Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Poslovni broj Gž R-39/2026-2
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mladen Pavasović odvjetnik u Splitu, Ćiril-Metodova 38, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, [adresa], OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 192/2023-37 od 28. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Kliničkog bolničkog centra Split i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-192/2023-37 od 28. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati ukupan iznos od 4.482,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od 15. u mjesecu za protekli mjesec za razdoblje od veljače 2018. do prosinca 2024. u roku od 15 dana (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.327,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu navodeći da presudu pobija u cijelosti i to zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava . Pobija i odluku o parničnom trošku. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.482,27 EUR na ime razlike troškova prijevoza na posao i sa posla za razdoblje od veljače 2018. do prosinca 2024.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6.1. Suprotno navodima tuženika, pobijana presuda valjano je obrazložena i neproturječna pa nije počinjenima ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajno ukazuje tuženik.
7. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka, pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.
7.1. Tako je sud prvog stupnja utvrdio:
- da je tužiteljica radnica tuženika zaposlena na radnom mjestu pomoćna radnica – kuhar II. u Služi za prehranu i dijetetiku,
- da tužiteljica radi u smjenama i to u jutarnjoj od 6,00 – 14,00 sati i u popodnevnoj od 14,00 – 22,00 sata te radi i vikendima i blagdanima,
- da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa], a mjesto rada tužiteljice je na adresi [adresa],
- da tužiteljica nema organizirani javni prijevoz od adrese prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u Dugopolju,
- da tužiteljica koristi osobni automobil za dolazak na posao i odlazak s posla,
- da je tuženik u utuženom periodu tužiteljici isplaćivao naknadu troška prijevoza za relaciju od adrese prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u Dugopolju u visini sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži te relacije od 24,11 km, kao i naknadu troškova prijevoza za relaciju od stanice međumjesnog prijevoza u Dugopolju do adrese mjesta rada u [adresa] (po cijeni pokazne karte za III. zonu javnog prijevoznika tvrtke Promet d.o.o.), s time da tužiteljica nakon dolaska u Split na autobusni terminal Sukoišan treba presjesti na liniju gradskog autobusa i onda od autobusne stanice pješačiti cca 5-6 minuta do adrese tuženika,
- da je usporedbom početka i završetka tužiteljičinog radnog vremena i voznog reda tvrtke Promet d.o.o. utvrđeno da vozni red autobusa (na relaciji Dugopolje – Split, te Split – Dugopolje) ne omogućuje tužiteljici redoviti dolazak na posao i odlazak s posla na način kako je to propisano čl. 66. st. 9. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 128/17, 47/18 i 123/19, dalje TKU/17), odnosno čl. 65. st. 11. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 56/22, dalje TKU/22).
7.2. Ovako utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u sumnju žalbom tuženika, koji svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, međutim njegova ocjena dokaza u izvedenim dokazima nema podlogu. Neosnovani su i navodi tuženika da sud prvog stupnja nije proveo dokaz očevidom niti je proveo prometno vještačenje pa je na taj način pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a provođenje navedenih dokaza nije predloženo u ovom postupku niti od jedne parnične stranke, a sud nije ovlašten sam određivati i provoditi dokaze.
7.3. Točno tuženik u žalbi navodi da tužitelj nije predložio saslušanje ni jednog svjedoka niti je predložio provođenje prometnog vještačenja te da je u ovom sporu na tužitelju teret dokaza, ali tuženik ispušta iz vida odredbu čl. 219. ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U konkretnom slučaju tužitelj je iznio činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev za razliku od tuženika koji je tijekom postupka bio pasivan, nije predložio niti jedan dokaz te nije pristupio niti na jedno ročište u ovom predmetu.
7.4. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je u postupku pred sudom prvog stupnja pravilno i potpuno, u skladu s predloženim i izvedenim dokazima, utvrđeno činjenično stanje relevantno za odluku u ovoj pravnoj stvari te nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. U utuženom razdoblju na snazi su bili TKU/17 (od 1. prosinca 2017. do 30. travnja 2022.) i TKU/22 (koji je na snazi od 1. svibnja 2022. pa na dalje). Odredbom čl. 66. st. 12. TKU/17, propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, s time da je odredbom čl. 65. st. 14. TKU/22 navedena naknada povećana na iznos od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.
8.1. Odredbom čl. 66. st. 8. TKU/17, odnosno odredbom čl. 65. st. 10. TKU/22 propisano je da se pod organiziranim prijevozom u smislu ovog članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla, dok prema st. 9. istog članka TKU/17 i st. 11. istog članka TKU/22 redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.
8.2. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno odredbom čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva radna dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.
9. Iz priloženih obračunskih isprava za isplatu plaća, kao i iz evidencije radnog vremena za tužiteljicu za utuženi period proizlazi da je tužiteljica radila u smjenama te da je radila i subotama, nedjeljama i blagdanom, s time da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je jutarnjoj smjeni radila od 6,00 -14,00 sati, a u popodnevnoj smjeni od 14,00 – 22,00 sata.
9.1. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da se cijela prvostupanjska presuda temelji na iskazu tužiteljice, koja je zainteresirana za osobni uspjeh u sporu. Naime, sud prvog stupnja je osim dokaza saslušanjem tužiteljice, izvršio uvid u materijalne dokaze (evidencije radnog vremena tužiteljice, platne liste tužiteljice za utuženi period, raspored vožnje Promet d.o.o. Split za liniju 35 Dugopolje - Split i obratno te ispis s Internet stranice www.google.com/maps o prosječnom trajanju autobusne vožnje od autobusne stanice u Dugopolju do autobusnog terminala Sukoišan, a potom od tog terminala do mjesta rada tužiteljice) te je proveo i financijsko vještačenje na okolnost visine potraživanja i u skladu s odredbom čl. 8. ZPP na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka zaključio da tužiteljici nije omogućen redoviti dolazak i odlazak s posla na način propisan odredbama čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22.
10. Osnovano se sud prvog stupnja poziva i na Tumačenje Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama br. 61/19 od 21. siječnja 2019. prema kojem da bi se prijevoz smatrao organiziranim, zaposleniku mora omogućavati redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane. Dakle, ako i jedan radni dan zaposleniku nije moguć javnim prijevozom redovan dolazak i odlazak s posla, tada se ne može smatrat prijevoz organiziranim.
10.1. Također se sud prvog stupnja osnovano poziva i na Tumačenje Zajedničkog povjerenstva br. 51/22 od 7. listopada 2022. prema kojem se prijevoz smatra organiziranim ako je u oba smjera (na posao i s posla) organiziran sukladno čl. 65. st. 10. i 11. TKU. U protivnom se radi o neorganiziranom javnom prijevozu.
10.2. Kako s obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije tvrtke Promet d.o.o. Split - br. 35 (Dugopolje-Split i obratno), javni prijevoz ne omogućava tužiteljici svakodnevni redovan dolazak na posao i povratak s posla, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenim kilometrima sukladno odredba čl. 66. st. 12. TKU/17 (1,00 kn po prijeđenom kilometru), odnosno čl. 65. st. 14. TKU/22 (1,35 kn po prijeđenom kilometru).
11. Prvostupanjski je sud nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ines Lozić iz Centra za vještačenja d.o.o. od 28. travnja 2025. kao i dopunu nalaza i mišljenja od 15. rujna 2025. (kojima tuženik nije prigovarao) prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, te je na temelju istih pravilno utvrdio da je tuženik u spornom razdoblju tužiteljici, (prema prijeđenim kilometrima) isplatio manji iznos naknade troškova prijevoza za dolazak na posao i odlazak s posla i to u iznosu od 4.482,27 EUR.
12. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Naime, tuženik je izgubio spor pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka.
13. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti i visini dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.
14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
U Velikoj Gorici 7. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor
