REPUBLIKA HRVATSKA
P-1082/2023-11
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Šibenik, Stjepana Radića 81
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, na prijedlog sudske savjetnice Josipe Belamarić u pravnoj stvari tužitelja KT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po pun. Danijeli Rude, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Šibeniku pod posl.br. Su-517/19, odlučujući o prigovoru tuženika, 5. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se prigovor tuženika da se Općinski sud u Šibeniku oglasi mjesno nenadležnim za rješavanje ovog spora.
Obrazloženje
1. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 5. svibnja 2026. izjavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da su u predmetnom Ugovoru o kreditu stranke odredile mjesnu nadležnost u sjedištu banke, slijedom čega je predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i ustupi predmet stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.
3. Pregledom predmetnog spisa, posebice Ugovora o kreditu broj 168-50- 2633596 od 20. siječnja 2005. sklopljenog između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je člankom 12. ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu Banke. Također, iz navedenog Ugovora proizlazi da je zaključen u [adresa], u Podružnici Šibenik na adresi [adresa].
4. U odnosu na sklopljeni sporazum o mjesnoj nadležnosti (u skladu s člankom 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP)) valja istaknuti da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.
5. Odredbom čl. 81. st.1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.
6. 1. Nadalje, ZZP sadrži odredbe usklađene sa službenik aktom Europske unije i to Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima; ista je implementirana u hrvatski pravni sustav i to dijelom kroz odredbe ZZP-a, a dijelom kroz ZOO. Iz članka 3. Direktive proizlazi da je ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori nepoštena ako u suprotnosti s uvjetom dobre vjere, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora. Člankom 5. Direktive propisano je da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U slučaju ako postoji sumnja u značenje neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Iz članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.
6. 2. Prilikom tumačenja i primjene čl.3. Direktive, ukazuje se i na pravni stav Suda Europske unije izražen u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), od 27. lipnja 2000., u kojoj je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ako ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, naprijed navedenom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje pravo nacionalnih sudova da prilikom odlučivanja o nadležnosti za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva, također ocijene i ''poštenje'' određene odredbe potrošačkog ugovora. Pače, istaknut je i zahtjev da nacionalni sud da prednost tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom te ex officio oglasi nenadležnim.
7. 1. Odredbom čl.87. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
7. 2. Također, prilikom odlučivanja o prigovoru mjesne nenadležnosti sud je uzeo u obzir i Zaključak sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020., u skladu s kojim prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je također klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista da je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
8. U konkretnom slučaju u odnosu na odredbu članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu, ističe se da se radi o ugovornoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana od strane banke, slijedom čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, te da ista nije bila posebno pregovarana (tuženik protivno nije tvrdio, niti je te tvrdnje dokazivao), a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza , tužitelj morao putovati iz [adresa], gdje stanuje u [adresa] (sjedište tužitelja), što bi uzevši u obzir udaljenost dvaju gradova, te troškove putovanja i vremensku neekonomičnost uzrokovalo financijsku i procesnopravnu neravnotežu stranaka na štetu tužitelja.
9. Stoga, prema ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je unaprijed sročena od strane tuženika sa svrhom nadležnosti za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Iz navedenih razloga proizlazi, da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl.70. st.1.-st.4.ZPP-a.
10. Nadalje, prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje ZPK) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.
11.1. Prema odredbi članka 19.l stavak 1. ZPK u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
11.2. Budući da je predmet spora isplata preplaćenog iznosa onoga što je utvrđeno u početnom planu otplate kredita, a sve na temelju ništetnih i nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu, gdje je tužitelj kao korisnik tog kredita potrošač u smislu odredbi ZZP i ZPK, u konkretnim okolnostima tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa], pravilno je podnio predmetnu tužbu pred prvostupanjskim sudom u mjestu svog prebivališta, istodobno i mjestu u kojem je sklopio Ugovor o kreditu te u kojem se nalazi podružnica tuženika kao mjesno nadležnim sudom za postupanje u ovom postupku.
12. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je ocijenio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari, te je valjalo riješiti kao u izreci.
Šibenik, 5. svibnja 2026.
SUDAC
Toni Grgurin
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.
DN-a:
- tužitelju, po punomoćniku
- tuženiku, po punomoćniku