Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-709/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R VA T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari 1 . tužiteljice GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja EP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Leko & partneri d.o.o. Zagreb, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 28. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 7. svibnja 2026. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 28.02.2006. broj 9011049138 koji je 3. ožujka 2006. solemniziran kod Javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek pod br. OU-251/2006-1, sklopljen između prvotužitelja GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i drugotužitelja EP [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao založnog dužnika te tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb OIB 02535697732 kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Kreditora za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb OIB 02535697732 da prvo tužiteljici GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.409,32 EUR (tri tisuće četiristo devet eura i trideset dva centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, koja od 1.7.2011. do 31.7.2015. teče po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to: na iznos od 24,29 € s kamatom od 31.8.2011. do plaćanja;

na iznos od 73,21 € s kamatom od 30.9.2011. do plaćanja;

na iznos od 72,19 € s kamatom od 31.10.2011. do plaćanja;

na iznos od 71,46 € s kamatom od 30.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 75,06 € s kamatom od 31.12.2011. do plaćanja;

na iznos od 78,84 € s kamatom od 31.1.2012. do plaćanja;

na iznos od 79,12 € s kamatom od 29.2.2012. do plaćanja;

na iznos od 76,59 € s kamatom od 31.3.2012. do plaćanja;

na iznos od 77,84 € s kamatom od 30.4.2012. do plaćanja;

na iznos od 79,03 € s kamatom od 31.5.2012. do plaćanja;

na iznos od 77,15 € s kamatom od 30.6.2012. do plaćanja;

na iznos od 77,78 € s kamatom od 31.7.2012. do plaćanja;

na iznos od 76,72 € s kamatom od 31.8.2012. do plaćanja;

na iznos od 74,02 € s kamatom od 30.9.2012. do plaćanja;

na iznos od 76,87 € s kamatom od 31.10.2012. do plaćanja;

na iznos od 78,44 € s kamatom od 30.11.2012. do plaćanja;

na iznos od 77,89 € s kamatom od 31.12.2012. do plaćanja;

na iznos od 71,80 € s kamatom od 31.1.2013. do plaćanja;

na iznos od 76,99 € s kamatom od 28.2.2013. do plaćanja;

na iznos od 77,24 € s kamatom od 31.3.2013. do plaćanja;

na iznos od 75,06 € s kamatom od 30.4.2013. do plaćanja;

na iznos od 69,25 € s kamatom od 31.5.2013. do plaćanja;

na iznos od 69,09 € s kamatom od 30.6.2013. do plaćanja;

na iznos od 70,35 € s kamatom od 31.7.2013. do plaćanja;

na iznos od 72,69 € s kamatom od 31.8.2013. do plaćanja;

na iznos od 76,29 € s kamatom od 30.9.2013. do plaćanja;

na iznos od 74,44 € s kamatom od 31.10.2013. do plaćanja;

na iznos od 75,50 € s kamatom od 30.11.2013. do plaćanja;

na iznos od 76,72 € s kamatom od 31.12.2013. do plaćanja;

na iznos od 57,74 € s kamatom od 31.1.2014. do plaćanja;

na iznos od 59,23 € s kamatom od 28.2.2014. do plaćanja;

na iznos od 58,78 € s kamatom od 31.3.2014. do plaćanja;

na iznos od 57,03 € s kamatom od 30.4.2014. do plaćanja;

na iznos od 56,31 € s kamatom od 31.5.2014. do plaćanja;

na iznos od 56,50 € s kamatom od 30.6.2014. do plaćanja;

na iznos od 58,77 € s kamatom od 31.7.2014. do plaćanja;

na iznos od 60,41 € s kamatom od 31.8.2014. do plaćanja;

na iznos od 60,04 € s kamatom od 30.9.2014. do plaćanja;

na iznos od 61,61 € s kamatom od 31.10.2014. do plaćanja;

na iznos od 62,71 € s kamatom od 30.11.2014. do plaćanja;

na iznos od 62,12 € s kamatom od 31.12.2014. do plaćanja;

na iznos od 62,91 € s kamatom od 31.1.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,91 € s kamatom od 28.2.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,91 € s kamatom od 31.3.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,90 € s kamatom od 30.4.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,91 € s kamatom od 31.5.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,91 € s kamatom od 30.6.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,90 € s kamatom od 31.7.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,90 € s kamatom od 31.8.2015. do plaćanja;

na iznos od 62,90 € s kamatom od 30.9.2015. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb OIB 02535697732 da prvo tužiteljici GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.233,35 EUR (tri tisuće dvjesto trideset tri eura i trideset pet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 7. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva 1. tužiteljice za naknadu parničnog troška od 400,00 EUR odbija.

IV. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 2. listopada 2019. smanjen sa iznosa od 3.687,70 EUR na iznos od 3.409,32 EUR, da je dakle tužba djelomično povučena za iznos od 278,38 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika koja je zaprimljena na sudu 7. lipnja 2019., radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplate novčanog iznosa koji je 1.tužiteljica prema navodima tužbe više platila tuženiku zbog primjene tih ugovornih odredbi za koje tvrdi da su ništetne. U tužbi navode da su 1. tužiteljica kao korisnik kredita i 2. tužitelj kao založni dužnik sklopili s tuženikom 28. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj 9011049138, kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredit u iznosu od 39.000,00 CHF. Ugovor u svojem članku 4. regulira redovnu kamatnu stopu 4,75% godišnje, no na način da sadrži odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladnoj odluci Banke o kreditiranju građana. U skladu s time tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, od početne stope od 4,75% godišnje, o čemu je 1.tužiteljicu obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je otplaćivala. Postupajući na taj način, tuženik je jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima čl. 4. Zakona o obveznim odnosima temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta koje je plaćala prvotužiteljica, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Osporavanje tuženikovog prava da samovoljno mijenja kamatne stope, temelji se između ostalog i na presudi Europskog suda pravde broj C-23/13, od 30. travnja 2014. prema kojoj se čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to bi značilo da se tužitelju trebalo prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na preciziran, razumljiv i transparentan način pojasniti pod kojim uvjetima i okolnostima, te na koji način dolazi do promjene kamatne stope te odnos te odredbe ugovora s ostalima tako da tužitelj može jasno predvidjeti koje ekonomske posljedice vuče sklapanje takvog ugovora. Predmetna, sporna ugovorna odredba ovisila je isključivo o odluci jedne strane, banke, bez preciznog navođenja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Takva odredba predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji tu istu promjenu ne može ni na koji način predvidjeti, niti provjeriti okolnosti pod kojima je došlo do te promjene jer ne postoje precizni mehanizmi kontrole. Nadalje, ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg ne vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. U konkretnom slučaju, unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno je svim navedenim načelima obveznog prava, jer je time tužitelj, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 4. ugovora) takva da su na temelju nje tužitelji jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok ni približno nisu znali ni mogli znati kako i u kojem smjeru će se ta kamatna stopa tijekom otplate kredita kretati. Upravo tako zaključio je i Vrhovni sud u reviziji Revt -249/14-2 od 9. travnja 2015., a i u reviziji Rev.1172/2018 od 19. ožujka 2019. Nadalje, u članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Prvo tužiteljica je temeljem čl. 7. Ugovora bila u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost i po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema uručenom otplatnom planu. Tijekom pregovora oko sklapanja Ugovora, kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio tužitelje kao potrošače o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke. Tako ih osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti domicilna valuta tužitelja ili tuženika, već naprotiv, kako tužitelje tako i brojne druge korisnike kredita kroz rek lame i prilikom razgovora poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o sigurnoj valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za njegova korisnika. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelje, naročito prvo tužitelj icu koja je anuitete, dakle glavnicu i kamate zajedno otplaćiva la u hrvatskim kunama, čime je za nju učinio neizvjesnom njezinu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pri svemu tome treba naglasiti kako tužitelji nisu ekonomski stručnjaci, pa čak ni osobe koje bi imale neki oblik formalnog ekonomskog obrazovanja, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostaloga i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga je i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na tužitelja kao potrošača, što je u konkretnom slučaju iskoristio na štetu tužitelja, propuštajući pružiti im potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Stoga se i kod odredaba čl. 7. Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu također tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima niti im je pružio dostatne podatke, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Navedena pravna utvrđenja sadržana su u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te VSRH, poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017., VSRH poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/15, U-2547/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Tužitelji se stoga pozivaju na predmetna pravna utvrđenja za koja je vezan i Naslovni sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Navedeno se nesporno očituje u činjenici da je prvo tužiteljica do dana sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016., kojim je predmetni Ugovor u valuti CHF denominiran u valutu EUR, uplatila tuženiku na ime kredita daleko veći iznos nego što je njegova obveza iznosila ukoliko bi se primijenila ugovorena kamatna stopa od 4,75% godišnje te tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan korištenja, odnosno isplate kredita prvo tužiteljici. Kako prvo tužiteljica ne posjeduje niti točan podatak o danu plasmana kredita niti karticu prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu, odnosno ne posjeduje nikakve dokaze o vlastitim uplatama anuiteta, a tuženik joj nije iste dostavio na zahtjev, predlaže se da sud, prije zaključenja prethodnog postupka sukladno čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku naloži rješenjem tuženiku da dostavi; knjigovodstvenu karticu prometa po računu prvo tužiteljice sa zaduženjima anuiteta i to za razdoblje od puštanja navedenog kredita u otplatu pa do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršena konverzija kredita, točan podatak o danu plasmana kredita. Naposljetku, pitanju postojanja pravnog interesa tužitelja da nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pravno je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev.2862/2018 od 12. veljače 2019. utvrdivši da tužitelj i dalje ima pravni interes za ovim zahtjevom, to stoga što joj konverzijom nije u cijelosti namiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osin toga ništetnost nastupa po samom zakonu. Stoga tužitelji podnose ovu tužbu te predlažu da sud usvoji postavljene tužbene zahtjeve.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane. Prije svega ističe kako je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Dodatak Ugovora o kreditu je sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je u čl. 19. e st. 6. propisano da ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19. c st. 1. toč. 1. tog Zakona otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima. Iz navedenog proizlazi da klijent kao što je ovdje slučaj nakon sklapanja Dodatka više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče preplate pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u eurima, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu koji su veći od iznosa obroka u eurima raspoređuju se kao preplata koja se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezan ima uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena kao što je slučaju u ovom postupku, te je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu u CHF neosnovan u cijelosti jer niti navedenim Zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je tim Zakonom korisnicima kredita kao dužnicima jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita. Nadalje navodi da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema pa se tužba ukazuje u cijelosti promašenom budući da postupanje tuženika koje tužitelj neosnovano smatra protupravnim više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje ističe kako iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a budući da se u ovoj parnici ne radi o naknadi štete, već u parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenje suda iz presude VPS-a broj Pž-7129/13 je pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih u kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog toga je navedena presuda VTS -a irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenjem ništetnosti, dakle valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku tražiti isplatu preplaćenih kamata. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta, a tužitelj nijednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate. Sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta je bila posljedica činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope, a ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke već se to događalo zbog prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlaze iz tih propisa. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF zapravo ne dira valutnu klauzulu kao i gospodarsku realnost. Valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima nije ničija špekulacija već je riječ o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša, a 80% svih depozita je u valuti. Valutna klauzula je dopuštena čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima pa stoga svaki poduzetnik može kao vjerovnik ugovoriti valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Nema nikakvih uporišta za zaključak da se pravila uredbe čl. 22. ZOO -a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, a ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da ista djelu je isto prema svim sudionicima. U vezi s tim se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj VS-Rev-1990/91. Dakle jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska obveza, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima u kojima hrvatski štediše najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Ukazuje na to kako je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika pa ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta stoga je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe predmetnog ugovora neosnovan. U vezi s tim se poziva na presudu VSRH Rev-895/2003 od 9. veljače 2005. Ističe i kako je tužitelj poslovno sposobna osoba, a prilikom razmatranja ponuđenog ugovora niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa i javnog bilježnika pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Postavlja se pitanje udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, a nakon što nekoliko godina otplaćuje kredit tek naknadno ističe ništetnost ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao prisiliti na pregovaranje o pojedinim odredbama očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predme tnu situaciju. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, što s obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće. Kako zbog posebno regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima što bi za posljedicu imalo poskupljenje bankarskih usluga. Dakle s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz ugovora proizlaze zahtjev za utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. Tvrdi i da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na način da zaključuje kako je na temelju te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz te presude ne proizlazi. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu ista se može smatrati nezakonitom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. U vezi s tim se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gz-2/02-2. Osim toga čl. 26. st. 1. Zakona o obveznim odnosima izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan . Slijedom navedenog tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te da je argumentacija tužitelja koji pokušava ovaj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja tužbe, a ne u vrijeme zaključenja i trajanja ugovora, očito pogrešna i promašena pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih strana bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Protivi se dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, a ako ga sud prihvati potrebno je da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima, što uključuje i kamate. Završno i ističe prigovor zastare. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog određenog zakonom. U tom smislu s obzirom da ne postoje zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava primjenjuju se odredbe o zastari iz čl. 240. do 246. Zakona o obveznim odnosima. Člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. tog Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanje trgovca suprotno odredbama tog Zakona i drugih propisa prouzročena šteta da pred nadležnim sudom pokrene postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je prouzročila štetu te da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja. Dakle pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih prava, ali iz te odredbe proizlazi i to da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđenost subjektivnog prava potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Niti tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora niti pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Također zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog postupka. Kako odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primijene opća pravila obveznog prava pa je u ovom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom svega navedenoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tužitelji su podnijeli stupnjevitu tužbu kojom su zatražili da sud prvo usvoji postavljeni manifestacijski zahtjev i naloži tuženiku da mu dostavi dokumentaciju potrebnu im za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva te su postavili i neodređeni zahtjev za isplatu uz napomenu da će točan iznos naznačiti kad sud od tuženika pribavi dokumentaciju zatraženu manifestacijskim zahtjevom. Tužitelji su u podnesku od 2. listopada 2019. zaprimljenom prije dostave odgovora na tužbu, nakon što im je tuženik dostavio dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, postavili određeni tužbeni zahtjev za isplatu, kojim je 1. tužiteljica potraživala isplatu iznosa od 27.784,95 kuna, što preračunato u eure iznosi 3.687,70 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. S obzirom na to da su tužitelji prije donošenja odluke o manifestacijskom zahtjevu iz tužbe postavili određeni tužbeni zahtjev, nije bilo potrebe odlučivati o postavljenom manifestacijskom zahtjevu.

4. Tužitelji su u podnesku od 25. travnja 2023. postavili sređeni tužbeni zahtjev u kojem je tužbeni zahtjev za isplatu izražen u novoj nacionalnoj valuti, eurima. Nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 5. siječnja 2026. 1. tužiteljica koja uz zahtjeve za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF postavlja i zahtjev za isplatu, odnosno traži od tuženika povrat stečenog bez osnove zbog primjene tih ugovornih odredbi, je postavi la svoj konačni tužbeni zahtjev za isplatu usklađen s Nalazom vještakinje kojim potražuje isplatu iznosa od 3.409,32 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji u odnosu na prethodni manji za 278,38 eura, pa je sud rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio da je tužba djelomično povučena za iznos od 278,38 eura. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao.

5. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu (na stranicama 8-28 spisa), dokumentacija predana uz podnesak tužitelja od 2. listopada 2019. (na stranicama 33 -36 spisa), dokumentacija predana uz podnesak tužitelja od 12. svibnja 2020. (na stranicama 71 - 86 spisa), dokumentacija predana uz podnesak tužitelja od 10. veljače 2021. (na stranicama 96-98 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec, pročitani su nalaz vještakinje Danijele Podbojec od 21. studenoga 2025. (na stranicama 119-177 spisa), dokumentacija predana uz podnesak tužitelja od 16. siječnja 2026. (na stranicama 199-246 spisa) te je saslušana i 1. tužiteljica koja je prije sklapanja ugovora pregovarala s tuženikom o kreditu, kao stranka u svrhu dokazivanja. Napominje se da je tuženik tijekom postupka na pripremnom ročištu održanom 30. prosinca 24. odustao od dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka osobnog bankara i javnog bilježnika.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelji smatraju ništetnima.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su 1. tužiteljica kao korisnik kredita i založni dužnik i 2. tužitelj kao založni dužnik s tuženikom 28. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011049138, kojim je tuženik stavio 1. tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od u iznosu 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita,

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,75% godišnje

- da je na temelju odluke o promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 25. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

8. Sporno je između stranaka da li je nastupila zastara tražbine, da li tužitelji imaju pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe te da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži 1. tužiteljica riješeno temeljem Dodatka sklopljenim između stranaka sukladno ZIDZPK. Sporno je i to da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da li je predmetni ugovor potrošački ugovor.

9. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 28. veljače 2006. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelji, i to 1. tužiteljica kao korisnica kredita i založni dužnik, a 2. tužitelji kao založni dužnik, da su ga isti sklopili tuženikom kao fizičke osobe za potrebe adaptacije stambenog objekta 1. tužiteljice, pa su isti u tom pravnom poslu potrošači te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

14. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž - 7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž - 6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP -a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Kako se u konkretnom slučaju tužitelji pozivaju upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

17. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

18. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora bit i svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne od redbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

19. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

21. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 7. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim 1.tužiteljica traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj p raksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

22. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljima kao fizičkim osobama, dakle potrošačima te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koje tužitelji nisu mogli utjecati. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da zaključen sa fizičkom osobom, da je namjena kredita adaptacija stambenog objekta, a to proizlazi i iz iskaza 1. tužiteljice. Iz provedenih dokaza dakle nedvojbeno proizlazi da je predmetni ugovor potrošački ugovor. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,75 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

24. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a na njemu je teret dokaza da to dokaže , dok je tužiteljica na te okolnosti predložila svoje saslušanje. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je s tuženom bankom sklopila ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka jer im je trebao novac za adaptaciju kuće, a za to im je trebalo 25.000,00 EUR, da joj je kad je zatražila kredit u protuvrijednosti 25.000,00 EUR u banci kao povoljnija opcija za nju ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF, što je prihvatila nakon što joj je rečeno da je to za nju bolje, a prije toga za CHF valutnu klauzulu nije nikad čula, da je preračunato u CHF iznos kredita bio protuvrijednost 39.000,00 CHF, a rok otplate je 15 godina, da joj je prilikom sklapanja ugovora bilo rečeno da je rata 303,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te joj je predan otplatni plan za cijelo otplatno razdoblje, da je početna rata u kunama iznosila oko 1.400,00 kuna što joj je odgovaralo s obzirom na to da je tada primala plaću u iznosu od oko 3.000,00 kuna pa je zaključila da to može podnijeti, da su se nakon nekog vremena rate počele sve više i više povećavati i dosegle iznos od oko 2.000,00 kuna, a plaća joj je bila ista, da joj u banci nije bio ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti već samo CHF kredit, da joj u banci nisu rekli da postoji mogućnost povećanja rate po bilo kojoj osnovi, da je rate kredita je plaćala osobno putem trajnog naloga, da 2. tužitelj koji je bio založni dužnik nije sudjelovao u pregovorima o kreditu, da danas razumije što znači promjenjiva kamatna stopa jer je to osjetila na vlastitoj koži, a u vrijeme sklapanja ugovora joj je bilo rečeno da je kamata 4,56%, a u otplatnom planu su kamate bile iste, da joj je danas jasan pojam valutne klauzule također zbog toga što je to osjetila na vlastitoj koži, a u vrijeme sklapanja ugovora joj u banci to nije bilo objašnjeno, da prije ovog kredita nije imala drugi kredit kojim bi bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da u banci nije tražila dodatna pojašnjenja jer joj je to što joj je rečeno od strane službenika banke u vezi s kreditom bilo prihvatljivo pa nije niti smatrala da bi trebalo nešto dodatno pojasniti, a dodatna pojašnjenja nije dao niti javni bilježnik koji je ugovor pročitao i naglasio bitne stavke kao što su iznos kredita, iznos rate, rok otplate te upozorio na to da je kao sredstvo osiguranja ugovorena hipoteka i da kredit treba redovito otplaćivati , da je ugovor površno pročitala obrativši pažnju samo na one stvari koje je smatrala bitnima i na koje joj je ukazao službenik jer je imala povjerenja u banku i nije sumnjala da bi ugovor sadržavao nešto što za nju nije povoljno, da se ne sjeća se da li joj je u banci bilo rečeno da će tečaj biti nepromjenjiv, ali nije očekivala značajniji porast CHF valute jer je tu valutu smatrala stabilnom.

25. Na temelju iskaza 1.tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da je 1. tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu, da je sredstva kredita koristila za adaptaciju kuće, dakle za stambene potrebe, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da joj je predmetni kredit od strane banke bio ponuđen kao najpovoljniji, da joj pojedine ugovorne odredbe nisu bile pojašnjene niti joj je bilo rečeno na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa , da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te da se početna rata kredita tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF znatno povećala.

25. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da su tužitelji, pa i 1. tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom sklopili predmetni ugovor o kreditu kao potrošači za stambene potrebe 1.tužiteljice, da je to dakle potrošački ugovor, da 1.tužiteljici koja je s tuženom bankom dogovarala kredit od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da joj nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da joj je tuženik propustio razjasniti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti obveze, da dakle nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelje kao potrošače u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama za koje tužitelji tvrde da su ništetne te rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

26. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Danijele Podbojec. Za ovaj spor odlučno to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao 1. tužiteljicu kao korisnicu kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, tužitelji ni na koji način nisu mogla znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom kao korisnicom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,75%.

27. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni nisu znali, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,75 % godišnje i bez obveze plaćanja anuite ta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

28. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

29. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, 1. tužiteljici kao korisnici kredita koja ga je i otplaćuje pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005., kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,40 % prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo 1. tužitelj ice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

30. U ovom slučaju je 25. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK), kojim je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

31. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su stranke mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera, konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

33. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 25. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

34. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite 1. tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom od 25. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je 1. tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

35. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio 1.tužiteljici kao korisnici kredita prilikom sklapanja ugovora niti je tuženik dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

36. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

37. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

38. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda 1. tužiteljica se sklapanjem Dodatka nije odrekla tih prava, nije dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom, čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom, pa 1. tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. To zato jer se u Dodatku uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a 1. tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne, a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati. Dakle, tužitelji prema stavu ovog suda imaju pravni interes za vođenje ovog postupka.

39. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

40. Po stavu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK - a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

41. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo 1. tužitelj ica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.9.2015. 1. tužitelj ica više uplatila određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

42. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga su u pravu tužitelji kad ističu da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

43. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji 1. tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

44. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

45. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 HP protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

46. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to 1. tužiteljici kao korisnici kredita koja ga i otplaćuje pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

47. U svrhu utvrđenja koliko je 1. tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo Danijeli Podbojec. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužitelja i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužitelju priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.

48. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da preplate s osnova promjene kamatnih stopa iznose 986,20 EUR / 7.430,53 HRK, da je 1. tužiteljica s osnova promjene tečaja preplatila ukupno 3.911,39 EUR / 29.470,35 HRK i to pozitivne (30.966,12 HRK) i negativne ( -1.495,77 HRK) razlike, a ukupno s osnova promjene kamatnih stopa i s osnova promjene tečaja uplati la je više 4.897,59 EUR / 36.900,88 HRK (uz prijeboj), da je konverzija izvršena temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, da prema izračunu konverzije višak utvrđen konverzijom iznosi 18.281,96 HRK, da su preplatom utvrđenom u konverziji od 2.426,43 EUR / 18.281,96 HRK zatvorene preplate u ukupnom iznosu 1.488,27 EUR / 11.213,39 HRK i pripadajuća kamata na te preplate u iznosu 938,16 EUR / 7.068,57 HRK (1.488,27 + 938,16 = 2.426,43) / (11.213,39 + 7.068,57 = 18.281,96) te da su preostali iznosi preplata od 3.409,32 EUR / 25.687,49 HRK (4.897,59 – 1.488,27) / (36.900,88 – 11.213,39) po danima dospijeća prikazani u tabeli pod toč. III. Nalaza.

49. 1. tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještakinje je kao što je već prethodno rečeno nakon provedenog vještačenja, u skladu sa Nalazom postavila svoj konačni tužbeni zahtjev za isplatu kojim potražuje isplatu iznosa od 3.409,32 eura utemeljen na izračunu vještakinje u kojem je izvršen prijeboj s negativnim razlikama, prema kojem zatezne kamate teku od svakog pojedinog iznosa preplate po pojedinim mjesecima. S obzirom na to da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev manji od prethodnog, sud je rješenjem sadržanim u ovoj odluci utvrdio da je tužba djelomično povučena za iznos od 278,38 eura.

50. Tuženik se o Nalazu vještakinje očitovao u podnesku od 8. siječnja 2026. u kojem navodi da predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu , da je zadatak vještaka prema rješenju suda bilo utvrditi razliku preplaćenih kamata u slučaju da se kamatna stopa nije mijenjala, kao i preplatu kredita zbog promjena u tečaju te da je s obzirom na stavove koje je VSRH iznio u odluci Gos 1/2019 vještačenje bilo nepotrebno budući da je kredit konvertiran u skladu s kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a provedeno vještačenje nije u skladu s navedenim stavom VSRH niti s kogentnim odredbama ZPK. Stoga smatra da je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja te da je davanjem takvog zadatka vještaku sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

51. Sud nije prihvatio prigovore tuženika na Nalaz i mišljenje vještakinje, koje su pravne naravi i ne odnose se na sam izračun preplate, jer je vještakinja nalaz izradila u skladu sa danim joj uputama suda primjenom tečaja CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje, a vještak nije ovlašten utvrđivati da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poštene te da li uzroku ju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita, budući da su to pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne vještak, niti mu je sud dao zadatak da izračun preplate izvrši usporedbom s kunskim i eurskim kreditima koji su se primjenjivali u vrijem sklapanja predmetnog ugovora. Sud je dao zadatak vještaku da obračun razlike po osnovu početnog tečaja CHF, budući da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom, slijedom čega glavnica i anuiteti kredita mogu biti izraženi samo u kunama. Stoga je sud njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu.

52. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji utvrđeno da je 1.tužiteljica do konverzije, dakle do 30.9.2015. ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa, nakon odbitka iznosa priznatog joj konverzijom, više uplatila ukupno 3.409,32 eura, koji iznos i potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, to je sud obvezao tuženika isplatiti 1. tužiteljici taj iznos na koje teku od svakog pojedinog iznosa preplate do isplate, odnosno odlučeno je kao u izreci presude.

53. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

54. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

55. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od svakog pojedinog iznosa preplate do isplate, kao što se navodi u Nalazu vještakinje, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

56. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. 1.tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 3.409,32 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sud je 1. tužiteljici koja je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u većem dijelu uspjela u parnici, iako je djelomično povukla tužbu za 278,38 eura, čemu se tuženik nije protivio niti je zatražio trošak po tom osnovu, u povodu čega nisu niti nastali posebni troškovi, priznao i dosudio trošak postupka, a u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio joj je samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. 1. tužiteljici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 220,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 i Tbr. 40/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava četiri obrazložena podnesaka od 2.10.2019., 12.5.2020., 10.2.2021. i 25.4.2023, za svaki po 220,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 40/1 Tarife, trošak sastava dva obrazložena podneska izvan Tbr 8/1 Tarife od 5.1.2026. i 16.1.2026, za svaki po 220,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 40/1, Tarife trošak zastupanja na ročištima 30.12.2024., 20.3.2023., 16.1.2026. i 26.3.2026., za svako ročište po 220,00 EUR na temelju Tbr 9/1 i Tbr. 40/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9/3 Tarife, sve to uvećano za PDV na temelju Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 83,35 EUR i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 3.233,35 EUR. 1. tužiteljici nije priznat ukupno zatraženi trošak sastava dva obrazložena podneska od 5.1.2026. i 16.1.2026., a za taj trošak potražuje po 275,00 EUR po podnesku s PDV-om, već joj je priznato po 137,50 EUR za sastav svakog od ta dva podneska budući da je riječ o petom i šestom podnesku podnesenom tijekom postupka za koji prema Tbr. 8/3 Tarife odvjetniku pripada 50% nagrade, ali ne više od 100 bodova, uvećano za 10% na temelju Tbr.40/1 Tarife. Tužiteljici nije priznat niti zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude od 125,00 EUR s PDV-om jer njezina punomoćnica na to ročište nije pristupila. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

57. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 7. svibnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužiteljima po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Leko & partneri d.o.o.

Zagreb