila niža kamatna stopa u danom momentu jer je bila niža od one u eurima, što je značilo manji anuitet.

Na posebno pitanje tužiteljice ponavlja da nema saznanja da bi službenici banke u pregovorima sugerirali upravo ovakve kredite.

Na posebno pitanje tuženice odgovara da nema saznanja niti da bi bili propisani nekakvi rokovi u kojima bi potencijalni korisnik morao potpisati ugovor, te da banka nije tražila od stranaka ovjeru ugovora kod javnog bilježnika u kratkom roku.

10.3. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu potvrđuje da je kao vlasnica obrta zaključila ugovor o kreditu s tuženikom na iznos od 325.000,00 CHF. Prije sklapanja ugovora da su joj bili poznati uvjeti kreditiranja u OTP banci, ali da se obratila tuženici i utvrdila da su tamo najniže kamate. U cijelosti potvrđuje navod svjedoka MČ o okolnostima i uvjetima zaključenja spornog ugovora. Potvrđuje da im je namjera bila zaključiti ugovor o kreditu u eurima, za što su se i pripremali, ali su im, u poslovnici banke, rekli da su kamatne stope povoljnije za kredite u valuti CHF, te da je to najpovoljniji kredit koji mogu dobiti.

Na posebno pitanje suda navodi da je bila upoznata sa kamatnom stopom u vrijeme potpisa ugovora, ali da joj nije rečeno da je ona promjenjiva. Nadalje, na izričito pitanje suda je li pročitala ugovor prije potpisivanja odgovara da se ne sjeća. Nadalje, pojašnjava da je kao obrtnica počela raditi 1998., da je sama vodila poslove obrta. Pojašnjava da se, prethodno zaključenju ugovora, raspitivala o kreditima u valuti CHF i to kod tuženika i u OTP banci, pa i na dan potpisa ugovora. Sam ugovor da je pripremila tuženica i da ga je ona samo potpisala.

Nadalje, na konkretna pitanja suda što je znala u trenutku potpisa ugovora navodi da je znala iznos kredita i iznos mjesečne rate od 6.800,00 do 7.000,00 kuna, ali da nije imala saznanja koliki ukupan iznos treba vratiti banci, da se ne sjeća na koji je rok ugovor zaključen, ali da je kamatna stopa bila nešto preko 3%. Tvrdi da je nitko nije upozorio da bi mjesečni anuitet mogao rasti, niti joj pojasnio na koji se način utvrđuje visina kamatne stope. Odgovara kako misli da nije bilo sredstava osiguranja kredita. Navodi da je kredit vraćala temeljem otplatnog plana, te da je tražila pojašnjenje kada je utvrdila da su mjesečni iznosi sve veći, ali da se ne sjeća objašnjenja banke. Na kraju, navodi, da je, zapravo, o uvjetima kredita, pregovarao njezin bivši suprug.

11. Vještakinja Majda Korljan na ročištu od 26. ožujka 2026. u cijelosti potvrđuje navode pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog sudu 30. prosinca 2025. U usmenom izlaganju pojašnjava da je kamatna stopa iz čl. 3. spornog ugovora određena maržom banke i jednomjesečnim liborom, ali da je vještačenjem utvrdila razliku između ugovorenog i primijenjenog otplatnog plana, pa i u dijelu koji se odnosi na kamate. Međutim, da iz dostupne dokumentacije nije vidljivo kao je došlo do primijenjene kamatne stope, odnosno koji iznos se odnos na libor, a koji na maržu banke. Iznos naplaćen s osnova kamata i razliku kamatne stope da je navela u tablici broj 2. pisanog nalaza i mišljenja na stranicama 7, 8 i 9, a da je iznos plaćene kamate izravno povezan s porastom glavnice radi rasta tečaja, što da je prikazala u tablici 1. pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na tečaj valute CHF pojašnjava da svaka poslovna banka ima svoj tečaj, te da nije neuobičajeno da se krediti obračunavaju u protuvrijednosti tečaja banke, kao u konkretnom slučaju. Poslovne banke da tečaj određene valute prilagođavaju onome kojeg utvrdi Hrvatska narodna banka, a čija je zakonska obveza, između ostalog, nadzirati i poslovanje banaka. U konkretnom slučaju postupanje tuženice vezano uz utvrđenje tečaja CHF, nije odstupalo od postupanja drugih poslovnih banaka. Isto tako ukazuje i da je država, negdje 2015. i intervenirala u tečaj CHF i fiksirala ga na 6,39 tadašnjih hrvatskih kuna, s tim da je ranije, u vrijeme podizanja kredita tečaj bio do 4,00 kune.

11.1. Tuženik je iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje koji prigovori su joj dostavljeni na očitovanje prije usmenog izlaganja na glavnoj raspravi.

11.2. Na već spomenutom ročištu vještakinja je, bez obzira na istaknute prigovore, ustrajala na utvrđenjima iz pisanog nalaza i mišljenja koje sud prihvaća kao stručno i nepristrano. Za naglasiti je da je vještakinja na ročištu posebno razjasnila utvrđenja vezana uz isplate koje se odnose na kamate i proizašle su iz odredbi čl. 3. i čl. 6. spornog ugovora o kreditu.

12. U odnosu na tuženikove prigovore sadržane u odgovoru na tužbu, te iznesene tijekom postupka, sud najprije ističe da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. U konkretnom slučaju, radi se o restitucijskom zahtjevu iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a prema kojem su stranke dužne jedna drugoj vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno ništetne ugovorne odredbe kao posljedice utvrđenja ništetnosti. To znači da zastarni rok za takve zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je stav zauzet na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Dakle, za konkretan prigovor tuženika to znači da je ništetnost sporne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu utvrđena tek u ovom postupku, odnosno ovom nepravomoćnom presudom, slijedom čega tužbeni zahtjev ovdje tužitelja ne može biti u zastari.

12.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka sud je mišljenja kako sporni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti kako to tvrdi tužiteljica.

Prema njenim navodima, u bitnome ništetnost ugovora o kreditu prvenstveno je generirana odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

Međutim, prema mišljenju ovog suda nije ništetna valutna klauzula vezana za CHF za koju tužitelj tvrdi da je ništetna zbog naglog rasta tečaja navedene valute, pri čemu tužiteljica nije bila upoznata s tom mogućnošću, niti s rizicima te valute, a tuženik je za takve rizike znao, odnosno morao znati.

Odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tom je odredbom također dozvoljeno da stranke ugovore tečaj po kojem će se ispunjavati obveza u valuti Republike Hrvatske na dan dospjelosti.

Nagli rast tečaja CHF u odnosu HRK (hrvatske kune) rizik je kojeg je tužitelj preuzeo zaključenjem ugovora o kreditu, jer je općepoznato da postoji mogućnost da se tečaj stranih valuta u odnosu na kunu mijenja. Pritom je za istaknuti da tijekom postupka nema dokaza da bi se tuženikovo postupanje kod zaključenja ugovora moglo smatrati prijevarnim zbog eventualnih prethodnih saznanja da će do znatnog povećanja tečaja doći. Zbog navedenog je upravo tužiteljica odabirom ovakvog ugovora vezanog za CHF preuzela rizike promjene tečaja i bez obzira na kasniji postotak rasta vrijednosti te valute u odnosu na HRK, odnosno takav rast valute ne predstavlja činjenicu iz kojeg bi proizlazila ništetnost ugovora ili takve ugovorne odredbe.

Naime, kod ugovora s valutnom klauzulom obveza dužnika se povećava ako se poveća vrijednost strane valute u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija kada dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, jer se tada obveza dužnika smanjuje. Valutna klauzula može u znatnoj mjeri utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću. Iz navedenog proizlazi da je ugovor s valutnom klauzulom koja je vezana uz srednji tečaj CHF (kao u konkretnom slučaju) o svojoj naravi aleatoran (kockarski) ugovor koji u sebi sadrži rizik promjene tečaja. Međutim, taj je rizik na strani obje ugovorne strane, pri čemu treba reći i to da institut valutne klauzule dopušten sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, a njegovo ugovaranje predstavlja uobičajenu praksu pri sklapanju pravnih poslova.

Činjenica hoće li tečaj valute CHF početi znatno rasti ili padati ne predstavlja izvjesnu okolnost niti nešto što bi moralo i moglo biti poznato tuženiku prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer niti jedna ugovorna strana nije mogla znati točne ekonomske posljedice sklapanja ovakvog ugovora.

I u konkretnom je slučaju vidljivo da je tečaj CHF znao biti niži od onoga u vrijeme zaključenja ugovora što je tužiteljicu, doduše u kraćem razdoblju, stavilo u povoljniji položaj od onoga u vrijeme zaključenja ugovora što dokazuje aleatorni karakter ugovora.

Valutnu klauzulu mogu, pod jednakim uvjetima, ugovoriti svi subjekti ugovornog prava pri čemu pitanje hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji ugovaratelja. To znači da jedna ugovorna strana ne može drugoj nametnuti ugovaranje valutne klauzule u njihovom ugovornom odnosu, odnosno tužiteljica nije morala prihvatiti takvu odredbu ugovora.

Konačno, neće biti sporno da banka nije mogla utjecati na tečaj valute CHF, niti iz provedenih dokaza proizlazi da su postojale objektivne okolnosti temeljem kojih je mogla predvidjeti njezin značajan rast, što pokazuje i prethodno navedena činjenica de je u jednom razdoblju otplate tečaj bio i niži od onoga u trenutku zaključenja ugovora.

Pritom je također za istaknuti, kako iz iskaza svjedoka MČ, HČ i SČ, ali i same tužiteljice proizlazi da su, u vrijeme sklapanja spornog ugovora bili dostupni krediti i u drugim valutama, jer svi spominju valutu euro, ali i činjenicu da su kamatne stope na kredite u CHF bile niže.

Treba naglasiti i da tuženik tijekom postupka pravilno ističe da tužiteljica u ovom postupku nema status potrošača iz odredbi ZZP-a.

Naime, nije sporno da je tužiteljica sporni ugovor zaključila u svojstvu vlasnice obrta i za potrebe poslovanja, a prema odredbi čl. 3. tada važećeg ZZP-a, definiran je potrošač kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Nadalje, niti ostale odredbe ugovora o kreditu, osim odredbe čl. 6. (koja je predmet eventualnog tužbenog zahtjeva), prema mišljenju ovog suda nisu protivne odredbi čl. 322. ZOO-a koja odredba propisuje da su ništetni ugovori koji su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ovo stoga jer su navedenim ugovorom o kreditu, osim u dijelu koji se odnosi na način promjene kamatne stope, jasno definirane obveze ugovornih strana. Definirani su i bitni sastojci ugovora i to na način koji nije protivan nekom od prisilnih propisa, Ustavu RH, ili moralu društva.

U trenutku sklapanja ugovora tužiteljica je imala mogućnost izbora, ali se ona odlučila na zaključenje ugovora s valutnom klauzulom u CHF, iako, prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi da je bila upoznata s mogućnošću zaključenja ugovora u valuti eura ili u kunama, ona se na ovakav ugovor odlučila vlastitom voljom, procijenivši da joj je takav ugovor najpovoljniji, ali je pritom preuzela i rizike vezane uz promjenu uvjeta kredita, koji su rizici prvenstveno uvjetovani valutnom klauzulom.

Sud smatra da tuženik nije postupao prijevarno, niti je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj. U tom se ugovoru tuženik obvezao, što je izvršio, staviti tužiteljici na raspolaganje novčani iznos kredita, a ona se obvezala taj iznos vratiti pod uvjetima iz ugovora. Sam ugovor još sadrži i instrumente osiguranja, kao i ovlaštenja davatelju kredita na uvid u postupanje i stanje sredstava osiguranja, te obaveze jamca platca, što je sve uobičajeno u ovakvim ugovorima, a koji su, što je također za istaknuti regulirani odredbom čl. 1021. ZOO-a.

Zbog naprijed navedenog sud je odbio prvi, tzv. glavni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Ovo stoga jer iz činjeničnih navoda tužiteljice, te provedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Posljedično tome nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a prema kojoj, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana mora drugoj vratiti sve ono što je na temelju takvog ugovora primio, a ako to nije moguće, ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ako zakon što drugo ne određuje. To nadalje znači da iz tog dijela činjeničnih navoda tužiteljice i provedenih dokaza u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 1111. ZOO-a koji regulira institut stjecanja bez osnove.

13. Već je ranije istaknuto da je tužiteljica tijekom postupka istaknula i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev iz čl. 188. st. 2. ZPP-a (str. spisa 329).

U točki 1. tog eventualnog tužbenog zahtjeva tužiteljica traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu i čl. 3. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz čl. 2. te kako se kamata obračunava u CHF naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, u dijelu u kojem korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest o visini kamatne stope, te čl. 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima obračunatim po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF.

Uvodno treba reći da se ovaj dio eventualnog tužbenog zahtjeva izravno odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno radi se o ugovornim utvrđenjima koja su direktno proizašla iz ugovorene valutne klauzule.

To znači da valjanost ovih odredbi izravno ovisi o valjanosti, odnosno eventualno ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

Kako je sud već ranije u obrazloženju iznio razloge zbog kojih odredbe o valutnoj klauzuli ne smatra ništetnom (točka 12. obrazloženja), iz istih razloga ne smatra ništetnim niti odredbe čl. 2., čl. 3. ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz čl. 2. te kako se kamata obračunava u CHF naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te čl. 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima obračunatim po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF, jer valjanost svih tih odredbi zapravo izričito ovisi o valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli.

Također, prema mišljenju suda nije ništetna niti odredba čl. 3. u dijelu u kojem korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest o visini kamatne stope.

Naime, iako pravilno tužiteljica navodi, što dokazuje i primjercima drugih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao s trećim osobama, da bi se radilo o tipskom ugovoru iz čl. 295. ZOO-a (to indirektno potvrđuje i svjedok SČ kada kaže da je ovakvih ugovora bilo "stotine"). Ništetnost odredbi takvih ugovora regulirana je u čl. 296. ZOO-a.

Premda citirana odredba gramatičkim tumačenjem ukazuje na mogući neravnopravan položaj tužiteljice kao ugovorne strane, jer se odriče nekog svog prava, ipak analizirajući cjelokupni odnos, pa u konačnici i vođenje ovog postupka, a u smislu odredbe čl. 296. st. 2. ZOO-a zaključiti je da takva odredba nije naštetila tužiteljici jer je ona zadržala instrumente zaštite svojih prava, između ostalog i postupkom pred nadležnim sudom.

Imajući u vidu ovakav zaključak vezano uz valjanost pojedinih odredbi ugovora, sud neosnovanim smatra i zahtjev tužiteljice za isplatu i koji je temeljen na ništetnosti ugovora o kreditu kao cjeline, pa nema mjesta primjeni odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a.

14. Međutim, protivno izloženom, sud osnovanim smatra tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnom i bez pravnog učinka odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, te posljedično tome zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove od 12.296,89 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

Što se tiče kamatne stope, najprije treba ponoviti da je ona ugovorena sukladno čl. 3., ali i čl. 6. ugovora.

Nije sporno da je prema odredbi čl. 3. ugovora o kreditu činidba s osnove kamata odrediva. Ovo stoga jer je odredbom čl. 3. st. 1. ugovora o kreditu utvrđeno da se na kredit zaračunavaju kamate čija je visina vezana uz jednomjesečni LIBOR s dodatkom marže od 3,75% dekurzivno godišnje.

U konkretnom slučaju između stranaka je u pitanju ugovor o kreditu, ali nije riječ o potrošačkom ugovoru, jer je jedna ugovorna strana banka (trgovačko društvo), a druga obrtnik, odnosno, zapravo trgovac pojedinac, a radi se o namjenskom kreditu očito korištenom za potrebe rada obrta, jer je u ugovoru navedeno da se odobrava radi izgradnje poslovno-stambenog objekta.

Da je tome tako proizlazi i iz iskaza svjedoka MČ kojega je u cijelosti na ročištu od 6. studenog 2024. potvrdila i sama tužiteljica, pa i u dijelu kada taj svjedok navodi da je kredit podignut za potrebe poslovanja obrta.

Člankom 3. ugovora određeno je da se kamatna stopa zaračunava u visini jednomjesečnog LIBORA sa dodatkom fiksne marže od 3,75%. Kamate se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Kamatna je stopa vezana uz jednomjesečni LIBOR i mora se usklađivati u skladu s tom činjenicom.

Međutim, u konkretnom slučaju, tužiteljica zapravo problematizira odredbu čl. 6. ugovora o kreditu prema kojoj je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugim aktom samog tuženika.

Nije sporno da je visina kamatne stope tijekom otplate kredita više puta mijenjana, u velikom dijelu na štetu tužiteljice.

To jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan (posebno tablice broj 2, na str. spisa 7, 8 i 9 pisanog nalaza i mišljenja). Iz tog dijela vještačenja vrlo jasno proizlazi da visina kamatne stope nije obračunata u skladu s odredbom čl. 3. ugovora o kreditu, a to je posebno vidljivo iz dijela tablice u kojem je utvrđen jednomjesečni LIBOR koji se trebao primijeniti, a koji nije primijenjen, već je banka obračunala visinu kamatne stope u iznosu većem nego bi on trebao biti primjenom odredbe čl. 3. ugovora o kreditu.

Pritom nije jasno na koji je način banka došla do primijenjenog izračuna kamatne stope, odnosno nije jasno koji su kriteriji odnosno elementi primijenjeni u tom obračunu, a onaj iz čl. 3. ugovora svakako nije.

Iz sadržaja odredbi čl. 3. i čl. 6. ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivu ugovornu kamatu, što predstavlja valjanu ugovornu odredbu kojom se definira cijena koju će korisnik kredita platiti kreditoru za odobreni kredit od 325.000,00 CHF u protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Visina kamatne stope vezana je za promjenjivi tromjesečni LIBOR CHF s dodatkom marže kao fiksnim parametrom obračuna visine kamatne stope. Ova ugovorna odredba je jasna, a činidba je moguća dopuštena i odrediva, ali je problem što očito nije primijenjena na sporni ugovor o kreditu.

Iz sadržaja čl. 6. ugovora o kreditu, međutim, proizlazi da bi kreditor svojom jednostranom odlukom mijenjao način obračuna ugovornih kamata.

Još je bitno za istaknuti da iz odredbe čl. 6. ugovora nije jasno o čemu ovisi i kakav je način obračuna i visina kamatnih stopa koja će se određivati Odlukama kreditora, konkretno tuženika, a kriteriji od kojih ta obveza ovisi moraju biti određeni i mjerljivi, poznati drugoj strani u trenutku sklapanja ugovora.

Pritom je neodlučna činjenica jesu li primijenjene kamatne stope određene Odlukama tužitelja o kamatnim stopama u skladu s odredbom čl. 26. ZOO-a, sve budući spisu ne prileže eventualne takve Odluke, niti su one bile predmet tužbenog zahtjeva. Dodatno tome, ovakva odredba ostavlja mogućnost jednoj strani da kada god i kako hoće, samostalno mijenja obvezu druge ugovorne strane koja o tome ne može pregovarati, niti na to bilo kako utjecati.

Opisanim postupanjem tuženika, tužiteljica je očito dovedena u neravnopravni položaj.

Ovdje neravnopravnost stranaka proizlazi iz činjenice da tuženik kao kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne odredbe ugovora, a da to druga strana bez prigovora prihvaća, odnosno na to ne može ni na koji način utjecati. Naime, način obračuna kamata u konkretnom slučaju tuženik je očito temeljio na odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu koja mu daje mogućnost da jednostranom odlukom mijenja ugovornu odredbu o visini kamatne stope bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i opipljivih parametara koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe čl. 3., što je tužiteljica kao druga ugovorna strana morala prihvatiti. To svakako nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka i u očitoj je protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu koji je propisan odredbom čl. 3. ZOO-a.

Ugovaranjem promjene visine kamatne stope na način da je tuženik kao banka ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope jednostranom odlukom, bez navođenja mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, činidba nije određena niti odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, slijedom čega je takva činidba nedopuštena, sukladno odredbi čl. 271. ZOO-a. Također, time se otežava ispunjenje obveze tužiteljice, pa je postupanje tuženika u suprotnosti s odredbom čl. 10. st. 3. ZOO-a (tako i VTSRH, Pž-1076/2024 od 25. veljače 2025.).

Sve navedeno znači da je odredba čl. 6. ugovora o kreditu ništetna, odnosno da pravni odnos koji bi proizašao iz te odredbe nije niti nastao, sve stoga jer je protivna odredbama čl. 3., čl. 10. st. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. ZOO-a. Prema utvrđenjima iz postupka, a što je bitno za odluku u ovom dijelu, jasno proizlazi da tužitelj visinu kamatne stope nije u konkretnom slučaju odredio primjenom formule iz čl. 3. ugovora o kreditu, te da je, očito primijenio druge kriterije što mu je omogućila odredba čl. 6. spornog ugovora. Međutim, zbog netom iznesenih razloga ta je odredba ugovora ništetna i temeljem te i takve odredbe tuženik nije mogao zahtijevati, a u konačnici i dobiti ispunjenje druge ugovorne strane. Uzgred, zbog ove činjenice da je dio ugovora ništetan, pa nije niti nastao, nije odlučno niti da su stranke izjavile da prihvaćaju sklopljeni ugovor i da ga je javni bilježnik solemnizirao.

Zbog toga tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenog iznosa kamata i to upravo u iznosu od 12.296,89 eura kako to tužiteljica potražuje eventualnim tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 3. veljače 2026. nakon provedenog vještačenja.

Na povrat ovog iznosa ona ima pravo prvenstveno temeljem odredbi čl. 323. st. 1., odnosno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

Ovakav zaključak proizlazi iz ranije citiranih dokaza provedenih tijekom postupka, ali prvenstveno nalaza i mišljenja vještakinje Majde Korljan.

Naime, sud nalaz i mišljenje vještakinje Korljan smatra stručnim i objektivnim, sačinjenim u skladu s pravilima struke.

U svom je vještačenju imenovana vještakinja utvrdila iznose koje je tužiteljica platila u većim iznosima, kako zbog valutne klauzule, tako zbog promjena kamatne stope.

Pritom je tužiteljica, nakon zaprimanja nalaza i mišljenja uočivši neznatnu pogrešku u zbrajanju, zahtjev postavila na iznose manje po 3 eurocenta za svaku od dvije osnove tražbine od iznosa kojeg je u nalazu i mišljenju navela vještakinja, a koji je, opet, niži od prvotno utuženog, tako da je tužiteljica nakon vještačenja, zapravo, umanjila svoj zahtjev.

Što se tiče dosuđenog iznosa, treba reći da je tuženik tijekom postupka ukazivao da je kod obračuna više primljenog zbog kasnijeg utvrđenja ništetnosti ugovorene odredbe o visini kamate potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, odnosno da tužiteljičin zahtjev treba umanjiti za iznos plaćen kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužiteljicu) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i prema kojem je utvrđena visina obveze tužiteljice.

Međutim, u tom dijelu treba reći da tuženik, tijekom postupka, nije postavio određen zahtjev u obliku protutužbe ili prijeboja iz kojih bi bilo vidljivo koliki iznos na ime te tzv. negativne razlike traži od tužiteljice, već je iznio samo općeniti prigovor osporavajući visinu utužene tražbine.

Činjenica jest da, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, i kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu, da bi se o njemu odlučivati, taj zahtjev mora biti pravilno postavljen i istaknut. Kako tuženik takav zahtjev nije postavio, sud nije ovlašten, niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s razlikama uplata u vrijeme kada su one išle u njenu korist (tako i VSRH, Rev-549/2023, Rev-1021/2023).

Konačno, vezano uz iznos preplaćene kamate temeljem ništetne odredbe čl. 6. ugovora treba reći da je on utvrđen temeljem nalaza vještakinje. Pritom je bitno za istaknuti da je ništetnošću, u konkretnom slučaju, zahvaćena naplaćena kamata u cijelosti.

Iz nalaza i mišljenja vještakinje jasno proizlazi da visina kamate očito nije obračunavana na temelju čl. 3. ugovora o kreditu koji definira formulu izračuna na temelju dva elementa od kojih je jedan određen (marža banke), a drugi odrediv (jednomjesečni LIBOR). Jedini logičan zaključak je da su kamate obračunate primjenom čl. 6. ugovora, odnosno na temelju jednostrane odluke banke. To nadalje znači, da odredba čl. 3. ugovora o kreditu, u stvarnosti, nije niti primijenjena, već se banka, očito, za kamatnu stopu, koristila odredbom čl. 6. Naime, u pisanom nalazu, vještakinja je dala tabelarni prikaz (tablica broj 2, str. 315 do 317 spisa), iz kojeg je vidljivo kolika je kamatna stopa trebala biti obračunata i naplaćena po čl. 3. ugovora, a kolika je obračunata i naplaćena stvarno. Vještačenjem, međutim, nije bilo moguće utvrditi formulu takvog tuženikovog izračuna, jer o tome u spisu nema podataka, niti su oni bili dostupni vještakinji. Već i ove činjenice ukazuju u kojoj je mjeri tužiteljica bila neravnopravna u ovom dijelu ugovora i koliko je, zapravo, ta odredba neodređena i u kojoj je mjeri tužiteljicu onemogućila da procijeni rizike te odredbe i njezine ekonomske aspekte, a sve u trenutku sklapanja ugovora.

Dakle, tužiteljica niti u sudskom postupku nije dobila jasnu informaciju kolika je kamatna stopa koja predstavlja cijenu kredita (novca), a te je informacije od tuženika morala dobiti još za pregovora o sklapanju spornog pravnog posla.

Kraj takve situacije, jasno je da tužiteljica ima pravo na povrat iznosa od 12.296,89 eura, a koji je iznos nastao obračunom i naplatom kamate na glavnicu kredita koji je obračun izvršen i proveden na temelju ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu.

Na dosuđeni iznos tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana kada je izvršila svako pojedino plaćanje, a u skladu s odredbom čl. 1115. st. 1. ZOO-a. Ta odredba propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, radi utvrđenja od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate, potrebno je utvrditi je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj.

Prema shvaćanju ovog suda, tuženik kao banka, u smislu odredbe čl. 10. st. 2. ZOO-a treba postupati s povećanom pažnjom, te mu se ovakvi pogrešni obračuni ne mogu tolerirati. Osim toga tuženik je taj koji je spornu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu predložio, a morao je, kao profesionalac u svom poslu, znati da mijenjanjem kamatne stope na način kako je to učinio, stječe nešto što mu ne pripada. Zbog toga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

15. Sud je u ovom postupku rješenjem odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe i troškovima postupka.

15.1. Što se tiče točke I. izreke rješenja, pravilno tuženik u podnesku od 24. veljače 2026. ukazuje da je tužiteljica podneskom od 3. veljače 2026., preciziravši tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja zapravo djelomično povukla tužbu. Naime, tužiteljica je prvotno tužbenim zahtjevom potraživala iznos od 73.969,00 eura (557.314,40 kuna) od čega s osnove preplaćenog zbog nezakonite valutne klauzule iznos od 61.211,56 eura (461.198,52 kuna).

Preciziranim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje ukupno 73.508,42 eura, od čega 61.211,53 eura s osnove preplaćenog zbog nezakonite valutne klauzule što znači da je u tom dijelu tužbu povukla od 0,03 eura.

Također, s osnove preplaćenog zbog nezakonite kamatne stope u tužbi potražuje iznos od 12.757,43 eura (96.120,88 kuna), a preciziranom tužbom iznos od 12.296,89 eura što znači da je u tom dijelu tužbeni zahtjev umanjila za 460,54 eura. Ukupno, znači, tužiteljica je svoj zahtjev umanjila za iznos od 460,57 eura uvećano za zatezne kamate, slijedom čega je sud odlučio kao u točki I. izreke rješenja, a primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, a imajući u vidu da je tuženik pristao na djelomično povlačenje.

15.2. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP-a, te odredbi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9., Tbr. 48. i Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25, dalje Tarifa).

Prilikom odlučivanja o parničnom trošku potrebno je ocijeniti uspjeh stranaka u ovom postupku. Budući da u ovom konkretnom slučaju tužiteljica nije uspjela u odnosu na glavni zahtjev, a djelomično je uspjela u odnosu na podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, najprije je trebalo utvrditi jesu li u odnosu na glavni tužbeni zahtjev nastali posebni troškovi koji se ne tiču dijela tužbe u kojem je tužiteljica uspjela (tako i ŽS Zagreb, Gž-2780/2024 od 9. srpnja 2024.). Prema mišljenju ovog suda svi provedeni dokazi odnose se i na glavni i na podredni tužbeni zahtjev, odnosno nema nekih troškova koji bi se odnosili isključivo na jedan od ta dva zahtjeva.

Stoga kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka sud mora utvrditi, u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a razmjer uspjeha stranaka u parnici, a u odnosu na podredni tužbeni zahtjev u odnosu na koji su stranke djelomično uspjele. Što se tiče osnove tužbenog zahtjeva, sud je mišljenja da su stranke uspjele u podjednakim omjerima. Naime, podredni tužbeni zahtjev sadrži zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi kredita, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po dvije osnove: zbog nezakonite valutne klauzule i zbog nezakonitog obračuna kamata. Sud je prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se tiče ništetnosti odredbe čl. 6. i posljedično tome zahtjeva za isplatu iznosa od 12.296,86 eura, a odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 2., čl. 3. i čl. 4. ugovora o kreditu, odnosno zahtjev za isplatu iznosa od 61.211,53 eura koji je isplaćen zbog promjena tečaja.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljica je uspjela sa 16,62% svog zahtjeva (dosuđen joj je iznos od 12.296,89 eura od zatraženih 73.969,00 eura), što onda znači da je tuženik uspio sa 83,38%.

Ovdje treba reći da se i iznos za koji je tužba djelomično povučena treba utvrditi kao uspjeh tuženika i to zbog odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.

Dakle, kada se uzme u obzir razmjer uspjeha stranaka u odnosu i na osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, proizlazi da je tužiteljica uspjela sa ukupno 33,31%, a tuženik s preostalih 66,69%.

To nadalje znači da je u ovom postupku, u odnosu na troškove postupka tuženik uspio sa 33,38%, te mu pripada naknada priznatih troškova razmjerno tom i takvom uspjehu u postupku.

Prema priloženom troškovniku (str. spisa 370) tuženiku treba priznati trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 1.116,00 eura uvećano za PDV, te trošak četiri obrazložena podneska u istom iznosu, odnosno ukupno 6.975,00 eura.

Kada se uzme u obzir ranije utvrđeni razmjer njegova uspjeha u parnici, trebalo mu je dosuditi, na ime troškova postupka iznos od 2.328,26 eura, uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

15.3. U preostalom iznosu, do zatraženih 11.160,00 eura, odnosno za iznos od 8.831,74 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka nije osnovan. Ovo stoga jer ima pravo na naknadu troškova postupka razmjerno svom uspjehu, te, u odnosu na trošak zastupanja, pravo na naknadu troška sastava četiri obrazložena podneska, uključivo i odgovor na tužbu.

16. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 7. svibnja 2026.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnicima

- u spis