Prilog A, poglavlja 17.–20. Uredbe (EU) br. 549/2013 o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Europskoj uniji

Službeni link: 32013R0549 Verzija: 01.09.2025. Na snazi od: 01.09.2025.

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

POGLAVLJE 17.

SOCIJALNO OSIGURANJE, UKLJUČUJUĆI MIROVINE

UVOD

17.01. Definicija: programi socijalnog osiguranja su sustavi u kojima treća osoba obvezuje ili potiče sudionike da zaključe osiguranje od određenih socijalnih rizika ili okolnosti koje bi mogle negativno utjecati na njihovu dobrobit ili dobrobit njihovih uzdržavanika. U takvim programima, zaposlenici, ili drugi pojedinci, ili poslodavci u korist svojih zaposlenika, uplaćuju socijalne doprinose kako bi osigurali, u tekućem ili kasnijim razdobljima, pravo na naknade socijalnog osiguranja za zaposlenike ili druge uplatitelje doprinosa, njihove uzdržavanike ili njihove nasljednike. Doprinose programima socijalnog osiguranja također mogu uplaćivati samozaposlene ili nezaposlene osobe ili se doprinosi mogu uplaćivati u njihovo ime.

17.02. Postoje dvije vrste programa socijalnog osiguranja:

(a) 

prvu čine programi socijalne sigurnosti koji pokrivaju cijelu zajednicu ili velike dijelove zajednice, a uvode ih, nadziru i financiraju državne jedinice. Mirovine koje se isplaćuju u okviru takvih programa mogu ili ne moraju biti povezane s visinom plaće korisnika ili povijesti zaposlenja. Nemirovinske naknade rjeđe su povezane s visinom plaće;

(b) 

drugu vrstu čine drugi programi povezani sa zaposlenjem. Takvi programi proizlaze iz odnosa između poslodavca i zaposlenika u osiguravanju mirovine i eventualnih drugih prava koja su dio uvjeta zaposlenja i gdje odgovornost za osiguravanje naknada nije prenesena na opću državu na temelju odredaba o socijalnoj sigurnosti.

17.03. Područje primjene programa socijalnog osiguranja razlikuje se od zemlje do zemlje, a i od programa do programa u istoj zemlji. Primjeri takvih programa su sljedeći:

(a) 

opća država obvezuje sve zaposlenike da sudjeluju u programu socijalne sigurnosti;

(b) 

poslodavci uvjetuju zaposlenje time da zaposlenici sudjeluju u programu osiguranja koji odredi poslodavac;

(c) 

poslodavac potiče zaposlenike da se pridruže programu tako da plaća doprinose u ime zaposlenika;

(d) 

sindikati dogovaraju povoljno osigurateljno pokriće koje je dostupno samo članovima sindikata; ili

(e) 

programi koji nisu programi socijalne sigurnosti mogu se dogovoriti s osiguravajućim društvom kao grupna polica ili niz polica, ili tim programima može upravljati osiguravajuće društvo za naknadu. Programima također može upravljati izravno poslodavac u svoje ime ili poslodavci u ime svojih zaposlenika i njihovih uzdržavanika ili drugi u ime određene skupine.

 

 

Tablica 17.1 — Programi socijalnog osiguranja

Programi socijalnog osiguranja, socijalna pomoć i individualne police osiguranja

17.04. Socijalna pomoć nije dio socijalnog osiguranja. Naknade socijalne pomoći isplaćuju se neovisno o sudjelovanju u programu socijalnog osiguranja, tj. bez plaćanja odgovarajućih doprinosa u program socijalnog osiguranja.

17.05. Socijalna pomoć razlikuje se od socijalnog osiguranja po pravu na primanje naknada socijalne pomoći od opće države i ne ovisi o odluci o sudjelovanju koja se dokazuje plaćanjem doprinosa. Obično svi članovi rezidentnih kućanstava imaju pravo podnijeti zahtjev za socijalnu pomoć, ali uvjeti pod kojima se ta pomoć odobrava često su ograničavajući. Često se u vezi s prepoznatim potrebama kućanstva obavlja procjena raspoloživog dohotka, uključujući naknade socijalnog osiguranja. Samo ona kućanstva koja su ispod zadanog praga mogu imati pravo na tu vrstu socijalne pomoći.

17.06. Individualne police osiguranja smatraju se programima socijalnog osiguranja ako pokrivaju socijalne rizike i potrebe, kao što su bolest i starost. Kako bi se individualna polica obrađivala kao dio programa socijalnog osiguranja, mogućnosti ili okolnosti od kojih su sudionici osigurani moraju odgovarati rizicima ili potrebama navedenim u stavku 4.84.; osim toga, mora biti ispunjen jedan ili više sljedećih uvjeta:

(a) 

sudjelovanje u programu obvezno je bilo prema zakonu ili prema uvjetima zaposlenja zaposlenika ili skupine zaposlenika;

(b) 

program je kolektivan i djeluje u korist određene skupine radnika, neovisno o tome radi li se o zaposlenicima, samozaposlenima ili nezaposlenima, pri čemu je sudjelovanje ograničeno na članove te skupine;

(c) 

poslodavac plaća doprinos (stvarni ili pripisani) u program u ime zaposlenika, neovisno o tome plaća li doprinose i sam zaposlenik.

17.07. Odštetni zahtjevi s naslova polica sklopljenih isključivo u svrhu dobivanja popusta, čak i one police koje proizlaze iz kolektivnog ugovora, isključeni su iz socijalnog osiguranja. Takve se individualne police osiguranja bilježe kao životno i neživotno osiguranje. Odštetni zahtjevi s naslova polica sklopljenih isključivo na inicijativu osiguranika, neovisno o njegovom poslodavcu ili državi, također su isključene iz socijalnog osiguranja.

Socijalne naknade

17.08. Socijalne naknade postaju plative kada nastupe određeni događaji ili postoje određeni uvjeti koji bi mogli negativno utjecati na dobrobit dotičnih kućanstava, bilo zbog uvođenja dodatnih zahtjeva u vezi s njihovim sredstvima ili smanjenja njihovih dohodaka. Socijalne naknade se osiguravaju u novcu ili u naturi. Postoji niz okolnosti u kojima se plaćaju socijalne naknade:

(a) 

korisnici ili njihovi uzdržavanici trebaju zdravstveno, stomatološko ili drugo liječenje, ili bolničku skrb, skrb u lječilištu ili dugotrajnu skrb zbog bolesti, ozljeda, majčinstva, kroničnog invaliditeta, starosti itd. Socijalne naknade mogu se osiguravati u naturi u obliku liječenja ili skrbi bez naknade ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne, ili nadoknađivanjem izdataka kućanstava. Socijalne naknade u novcu mogu se također isplaćivati korisnicima kojima je potrebna zdravstvena skrb;

(b) 

korisnici moraju uzdržavati razne uzdržavanike: bračne drugove, djecu, starije rođake, osobe s invaliditetom itd. Socijalne naknade obično se isplaćuju u novcu u obliku redovitih dodataka za uzdržavanike ili obiteljskih dodataka;

(c) 

korisnici su zbog nemogućnosti rada puno radno vrijeme ili rad uopće suočeni sa smanjenjem dohotka. Socijalne naknade obično se plaćaju redovito, u novcu, i sve dok traje takvo stanje. U nekim se slučajevima može osigurati jednokratni iznos kao dodatak ili umjesto redovitih plaćanja. Primjeri zašto ljudi ne mogu raditi su kako slijedi:

(1) 

dobrovoljno ili obvezno umirovljenje;

(2) 

nedobrovoljna nezaposlenost, uključujući privremeni otkaz i rad sa skraćenim radnim vremenom;

(3) 

bolest, ozljeda, rođenje djeteta itd. sprečavaju osobu da radi ili da radi puno radno vrijeme;

(d) 

korisnici primaju plaćanja kao nadoknadu za smanjenje dohotka zbog smrti glavnog primatelja dohotka;

(e) 

korisnicima je osiguran smještaj bez naknade ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne ili nadoknađivanjem izdataka kućanstava. Takve stavke su socijalne naknade u naturi;

(f) 

korisnicima se osiguravaju dodaci za pokriće izdataka za obrazovanje koje imaju oni sami ili njihovi uzdržavanici. Usluge obrazovanja mogu se pružati kao socijalna naknada u naturi.

Socijalne naknade koje osigurava opća država 

17.09. Opća država osigurava socijalne naknade kao plaćanja na temelju socijalne osiguranja, socijalne pomoći ili socijalnih transfera u naturi.

17.10. Socijalno osiguranje odnosi se na programe socijalnog osiguranja kojima upravlja opća država.

17.11. U definiciji socijalnih naknada uključeno je pružanje zdravstvenih usluga i usluga obrazovanja. Opća država obično takve usluge stavlja na raspolaganje svim članovima zajednice, pri čemu ne zahtijeva sudjelovanje u programu ili zahtjeve za ispunjavanje uvjeta. Usluge se obrađuju kao socijalni transferi u naturi, a ne kao dio socijalne sigurnosti ili socijalne pomoći. Osim zdravstvenih usluga i usluga obrazovanja koje pruža opća država, takve usluge mogu pojedincima pružati i neprofitne ustanove koje služe kućanstvima. Takve se usluge također obrađuju kao socijalni transferi u naturi, a ne kao dio programa socijalnog osiguranja.

Socijalne naknade koje osiguravaju druge institucionalne jedinice 

17.12. Socijalne naknade mogu osiguravati poslodavci svojim zaposlenicima i njihovim uzdržavanicima ili ih mogu osiguravati druge jedinice kao što su sindikati. Sve socijalne naknade koje osiguravaju jedinice koje nisu opća država, osiguravaju se na temelju programa socijalnog osiguranja.

Mirovine i drugi oblici naknada 

17.13. Naknade socijalnog osiguranja i odgovarajući doprinosi dijele se na one koji se odnose na mirovine i one koji se odnose na sve druge oblike naknada. Najvažnija mirovinska naknada koju pokrivaju programi socijalnog osiguranja je dohodak nakon umirovljenja, ali postoje i drugi primjeri. Na primjer, mirovine se mogu isplaćivati udovicama i udovcima ili osobama koje su doživjele povredu na radu i više ne mogu raditi. Glavni primatelj dohotka više ne može, zbog smrti ili nesposobnosti, osiguravati dohodak te se zato plaćanja izvršavaju i bilježe kao mirovine.

17.14. Sve druge naknade objedinjene su zajedno kao nemirovinske naknade. Razlika između mirovinskih i nemirovinskih naknada važna je jer se za mirovine pasiva knjiži bez obzira na to jesu li ili nisu stvarno odvojena aktiva za pokriće tih prava, dok se za nemirovinske naknade pričuve bilježe samo kada pričuve stvarno postoje.

NAKNADE SOCIJALNOG OSIGURANJA KOJE NISU MIROVINE

17.15. Definicija: druge naknade socijalnog osiguranja, ili nemirovinske naknade, naknade su koje korisnici primaju, izravno ili neizravno, ovisno o konkretnim događajima i obično u skladu s unaprijed utvrđenim zakonskim ili ugovornim uvjetima.

Osim dohotka nakon umirovljenja, može biti pokriven niz nepredviđenih slučajeva kao što su zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i naknade iz osiguranja za dugotrajnu skrb.

17.16. Druge naknade socijalnog osiguranja osiguravaju se korisnicima na temelju programa socijalne sigurnosti i na temelju programa povezanih sa zaposlenjem, koji nisu programi socijalne sigurnosti.

Programi socijalnog osiguranja koji nisu mirovinski programi

17.17. Definicija: programi socijalnog osiguranja koji nisu mirovinski programi su ugovorni programi osiguranja u kojima korisnike kao sudionike programa socijalnog osiguranja opća država obvezuje da se osiguranju od rizika, osim starosti i drugih rizika povezanih sa starošću. Naknade socijalnog osiguranja koje nisu mirovinske naknade, znane kao nemirovinske naknade, korisnicima osigurava opća država.

17.18. Korisnici obično plaćaju obvezne doprinose u program socijalnog osiguranja koji nije mirovinski program socijalnog osiguranja, koji se često financira na osnovi prispijeća. Prispjeli doprinosi u određenom razdoblju koriste se za financiranje naknada u istom razdoblju. Nije uključen nikakav element štednje, bilo za opću državu ili za poslodavca koji upravlja programom ili za korisnike koji u njemu sudjeluju. Stoga u načelu ne dolazi do viškova, a u slučaju manjka sredstava, država može imati ovlasti promijeniti obveze ne samo u vezi s budućim zaposlenjem već i u vezi sa zaposlenjem u prošlosti. Međutim, u nekim zemljama programi socijalnog osiguranja koji nisu mirovinski programi mogu akumulirati pričuve poznate kao sigurnosna sredstva.

17.19. Prava socijalnog osiguranja koja nisu mirovinska prava, kao nepodmireni iznosi za program socijalnog osiguranja, nisu prepoznata u osnovnim nacionalnim računima ESA-e. Procjene nepodmirenih iznosa prava iz programa socijalnog osiguranja koji nisu mirovine te bilo kojih drugih nemirovinskih programa koji su povezani sa zaposlenjem, koje osigurava opća država, nisu uključeni u središnje račune i nisu prikazane u tablici 17.5.

Drugi programi socijalnog osiguranja povezani sa zaposlenjem

17.20. Definicija: drugi programi socijalnog osiguranja povezani sa zaposlenjem su ugovorni programi osiguranja, koji su obvezni prema zakonu ili ih potiče treća osoba. U drugim programima socijalnog osiguranja povezanima sa zaposlenjem poslodavci mogu zaposlenje uvjetovati time da zaposlenici, koji su korisnici, sudjeluju u programu socijalnog osiguranja koji odredi poslodavac kako bi se osigurali od rizika koji nije starost i nije povezan sa starošću. Takve programe povezane sa zaposlenjem korisnicima osigurava poslodavac ili druge jedinice u ime poslodavca.

17.21. Drugi programi socijalnog osiguranja povezani sa zaposlenjem smatraju se, kao i povezani mirovinski programi, dijelom paketa naknade, a pregovori između zaposlenika i poslodavaca mogu se usredotočiti na trenutačne uvjete zaposlenja i raspon plaća. Privatni poslodavci često osiguravaju naknade socijalnog osiguranja koje nisu mirovine iz programa koje oni kontroliraju ili u vezi s njima sklope ugovor s trećom osobom kao što je osiguravajuće društvo koje pruža socijalne naknade poput privatnog zdravstvenog osiguranja.

Bilježenje stanja i tokova po vrsti nemirovinskog programa socijalnog osiguranja

Programi socijalnog osiguranja 

17.22. S obzirom na činjenicu da se socijalno osiguranje uobičajeno financira na osnovi prispijeća, prava koja proizlaze iz socijalnog osiguranja kao što su socijalne naknade, uključujući mirovine, ne prikazuju se u osnovnim nacionalnim računima.

17.23. Mirovinska prava koja proizlaze iz programa socijalnog osiguranja uključena su u dodatnu tablicu za mirovinska prava do sada akumulirana u okviru socijalnog osiguranja, ali to nije slučaj za prava koja proizlaze iz programa socijalnog osiguranja koji nisu mirovinski programi.

17.24. Bilježenje tokova za programe socijalnog osiguranja koji nisu mirovine odnosi se na doprinose koje plaćaju poslodavci i zaposlenici te na naknade socijalnog osiguranja.

17.25. Svaki doprinos koji plati poslodavac obrađuje se kao dio naknade zaposlenicima. Bilježi se kao transakcija raspodjele koja je obveza poslodavca i potraživanje zaposlenika. Zaposlenik potom u fond socijalnog osiguranja uplaćuje iznos jednak onomu koji primi od poslodavca zajedno s bilo kakvim vlastitim doprinosom. Taj se iznos bilježi kao uporaba za kućanstva i izvor za državu.

17.26. Svi doprinosi samozaposlenih ili nezaposlenih osoba također su uključeni u doprinose kućanstava državi.

17.27. Naknade socijalnog osiguranja bilježe se kao transakcije raspodjele, od opće države kućanstvima.

17.28. U tablici 17.2 prikazane su transakcije povezane s mirovinskim programom socijalnog osiguranja. Iste su kao transakcije povezane s programima socijalnog osiguranja osim mirovina.

Drugi nemirovinski programi socijalnog osiguranja povezani sa zaposlenjem 

17.29. Za druge nemirovinske programe socijalnog osiguranja povezane sa zaposlenjem, prava sudionika obično se bilježe kako nastaju. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava. Vlasnički dohodak zarađen postojećim pravima bilježi i se kao da je raspodijeljen korisnicima koji ga potom ponovno ulažu u program.

17.30. Socijalni doprinos koji poslodavac u ime zaposlenika uplati u program osiguranja tretira se kao dio naknade zaposlenicima.

17.31. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava iz akumuliranih prava knjiži se kao da je programom raspodijeljen kućanstvima. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava uključuje kamate i dividende te, ako investicijska jedinica ima dionice u njima, raspodijeljeni dohodak kolektivnih investicijskih programa. Program može imati u vlasništvu imovinu i tako ostvarivati neto poslovni višak, koji se uključuje u vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava raspodijeljen korisnicima. U tom slučaju, pojam vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava tumači se kao da uključuje taj izvor dohotka. Vlasnički dobici i gubici nastali ulaganjem kumuliranih prava nisu uključeni u vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava, već se bilježe kao druge promjene zbog revalorizacije.

17.32. Dio dohotka raspodijeljenog kućanstvima koristi se za podmirenje troškova upravljanja programom. Taj se trošak prikazuje kao output programa i izdaci kućanstva za finalnu potrošnju. Preostali dio raspodijeljenog dohotka obrađuje se kao dodaci na doprinose koje kućanstva ponovno uplaćuju u program.

17.33. Socijalni doprinosi prikazuju se kao uplate kućanstava u program. Ukupni iznos socijalnih doprinosa sastoji se od stvarnih doprinosa poslodavaca kao dio naknade zaposlenicima, stvarnih doprinosa zaposlenika i pojedinaca koji su nekada sudjelovali u programu, samozaposlenih i nezaposlenih osoba te umirovljenika, te dodataka na doprinose navedenih u stavku 17.32.

17.34. Osobe koje doprinose u program socijalnog osiguranja, a koje nisu zaposlenici, mogu biti samozaposlene ili nezaposlene osobe koje sudjeluju na temelju svojeg zanimanja ili bivšeg statusa zaposlenja.

17.35. Socijalne naknade koje administrator programa plaća kućanstvima prikazuju se kao transakcije raspodjele na temelju drugih naknada socijalnog osiguranja.

17.36. Plaćanje usluge koju pruža administrator programa i koje je jednako vrijednosti outputa programa, bilježi se kao izdaci kućanstava za finalnu potrošnju.

17.37. Povećanje prava zbog viška doprinosa u usporedbi s naknadama bilježi se kao da ih je platio program socijalnog osiguranja kućanstvima. Razlog za to je da to povećanje prava treba uključiti u štednju sektora kućanstava, budući da izravno utječe na neto vrijednost kućanstava.

17.38. Prilagodbe za promjene prava koje program plaća kućanstvima bilježe se kao potraživanja kućanstava od programa.

17.39. U tablici 17.3. prikazane su transakcije za mirovinski program povezan sa zaposlenjem. Iste su kao transakcije povezane s programima socijalnog osiguranja koji nisu mirovinski programi.

MIROVINE

17.40. Definicija: mirovine socijalnog osiguranja su naknade koje korisnici primaju nakon umirovljenja, obično prema prethodno utvrđenim zakonskim ili ugovornim uvjetima te obično u obliku zajamčene rente.

Najvažnija mirovinska naknada programa socijalnog osiguranja je dohodak nakon umirovljenja, ali postoji i niz drugih mogućih primjera. Na primjer, mirovine se mogu isplaćivati udovicama i udovcima ili osobama koje su doživjele povredu na radu i više ne mogu raditi. Svi događaji koji su povod za plaćanja jer glavni primatelj dohotka više ne može, zbog smrti ili nesposobnosti, osiguravati dohodak za sebe ili uzdržavanike tretiraju se kao mirovine.

Vrste mirovinskih programa

17.41. Mirovine koje se osiguravaju korisnima mogu biti u sljedećim oblicima:

(a) 

mirovinski programi socijalnog osiguranja;

(b) 

socijalna pomoć i

(c) 

individualne police osiguranja povezane s mirovinama.

Obično ih osiguravaju fondovi socijalnog osiguranja, drugi državni subjekti, osiguravajuća društva i mirovinski fondovi, ili institucionalne jedinice kao poslodavci. Međutim, mogu biti uključene i druge institucije, ovisno o nacionalnim okolnostima. Uporaba pojma fondovi socijalnog osiguranja ne znači da u programu uvijek postoji stvarni fond aktive. Fondovi socijalnog osiguranja i programi socijalne sigurnosti su sinonimi.

17.42. Mirovine socijalnog osiguranja osiguravaju se korisnicima kao sudionicima u programima socijalnog osiguranja. Dio koji osigurava opća država naziva se mirovine socijalnog osiguranja, uključujući fondove socijalnog osiguranja, a dio koji osiguravaju druge jedinice naziva se ostale mirovine povezane sa zaposlenjem. Podjela na mirovine koje osigurava socijalno osiguranje i mirovine koje osiguravaju drugi programi povezani sa zaposlenjem znatno se razlikuje od zemlje do zemlje, zbog čega je pokriće, a stoga i nacionalno shvaćanje pojma „socijalno osiguranje” vrlo različito.

Mirovinski programi socijalnog osiguranja 

17.43. Definicija: mirovinski programi socijalnog osiguranja su ugovorni programi osiguranja u kojima korisnike kao sudionike programa socijalnog osiguranja opća država obvezuje da se osiguraju od starosti i drugih rizika povezanih sa starošću, poput invaliditeta, zdravlja itd. Mirovine socijalnog osiguranja korisnicima osigurava opća država.

17.44. Kada opća država preuzme obvezu osiguravanja mirovina velikim dijelovima zajednice, funkcija socijalnog osiguranja zapravo ispunjava ulogu programa više poslodavaca.

17.45. Korisnici obično uplaćuju obvezne doprinose u mirovinski program socijalnog osiguranja koji se često financira na osnovi prispijeća. Doprinosi u određenom razdoblju koriste se za financiranje naknada u istom razdoblju. Nije uključen nikakav element štednje, bilo za opću državu ili za poslodavca koji upravlja programom ili za korisnike koji u njemu sudjeluju. Stoga nema viškova, a u slučaju manjka sredstava, država može imati ovlasti promijeniti obveze ne samo u vezi s budućim zaposlenjem već i u vezi sa zaposlenjem u prošlosti. Međutim, u nekim zemljama mirovinski programi socijalne sigurnosti mogu akumulirati pričuve poznate kao sredstva sigurnosti

17.46. Najuži oblik mirovine socijalnog osiguranja vrlo je jednostavan. Razina se može utvrditi neovisno o veličini doprinosa, ali ne neovisno o činjenici da su doprinosi plaćani za određeno vremensko razdoblje ili prema drugim posebnim uvjetima. Zaposlenikovo pravo na mirovinu na temelju socijalnog osiguranja često je prenosivo s jednog poslodavca na drugog.

17.47. Za usporedbu, u nekim se zemljama većina ili sve mirovine mogu osiguravati preko socijalnog osiguranja. U tom slučaju, država djeluje kao posrednik za poslodavce tako da država, nakon primitka doprinosa koje u program uplaćuju poslodavac i kućanstva, preuzima rizik izvršenja eventualnog plaćanja. Država poslodavca oslobađa rizika eventualnog prevelikog troška mirovina za njegovo poduzeće, a stanovništvu osigurava da će mirovine biti isplaćene, iako to može učiniti s ograničenjem da može promijeniti iznos dospjelih mirovina, čak i naknadno.

17.48. Mirovinska prava, kao nepodmireni iznosi za program socijalnog osiguranja, nisu prepoznata u središnjim nacionalnim računima ESA-e. Procjene nepodmirenih iznosa prava iz mirovinskih programa socijalnog osiguranja te bilo kojih drugih mirovinskih programa utvrđenih naknada koji su povezani sa zaposlenjem, koje osigurava opća država, nisu uključeni u središnje račune, već se bilježe u dodatnu tablicu za do sada akumulirana mirovinska prava, a prikazana su u tablici 17.5

Drugi mirovinski programi povezani sa zaposlenjem 

17.49. Definicija: drugi mirovinski programi povezani sa zaposlenjem su ugovorni programi osiguranja, koji su obvezni na temelju zakona ili ih potiče država, ili u kojima poslodavci mogu zaposlenje uvjetovati time da zaposlenici (korisnici) sudjeluju u programu socijalnog osiguranja koji odredi poslodavac kako bi se osigurali od rizika starosti i rizika povezanih sa starošću. Takve mirovine povezane sa zaposlenjem korisnicima osigurava poslodavac ili druge jedinice u ime poslodavca.

17.50. Osim ako se poslodavci i korisnici usuglase o promjeni iznosa koje treba isplatiti, mirovinskim programima kojima upravljaju privatni poslodavci obično ne podliježu naknadnim prilagodbama. Međutim, postoji rizik da poslodavac možda ne može platiti jer je prestao poslovati. Zaštita mirovinskih prava pojedinaca postaje sve češća. Mirovina stečena kod jednog poslodavca ne može se prenijeti na novog poslodavca. Programi poslodavaca sve više imaju odvojene pričuve. Čak i ako pričuva nema, računovodstvenim konvencijama može se od njih zahtijevati da u svojim računima priznaju mirovinska prava sadašnjih i bivših zaposlenika.

17.51. Ostale mirovine smatraju se dijelom paketa naknade, a pregovori između zaposlenika i poslodavaca mogu se usredotočiti na trenutačne uvjete zaposlenja, raspon plaća i mirovinska prava. Privatni poslodavci često osiguravaju mirovine iz programa koje oni kontroliraju ili u vezi s njima sklope ugovore s trećom osobom poput osiguravajućeg društva. Ponekad je moguće da specijalizirana jedinica pristane preuzeti odgovornost za osiguravanje mirovina za određeni broj poslodavaca u zamjenu za preuzimanje rizika osiguravanja raspoloživosti odgovarajućeg financiranja isplate obećanih mirovina. Takav se aranžman naziva mirovinski program više poslodavaca.

17.52. Trenutačni i bivši zaposlenici, koji su korisnici, mogu uplaćivati doprinose u program i smatra se da od programa primaju vlasnički dohodak. Taj vlasnički dohodak se potom obrađuje kao dodatak na doprinos koji oni trebaju platiti.

17.53. Mirovinski programi razvrstani su prema njihovoj prirodi u programe utvrđenih doprinosa i programe utvrđenih naknada.

Programi utvrđenih doprinosa 

17.54. Definicija: program utvrđenih doprinosa je mirovinski program u kojem su naknade utvrđene isključivo s obzirom na razinu sredstava prikupljenih od doprinosa plaćenih tijekom radnog vijeka zaposlenika i povećanja vrijednosti koje proizlazi iz ulaganja takvih financijskih sredstava od strane upravitelja mirovinskog programa.

17.55. Ukupan rizik utvrđenog programa osiguranja, radi osiguravanja određenog dohotka u mirovini snosi zaposlenik.

17.56. Pružanje pojedinosti o programima utvrđenih doprinosa relativno je jednostavno jer moraju biti raspoloživi svi računi i nema nikakvih aktuarskih procjena. Većina tih programa je u sektoru društava (stupac A tablice 17.5.), ali je moguće da u nekim slučajevima država djeluje kao upravitelj programa. Mirovinska prava svih programa utvrđenih doprinosa uključena su u središnje nacionalne račune.

Programi s utvrđenim naknadama 

17.57. Definicija: program utvrđenih naknada je mirovinski program u kojem se naknade koje treba isplatiti zaposleniku nakon umirovljenja određuju korištenjem formule, bilo samo pomoću formule ili u kombinaciji sa osiguranim najmanjim iznosom koji treba isplatiti.

17.58. Rizik programa s utvrđenim naknadama, radi osiguravanja odgovarajućeg dohotka u mirovini, snosi poslodavac ili jedinica koja djeluje u njegovo ime.

Indikativni programi utvrđenih doprinosa i kombinirani programi 

17.59. Indikativni programi utvrđenih doprinosa i kombinirani programi objedinjeni su kao programi utvrđenih naknada.

17.60. Definicija: indikativni program utvrđenih doprinosa sličan je programu utvrđenih doprinosa, ali ima osigurani najmanji iznos koji treba isplatiti.

17.61. U slučaju indikativnog programa utvrđenih doprinosa, doprinosi (kako od zaposlenika tako i od poslodavca) bilježe se u korist individualnih računa te se na njima akumuliraju. Ti su individualni računi indikativni u smislu da se doprinosi u programe koriste za isplatu mirovinskih naknada trenutačnim umirovljenicima. Nakon umirovljenja, akumulirano se stanje pretvara u rentu pomoću formule koja se, između ostalih čimbenika, temelji na mjeri očekivanog trajanja života, a revidira se svake godine kako bi se uskladila s mjerilom životnog standarda.

17.62. Kombinirani programi su programi koji imaju element utvrđene naknade i utvrđenog doprinosa. Program se razvrstava kao „kombinirani” ako su prisutne pričuve za utvrđene naknade i utvrđene doprinose ili ako uključuje indikativni program utvrđenih doprinosa te istodobno pričuvu za utvrđene naknade ili utvrđene doprinose. Pričuva se može kombinirati za jednog korisnika ili se može razlikovati prema skupinama korisnika po vrsti ugovora, osigurane mirovine itd.

17.63. U indikativnom programu s doprinosima i u kombiniranom programu rizik osiguravanja odgovarajućeg dohotka nakon umirovljenja dijele poslodavac i zaposlenik.

17.64. U određenim slučajevima, poslodavčev rizik može snositi program više poslodavaca koji u ime poslodavca upravlja mirovinskim programom utvrđenih naknada.

Usporedba programa utvrđenih naknada i programa utvrđenih doprinosa 

17.65. Temeljna razlika računovodstva za mirovinski program utvrđenih naknada u usporedbi s računovodstvom za mirovinski program utvrđenih doprinosa je ta da se, u slučaju mirovinskog programa utvrđenih naknada, naknada zaposleniku u tekućem razdoblju određuje u smislu obveza koje poslodavac preuzeo u vezi s razinom mirovine, dok se za mirovinski program utvrđenih doprinosa naknada zaposleniku u tekućem razdoblju određuje na temelju doprinosa uplaćenih u program te dohotka od ulaganja i vlasničkih dobitaka i gubitaka zarađenih na tim i prethodnim doprinosima. Tako, iako su u načelu raspoložive sve informacije o naknadama za sudionika u mirovinskom programu utvrđenih doprinosa, naknade za sudionike u mirovinskom programu utvrđenih naknada procjenjuju se aktuarski.

17.66. U mirovinskom programu utvrđenih naknada postoje četiri izvora promjene mirovinskih prava. Prvi izvor, povećanje zbog trenutačnog zaposlenja, povećanje je prava povezano s nadnicama i plaćama zarađenima u tekućem razdoblju. Drugi izvor, povećanje zbog prošlog zaposlenja, povećanje je vrijednosti prava zbog činjenice da je za sve sudionike u programu umirovljenje (i smrt) godinu dana bliže. Treća promjena razine prava je smanjenje zbog isplate naknada umirovljenicima programa. Četvrti izvor promjene posljedica je drugih čimbenika, koji se održavaju u računu ostalih promjena obujma aktive.

17.67. Kao i kod mirovinskog programa utvrđenih doprinosa, poslodavac i/ili zaposlenik mogu uplaćivati stvarne doprinose u program u tekućem razdoblju. Međutim, takvi doprinosi možda nisu dostatni za povećanje naknada koje nastaju iz zaposlenja u tekućoj godini. Stoga se pripisuje dodatni doprinos poslodavca kako bi se izjednačili doprinosi (stvarni i imputirani) te povećanje prava iz trenutačnog zaposlenja. Takvi su imputirani doprinosi obično pozitivni, ali je moguće da budu negativni, ako iznos primljenih doprinosa premaši povećanje prava iz trenutačnog zaposlenja.

17.68. Na kraju računovodstvenog razdoblja, razina mirovinskih prava iz prošlih i sadašnjih zaposlenja može se izračunati procjenom sadašnje vrijednosti iznosa koje treba isplatiti nakon umirovljenja korištenjem aktuarskih izračuna. Jedan element povećanja tog iznosa iz godine u godinu jest činjenica da je sadašnja vrijednost prava koja postoje na početku godine, a na kraju godine još nisu isplaćena, povećana zbog toga što je budućnost godinu dana bliža i stoga se u izračunu sadašnje vrijednosti mora upotrijebiti jedan diskontni faktor manje. Upravo je to izravnanje diskonta razlog za povećanje zbog prava iz prošlih zaposlenja.

17.69. Druga temeljna razlika između mirovinskog programa utvrđenih naknada i mirovinskog sustava utvrđenih doprinosa odnosi se na plaćanje troška upravljanja mirovinskim programom. U okviru mirovinskog programa utvrđenih doprinosa sav rizik snose korisnici. Mirovinskim programom upravlja se u njihovo ime i oni plaćaju troškove upravljanja. Budući da programom može upravljati jedinica koja nije poslodavac, prikladno je da se trošak upravljanja tretira kao dio dohotka od ulaganja koji program zadržava za podmirenje svojih troškova i stvaranje dobiti. U skladu s računovodstvom za osiguranje, vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava obrađuje se kao da je u cijelosti pripisan korisnicima, pri čemu se dio koristi za podmirenje troškova, a preostali dio se ponovno ulaže u program.

17.70. U slučaju mirovinskog programa utvrđenih naknada, situacija je drukčija. Rizik da fond možda ne bi bio dostatan za isplatu mirovinskih prava dijelom ili u cijelosti snosi poslodavac, ili jedinica koja djeluje u njegovo ime, a ne korisnici sami. Program može izravno kontrolirati poslodavac i biti dio iste institucionalne jedinice ili pak može biti čisto indikativan. Čak i u tom slučaju postoje troškovi povezani s upravljanje programom. Iako takve troškove u početku snosi poslodavac, prikladno je to smatrati dijelom dohotka u naturi koji se osigurava zaposlenicima, a radi jednostavnosti može ih se uključiti u doprinose poslodavaca. To pretpostavlja da sve troškove snose trenutačni zaposlenici, a ne umirovljenici. Također pretpostavlja da se pripisivanje koje je potrebno u slučaju indikativnih programa može primjenjivati i u drugim okolnostima.

17.71. U slučaju programom utvrđenih naknada, nije vjerojatno da samozaposlene i nezaposlene osobe trenutačno doprinose, iako je to moguće, ako su prethodno bile u radnom odnosu koji je bio osnova za mirovinu s utvrđenom naknadom te imaju pravo nastaviti sa sudjelovanjem. Te osobe koje su prethodno bile u radnom odnosu, neovisno o tome primaju li trenutačno mirovinu ili ne, primaju vlasnički dohodak i plaćaju dodatke na doprinose

Administrator mirovina, upravitelj mirovinskog fonda, mirovinski fond i mirovinski program više poslodavaca

17.72. Programe socijalnog osiguranja mogu organizirati poslodavci ili država, mogu ih organizirati osiguravajuća društva u ime zaposlenika ili se mogu osnovati posebne institucionalne jedinice koje raspolažu i upravljaju aktivom koja će se koristiti za isplatu mirovina te raspodjeljuju mirovine. Podsektor mirovinskih fondova sastoji se samo od onih mirovinskih fondova socijalnog osiguranja koji su institucionalne jedinice odvojene od jedinica koje ih osnivaju.

17.73. Poslodavac može s drugom jedinicom sklopiti ugovor o upravljanju mirovinskim programom te dogovoriti isplate korisnicima. To se može urediti na različite načine.

17.74. Prvo, upravitelj mirovinskog programa, administrator mirovina, jednostavno djeluje kao zastupnik poslodavca, obavljajući svakodnevno upravljanje mirovinskim programom, dok poslodavac snosi odgovornost za bilo kakav manjak u programu odnosno ima korist od bilo kakvog viška.

17.75. Drugo, upravitelj mirovinskog fonda također je odgovoran za određivanje uvjeta drugog mirovinskog programa povezanog sa zaposlenjem te snosi konačnu odgovornost za mirovinska prava. Upravitelj mirovinskog fonda također zadržava značajnu razinu odgovornosti za dugoročnu politiku ulaganja u aktivu, uključujući odabir mogućnosti za ulaganja i strukturu pružatelja administrativnih usluga. Iako ista jedinica često može obavljati kako funkcije upravitelja mirovinskog fonda tako i funkcije administratora mirovina, u nekim su slučajevima te funkcije odgovornost različitih jedinica.

17.76. Treće, nije neuobičajeno da jedna jedinica sklopi ugovor s nekoliko poslodavaca o upravljanju njihovim mirovinskim programima kao mirovinski program više poslodavaca. U tom slučaju mirovinski program više poslodavaca preuzima odgovornost za sve manjkove financijskih sredstava za isplatu prava u zamjenu za pravo na zadržavanje svih viškova financijskih sredstava. Objedinjavanjem rizika nekoliko poslodavaca, program više poslodavaca očekuje izravnanje nedostatnog ili prekomjernog financiranja tako da u programima u cjelini nastane višak, slično načinu na koji osiguravajuće društvo objedinjuje rizike za više klijenata. U tom slučaju, mirovinski program više poslodavaca je upravitelj mirovinskog fonda.

17.77. Kada država preuzme obvezu osiguravanja naknada velikim dijelovima zajednice, funkcija socijalne sigurnosti zapravo ispunjava ulogu programa više poslodavaca. Država, poput osiguravajućeg društva, tada preuzima odgovornost za sve manjkove financijskih sredstava za isplatu mirovinskih obveza ili može imati pravo zadržati sav ostvareni višak. Međutim, socijalno osiguranje često se financira na osnovi prispijeća, stoga ne dolazi do viškova, a u slučaju manjka sredstava, država može imati ovlasti promijeniti prava ne samo u vezi s budućim zaposlenjem već i u vezi sa zaposlenjem u prošlosti.

17.78. Odgovornost upravitelja mirovinskog fonda za bilo kakvo nedostatno financiranje ili korist od bilo kakvog pretjeranog financiranja mirovinskog programa knjiži se kao odnos pasiva/aktiva s administratorom mirovina. Promjena pasive između upravitelja mirovinskog fonda i administratora mirovina knjiži se po razdobljima. Kao pasiva upravitelja mirovinskog fonda ne bilježe se mirovinska prava iz programa, već razlika između mirovinskih prava i aktive koju ima program. Ako je aktiva koju program ima veća od mirovinskih prava, stanje opisano kao prekomjerno financiranje, odnos pasiva/aktiva s upraviteljem mirovinskog fonda knjiži se ako je sigurno da će u slučaju likvidacije programa čitavo prekomjerno financiranje postati imovina upravitelja mirovinskog fonda.

17.79. Svi vlasnički dobici i gubici aktive kojom upravlja administrator mirovina pripisuju se upravitelju mirovinskog fonda tako da je neto vrijednost mirovinskog fonda uvijek točno nula.

Bilježenje stanja i tokova po vrsti mirovinskog programa u socijalnom osiguranju

Transakcije za mirovinske programe socijalne sigurnosti 

17.80. S obzirom na činjenicu da se socijalno osiguranje uobičajeno financira na osnovi prispijeća, mirovinska prava koja proizlaze iz socijalne sigurnosti ne prikazuju se u središnjim nacionalnim računima. Kada bi sve zemlje imale slične naknade koje se osiguravaju na temelju socijalne sigurnosti i u okviru programa socijalnog osiguranja, međunarodne bi usporedbe bile jednostavne. Međutim, to nije slučaj i nacionalna se shvaćanja što socijalno osiguranje obuhvaća znatno razlikuju.

17.81. Mirovinska prava koja proizlaze iz programa socijalne sigurnosti nisu uključena u središnje nacionalne račune. Takvi programi i programi poslodavaca razlikuju se među državama članicama. Mirovinska prava koja proizlaze iz programa socijalne sigurnosti uključena su u dodatnu tablicu za mirovinska prava do sada akumulirana u okviru socijalnog osiguranja (tablica 17.5.), kako bi se omogućila usporedba podataka zemalja.

17.82. Bilježenje tokova za mirovinske programe socijalne sigurnosti odnosi se na doprinose koje plaćaju poslodavci i zaposlenici te na naknade socijalne sigurnosti.

17.83. Svaki doprinos koji plati poslodavac tretira se kao dio naknade zaposlenicima. Bilježi se kao transakcija raspodjele poslodavca zaposleniku. Zaposlenik potom u fond socijalne sigurnosti uplaćuje iznos jednak onomu koji primi od poslodavca zajedno s bilo kakvim vlastitim doprinosom. Taj se iznos bilježi kao plaćanja kućanstava prema državi.

17.84. Svi doprinosi samozaposlenih ili nezaposlenih osoba također su uključeni u doprinose kućanstava prema državi.

17.85. Naknade socijalne sigurnosti bilježe se kao transakcije raspodjele, od opće države kućanstvima.

17.86. U tablici 17.2 prikazane su transakcije mirovinskog programa socijalne sigurnosti.

 

 

Tablica 17.2. — Računi za socijalne doprinose i socijalne naknade plaćene preko socijalne sigurnosti

Transakcije za ostale mirovinske programe povezane sa zaposlenjem 

17.87. Za druge programe povezane sa zaposlenjem, mirovinska prava sudionika obično se bilježe kako nastaju. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava zarađen postojećim mirovinskim pravima knjiži se kao da je raspodijeljen korisnicima koji ga potom ponovno ulažu u mirovinski program.

17.88. Bilježenje transakcija za program utvrđenih doprinosa manje je komplicirano od bilježenja transakcija za program utvrđenih naknada.

17.89. Za obje vrste programa pretpostavlja se da postoji mirovinski fond. U slučaju mirovinskog fonda utvrđenih doprinosa stvarni fond mora postojati. U slučaju mirovinskog fonda utvrđenih naknada može postojati stvarni fond ili može postojati indikativni fond. Ako postoji, može biti dio iste institucionalne jedinice kao i poslodavac, može biti odvojena institucionalna jedinica s autonomnim mirovinskim programom ili može biti dio neke druge financijske institucije, bilo osiguravajućeg društva bilo mirovinskog programa više poslodavaca,.

Transakcije za utvrđene mirovinske doprinose 

17.90. Doprinos koji poslodavac u ime zaposlenika uplaćuje u mirovinski fond utvrđenih doprinosa obrađuje se kao naknada zaposlenicima.

17.91. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava akumuliranih mirovinskih prava također se knjiži kao da je raspodijeljen kućanstvima iz mirovinskog fonda. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava uključuje kamate i dividende te, ako mirovinski fond ima dionice u njima, raspodijeljeni dohodak kolektivnih investicijskih programa. Moguće je da mirovinski fond može posjedovati imovinu i ostvarivati neto poslovni višak koji je uključen u vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava raspodijeljen korisnicima mirovina. U tom slučaju, pojam vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava uključuje taj izvor dohotka, ako postoji. Vlasnički dobici i gubici nastali ulaganjem kumuliranih mirovinskih prava nisu uključeni u vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava, već se bilježe kao ostale promjene zbog revalorizacije.

17.92. Dio dohotka raspodijeljenog kućanstvima koristi se za podmirenje troškova upravljanja mirovinskim fondom. Taj se trošak knjiži kao output mirovinskog fonda i izdaci kućanstva za finalnu potrošnju. Preostali dio raspodijeljenog dohotka tretira se kao dodatak na socijalne doprinose koje kućanstva ponovno uplaćuju u mirovinski fond.

17.93. Socijalni doprinosi bilježe se kao uplate kućanstava u mirovinski fond. Ukupni iznos socijalnih doprinosa sastoji se od stvarnih doprinosa poslodavaca kao dio naknade zaposlenicima, stvarnih doprinosa zaposlenika i moguće drugih pojedinaca, poput pojedinaca koji su nekada sudjelovali u programu, samozaposlenih i nezaposlenih osoba te umirovljenika, te dodataka na doprinose navedenih u stavku 17.92. Radi jasnoće te veće usporedivosti s programima utvrđenih naknada, dodaci se prikazuju u punoj vrijednosti. Ukupni doprinosi kućanstava mirovinskom fondu su neto, jednako kao što su premije osiguranja neto, to jest ukupni iznos svih uplaćenih doprinosa, umanjeni za naknadu za uslugu.

17.94. Osobe koje doprinose u mirovinski program utvrđenih doprinosa i koji nisu zaposlenici mogu uključivati samozaposlene osobe koje sudjeluju u mirovinskom programu utvrđenih doprinosa ili mogu biti nezaposlene osobe koje sudjeluju u mirovinskom programu utvrđenih doprinosa na temelju svojeg zanimanja ili bivšeg statusa zaposlenja.

17.95. Mirovinske naknade kućanstvima iz mirovinskog fonda bilježe se kao transakcije raspodjele na temelju ostalih naknada socijalnog osiguranja privatno financiranih (D.6221).

17.96. Transakcije za usluge koju pruža mirovinski fond (koje je jednako vrijednosti outputa programa) bilježe se kao izdaci kućanstava za finalnu potrošnju.

17.97. Povećanje mirovinskih prava zbog viška doprinosa u usporedbi s naknadama bilježi se kao da ih je platio mirovinski fond kućanstvima. Slično, smanjenje mirovinskih prava zbog manjka doprinosa u usporedbi s naknadama bilježi se kao plaćanje kućanstava mirovinskom fondu. Promjena mirovinskih prava izravno utječe na neto vrijednost kućanstava i time na štednju sektora kućanstava. S obzirom da većina povećanja mirovinskih prava sudionika u mirovinskom programu utvrđenih doprinosa, a na kraju i financiranje naknada, proizlazi iz vlasničkih dobitaka koji nisu uključeni u dodatke na doprinose sudionika u mirovinskim programima utvrđenih doprinosa, prilagodbe za promjene mirovinskih prava za takve pojedince često će biti negativna.

17.98. Prilagodbe za promjene u mirovinskim pravima koje mirovinski fond plaća kućanstvima bilježe se kao potraživanje kućanstava od mirovinskog fonda.

17.99. U tablici 17.3. prikazane su stavke potrebne za bilježenje transakcija povezanih s programom utvrđenih doprinosa. Jednostavnija je od odgovarajuće tablice za program utvrđenih naknada jer nema nikakvih pripisanih transakcija.

 

 

Tablica 17.3. — Račini za mirovinske naknade koje se isplaćuju u okviru programa utvrđenih doprinosa

Drugi tokovi povezani s mirovinskim programima utvrđenih doprinosa 

17.100. Drugi čimbenici koji utječu na promjenu stavke bilance stanja za promjenu mirovinskih prava prikazani računima ostalih promjena obujma aktive. Posebno, prava korisnika programa prikazuju vlasničke dobitke i gubitke u računu revalorizacije koji točno odgovara dobicima i gubicima aktive koju mirovinski fond ima za ispunjavanje takvih obveza.

17.101. Ulaganje prava mirovinskih programa utvrđenih doprinosa rezultira vlasničkim dobicima ili gubicima. Takvi dobici ili gubici nastaju zbog promjena obujma aktive koju ima mirovinski fond, a iznos koji je jednak vlasničkim dobicima i gubicima pripisuje se kao povećanje mirovinskih prava korisnika. To se knjiži u računu revalorizacije.

Transakcije u slučaju utvrđenih naknada mirovinskih programa 

17.102. Za utvrđene naknade mirovinskih fondova, poslodavac zadržava odgovornost za isplatu mirovina. Kod ostalih mogućnosti koje uključuju uporabu programa više poslodavaca ili slučajevi kada država preuzima odgovornost u ime poslodavca postupa se u skladu s definicijama iz stavaka 17.76. i 17.77.

17.103. Ukupni doprinos koji poslodavac u ime svog zaposlenika uplati u mirovinski program mora biti dostatan kako bi, zajedno sa svim stvarnim doprinosima zaposlenika i isključujući troškove upravljanja programom, odgovarao povećanju zaposlenikovih mirovinskih prava zbog trenutačnog zaposlenja. Doprinos poslodavca dijeli se na stvarni i imputirani dio, pri čemu se potonji dio računa tako da su svi doprinosi u fond, koji se dodaju pravima zaposlenika, i troškovi tih prava zbog trenutačnog zaposlenja potpuno usklađeni.

17.104. Doprinos poslodavca računa se u odnosu na mirovinsko pravo zarađeno u tom razdoblju, bez obzira na bilo kakav vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava koji je program zaradio u istom razdoblju ili bilo kakvo prekomjerno financiranje programa. Pravo tekućeg razdoblja dio je naknade zaposlenicima, a neuključivanje pune vrijednosti poslodavčevog doprinosa rezultirat će podcjenjivanjem naknada zaposlenicima i precjenjivanjem poslodavčevog poslovnog viška. Važno je da se doprinosi nastave bilježiti čak i u slučaju privremenog prestanka plaćanja doprinosa, kada poslodavac stvarno ne uplaćuje doprinose, a naknada poslodavcu smatra se promjenom u pasivi između mirovinskog fonda i poslodavca. Tako je neto vrijednost oba ista kada se doprinosi ne bilježe na temelju privremenog prestanka plaćanja doprinosa, bez umjetnog smanjenja naknada zaposlenicima.

17.105. U slučaju programa utvrđenih naknada, moguće je odrediti propisano razdoblje prije nego što dobije pravo primati mirovinu nakon umirovljenja. Unatoč tom propisanom razdoblju, doprinosi i prava bilježe se od početka zaposlenja, a prilagođeni su faktorom koji odražava vjerojatnost da će zaposlenik de facto ispuniti to propisano razdoblje.

17.106. Iznos poslodavčevih stvarnih i imputiranih socijalnih doprinosa tretira se kao naknada zaposlenicima. Bilježi se kao uporaba poslodavca u računu stvaranja dohotka, a kao izvor zaposlenika u računu alokacije primarnog dohotka.

17.107. Povećanje sadašnje vrijednosti prava stalnih zaposlenika i onih koji više ne doprinose, ali i dalje imaju pravo na mirovine u budućnosti, predstavlja vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava koji se raspodjeljuje zaposlenicima. Ne oduzima se nikakav iznos koji se može financirati iz vlasničkih dobitaka ili koji nije stvarno pokriven postojećim financijskim sredstvima. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava raspodijeljen zaposlenicima odgovara iznosu koji nedvojbeno treba isplatiti zaposleniku u skladu s prevladavajućim sporazumima; način na koji poslodavac na kraju ispuni tu obvezu nije važan za bilježenje tog iznosa kao dohotka od ulaganja, isto kao što način na koji se kamata ili dividende stvarno financiraju ne utječu na njihovo bilježenje kao vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava bilježi se kao uporaba za mirovinski fond i kao izvor za kućanstva. Kućanstva ga odmah ponovno ulažu u fond i uključen je u dodatke na socijalne doprinose.

17.108. U računu sekundarne raspodjele dohotka, socijalni doprinosi se prikazuju kao uporaba kućanstava i kao izvor za mirovinski fond. Ukupni iznos socijalnih doprinosa koje treba platiti sastoji se od stvarnih i imputiranih doprinosa poslodavaca kao dio naknade zaposlenicima, isključujući iznos troškova upravljanja mirovinskim programom, uvećano za stvarne doprinose zaposlenika i te dodatke na doprinose navedene u stavku 17.107. Kako je objašnjeno u stavcima od 17.54. do 17.56. za programe utvrđenih doprinosa, u računima se prikazuje puna vrijednost doprinosa i dodataka na doprinose sa stavkom za prijeboj koja predstavlja naknadu za uslugu koju treba platiti. Stvarno se plaća neto iznos doprinosa.

17.109. Mirovinske naknade kućanstvima iz mirovinskog fonda bilježe se u računu sekundarne raspodjele dohotka. Kada su naknade u obliku rente, tu se prikazuju isplate rente, a ne jednokratni iznosi koje treba platiti prilikom umirovljenja.

17.110. U računu uporabe dohotka postoji stavka za plaćanje usluge koju pruža mirovinski fond, jednaka vrijednosti outputa mirovinskog fonda uvećanoj za output poduzeća koja upravljaju rentama kupljenima mirovinskim pravima. Prikazuje se kao uporaba za kućanstva i kao izvor za mirovinski fond.

17.111. U računu uporabe dohotka također postoji stavka u kojoj se prikazuje povećanje mirovinskih prava zbog dodjele dodatnih mirovinskih prava od strane poslodavca, na jednoj strani, umanjeno za smanjenje potraživanja naknada, na drugoj strani. Taj se iznos prikazuje kao izvor za kućanstva i kao uporaba za mirovinski fond. Razlog za to je da to promjenu mirovinskih prava treba uključiti u štednju sektora kućanstava, budući da izravno utječe na neto vrijednost kućanstava.

17.112. Iznos u računu uporabe dohotka, koji mirovinski fond plaća kućanstvima, prikazan je u financijskom računu kao promjena aktive kućanstava u odnosu na mirovinski fond.

17.113. Druge organizacije, kao što su sindikati, mogu za svoje članove upravljati mirovinskim programom utvrđenih naknada koji je u svakom pogledu jednak poslodavčevom mirovinskom programu utvrđenih naknada. Bilježenje je u potpunosti jednako, osim što upućivanja na poslodavca treba smatrati upućivanjima na upravitelja mirovinskog fonda, a upućivanja na zaposlenika treba smatrati upućivanjima na sudionika u programu.

17.114. Za ilustraciju bilježenja transakcija povezanih s utvrđenim naknadama mirovinskih fondova, u tablici 17.4. prikazan je brojčani primjer. Imputirane brojke prikazane su tamnije; transakcije koje su rezultat preusmjerivanja prikazane su u kurzivu.

 

 

Tablica 17.4. — Računi za mirovinske naknade koje se isplaćuju u okviru s programom utvrđenih naknada

17.115. Aktuarski izračuni pokazuju da je povećanje mirovinskih prava, koje proizlazi iz trenutačnog zaposlenja, 15, što je neto iznos daljnjih mirovinskih prava „zarađenih” u dotičnoj godini. Kućanstva (ugovaratelji osiguranja/zaposlenici) doprinose 1,5. Poslodavac je stoga obvezan osigurati 13,5. Usto, troškovi upravljanja programom procjenjuju se na 0,6. Poslodavac, stoga, mora osigurati ukupno 14,1. On stvarno doprinosi 10, stoga je preostalih 4,1 imputirani doprinos. Output od 0,6 prikazan je u računu proizvodnje; potrošnja te usluge prikazana je u „računu uporabe dohotka”. Doprinosi poslodavca prikazani su kao uporaba za poslodavca u računu stvaranja dohotka, a kao izvor za kućanstva u računu alokacije primarnog dohotka.

17.116. U računu alokacije primarnog dohotka prikazan je vlasnički dohodak. Povećanje mirovinskih prava koje proizlazi iz prošlog zaposlenja, zbog izravnanja diskontnog faktora jer je umirovljenje jednu godinu bliže, je 4. To je prikazano kao imputirani tok vlasničkog dohotka iz mirovinskog fonda u kućanstva. Istodobno, mirovinski fond stvarno zarađuje 2,2 od dohotka od ulaganja financijskih sredstava kojima upravlja. Stoga u tom trenutku sredstva mirovinskog fonda bilježe manjak od 1,8, ali on nije prikazan u tekućim računima.

17.117. U računu sekundarne raspodjele dohotka, prikazana su plaćanja kućanstava mirovinskom fondu. To se može promatrati na dva načina. Iznos doprinosa koje su uplatila kućanstva trebao bi biti jednak povećanju prava koja proizlaze iz trenutačnog zaposlenja (15) uvećano za povećanje koje proizlazi iz dohotka iz prošlih prava (4), to jest ukupno 19. Od stvarno plaćenih iznosa 10 je primljeno kao stvarni doprinosi poslodavaca, 4,1 kao imputirani doprinosi, 1,5 kao vlastiti doprinosi kućanstava, 4 kao dodaci na doprinose, umanjeno za 0,6 naknade za uslugu; ponovno ukupno 19.

17.118. Kako je u računu uporabe dohotka plaćanje naknade za uslugu dio izdataka za finalnu potrošnju kućanstava, tako je i promjena mirovinskih prava prikazana kao uporaba u mirovinskom fondu i kao izvor za kućanstva U tom se primjeru mirovinske naknade u iznosu 16 oduzimaju od iznosa doprinosa kućanstava u iznosu 19. Stoga dolazi do povećanja u mirovinskim pravima za 3 zbog kućanstava.

17.119. Štednja kućanstava iznosi 17,5, od čega je 3 povećanje njihovih mirovinskih prava. To znači da su kućanstva stekla drugu financijsku imovinu (ili su smanjila pasivu) za 14,5. Taj je iznos razlika između primljenih naknada (16) i stvarnih doprinosa kućanstava koji iznose 1,5.

17.120. U financijskom računu mirovinskog fonda, brojka 4,1, to jest imputirani doprinos, prikazana je kao potraživanje administratora mirovina od poslodavca. Kućanstva imaju potraživanje od mirovinskog fonda u iznosu promjene mirovinskih prava, to jest 3. Osim toga, mirovinski fond ili snižava financijsku imovinu ili povećava pasivu, za 2,3, što je broj koji odgovara raspoloživom dohotku bez elementa pripisanog doprinosa poslodavca.

DODATNA TABLICA ZA OBRAČUNATA MIROVINSKA PRAVA (ACCRUED –TO-DATE) U OKVIRU SOCIJALNOG OSIGURANJA

Oblik dodatne tablice

17.121. Dodatnom tablicom (tablica 17.5.) o obračunatim (accrued-to-date) mirovinskim pravima u okviru socijalnog osiguranja osigurava se okvir za prikupljanje i predstavljanje usporedivih bilanci stanja i transakcija te drugih podataka o tokovima svih vrsta mirovinskih prava s gledišta dužnika (upravitelja mirovinskog fonda) i vjerovnika (kućanstva). U tablici su također obuhvaćeni podaci o stanjima i tokovima koji nisu u cijelost bilježeni u središnjim nacionalnim računima za posebne mirovinske programe poput programa utvrđenih naknada koje ne financira država, u kojima je država upravitelj mirovinskog fonda, te mirovinskih programa socijalne sigurnosti.

17.122. Dodatnom tablicom obuhvaćen je mirovinski dio socijalnog osiguranja samo u vezi sa starosnim mirovinama, uključujući mirovine plaćene prije uobičajene dobi za umirovljenje. Ovom tablicom nisu obuhvaćeni socijalna pomoć, zdravstveno osiguranje i osiguranje za dugotrajnu skrb, posebno osiguranje za slučaj bolovanja i nemogućnost rada. Nisu uključene ni individualne police osiguranja. Međutim, u praksi potpuno odvajanje nemirovinskih elemenata socijalnog osiguranja možda nije izvedivo ili dovoljno važno. Elemente socijalne pomoći u okviru mirovinskih programa koji su općenito organizirani kao socijalno osiguranje možda nije moguće odvojite te se oni stoga pojavljuju u dodatnoj tablici.

17.123. Prava nadživjelih osoba (npr. uzdržavanih bračnih drugova, djece i siročadi) te naknade zbog nemogućnosti za rad i invaliditeta uključeni su u dodatnu tablicu kada su sastavni dio mirovinskog programa.

17.124. Svi se elementi dodatne tablice bilježe bez odbitaka za oporezivanje, daljnje socijalne doprinose ili naknade za usluge u vezi s mirovinskim programom.

 

 

Tablica 17.5. — Dodatna tablica o obračunatim (accrued-to-date) mirovinskim pravima u okviru socijalnog osiguranja

Stupci tablice 

17.125. Stupci tablice odnose se na tri grupiranja mirovinskih programa, kako slijedi:

(1) 

prema vrsti bilježenja u mirovinske programe koji su u potpunosti bilježeni u središnjim nacionalnim računima (stupci od A do F) i programe čija se prava bilježe samo u dodatnoj tablici (stupci G i H);

(2) 

prema vrsti upravitelja mirovinskog fonda u nedržavne mirovinske programe (stupci od A do C) i mirovinske programe opće države (stupci od D do H); mirovinski programi, uključujući socijalnu sigurnost, razvrstani u opću državu, prikazani su u stupcima D, F, G i H; i

(3) 

prema vrsti mirovinskog programa u programe utvrđenih doprinosa (Stupci A i D) i programe utvrđenih naknada (stupci B i E do G).

17.126. U većini slučajeva, korisnici mirovinskih programa su rezidentna kućanstva. U nekim zemljama broj nerezidentnih kućanstava koja primaju mirovinske naknade može biti značajan. U tom se slučaju dodaje stupac J u kojem se prikazuje ukupan iznos za nerezidentna kućanstva.

17.127. Odluka o bilježenju mirovinskih prava mirovinskih programa utvrđenih naknada povezanih sa zaposlenjem koji su financirani izvan fondova i u kojima je država upravitelj mirovinskog fonda u standardne nacionalne račune ili samo u dodatnu tablicu ovisi o prirodi programa utvrđenih naknada. Vodeće je načelo za uključivanje u nacionalne račune sličnost programa nacionalnom mirovinskom programu socijalne sigurnosti.

17.128. U EU-u postoji mnogo različitih programa i uključivanje svih programa bi dovelo do nedosljednosti u bilježenju. Stoga se prava programa utvrđenih naknada povezanih sa zaposlenjem koji su financirani izvan fondova i u kojima je država upravitelj mirovinskog fonda bilježe samo u dodatnu tablicu. To utječe na način izračuna imputiranih socijalnih doprinosa poslodavaca za te programe u središnjim nacionalnim računima.

17.129. Mirovinski programi su dodatno razvrstani prema upravitelju mirovinskog fonda u državne i nedržavne upravitelje mirovinskog fonda. Definicija upravitelja mirovinskog fonda navedena je u stavku 17.75.

17.130. Neki mirovinski programi poslodavaca imaju miješano članstvo, na primjer uključuju i državne zaposlenike i zaposlenike javnih poduzeća, dok su mnogi mirovinski programi zamrznuli članstvo sudionika koji su prešli drugim poslodavcima. Ako neki program ima mali udio nedržavnih zaposlenika, to ne sprečava da ga se opisuje kao program koji ima državnog upravitelja mirovinskog fonda.

17.131. Programi utvrđenih naknada koje financira opća država za svoje zaposlenike prikazani su u stupcima E i F. U stupcu E prikazani su programi kojima upravlja mirovinski fond ili osiguravajuće društvo, a u stupcu F oni programi kojima upravlja sama opća država. Državni programi za vlastite zaposlenike u kojima se mirovinska prava ne pojavljuju u središnjim anacionalnim računima prikazani su u stupcu G. Ukupni iznos stupaca E F i G stoga prikazuje ukupnu odgovornost države za mirovinska prava za njezine vlastite zaposlenike.

17.132. Mirovinski programi su razvrstani prema vrsti programa u mirovinske programe utvrđenih doprinosa (stupci A i D) i mirovinske programe utvrđenih naknada (stupci B, E, F i G). Stupac H odnosi se na mirovinske programe socijalne sigurnosti.

Redci tablice 

17.133. Redci tablice odnose se na stavke bilance stanja, transakcije i druge tokove povezane s mirovinskim pravima programa uključenih u dodatnu tablicu, a prikazani su odvojeno u tablici 17.6. Početno stanje mirovinskih mrava takvih programa na početku razdoblja i završno stanje mirovinskih prava na kraju razdoblja usklađeni su, uzimajući u obzir sve transakcije i druge tokove tijekom razdoblja. Za programe bilježene u stupcima G i H, stanja mirovinskih prava ne bilježe se u središnjim nacionalnim računima, ali se brojne transakcije bilježe u središnjim nacionalnim računima.

 

 

Tablica 17.6. — Redci dodatne tablice o obračunatim (accrued-to-date) mirovinskim pravima u okviru socijalnog osiguranja

Početne i završne bilance stanja

17.134. U retku 1 prikazuje se početno stanje mirovinskih prava, koje je u potpunosti jednako završnom stanju prethodnog računovodstvenog razdoblja. U retku 10 prikazuje se odgovarajuće završno stanje mirovinskih prava na kraju računovodstvenog razdoblja.

Promjene u mirovinskim pravima zbog transakcija

17.135. Stvarni se socijalni doprinosi poslodavaca i zaposlenika bilježe u retke 2.1. i 2.3. kao u središnjim nacionalnim računima. U slučaju nekih mirovinskih programa, posebno mirovinskih programa socijalne sigurnosti, potrebno je razlikovati stvarne socijalne doprinose koji se odnose na mirovine od socijalnih doprinosa koji se odnose na druge socijalne rizike poput nezaposlenosti.

17.136. Za utvrđene naknade mirovinskih programa, imputirani socijalni doprinosi poslodavaca općenito se mjere kao izravnavajuća stavka — sve promjene prava tijekom godina koje nisu uključene u druge retke tablice, obuhvaćene su u retku 2.2. U tom su retku obuhvaćeni „učinci iskustva” ako se uočeni ishod pretpostavki modeliranja mirovina (stopa rasta plaća, stopa inflacije i diskontna stopa) razlikuje od pretpostavljenih razina. Za programe utvrđenih doprinosa u tom se retku prikazuje nula.

17.137. Redak 2.4. prikazuje vlasnički dohodak zarađen i imputiran u programima, koji se usmjerava preko sektora kućanstava ili sektora inozemstva. Treba napomenuti da je za sve utvrđene mirovinske naknade uključujući socijalnu sigurnost, bilo da su financirane iz fondova ili izvan njih, taj vlasnički dohodak jednak izravnanju diskontne stope. Drugim riječima, vrijednost je jednaka diskontnoj stopi pomnoženoj s mirovinskim pravima na početku računovodstvenog razdoblja.

17.138. Neki se od unosa u retke stupaca G i H, posebno stvarni doprinosi koje plaćaju poslodavci i zaposlenici, pojavljuju u središnjim nacionalnim računima, čak i ako se prava i promjene prava ne pojavljuju. Drugi ulazi u stupcima G i F koji su prikazani samo u dodatnoj tablici, u tablici su zasjenjeni i objašnjeni u nastavku.

17.139. Imputirani doprinosi poslodavaca za državne programe za koje se prava pojavljuju u stupcu G, ali ne u središnjim nacionalnim računima, zahtijevaju posebno razmatranje. U središnjim nacionalnim računima se imputirane doprinose treba procjenjivati na temelju aktuarskih izračuna. U slučajevima kada se aktuarskim izračunima ne može dobiti dostatna razina pouzdanosti, i samo u takvim slučajevima, moguća su druga dva pristupa za procjenu imputiranih mirovinskih doprinosa poslodavaca, kako slijedi:

(1) 

na temelju primjerenog postotka nadnica i plaća isplaćenih trenutačnim zaposlenicima ili

(2) 

doprinosi su jednaki razlici između trenutačnih naknada koje treba platiti i stvarnih doprinosa koje treba platiti (kako zaposlenici tako i država kao poslodavac).

Stavke za dodatke na socijalne doprinose kućanstava i druge promjene prava prikazuju se na istoj osnovi kao za privatne programe.

17.140. Stavka izračunata na istoj aktuarskoj osnovi u pogledu socijalne sigurnosti prikazana je u retku 3 kao „druge (aktuarske) akumulacije mirovinskih prava u fondovima socijalne sigurnosti”. Tako se razlikuje od imputiranih socijalnih doprinosa poslodavaca.

17.141. S obzirom da se u dodatnoj tablici pruža potpuna raščlamba promjena mirovinskih prava tijekom računovodstvenog razdoblja, potrebno je uvesti poseban redak za slučaj kada stvarni socijalni doprinosi u mirovinski program socijalne sigurnosti nisu aktuarski, zbog čega je stoga potreban imputirani doprinos, za koji nije odgovoran ni jedan poslodavac. Takve pripisane transakcije mirovinskih programa socijalne sigurnosti prikazani su u retku 3 kao druga (aktuarska) povećanja mirovinskih prava u mirovinskim programima socijalne sigurnosti. Unosi u ovom retku mogu biti pozitivni ili negativni — negativni primjeri nastaju u mirovinskom programu socijalne sigurnosti ako je diskontna stopa viša od interne stope povrata programa. Interna stopa povrata mirovinskog programa je diskontna stopa kojom se izjednačava sadašnja vrijednost stvarno plaćenih doprinosa i diskontirana vrijednost mirovinskih prava akumuliranih kroz te doprinose. Negativni unosi se, na primjer, pojavljuju kada su doprinosi povećani iznad aktuarske zahtijevane razine kako bi se financirao kratkoročni manjak novca.

17.142. Redak 3 ne predstavlja prijenose gotovine iz poreznih prihoda, a u standardnim se računima bilježi kao tekući transferi između državnih jedinica, ako ne utječe na mirovinska prava. U nekim državama članicama država obavlja transfere mirovinskim programima koji povećavaju mirovinska prava (na primjer, ako se transferi obavljaju za posebne društvene skupine koje ne mogu doprinositi izravno), što ukazuje da iznose treba implicitno uključiti u broj tog retka koji se računa na temelju razlike.

17.143. Razlike u računovodstvenom razdoblju između pretpostavljenog i stvarnog rasta plaća (to je dio „učinaka iskustva” ili „aktuarskih učinaka” u modeliranju koji se odnosi na rast plaća) moraju se odražavati u transakcijama (imputirani socijalni doprinosi poslodavca), zajedno sa svim drugim učincima iskustva.

17.144. U retku 3 obuhvaćeni su svi „učinci iskustva” uočeni za mirovinske programe socijalne sigurnosti, ako se uočeni ishod pretpostavki modeliranja mirovina (stopa rasta plaća, stopa inflacije i diskontna stopa) za bilo koju godinu razlikuje od pretpostavljenih razina.

17.145. U retku 4 se prikazuju mirovinske naknade plaćene tijekom računovodstvenog razdoblja. Plaćanje mirovinskih naknada ima učinak „namire” nekih mirovinskih prava uključenih u početno stanje u retku 1.

17.146. U retku 5 prikazane su promjene u mirovinskim pravima zbog doprinosa i naknada. To je redak 2 plus redak 3 minus redak 4. Ta izravnavajući stavka, mjerena iz nefinancijskih računa, jednaka je stavci mjerenoj iz financijskih računa.

17.147. Jedna značajka okružja mirovina koje se mijenja je sve veća mogućnost „prijenosnih mirovina” gdje osoba koja mijenja radno mjesto može prenijeti mirovinsko pravo od bivšeg poslodavca novom poslodavcu. Kada se to dogodi, mirovinsko pravo dotičnog kućanstva ostaje nepromijenjeno, ali dolazi do transakcije između dva mirovinska programa jer novi program preuzima obvezu prethodnog programa. Osim toga, u određenoj aktivi zbog usklađivanja tih obveza dolazi do suprotne transakcije.

▼M2

17.148. Ako država izričitom transakcijom preuzme odgovornost za osiguravanje mirovine za zaposlenike nedržavne jedinice, sva se plaćanja nedržavne jedinice trebaju bilježiti kao unaprijed plaćeni socijalni doprinosi (F.89). O toj se vrsti aranžmana raspravlja u točkama od 20.273. do 20.275.

▼B

17.149. Kada jedna jedinica preuzme odgovornost za mirovinska prava od druge jedinice, dvije se transakcije bilježe u retku 6. Prvo se mirovinska prava prenose sa početnog mirovinskog programa na novi mirovinski program. Drugo, može postojati prijenos u novcu ili drugoj financijskoj imovini kao naknada novom mirovinskom programu. Moguće je da vrijednost prijenosa financijske imovine nije u potpunosti jednaka vrijednosti prenesenih mirovinskih prava. U tom je slučaju potreban treći unos u transakcije kapitalnih transfera kako bi se točno odražavale promjene neto vrijednosti obje dotične jedinice.

17.150. Poslodavci sve više reformiraju mirovinske programe kojima upravljaju kao odgovor na demografske i druge čimbenike. Reforme mogu biti u obliku promjene formule za izračun naknada, promjene dobi za umirovljenje ili promjene drugih odredaba programa.

17.151. Samo se ozakonjenim mirovinskim reformama omogućuje bilježenje u nacionalne račune, u procjene mirovinskih prava u godini u kojoj zakon stupi na snagu i kasnije u uočene tokove. Poslodavčeva obavijest o namjeri provođenja mirovinske reforme nije dostatna za uključivanje učinaka reforme u podatke nacionalnih računa.

17.152. U nekim slučajevima reforme, poslodavac odluči da neće mijenjati stečena prava postojećih članova te reformirane aranžmane primijeniti za buduće stjecanje dodatnih prava. Na trenutačne mirovinske naknade nema nikakvog neposrednog utjecaja. Utjecaj će se vidjeti u budućim mjerama mirovinskih naknada, u skladu s (accrued-to-date) pristupom

17.153. Međutim, u nekim slučajevima poslodavac odluči provesti reforme koje utječu na (accrued-to-date) do sada akumulirana prava postojećih članova; na primjer, opće povećanje dobi za umirovljenje za sve članove. Takvim se vrstama reformi mijenja stanje mirovinskih prava tijekom godine u kojoj su te reforme ozakonjene. Taj se učinak mora obračunati kao tok. Može biti vrlo velik jer utječe na trenutačna i buduća mirovinska prava.

17.154. Promjene u mirovinskim pravima zbog transakcija bilježe se kao transakcije, kako slijedi:

(a) 

ako su prava mirovinskog programa uključena u središnje nacionalne račune, a poslodavac pristane na promjenu mirovinskih prava u pregovorima sa zaposlenikom koji je tom promjenom pogođen, ta se promjena knjiži kao transakcija u središnje nacionalne račune (u okviru imputiranih socijalnih doprinosa poslodavca);

(b) 

ako prava mirovinskog programa nisu bilježena u središnjim nacionalnim računima, a poslodavac pristane na promjenu mirovinskih prava u pregovorima sa zaposlenicima koji su tom promjenom pogođeni, ta se promjena knjiži kao transakcija u dodatnu tablicu;

(c) 

u slučaju socijalne sigurnosti, ako su s promjenama mirovinskih prava suglasna parlamentarna tijela, to se knjiži u dodatnu tablicu kao da je to dogovoreno pregovorima.

17.155. Promjene mirovinskih prava koje su uvedene bez pregovora bilježe se kao druge promjene obujma aktive.

17.156. Promjene (accrued-to-date) do sada akumuliranih prava koja proizlaze iz prošlog zaposlenja bilježe se kao kapitalni transferi.

17.157. U retku 7 je prikazan utjecaj reformi struktura mirovinskog fonda na prava koja se odnose na prošlo zaposlenje.

Promjene mirovinskih prava zbog drugih gospodarskih tokova

17.158. U redcima 8 i 9 prikazuju ostale tokove kao revalorizacije i druge promjene obujma povezane s mirovinskim programima u socijalnom osiguranju. U tablici 17.7. prikazani su ostali tokovi, podijeljeni na revalorizacije i druge promjene obujma.

17.159. Revalorizacije su posljedica promjena ključnih pretpostavki u modelima za aktuarske izračune. Te pretpostavke su diskontna stopa, stopa plaće i stopa inflacije. Učinci iskustva se ovdje ne uključuju ako ih se ne može utvrditi pojedinačno. Više je vjerojatno da se druge promjene aktuarskih procjena bilježe kao druge promjene obujma aktive. Učinci promjena cijena zbog ulaganja prava bilježe se kao revalorizacije koje se pojavljuju u računu revalorizacije.

17.160. Kada dođe do promjena demografskih pretpostavki koje se koriste u aktuarskim izračunima, one se bilježe kao druge promjene obujma aktive.

Tablica 17.7. — Ostali tokovi kao revalorizacije i druge promjene obujma aktive 

Revalorizacije

Promjene pretpostavljene diskontne stope

Promjene pretpostavljenih kretanja plaća

Promjene pretpostavljenih kretanja cijena

Druge promjene obujma aktive

Promjene demografskih pretpostavki

Ostale promjene

Povezani pokazatelji

17.161. Financijske usluge koje su pružili svi mirovinski programi bilježe se kao da su ih platili članovi programa te se tako troškovi mirovinskih programa ne bilježe kao intermedijarna potrošnja poslodavca koji upravlja programom. U skladu s tim, u dijagramu 17.1. su prikazane financijske usluge odvojenom od socijalnih doprinosa. Predstavljanje financijskih usluga na taj način znači da su brojke prikazane kao doprinosi koje zaposlenici primaju od svojih poslodavaca iste kao taj dio doprinosa koje su zaposlenici uplatili u mirovinski program. Nadalje, nije potrebno prikazivati koji element socijalnih doprinosa pokriva naknadu za usluge. Dodatak na doprinos kućanstva je taj koji pokriva naknadu za usluge za program utvrđenih doprinosa, a doprinos ili poslodavaca ili kućanstva za program utvrđenih naknada.

Budući da se output knjiži za sve mirovinske programe poslodavca, a troše ga članovi programa, u retku 11 prikazan je output prema vrsti programa.

Dijagram 17.1. — Mirovinska prava i njihove promjene 

Tekst slike

Doprinosi

(stvarni, imputirani

od čega: vlasnički dohodak) (redci 2 i 3)

Mirovinske naknade (redak 4)

Financijske usluge

Drugi tokovi

(revalorizacije, druge promjene obujma) (redci 8 i 9)

Promjene mirovinskih prava

(zbog transakcija i drugih gospodarskih tokova)

Mirovinska prava na početku razdoblja (redak 1)

Mirovinska prava na kraju razdoblja (redak 10)

Stanje u t0

Transakcije i drugi tokovi između t0 i t1

Stanje u t1

Ovaj je dijagram samo za ilustraciju i ne treba pripisivati nikakvo značenje veličini različitih polja.

Aktuarske pretpostavke

Do sada akumulirana (Accrued-to-date) prava 

17.162. Mirovinska prava u nacionalnim se računima mjere na bruto osnovi. Aktiva ili akumulirani socijalni doprinosi ne uzimaju se u obzir prilikom izračuna bilo kakve vrste neto prava. Obuhvaćena su samo mirovinska prava zbog stvarnih i budućih mirovinskih naknada.

17.163. Koncept (accrued-to-date) do sada akumulirane obveze prikladan je za potrebe nacionalnih računa. Uključuje sadašnju vrijednost mirovinskih prava koja proizlaze iz već akumuliranih mirovinskih prava. Na primjer, obuhvaćena su mirovinska prava koja su akumulirani trenutačni zaposlenici, uključujući odgođena mirovinska prava, te preostala mirovinska prava postojećih umirovljenika.

17.164. Kao za sve podatke nacionalnih računa, podaci se mjere ex post, budući da uključuju samo trenutačne vrijednosti prava koja proizlaze iz akumuliranih mirovinskih prava na datum bilance stanja. Metoda se temelji na prošlim događajima i transakcijama koje se mogu uočiti, kao što su članstvo mirovinskog programa i plaćeni doprinosi. Međutim, takva ex post mjerenja također se oslanjaju na niz pretpostavki u procesu modeliranja. Izrađuju se procjene vjerojatnosti za smrt trenutačnih doprinositelja ili da postanu osobe s invaliditetom prije nego dostignu dob za umirovljenje. Mjerenja također odražavaju buduće promjene toka plaćanja zbog bilo kakvog zakonodavstva koje stupi na snagu prije godine za koju se mirovinska prava izračunavaju. Naposljetku, metoda zahtijeva određene važne pretpostavke o budućim kretanjima, posebno u pogledu diskontne stope za buduće isplate mirovina.

Diskontna stopa 

17.165. Diskontna stopa koja se primjenjuje na procjene budućih mirovinskih naknada u slučaju do sada akumuliranih prava jedna je od najvažnijih pretpostavki u modeliranju mirovinskih programa, budući da njezin akumulirani utjecaj tijekom mnogih desetljeća može biti vrlo velik. Diskontna stopa iz odabranog pristupa može se mijenjati tijekom vremena, što može dovesti do revalorizacija u računima.

17.166. Diskontnu stopu se može promatrati kao jednakovrijednu očekivanoj nerizičnoj stopi povrata na aktivu koju ima mirovinski fond. U slučaju mirovinskih prava koje treba isplatiti u budućnosti, diskontnu stopu se također može promatrati kao trošak kapitala u smislu da buduća plaćanja treba financirati država preko uobičajenih izvora:

(a) 

neto stjecanjima obveza, poput kredita i dužničkih instrumenata osiguranja (dužnički vrijednosni papiri);

(b) 

neto prodajom imovine; i

(c) 

prihodima države.

Diskontna stopa se može izračunati iz tog troška financiranja.

17.167. Diskontna bi stopa trebala biti nerizična stopa. Neki kriteriji za utvrđivanje prikladnih stopa navedeni su u sljedećim rečenicama. Diskontna stopa visokokvalitetnih državnih i korporativnih obveznica, npr. s bonitetnom ocjenom „AAA”, predstavlja prikladnu referencu. Prinosi za visokokvalitetne korporativne obveznice koriste se samo ako su tržišta velika. Obveznice moraju imati preostalo dospijeće istog reda kao mirovinska prava. Preporučuje se korištenje diskontne stope koja se temelji na dugoročnom dospijeću, pri čemu se smatra da je dugoročno dospijeće 10 godina ili dulje. Za izravnanje vremenskog niza diskontne stope može se primijeniti višegodišnji prosjek diskontne stope povezan s duljinom gospodarskog ciklusa. Pretpostavke o diskontnoj stopi i budućim kretanjima plaća trebale bi biti usklađene. Od država članica se zahtijeva da dostave elemente koji dokazuju valjanost diskontne stope upotrijebljene za mirovinska prava s obzirom na gore navedene različite kriterije.

17.168. Istu diskontnu stopa treba koristiti za sve mirovinske programe u kojima je država upravitelj mirovinskog fonda (uključujući mirovinske programe socijalne sigurnosti) na bilo kojoj razini države, budući da bi željeni rezultat trebao uskladiti nerizične prinose.

Rast plaća 

17.169. Utvrđene naknade mirovinskih programa često za određivanje razine mirovine primjenjuju formulu na plaću člana koja može biti posljednja plaća, višegodišnji prosjek ili zarada tijekom cijelog života. Na isplaćene konačne mirovine utječe prosječan rast plaća članova, posebno preko napredovanja.

17.170. Stoga je prikladno razmotriti pretpostavke u vezi s budućim kretanjem plaća. Pretpostavljeno dugoročno kretanje plaća trebalo bi odgovarati uočenoj diskontnoj stopi. Dugoročno su obje varijable međuovisne.

17.171. Računovodstvena struka koristi dvije aktuarske metode za mjerenje utjecaja povećanja plaća. Obveza akumuliranih naknada (ABO- accrued benefit obligation) bilježi samo do sada stvarno akumulirane naknade (accrued-to-date). Predstavlja iznos koji bi zaposlenik trebao odnijeti sa sobom u slučaju da sutra napusti poduzeće te može biti osnova za procjenu neto vrijednosti osobe, na primjer u slučaju razvoda.

17.172. Obveza predviđenih naknada (PBO – projected benefit obligation) razboritije je mjerilo konačne razine prava. Za pojedinca obveza predviđenih naknada (PBO) pretpostavlja koliko će puta ta osoba u budućnosti vjerojatno napredovati i u skladu s tim se izračunava njegova konačna plaća. Ako je potom taj pojedinac de facto odradio 20 od očekivanih 40 godina, njegova se plaća prepolovljuje, a mirovinsko pravo za pojedinca se izračunava kao da je to njegova trenutačna plaća. Ako se obveza akumuliranih naknada (ABO) pojedinca postupno povećava kako napreduje, tijekom vremena se jednakomjerno povećava obveza predviđenih naknada (PBO). Za pojedinca je obveza predviđenih naknada (PBO) uvijek veća od obveze akumuliranih naknada (ABO) do trenutka umirovljenja kada se obveza akumuliranih naknada (ABO) izjednačuje s obvezom predviđenih naknada (PBO).

17.173. Utjecaj koji ima rast plaća treba se odraziti u transakcijama budući da je rast plaće svjesna gospodarska odluka poslodavca. Štoviše, koncept koji imaju ABO i PBO pristupi dugoročno vode do bilježenja istih transakcija, čak i ako se vremenski okvir tih transakcija razlikuje ovisno o demografskim značajkama programa.

17.174. Promjene pretpostavki o budućim promjenama plaća, koje se u načelu izrađuju svakih nekoliko godina kao odgovor na opću reviziju pretpostavki mirovinskog modeliranja ili zbog velikog restrukturiranja radne snage, bilježe se kao ostali tokovi (revalorizacije).

17.175. U praksi je uočen niz mogućih varijanti u primjeni obveze akumuliranih naknada (ABO) i obveze predviđenih naknada (PBO), ovisno o tome kako se obrađuju učinci cijena i plaća.

17.176. Važan čimbenik je tretman indeksiranja mirovina, ako će se mirovina, koju treba isplatiti, nakon umirovljenja povećati u skladu s nominalnim rastom plaća.

17.177. S obzirom na važnost učinka plaća, preporučuje se da se pristup obveze akumuliranih naknada ili obveze predviđenih naknada odabere na temelju osnovne formule za naknadu. Ako ta formula implicitno ili eksplicitno sadrži faktor za povećanja plaća (prije ili nakon umirovljenja), primjenjuje se pristup obveze predviđenih naknada (PBO). Ako takvog faktora nema, koristi se pristup obveze akumuliranih naknada (ABO).

Demografske pretpostavke 

17.178. Buduća plaćanja mirovina ovise o demografskim učincima s obzirom na ravnotežu dobi/spola članova i trajanje njihovog života. Demografske tablice se stalno koriste za modeliranje mirovinskih programa i programa životnog osiguranja.

17.179. U slučaju mirovinskih programa povezanih sa zaposlenjem, članstvo programa dobro je definirano i stoga bi podaci trebali biti dostupni. U slučaju programa socijalne sigurnosti, ako nisu dostupni konkretni podaci o članstvu socijalne sigurnosti, koriste se opći podaci o stanovništvu.

17.180. Prilikom korištenja tablica trajanja života, koje su poznate i kao tablice mortaliteta, prednost se daje tablicama odvojenih po spolu i skupinama zaposlenika. Skupinu članova koji primaju invalidsku mirovinu trebalo bi, ako je moguće, modelirati s različitim pretpostavkama o trajanju života.

17.181. Pretpostavke o trajanju života trebale bi uključivati povećanje trajanja života tijekom vremena.

17.182. Modeliranje mirovinskog programa može uključivati korištenje demografskih pretpostavki osim trajanja života, na primjer o budućim stopama plodnosti, stopama participacije radne snage ili stopama migracije u slučaju kada se mirovinska naknada ili indeksiranje temelji na „koeficijentu ovisnosti” ili sličnom pristupu.

17.183. Ako je prijevremeno umirovljenje u programu aktuarski neutralno, ono ne utječe na modeliranje. Neaktuarski neutralna prijevremena umirovljenja imaju učinak i često nastaju s obzirom na način na koji se različite kamatne stope obično primjenjuju na prijevremeno umirovljenje. Stoga je važno primjereno modeliranje prijevremenog umirovljenja, posebno ako se reformom povećava buduća dob za umirovljenje.

 

 

 

POGLAVLJE 18.

RAČUNI SEKTORA INOZEMSTVA

UVOD

18.01. Računi rezidentnih institucionalnih sektora pokazuju gospodarsku djelatnost: proizvodnju; stvaranje, raspodjelu i preraspodjelu dohotka; potrošnju; i akumulaciju imovine i obveza. Tim su računima obuhvaćene transakcije među rezidentnim jedinicama i transakcije između rezidentnih i nerezidentnih jedinica koje čine inozemstvo.

18.02. ESA je zatvoreni sustav u kojem se obje strane svake transakcije bilježe u računima kao uporaba i izvor. Rezidentnim jedinicama to omogućuje izradu usklađenog jasnog skupa računa, a sve su gospodarske aktivnosti svake institucionalne jedinici uključene u slijed računa. To ne vrijedi za nerezidentne jedinice. Nerezidentne jedinice mogu se promatrati samo kroz interakciju s rezidentnim jedinicama gospodarstva koje se mjeri tako da se samo njihove transakcije s rezidentnim jedinicama mogu bilježiti. To se postiže stvaranjem sektora pod nazivom sektor „inozemstva” i izradom posebnog skupa računa s ograničenim brojem bilježenja koji za nerezidentne jedinice prikazuju samo transakcije s rezidentnim jedinicama.

18.03. Slijed računa sektora inozemstva je sljedeći:

(a) 

vanjski račun roba i usluga (V.I.) koji obuhvaća uvoz i izvoz roba i usluga;

(b) 

vanjski račun primarnog i sekundarnog dohotka (V.II.) koji obuhvaća naknade zaposlenicima, vlasnički dohodak i vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava, tekuće transfere kao što su osobni transferi (uključujući doznake radnika) i međunarodnu pomoć;

(c) 

vanjski računi akumulacije (V.III.) koje čine:

(1) 

kapitalni račun (V.III.1.) koji prikazuje kapitalne transfere i neto stjecanje neprvoizvedene nefinancijske aktive;

(2) 

financijski račun (V.III.2.) koji prikazuje transakcije financijske imovine obveza;

(3) 

račun ostalih promjena obujma aktive (V.III.3.1.) koji prikazuje nenadoknađene zapljene itd.;

(4) 

račun revalorizacije (V.III.3.2.) koji prikazuje nominalne vlasničke dobitke i gubitke;

(d) 

račun vanjske aktive i pasive (V.IV.) predstavlja početnu i završnu bilancu stanja te promjene vrijednosti te aktive i pasive između početne i završne bilance stanja.

Potpuni slijed prikazan je u poglavlju 8., a prethodno navedeni brojevi računa u zagradama odnose se na brojeve računa u tom poglavlju.

18.04. Budući da se računi izrađuju sa stajališta sektora inozemstva, uvoz u domaće gospodarstvo prikazuje se kao izvor, a izvoz iz domaćeg gospodarstva kao uporaba vanjskog računa roba i usluga. Sličan preokret vrijedi za sve račune sektora inozemstva. Ako je bilanca pozitivna, to znači da postoji višak za inozemstvo, a manjak za ukupno domaće gospodarstvo. Slično tome, negativna bilanca pokazuje manjak za inozemstvo i višak za domaće gospodarstvo. Financijska je aktiva koju drži inozemstvo pasiva za domaće gospodarstvo, a pasiva koju drži inozemstvo aktiva je za domaće gospodarstvo.

18.05. Standardni okvir za statistiku o transakcijama i pozicijama između gospodarstva i inozemstva utvrđen je u Priručniku o platnoj bilanci i stanju međunarodnih ulaganja iz 2008. (šesto izdanje) (BPM6) ( 17 ). Taj je priručnik usklađen sa Sustavom nacionalnih računa iz 2008., ali utvrđuje uzajamno djelovanje između domaćeg gospodarstva i inozemstva u skupu računa i bilanci koji predstavljaju informacije na drukčiji način. U ovom se poglavlju utvrđuju računi sektora inozemstva ESA-e 2010. i njihova povezanost s međunarodnim računima BPM6.

EKONOMSKO PODRUČJE

18.06. Koncept ekonomskog područja najčešće je korišten kao područje pod učinkovitim gospodarskim nadzorom jedne države. Međutim, mogu se koristiti valutne ili ekonomske unije, regije ili cijeli svijet jer i oni mogu biti predmet makroekonomske politike ili analize. Potpuna definicija nalazi se u poglavlju 2. (stavci 2.04 – 2.06).

18.07. Kako bi se utvrdila rezidentnost subjekta na određenom ekonomskom području, potrebno je utvrditi:

(1) 

ispunjava li subjekt uvjete za institucionalnu jedinicu; i ako ih ispunjava,

(2) 

ispunjava li subjekt i kriterije određene u poglavlju 2. o utvrđivanju rezidentnosti.

Rezidentnost

18.08. Rezidentnost svake institucionalne jedinici je ekonomsko područje s kojem je najjače povezana. Pri tome se povezanost izražava kako središte prevladavajućeg ekonomskog interesa. Koncepti su jednaki u ESA-i, SNA-u iz 2008. i BPM6. Uvođenje izraza „središte prevladavajućeg ekonomskog interesa” ne znači da se subjekti koji obavljaju znatan dio poslovanja na dva ili više područja više ne moraju dijeliti (vidjeti stavak 18.12.) ili da se institucionalne jedinice bez značajne fizičke prisutnosti mogu zanemariti (vidjeti stavke 18.10. i 18.15.). Koncept rezidentnosti općenito te posebno za kućanstva, poduzeća i druge subjekte u potpunosti je opisan u poglavlju 2.

INSTITUCIONALNE JEDINICE

18.09. Koncept „institucionalne jedinice” jednak je u ESA-i, SNA-u iz 2008. i BPM6. Opća definicija nalazi se u poglavlju 2., stavcima 2.12 – 2.16. S obzirom na predmet nacionalnoga gospodarstva, jedinice se u prekograničnim situacijama posebno tretiraju. U nekim slučajevima, pravni subjekti udružuju se u jednu institucionalnu jedinicu ako su rezidenti istoga gospodarstva, ali se ne udružuju ako su rezidentni različitih gospodarstava. Slično tome, jedan pravni subjekt može se podijeliti kada znatan dio poslovanja obavlja u dva ili više gospodarstava. Kao rezultat tih postupanja, rezidentnost predmetnih jedinica postaje jasnija, a jača se koncept ekonomskog područja.

18.10. Društva i javna tijela za prikupljanje financija obično upotrebljavaju subjekte posebne namjene (SPN). Ako je SPN rezident istoga gospodarstva kao i matično društvo, postupanje je jednostavno. SPN obično nema značajke koje bi ga činile zasebnim subjektom u odnosu na matično društvo, te se aktiva i pasiva SPN-a prikazuju u računima matičnog društva. Ako je SPN nerezident, prema kriterijima rezidentnosti za sektor inozemstva mora se priznati zasebni subjekt. U tom slučaju, cjelokupna aktiva i pasiva SPN-a prikazuje se u sektoru inozemstva, a ne u sektoru domaćega gospodarstva. Postupanje s nerezidentnim subjektima posebne namjene koji pripadaju općoj državi definirano je u stavku 2.14.

18.11. Članovi kućanstva moraju biti rezidenti istoga gospodarstva. Ako je osoba rezident drugoga gospodarstva, a ne onoga kojemu pripadaju ostali članovi kućanstva, ta se osoba ne smatra članom tog kućanstva, iako mogu dijeliti dohodak i izdatke, ili imati zajedničku imovinu.

POSLOVNICE KAO IZRAZ U MEĐUNARODNIM RAČUNIMA BILANCE PLAĆANJA

18.12. Poslovnica je poduzeće koje nije osnovano kao trgovačko društvo koje pripada nerezidentnoj jedinici, odnosno matičnom društvu. Smatra se rezidentom i kvazi-društvom na području na kojem se nalazi. Za utvrđivanje poslovnica kao zasebnih institucionalnih jedinica potrebni su pokazatelji o znatnom dijelu poslovanja koji se može odijeliti od ostatka subjekta. Poslovnica se priznaje u sljedećim slučajevima:

(a) 

za poslovnicu postoji skup računa, uključujući bilancu; ili

(b) 

s ekonomskog i pravnog stajališta moguće je i smisleno sastaviti te račune, ako je potrebno. Dostupnost zasebnih evidencija ukazuje na to da postoji stvarna jedinica i zbog toga je moguće pripremiti statističke podatke.

Osim toga, obično je prisutan jedan ili više sljedećih čimbenika:

(a) 

poslovnica obavlja ili namjerava obavljati proizvodnju u velikom opsegu, a proizvodnja se jednu ili više godina obavlja na području koje se razlikuje od područja sjedišta:

(1) 

ako proizvodni proces uključuje fizičku prisutnost, tada bi se poslovanje trebalo fizički obavljati u tom području;

(2) 

ako proizvodnja ne uključuje fizičku prisutnost, kao što je to u slučaju bankarstva, osiguranja, drugih financijskih usluga, vlasništva nad patentima, trgovačkim oznakama ili autorskim pravima, preprodaje i „virtualne proizvodnje”, tada bi djelatnosti trebalo priznati u području na temelju registracije ili pravne rezidentnosti navedenih djelatnosti u tom području;

(b) 

čak i ako ima status neoporezivog subjekta, smatra se da poslovnica podliježe mogućem sustavu poreza na dohodak gospodarstva u kojem se nalazi.

18.13. Utvrđivanje poslovnica utječe na statističko izvješćivanje i matičnog društva i poslovnice. Poslovanje poslovnice isključeno je iz institucionalne jedinice njezinog sjedišta, a razlikovanje matičnog društva i poslovnice napraviti dosljedno u oba predmetna gospodarstva. Poslovnica se može utvrditi za građevinske projekte ili mobilne djelatnosti kao što su prijevoz, ribarstvo i savjetovanje. Međutim, ako djelatnosti nisu dovoljno značajne za utvrđivanje poslovnice, smatraju se izvozom robe ili usluga iz sjedišta.

18.14. U nekim su slučajevima prethodne djelatnosti koje se odnose na budući projekt izravnih ulaganja prije osnivanja društva dostatni dokaz za utvrđivanje rezidentnosti što dovodi do uspostavljanja kvazi-društva. Na primjer, licence i pravni troškovi za projekt prikazani su kao trošak kvazi-poduzeća te su dio tokova izravnog ulaganja u tu jedinicu, a ne prodaja licenca nerezidentima, odnosno izvoz usluga sjedištu.

UVJETNO REZIDENTNE JEDINICE

18.15. Kada se zemljište u području nalazi u vlasništvu nerezidentne jedinice, uvjetna jedinica koja se smatra rezidentom utvrđuje se za statističke potrebe kao vlasnik zemljišta. Ta je uvjetno rezidentna jedinica kvazi-društvo. Taj način postupanja s uvjetnom jedinicom kao s rezidentom također se primjenjuje na pripadajuće zgrade, objekte i druga poboljšanja tog zemljišta, zakupe zemljišta na dulje vremensko razdoblje i vlasništvo nad prirodnim resursima, osim zemljišta. Kao rezultat tog postupanja, nerezident nije izravni vlasnik zemljišta, nego uvjetno rezidentne jedinice, tako da je postoji odgovoran za obveze koje proizlaze iz vlasničkog kapitala, ali su zemljište i drugi prirodni resursi uvijek aktiva gospodarstva u kojem se nalaze. Uvjetno rezidentna jedinica obično pruža usluge svojem vlasniku, na primjer smještaj u slučaju kuća za odmor.

18.16. Općenito, ako nerezidentna jedinica ima dugoročni zakup na nepokretnoj imovini kao što je zgrada, to je povezano s njezinim obavljanjem proizvodnje u gospodarstvu u kojem se nalazi. Ako, zbog bilo kojeg razloga, nema pripadajuće proizvodne djelatnosti, uvjetno rezidentna jedinica stvara se i za pokrivanje tog zakupa. Stoga se smatra da je nerezidentna jedinica vlasnik uvjetno rezidentne jedinice, a ne zgrade, koja je u vlasništvu gospodarstva u kojem se nalazi.

PODUZEĆA U VIŠE PODRUČJA

18.17. Neka poduzeća izvršavaju jedinstvenu djelatnost na više od jednog gospodarskog područja, što je uobičajeno za prekogranične djelatnosti kao što su zračni prijevoz, pomorski prijevoz, sustavi za dobivanje hidroenergije na graničnim rijekama, cjevovodi, mostovi, tuneli i podmorski kabeli. Potrebno je utvrditi zasebne poslovnice, osim ako se subjektom upravlja kao jednom djelatnosti bez zasebnih računa ili se odluke donose za svako područje u kojem posluje. U takvim slučajevima, zbog posebne usmjerenosti na podatke za svako nacionalno gospodarstvo, potrebno je podijeliti djelatnosti među gospodarstvima. Djelatnosti su razmjerne u skladu s primjerenim pokazateljem udjela djelatnosti na svakom području koji je specifičan za svako poduzeće. Takav postupak može se donijeti i za poduzeća u zonama kojima upravljaju dvije ili više država.

ZEMLJOPISNA PODJELA

18.18. Za potrebe izrade računa Europske unije, sektor inozemstva (S.2) podijeljen je na sljedeće kategorije:

(a) 

države članice, institucije i tijela Europske unije (S. 21):

(1) 

države članice Europske unije (S.211);

i. 

države članice europodručja (S.2111);

ii. 

države članice izvan europodručja (S.2112);

(2) 

institucije i tijela Europske unije (S. 212):

i. 

Europska središnja banka (ESB) (S.2121);

ii. 

europske institucije i tijela, osim ESB-a (S. 2122):

(b) 

zemlje nečlanice i međunarodne organizacije nerezidenti u Europskoj uniji (S. 22).

18.19. Za potrebe izrade računa europodručja, prethodno navedeni podsektori mogu se razvrstati u sljedeće skupine:

države članice europodručja i Europska središnja banka (S. 2I = S. 2111 + S. 2121); zemlje i međunarodne organizacije koje su nerezidenti u europodručju (S. 2X = S. 2112 + S. 2122 + S. 22).

Opis europskih računa nalazi se u poglavlju 19.

MEĐUNARODNI RAČUNI BILANCE PLAĆANJA

18.20. Nacionalni računi razlikuju se od međunarodnih računa prikazanih u BPM6. Međunarodni računi prikazuju transakcije između domaćega gospodarstva i inozemnih gospodarstava sa stajališta domaćega gospodarstva. U skladu s tim, uvoz se prikazuje kao uporaba (dugovanje), a izvoz kao izvor (potraživanje).

Sažeti prikaz međunarodnih računa prema BPM6 nalazi se u tablici 18.1.

18.21. Druga velika razlika između međunarodnih računa bilance plaćanja i računa sektora inozemstva u ESA-i odnosi se na uporabu funkcionalnih kategorija u međunarodnim računima, umjesto instrumenata u klasifikaciji financijskih transakcija u ESA-i. To je pitanje dodatno objašnjeno u stavcima 18.57. i 18.58.

IZRAVNAVAJUĆE STAVKE U TEKUĆIM RAČUNIMA MEĐUNARODNIH RAČUNA

18.22. Struktura izravnavajućih stavki u bilanci plaćanja nešto se razlikuje od strukture u nacionalnim računima, pri čemu svaki račun u međunarodnim računima ima vlastitu izravnavajuću stavku i dodatnu stavku koja se prenosi na sljedeći račun. Radi ilustracije, račun primarnog dohotka ima vlastitu izravnavajuću stavku (saldo primarnog dohotka) i ukupni saldo (saldo robe, usluga i primarnog dohotka). Vanjska bilanca primarnog dohotka odgovara bilanci primarnog dohotka i to je stavka koja je uključena u BND. Saldo vanjskog tekućeg računa odgovara štednji inozemstva u odnosu na domaće gospodarstvo. Izravnavajuće stavke u strukturi računa BPM6 prikazane su u tablici 18.1.

 

 

Tablica 18.1. — Međunarodni računi tokova bilance plaćanja

RAČUNI SEKTORA INOZEMSTVA I NJIHOV ODNOS PREMA MEĐUNARODNIM RAČUNIMA BILANCE PLAĆANJA

Vanjski račun roba i usluga

18.23. Račun roba i usluga čine samo uvoz i izvoz roba i usluga jer su to jedine prekogranične s robama i uslugama koje imaju prekograničnu dimenziju. Robe i usluge bilježe se kada dođe do promjene ekonomskog vlasništva s jedinice jednoga gospodarstva na jedinicu u drugoj zemlji. Iako obično postoji fizičko kretanja roba kada dođe do promjene vlasništva, to nije nužno slučaj. U slučaju preprodaje, roba može promijeniti vlasništvo, ali ne i lokaciju, dok se ne proda ponovno trećoj stranci.

Tablice 18.2. i 18.3. prikazuju način bilježenja primarnog i sekundarnog dohotka u ESA-i i BPM6.

 

 

Tablica 18.2. — Vanjski račun roba i usluga (ESA V.1)

 

 

Tablica 18.3 — Račun roba i usluga BPM6

18.24. Robe koje promjene lokacije iz jednoga gospodarstva u drugo, ali ne promijene ekonomsko vlasništvo ne pojavljuju se u uvozu i izvozu. Stoga se roba poslana u inozemstvo na preradu ili vraćena nakon prerade ne pojavljuje kao uvoz ili izvoz robe; bilježi se samo dogovorena naknada za preradu, kao usluga.

18.25. Bilanca plaćanja stavlja naglasak na razliku između roba i usluga. Ta razlika odražava političke interese tako da postoje zasebni međunarodni ugovori koji obuhvaćaju robe i usluge. Također odražava pitanja koja se odnose na podatke tako da se podaci o robi obično dobivanju iz carinskih izvora, dok se podaci o uslugama obično dobivaju iz financijskih izvještaja ili istraživanja.

18.26. Statistički podaci o svjetskoj trgovini robom glavni su izvor podataka o robi. Međunarodni standardi nalaze se u publikaciji UN-a International Merchandise Trade Statistics: Concepts and Definitions ►M2 ( 18 ) ◄ Rev. 2 (IMTS). BPM6 utvrđuje neke moguće izvore razlika između vrijednosti roba evidentiranih u statistici o trgovini robom i bilanci plaćanja. Također se daju preporuke za standardnu korelacijsku tablicu kako bi se korisnicima pomoglo u razumijevanju takvih razlika. Jedan od značajnih izvora razlike je u činjenici da se kod standarda za IMTS upotrebljava vrednovanje uvoza tipa CIF (trošak, osiguranje i vozarina), dok se za bilancu plaćanja upotrebljava jedinstveno vrednovanje izvoza i uvoza FOB (vrijednost na carinskoj granici izvoznoga gospodarstva, tj. franko brod). Stoga je nužno isključiti troškove vozarine i osiguranja nastale između carinske granice izvoznika i carinske granice uvoznika. S obzirom na razlike između vrednovanja tipa FOB i stvarnih ugovornih aranžmana, neke je troškove vozarine i osiguranja potrebno preusmjeriti.

Načela vrednovanja jednaka su u ESA-i i bilanci plaćanja. Stoga se izvoz i uvoz roba treba vrednovati FOB bilježenje (vidjeti stavak 18.32).

18.27. Mjerilo promjene vlasništva koje se koristi za bilancu plaćanja znači da je vrijeme bilježenja robe u skladu s odgovarajućim financijskim tokovima. U BPM6 više nema iznimaka u vezi s načelom promjene vlasništva. Naprotiv, IMTS prati vrijeme carinske obrade. Dok je to vrijeme često bilo približno određeno na prihvatljivi način, prilagodbe mogu biti potrebne u nekim slučajevima, kao što je konsignacijska roba. U slučaju kada se roba šalje u inozemstvo na preradu bez promjene vlasništva, vrijednosti kretanja robe uključene su u IMTS, no promjene vlasništva primarno se prikazuju u bilanci plaćanja te će, stoga, bilanca plaćanja pokazivati samo naknade koje se odnose na „usluge izrade s fizičkim inputima u vlasništvu drugih”. Međutim, vrijednosti kretanja robe preporučuju se kao dodatne stavke radi razumijevanja prirode takvih aranžmana prerade. Dodatni detalji o bilježenju aranžmana prerade opisani su kasnije u ovom poglavlju. Druge prilagodbe IMTS-a mogu biti potrebne za usklađivanje procjena s promjenom ekonomskog vlasništva robe, bilo općenito bilo zbog posebnog pokrića svake zemlje. Mogući primjeri uključuju preprodaju, nemonetarno zlato, robu koja nezakonito ulazi u područje ili izlazi iz njega, te robu koju u lukama nabavljaju prijevoznici.

18.28. Ponovni izvoz odnosi se na inozemnu robu (robu proizvedenu u drugim gospodarstvima i prethodno uvezenu s promjenom ekonomskog vlasništva) koja se izvozi bez bitne promjene stanja u kojem je prethodno uvezena. S obzirom na to da se ponovno izvezena roba ne proizvodi u predmetnom gospodarstvu, ona je manje povezana s gospodarstvom od drugog izvoza. Gospodarstva koja su najvažnije točke pretovara i lokacije trgovaca na veliko često imaju velike vrijednosti ponovnog izvoza. Ponovnim izvozom povećavaju se uvoz i izvoz, a kada je ponovni izvoz znatan, povećavaju se i udjeli uvoza i izvoza u ekonomskim agregatima. Stoga je korisno zasebno prikazati ponovni izvoz. Roba koja je uvezena i čeka ponovni izvoz knjiži se u zalihama rezidentnog ekonomskog vlasnika.

Tranzitna trgovina je trgovina u kojoj roba prelazi zemlju na putu do konačnog odredišta, i općenito se izuzima iz statistike vanjske trgovine, bilance plaćanja i nacionalnih računa tranzitne zemlje.

Kvazi-tranzitna trgovina je trgovina u kojoj se roba uvozi u zemlju, carini za slobodan promet u EU-u, a zatim otprema u treću zemlju u EU-u. Subjekt korišten za carinjenje obično nije institucionalna jedinica kako je definirana u poglavlju 2. i ne stječe vlasništvo nad robom. U tom slučaju uvoz je prikazan u nacionalnim računima kao izravan uvoz na konačno odredište, kao u slučaju jednostavne tranzitne trgovine. Primjerena vrijednost je vrijednost bilježena prilikom ulaska robe u zemlju konačnog odredišta.

18.29. Roba je u bilanci plaćanja prikazana na agregatnoj razini. Detaljnije raščlambe robe mogu se dobiti iz podataka IMTS-a.

18.30. U bilanci plaćanja izrađuju se podaci za sljedećih 12 standardnih komponentni usluga:

(a) 

proizvodne usluge u vezi s fizičkim inputima u vlasništvu drugih;

(b) 

usluge održavanja i servisa koje nisu drugdje uključene;

(c) 

prijevoz;

(d) 

putovanje;

(e) 

građevinarstvo;

(f) 

usluge osiguranja i mirovinske usluge;

(g) 

financijske usluge;

(h) 

naknade za uporabu intelektualnog vlasništva koje nisu drugdje uključene;

(i) 

telekomunikacijske, računalne i informacijske usluge;

(j) 

ostale poslovne usluge;

(k) 

osobne, kulturne i rekreacijske usluge; i

(l) 

državna roba i usluge koje nisu drugdje uključene

18.31. Tri standardne komponente bilance plaćanja od gore navedenih su stavke koje se temelje na transaktoru, tj. odnose se na stjecatelja ili dobavljača, a ne na sam proizvod. Stavke su obuhvaćene kategorijama putovanja, građevinarstva i državnih roba i usluga koji nisu drugdje uključene.

(a) 

Putovanje obuhvaća svu robu ili usluge koje su nerezidenti stekli tijekom posjetâ, bez obzira na to jesu li za vlastitu uporabu ili davanje drugima. Putovanje uključuje robe, lokalni prijevoz, smještaj, hranu i druge usluge.

(b) 

Građevinarstvo obuhvaća ukupnu vrijednost proizvoda koji isporuči izvođač, uključujući sve lokalno nabavljene materijale i stoga se ne bilježi u uvozu i izvozu roba.

(c) 

Državna roba i usluge koje nisu drugdje uključene obuhvaćaju niz stavki koje se ne mogu uključiti u detaljnije stavke.

Osim te tri transakcijske stavke, preostale se komponente temelje na proizvodu i oblikovane su prema detaljnijim razredima ►M1 CPA ◄ . Dodatni standardi za trgovinu uslugama prikazani su u Priručniku o statistici međunarodne trgovine uslugama ( 19 ) (MSITS) koji je usklađen s međunarodnim računima.

Vrednovanje 

18.32. Načela vrednovanja jednaka su kao u ESA-i i međunarodnim računima. U oba se slučaju upotrebljavaju tržišne vrijednost, dok se nominalne vrijednosti upotrebljavaju za neke stavke u instrumentima kada tržišne cijene nisu dostupne. U međunarodnim je računima vrednovanje izvoza i uvoza roba poseban slučaj kada se upotrebljava jedinstvena točka vrednovanja, odnosno vrijednost na carinskoj granici zemlje izvoznice, tj. vrednovanje tipa FOB (franko brod). Ta obrada omogućuje dosljedno vrednovanje između izvoza i uvoza te daje usklađeni temelj za mjerenje u okolnostima u kojima stranke mogu imati veliki broj različitih ugovornih aranžmana, od „franko tvornica” s jedne strane (kada je uvoznik odgovoran za organizaciju cjelokupnog prijevoza i osiguranja) do „isporučeno ocarinjeno” s druge (kada je izvoznik odgovoran za organiziranje prijevoza, osiguranja i svih uvoznih carina).

Roba za preradu 

18.33. Između ESA-e 95 i ESA-e 2010. postoji temeljna promjena u postupanju s robom poslanom na preradu u inozemstvo bez promjene vlasništva. U ESA-i 95 takva se roba prikazivala kao izvoz koji se slao u inozemstvo, a zatim se bilježio kao uvoz na povratku iz inozemstva, po višoj vrijednosti, zbog prerade. To je bilo poznato kao metoda bruto bilježenja i time se učinkovito imputirala promjena vlasništva tako da brojke međunarodne trgovine predstavljaju procjenu vrijednosti roba kojima se trguje. SNA 2008., BPM6 i ESA 2010. ne pripisuju promjenu vlasništva nego prikazuju samo jedno bilježenje – uvoz usluge prerade. To bi bio izvoz usluge za zemlju u kojoj je izvršena prerada. Takvo je bilježenje više u skladu s međunarodnim evidencijama i povezanim financijskim transakcijama. Međutim, dovodi do nedosljednosti u odnosu na međunarodnu statistiku o trgovini robom (IMTS). IMTS i dalje prikazuje bruto bilježenje vrijednost izvoza za preradu i uvezenu prerađenu robu na povratku.

18.34. Kako bi se izbjegla takva nedosljednost u međunarodnim računima, vrijednost izvezene robe može se bilježiti uz vrijednost uvezene robe kao dopunska stavka, pri čemu su vrijednosti one koje su bilježene u IMTS-u. Ta metoda omogućuje izračun neto usluge prerade kao vrijednosti izvezene prerađene robe umanjene za vrijednost neprerađene robe koja se uvozi. Ta se usluga knjiži u nacionalnim računima. Tako se za zemlju s robom prerađenom u inozemstvu izvoz bilježi uz uvezenu prerađenu robu, kao dopunska stavka u vanjskom računu roba i usluga. Tako će se uskladiti bilježenja prema IMTS-a s podacima o neto uslugama uvoza koje odražavaju troškove prerade.

18.35. Primjer vezan uz tretman roba za preradu u tablicama ponude i uporabe, pokazat će promjenu. Zamislimo slučaj u kojem poduzeće za proizvodnju hrane bere i prerađuje povrće, zatim prenosi stvarno konzerviranje povrća na društvo kćer u inozemstvu koje je u potpunosti u njegovom vlasništvu te na kraju ga vraća u konzervama i prodaje.

18.36. U tablici 18.4. za ESA 95 podaci o uvozu i izvozu trebali bi odgovarati ulazima u statistici o međunarodnoj trgovini robom (IMTS). Izvoz robe društvu kćeri za konzerviranje u inozemstvu iznosi 50, a konzervirano povrće vraća se kao u uvoz po 90.

 

 

Tablica 18.4. — Tretman robe za preradu u međunarodnoj trgovini u skladu s ESA-om 95

 

 

Tablica 18.5. — Tretman robe za preradu u međunarodnoj trgovini u skladu s ESA-om 2010.

18.37. Tablica 18.5. prikazuje tretman robe za preradu na neto načelu prema ESA-i 2010.: prikazuje se samo trgovina uslugama i nema usklađenost s kretanjem roba bilježenim prema IMTS-u. Neto stavka izvoza umanjenog za uvoz prikazat će se u međunarodnim računima bilance plaćanje i odgovarajućim računima sektora inozemstva. BMP6 preporuča da se, kada se zna da uvoz i izvoz u IMTS-u odražavaju situaciju bez promjene vlasništva, tada oni prikazuju jedno pored drugog u bilanci plaćanja tako da se element usluga može odmah izračunati. Tako se za industriju proizvodnje hrane, povrće poslano u inozemstvo za konzerviranje prikazuje kao izvoz od 50, a ponovno uvezeno konzervirano povrće kao uvoz od 90. Ti se podaci mogu navesti jedan pored drugog u statistici međunarodnih računa kao dopunske stavke, pri čemu se izvoz knjiži kao negativni uvoz. Tako se može izračunati da je vrijednost neto uvoza usluga konzerviranja 40.

Bilježenje ovog primjera u BPM6 prikazano je u tablici 18.6.

 

 

Tablica 18.6. — Bilježenje prerade u BPM6

Preprodaja 

Roba namijenjena preprodaji

18.38. Preprodaja se definira kao nabava robe od strane rezidenta (gospodarstva za koje se izrađuju računi) od nerezidenta i daljnja prodaja iste robe drugom nerezidentu pri čemu se roba ne nalazi u gospodarstvu za koje se izrađuju računi. Preprodaja uključuje transakcije koje obuhvaćaju robu kada vlasnikovo fizičko posjedovanje robe nije potrebno za izvršenje postupka. Ovo pojašnjene i sljedeća pojašnjenje koje se odnose na preprodaju slijede odgovarajuće stavke u BPM6 (stavci 10.41. 10.48.).

18.39. Aranžmani u vezi s preprodajom koriste se za trgovinu na veliko i trgovinu na malo. Mogu se koristiti i za upravljanje robom te za upravljanje i financiranje globalnih proizvodnih procesa. Na primjer, poduzeće može ugovoriti sastavljanje robe među jednim ili više izvođača, tako da to poduzeće dobije robu i ponovno je proda bez prelaska područja vlasnika. Ako se fizički oblik robe promijeni tijekom razdoblja vlasništva, kao rezultat usluga izrade koje izvršavaju drugi subjekti, tada se transakcije robe bilježe kao općenita roba, a ne kao preprodaja. U drugim slučajevima kada se oblik robe ne mijenja, roba se uključuje kao preprodaja, s prodajnom cijenom koja odražava troškove prerade te marže trgovine na veliko. U slučajevima kada trgovac organizira globalni cjelokupni proizvodni proces, prodajna cijena može obuhvatiti i elemente kao što su planiranje, upravljanje, patenti i drugo znanje, stavljanje na tržište i financiranje. Posebno za visokotehnološku robu ti nefizički doprinosi mogu biti veliki u odnosu na vrijednost materijala i sklapanje.

18.40. Roba namijenjena preprodaji knjiži se u računima vlasnika jednako kao i druga roba koja je u njegovom vlasništvu. Međutim, roba je detaljno navedena u statistici međunarodnih računa gospodarstva trgovca jer je to zanimljivo samo po sebi i jer nije obuhvaćeno carinskim sustavom toga gospodarstva.

Preprodaja se tretira:

(a) 

stjecanje robe od strane trgovaca prikazuje se pod stavkom robe kao negativni izvoz gospodarskog područja trgovca;

(b) 

prodaja robe prikazuje se pod stavkom robe koja se preprodaje kao pozitivni izvoz gospodarskog područja trgovca;

(c) 

razlika između prodaje i kupnje robe namijenjene preprodaji prikazuje se kao stavka „neto izvoz robe namijenjene preprodaji”. Ta stavka uključuje trgovinske marže, vlasničke dobitke i gubitke i promjene zaliha robe namijenjene preprodaji. Kao rezultat smanjenja ili povećanja zaliha, neto izvoz robe namijenjene preprodaji može u nekim primjerima bit negativan; i

(d) 

bilježenje preprodaje vrednuju se po transakcijskim cijenama dogovorenima među strankama, a ne po FOB.

18.41. Stavke u vezi s preprodajom prikazuju se samo kao izvoz u računima gospodarstva na području trgovca. Odgovarajuća izvozna i uvozna gospodarstva, izvozna prodaja trgovcima i uvozna nabava od trgovaca uključeni su kao općenita roba.

18.42. Prodaja na veliko, prodaja na malo, postupanje s robom i upravljanje proizvodnjom mogu se provesti i u okviru aranžmana, pri čemu je roba prisutna u gospodarskom području vlasnika. U tom se slučaju bilježi kao općenita roba. Ako roba ne prolazi gospodarsko područje vlasnika, ali se fizički oblik robe mijenja jer je prerađena u drugom gospodarskom području, međunarodne se transakcije prikazuju kao općenita roba, a ne kao preprodaja (naknada za preradu knjiži se kao usluga prerade koju plaća vlasnik).

18.43. Kada trgovac ponovno prodaje robu rezidentu istoga gospodarstva kao što je trgovčevo, time se ne ispunjava definicija preprodaje. U skladu s tim, kupnja robe prikazuje se kao uvoz općenite robe u gospodarstvom u tom slučaju. Ako subjekt koji je nabavio robu od trgovaca u istom gospodarstvu kasnije ponovno proda robu rezidentu drugoga gospodarstva, bez obzira na to je li roba ušla u gospodarstvo trgovca, prodaja robe knjiži se kao izvoz općenite robe iz gospodarstva trgovca. Iako je taj slučaj vrlo sličan preprodaji, ne ispunjava definiciju iz stavka 18.38. Osim toga, prvi trgovac ne može knjižiti kupnju kao preprodaju jer taj trgovac ne može znati hoće li drugi trgovac prenijeti robu u gospodarstvo.

Uvoz i izvoz UFPIM-a 

18.44 Stvarne kamate na plaćene i primljene kredite uključuju element dohotka i naknadu za uslugu. Kreditne institucije nude kamatne stope svojim deponentima koje su niže od stopa koje naplaćuju svojim zajmoprimcima. Nastale kamatne marže koriste financijska društva za pokrivanje svojih izdataka i ostvarivanje poslovnog viška. Kamatnim maržama osigurava se druga mogućnost umjesto izravnog naplaćivanja financijskih usluga klijentima. ESA propisuje pripis zaračunate usluge za UFPIM. Koncept UFPIM-a i smjernice za procjenu vrijednost UFPIM-a nalaze se u poglavlju 14.

18.45 Financijske institucije koje implicitno zaračunavaju UFPIM nisu nužno rezidenti, niti klijenti tih institucija moraju biti rezidenti. Stoga su uvoz i izvoz ove vrste financijske usluge mogući. Smjernice za izračun uvoza i izvoza UFPIM-a nalaze se u stavku 14.10.

Vanjski račun primarnog i sekundarnog dohotka

Tablice 18.7. i 18.8. prikazuju primjer bilježenja primarnog i sekundarnog dohotka u ESA-i i BPM6.

 

 

Tablica 18.7. — Vanjski račun primarnog i sekundarnog dohotka (ESA V.II.)

 

 

Tablica 18.8. — Račun primarnog dohotka i račun sekundarnog dohotka u BPM6

Račun primarnog dohotka 

18.46. U bilanci plaćanja bilježenja računa primarnog dohotka uključuju naknade zaposlenicima i vlasnički dohodak, jednako kao i u računu raspodjele primarnog dohotka u ESA-i. Plaćanja poreza na proizvodnju od strane rezidenata i primitci subvencija od strane rezidenanta od domaće države prikazuju se u računu stvaranja dohotka, računu koji nije dio bilance plaćanja. Svako plaćanje poreza na proizvodnju od strane rezidenta drugoj državi te svaka subvencija koju rezident primi od druge države prikazuju se u računu primarnog dohotka bilance plaćanja. Odgovarajuće uknjižbe za domaću državu prikazuju se u računu alokacije primarnog dohotka, a za strane države u stupcu za inozemstvo tog računa te u računu primarnog dohotka bilance plaćanja.

18.47. Zakupnina može nastati u prekograničnim situacijama, ali samo rijetko jer se za cjelokupno zemljište smatra da je u vlasništvu rezidenata, uključujući, ako je potrebno, stvaranjem uvjetno rezidentne jedinice. Ako su te uvjetno rezidentne jedinice u vlasništvu nerezidenata, tada se dohodak koji su ostvarile te jedinice razvrstava kao izravan vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava, a ne kao zakupnina. Primjer u kojem se zakupnina prikazuje u međunarodnim računima su kratkoročna prava ribolova u teritorijalnim vodama za strane ribarske flote. U međunarodnim se računima često koristi pojam „dohotka od ulaganja” koji znači „vlasnički dohodak bez zakupnine. Vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava odražava dohodak koji proizlazi iz vlasništva nad financijskom imovinom, pri čemu raščlanjivanje dohotka od ulaganja odgovara raščlanjivanju financijske aktive i pasive tako da se mogu izračunati stope povrata.

Dohodak od izravnih ulaganja 

18.48. Uloga izravnog ulaganja posebno je važna i odražava se u tokovima i pozicijama u financijskim računima. U slučaju izravnog ulaganja, pretpostavlja se da se udio zadržane dobiti poduzeća raspoređuje izravnom investitoru u obliku dohotka od ulaganja. Udio odgovara djelu izravnog investitora u poduzeću.

18.49. Zadržana dobit jednaka je neto poslovnom višku poduzeća uvećanom za cjelokupni ostvareni vlasnički dohodak umanjen za isplaćen vlasnički dohodak (prije izračuna ponovno uložene zarade) i uvećan za primljene tekuće transfere umanjene za plaćene tekuće transfere i stavku za prilagodbe za promjene neto vlasničkog udjela kućanstava u pričuvama mirovinskih fondova. Ponovno uložena zarada koja proizlazi iz neposrednih društava kćeri uključena je u vlasnički dohodak primljen od poduzeća s izravnim ulaganjem.

18.50. Ponovno uložena zarada može biti negativna, na primjer kada poduzeće ostvaruje gubitak ili se dividende raspoređuju iz vlasničkih dobitaka ili u tromjesečju kada se plaća godišnja dividenda. Jednako kao što se pozitivna ponovno uložena zarada smatra unosom vlasničkog kapitala izravnog investitora u poduzeće s izravnim ulaganjem, negativna ponovno uložena zarada smatra se povlačenjem vlasničkog kapitala.

Za poduzeće s izravnim ulaganjima koje je u 100 %-tnom vlasništvu nerezidenta, ponovno uložena zarada jednaka je zadržanoj dobiti, a bilanca primarnog dohotka poduzeća je točno nula.

Račun sekundarnog dohotka (tekući transferi) u BPM6 

18.51. Račun sekundarnog dohotka prikazuje tekuće transfere između rezidenata i nerezidenata. Opseg unosa tekućih transfera točno odgovara unosima u računu sekundarne raspodjele dohotka. Nekoliko tih upisa posebno je važno u međunarodnim računima, posebno tekuća međunarodna suradnja i doznake koje u svoje matične zemlje šalju pojedinci koji rade u inozemstvu.

18.52. Prekogranični osobni transferi su transferi među kućanstvima i korisni su jer su važan izvor međunarodnog financiranja za neke zemlje koje osiguravaju veliki broj radnika na dugoročnom radu u inozemstvu. Osobni transferi uključuju doznake radnika na dugoročnom radu, tj. one koji mijenjaju svoje rezidentno gospodarstvo.

18.53. Ostali radnici, kao što su granični i sezonski radnici, ne mijenjaju svoje rezidentno gospodarstvo i ostaju rezidenti domaćega gospodarstva. Umjesto transfera, međunarodne transakcije takvih radnika uključuju naknade zaposlenicima, poreze i troškove putovanja. U bilanci plaćanja, dodatnim prikazom osobnih doznaka spajaju se osobni transferi s njima povezanim stavkama. Osobne doznake uključuju osobne transfere, naknade zaposlenika umanjene za poreze i troškove putovanja te kapitalne transfere između kućanstava.

18.54. Tokovi osiguranja, posebno tokovi koji se odnose na reosiguranje, mogu biti važni na međunarodnoj razini. Transakcije između izravnog osiguravatelja i reosiguravatelja prikazuju se kao u potpunosti zaseban skup transakcija te nema konsolidacije između transakcija izravnog osiguravatelja i izdavatelja polica svojim klijentima, s jedne strane, i ugovaratelja osiguranja s reosiguravateljem, s druge.

Vanjski kapitalni račun

18.55. Elementi kapitalnog računa koji su predmet međunarodnih transakcija više su ograničeni od elemenata obuhvaćenih domaćim sektorima. Pozicije u kapitalnom računu obuhvaćaju samo stjecanja i otuđenja neproizvedene nefinancijske imovine i kapitalne transfere. Nijedna transakcija nije prikazana kao investicija u proizvedenu imovinu jer konačna uporaba izvoza i uvoza robe nije poznata u trenutku bilježenja. Nisu uključena ni stjecanja i otuđenja zemljišta.

18.56. Neto uzajmljivanje ili neto pozajmljivanje je izravnavajuća stavka za iznos tekućih i kapitalnih računa i za financijski račun. Obuhvaća sve instrumente upotrijebljene za osiguranje ili stjecanje financiranja, ne samo uzajmljivanja i pozajmljivanja. Načelno, neto uzajmljivanje ili neto pozajmljivanje u BPM6 ima jednaku vrijednost kao odgovarajuća stavka nacionalnih računa za ukupno gospodarstvo te jednaku vrijednost kao i stavka nacionalnih računa za inozemstvo, ali sa suprotnim predznakom. Tablice 18.9., 18.10. i 18.11. prikazuju bilježenje elemenata tekućeg i kapitalnog računa te konačnog salda u ESA-i i BPM6.

 

 

Tablica 18.9. — Promjena neto vrijednosti zbog salda vanjskog tekućeg računa i kapitalnih transfera (ESA V.III.1.1) (1) 

 

 

Tablica 18.10. — Račun stjecanja nefinancijske imovine (ESA V.III.1.2.)

 

 

Table 18.11. — Kapitalni račun BPM6

Vanjski financijski račun i stanje međunarodnih ulaganja

18.57. Financijski račun bilance plaćanja i stanje međunarodnih ulaganja od posebne su važnosti jer omogućavaju razumijevanje međunarodnog financiranja te međunarodne likvidnosti ranjivosti. U usporedbi s klasifikacijom financijskih instrumenata korištenih u ESA-i, u bilanci plaćanja klasifikacija financijskih instrumenata temelji se na funkcionalnim kategorijama (vidjeti stavak 18.21.) s dodatnim podacima o instrumentima i institucionalnim sektorima. Tablice 18.12. i 18.13. prikazuju financijski račun u ESA-i odnosno BPM6.

 

 

Tablica 18.12. — Financijski račun (ESA V.III.2.)

 

 

Tablica 18.13. — Financijski račun u BPM6

18.58. Funkcionalne kategorije BPM6 daju informacije o motivaciji i odnosu među strankama koji su od posebnog interesa za međunarodnu ekonomsku analizu. Podaci prema funkcionalnoj kategoriji dodatno su podijeljeni prema instrumentu i institucionalnom sektoru, što omogućuje njihovo povezivanje s odgovarajućim stavkama ESA-e te monetarne i financijske statistike. Klasifikacija institucionalnog sektora u BPM6 jednaka je kao u ESA-i, iako je obično skraćena (na pet sektora u standardnim komponentama). Osim toga, dodatni podsektor upotrebljava se za monetarne vlasti, odnosno funkcionalni podsektor povezan s pričuvama. Obuhvaća središnju banku i sve dijelove opće države ili financijskih poduzeća, osim središnje banke, koja drže pričuve i stoga je važna za zemlje u kojima se dio ili cjelokupne pričuve drže izvan središnje banke.

18.59. Glavne poveznice između kategorija financijskih računa nacionalnih račina i funkcionalnih kategorija međunarodnih računa prikazane su u tablici 18.14. Funkcionalne se kategorije upotrebljavaju i na strani aktive i na strani pasive financijskog računa u BPM6. Nisu prikazane poveznice koje su relativno rijetke.

 

 

Tablica 18.14. — Poveznice između funkcionalnih kategorija BPM6 i kategorija financijskih instrumenata ESA-e

BILANCA STANJA ZA SEKTOR INOZEMSTVA

18.60. Stanje međunarodnih ulaganja dio je bilance stanja koji je obuhvaćen međunarodnim računima. Tim se izrazom naglašavaju specifične komponente nacionalne bilance stanje koje su uključene. Stanje međunarodnih ulaganja obuhvaća samo financijsku aktive i pasivu. Kada je nekretnina u nekoj zemlji u neposrednom vlasništvu nerezidentne jedinice, uvjetno rezidentna jedinica smatra se vlasnikom nekretnine, dok je, s druge strane, u vlasništvu nerezidentne jedinice u smislu financijske imovine (vidjeti i stavak 18.16). U slučaju financijskih potraživanja, prekogranični se element javlja kada je jedna stranka rezident, a druga stranka nerezident. Osim toga, dok su zlatne poluge aktiva koja ne povlači odgovarajuću obvezu, uključene su u stanje međunarodnih ulaganja kao pričuve zbog njihove uloge u međunarodnim plaćanjima. Međutim, isključuje se nefinancijska aktiva jer nema odgovarajuće obveze ili drugog međunarodnog aspekta.

18.61. Izravnavajuća stavka u stanju međunarodnih ulaganja je neto stanje međunarodnih ulaganja. Neto stanje međunarodnih ulaganja uvećano za nefinancijsku aktivu u nacionalnoj bilanci stanja jednako je nacionalnoj neto vrijednosti jer financijska potraživanje među rezidentima u nacionalnoj bilanci stanja iznos nula. Tablica 18.15 prikazuje primjer bilance stanja za sektor inozemstva, a tablica 18.16. primjer stanja međunarodnih ulaganja.

18.62. Iste opće kategorije upotrebljavaju se za vlasnički dohodak pripisan iz mirovinskih prava i stanje međunarodnih ulaganja. Na temelju toga mogu se izračunati prosječne stope povrata. Stope povrata mogu se usporediti tijekom vremena i za različite instrumente i dospijeća. Na primjer, mogu se analizirati kretanja povrata izravnih ulaganja ili se povrat može usporediti s drugim instrumentima.

 

 

Tablica 18.15. — Bilanca stanja za sektor inozemstva (ESA)

 

 

Tablica 18.16. — Integrirani prikaz stanja međunarodnih ulaganja BPM6

 

 

 

POGLAVLJE 19.

EUROPSKI RAČUNI

UVOD

19.01. Zbog procesa europske integracije potrebno je pripremiti cijeli niz računa koji odražavaju europsko gospodarstvo u cjelini i omogućuju bolju analizu i izradu politika na europskoj razini. Europski računi obuhvaćaju isti niz računa i temelje se na jednakim konceptima kao nacionalni računi država članica.

19.02. U ovom se poglavlju opisuju razlikovne značajke europskih računa, tj. računa Europske unije i europodručja. U europskim računima posebnu pažnju treba posvetiti definiciji rezidentnih jedinica, računima inozemstva i saldiranju unutarnjih europskih ekonomskih računa (tokova) i financijske bilance stanja (stanja).

19.03. Gospodarsko područje Europske unije čine:

(a) 

gospodarska područja država članica Europske unije; i

(b) 

gospodarska područja europskih institucija.

19.04. Gospodarsko područje europodručja čine:

(a) 

gospodarska područja država članica europodručja; i

(b) 

gospodarsko područje Europske središnje banke.

OD NACIONALNIH DO EUROPSKIH RAČUNA

19.05. Europski računi konceptualno nisu jednakovrijedni iznosu nacionalnih računa država članica nakon konverzije u zajedničku valutu. Potrebno je dodati račune rezidentnih europskih institucija. Područje primjene koncepta rezidentnosti mijenja se pri prelasku s nacionalnih računa država članica na europske račune. Načini upotrebe ponovno uložene zarade poduzeća s izravnim stranim ulaganjima ili subjekata posebne namjene dobri su primjeri u ovom kontekstu. U nacionalnim računima država članica, poduzeća s izravnim stranim ulaganjima mogu imati investitore koji su rezidenti druge države članice Europske unije/europodručja. Odgovarajuća ponovno uložena zarada ne prikazuje se kao takva u europskim računima. Osim toga, subjekte posebne namjene možda će trebati prerasporediti u isti institucionalni sektor kao njihovo matično društvo kada je potonje rezident druge države članice. Konačno, treba prerasporediti prekogranične ekonomske tokove i financijska stanja između europskih zemalja. Te su razlike prikazane u dijagramima 19.1. i 19.2. pretpostavljajući, za potrebe jednostavnosti, da europsko područje čine samo dvije države članice: A i B. Tokovi i stanja koja uključuju rezidente i nerezidente shematski su prikazani strelicama.

Dijagram 19.1. — Agregacija nacionalnih računa država članica 

Nakon agregiranja nacionalnih računa zemalja A i B, agregirani računi sektora inozemstva bilježe unutarnje tokove između zemalja A i B, te s drugim zemljama i europskim institucijama.

Tekst slike

Europske institucije

Zemlja A

Zemlja B

Dijagram 19.2. — Europski računi 

Europska unija/europodručje smatra se jedinstvenim subjektom: računi europskih institucija/Europske središnje banke uključeni su, a u računima inozemstva prikazuju se samo transakcije rezidentnih jedinica s trećim zemljama.

Tekst slike

Europske institucije

Zemlja A

Zemlja B

Pretvorba podataka u različite valute

19.06. U europskim računima ekonomski tokovi i stanja aktive i pasive moraju se izraziti u jednoj standardnoj valuti. U tu se svrhu podaci bilježeni u različitim nacionalnim valutama pretvaraju se u euro:

(a) 

ili korištenjem tržišnih deviznih tečajeva (ili njihovog prosjeka) koji prevladavaju tijekom razdoblja za koje se računi izračunavaju;

ili

(b) 

korištenjem fiksnih deviznih tečajeva tijekom cijelog razdoblja. Fiksna stopa može biti stopa koja prevladava na kraju razdoblja, na početku ili kao prosjek deviznih tečajeva tijekom cijelog razdoblja. Korišteni devizni tečaj utječe na (fiksni) ponder određene države članice u europskim agregatima;

ili

(c) 

izračunom indeksa između uzastopnih razdoblja kao ponderiranog prosjeka indeksâ rasta podataka svake države članice izraženih u nacionalnoj valuti. Ponderi se izračunavaju kao udio svake države članice pretvoren po deviznom tečaju u prvom razdoblju usporedbe. Nakon odabira referentnog razdoblja kao mjerila, za određivanje razina za ostala razmatrana razdoblja na to se mjerilo može primijeniti lančani indeks.

Metodom (a) ponderi država članica u europskim agregatima ažuriraju se prema paritetima njihovih valuta. Stoga su razine europskih agregata ažurirane u svakom trenutku, ali na njihova kretanja mogu utjecati fluktuacije deviznog tečaja. U slučaju omjera, utjecaj fluktuacija deviznog tečaja na brojnih i nazivnik može se u velikom mjeri izravnati.

Metodom (b) ponderi država članica se ne ažuriraju, čime se čuvaju kretanja europskih agregata od fluktuacija deviznog tečaja. Međutim, na razine europskih agregata može utjecati izbor (fiksnih) deviznih tečajeva koji odražavaju paritete valuta država članica u određenom trenutku.

Metodom (c) čuvaju se kretanja europskih agregata od fluktuacija deviznog tečaja dok razine europskih agregata općenito odražavaju važeće paritete u svakom razdoblju. To se odvija na štetu aditivnosti i drugih računovodstvenih ograničenja. Ako je to potrebno, mora ih se ponovno uspostaviti u zadnjem koraku.

19.07. Europski računi mogu se izračunati i pretvaranjem podataka bilježenih u različitim nacionalnim valutama u standarde kupovne moći. Metode (a), (b) ili (c) utvrđene u stavku 19.06. mogu se koristiti u tu svrhu zamjenom deviznih tečajeva odgovarajućim paritetima kupovne moći.

Europske institucije

19.08. U ESA-i europske institucije čine sljedeći subjekti:

(a) 

europske nefinancijske institucije: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće, Europska komisija, Sud Europske unije i Europski revizorski sud;

(b) 

europska nefinancijska tijela, uključujući subjekte obuhvaćene općim proračunom Europske unije (npr. Socijalni i gospodarski odbor, Odbor regija, europske agencije itd.) i Europski razvojni fond; i

(c) 

europske financijske institucije i tijela, posebno uključujući: Europsku središnju banku, Europsku investicijsku banku i Europski investicijski fond.

Europske agencije u kategoriji (b) ne uključuju regulatorne agencije poljoprivrednog tržišta čija je glavna djelatnost kupnja i prodaja poljoprivrednih proizvoda radi stabiliziranja cijena. Potonje agencije smatraju se rezidentima države članice u kojoj obavljaju svoju djelatnost.

19.09. Europske nefinancijske institucije i tijela obuhvaćena općim proračunom Europske unije čine jednu institucionalnu jedinicu koja u načelu pruža netržišne državne usluge u koristi Europske unije. Stoga se razvrstava u podsektor „Europske institucije i tijela” (S. 1315) ( 20 ) sektora „opće države” (S. 13).

19.10. Dok god se njegov proračun ne donese kao dio općeg proračuna Europske unije, Europski razvojni fond čini zasebnu institucionalnu jedinicu razvrstanu u sektor „Europske institucije i tijela” (S. 1315) sektora „opće države” (S. 13).

19.11. Europska središnja banka je institucionalna jedinica razvrstana u podsektor „središnja banka” (S. 121) sektora „financijska društva” (S. 12).

19.12. Europska investicijska banka i Europski investicijski fond zasebne su institucionalne jedinice razvrstane u podsektor „ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih poduzeća i mirovinskih fondova” sektora „financijska društva” (S. 12).

19.13. Gospodarsko područje europskih institucija uključuje teritorijalne enklave koje se nalaze u državama članicama Europske unije ili zemljama nečlanicama, kao što su predstavništva, delegacije, uredi itd.

19.14. Glavne transakcije europskih institucije prikazuju se u izvorima i uporabama kako je opisano u Prilogu.

Račun sektora inozemstva

19.15. U europskim računima, računi sektora inozemstva bilježe ekonomske tokove i financijska stanja aktive i pasive između rezidentnih jedinica Europske unije/europodručja i nerezidentnih jedinica. Stoga europski računi inozemstva isključuju transakcije koje je izvršavaju u Europskoj uniji/europodručju. Tokovi koji se provode u EU-u/europodručju nazivaju se „unutarnji tokovi”, a financijska stanja između rezidenata EU-a/europodručja nazivaju se „unutarnja stanja”.

19.16. Uvoz i izvoz robe uključuje kvazi-tranzitnu trgovinu, tj.:

(a) 

robu koju je iz trećih zemalja u državu članicu Europske unije/europodručja uvezao subjekt koji se ne smatra institucionalnom jedinicom, a zatim otpremio u drugu državu članicu Europske unije/europodručja; i

(b) 

robu koju dolazi iz države članice Europske unije/europodručja i koju zatim u treće zemlje izvozi subjekt koji se ne smatra institucionalnom jedinicom.

Izvoz robe vrednuje se kao FOB na granici Europske unije/europodručja.

Za robu u kvazi-tranzitu koju treba izvesti, troškovi prijevoza i distribucije u Europskoj uniji/europodručju smatraju se outputom usluga prijevoza ako je prijevoznik rezident u Europskoj uniji/europodručju, a uvozom usluga prijevoza ako nije.

19.17. U europskim računima, preprodaja uključuje samo robe koju rezident Europske unije/europodručja nabavlja od nerezidenta s naknadnom ponovnom prodajom iste robe nerezidentu, a da se pri tome roba ne nalazi u Europskoj uniji/europodručju. Najprije se prikazuje kao negativan izvoz robe, a zatim kao pozitivan izvoz robe, pri čemu se sve vremenske razlike između kupnje i prodaje bilježe kao promjene zaliha (vidjeti stavke 18.41. i 18.60.).

Kada trgovac koji je rezident Europske unije/europodručja kupuje robu od nerezidenta i onda je prodaje rezidentu druge države članice, nabava se bilježi kao negativan izvoz u nacionalnim računima države članice trgovca, ali kao uvoz u europskim računima.

19.18. Poduzeće s izravnim stranim ulaganjem rezident je Europske unije/europodručja kada investitor koji nije rezident posjeduje 10 posto ili više redovnih dionica ili prava glasa (za poduzeće koje je osnovano kao trgovačko društvo) ili jednakovrijedni udjel (za poduzeće koje nije osnovano kao trgovačko društvo).

U nacionalnim računima država članica, poduzeće s izravnim stranim ulaganjima može imati investitore koji su rezidenti druge države članice Europske unije/europodručja. Odgovarajuća ponovno uložena zarada ne prikazuje se kao takva u europskim računima.

Izravnanje transakcija

19.19. Jedna metoda pripreme europskih računa inozemstva sastoji se od povlačenja unutarnjih europskih tokova na strani izvora i uporaba iz računa sektora inozemstva država članica. Iako bi se ti zrcalni tokovi trebali u teoriji izravnati, u praksi se oni ne izravnavaju zbog asimetričnog bilježenja iste transakcije u nacionalnim računima nasuprotnih stranaka.

19.20. Asimetrije dovode do neslaganja u europskim računima između ukupnoga gospodarstva i računa inozemstva. Priprema europskih računa stoga zahtijeva usklađivanje računa. To se postiže metodama usklađivanja kao što su metoda najmanjih kvadrata ili proporcionalne raspodjele. U slučaju robe trgovinska statistika unutar Unije može se upotrebljavati za raspoređivanje asimetrije prema kategoriji izdataka.

19.21. Uklanjanje asimetrija i naknadnog izravnanje računa dovodi do daljnjih razlika između europskih agregata i iznosa nacionalnih računa država članica.

Mjere cijena i obujma

19.22. Europski nefinancijski računi po cijenama iz prethodne godine mogu se izračunati, za transakcije roba i usluga, korištenjem slične metodologije kao za europske račune u tekućim cijenama. Najprije se agregiraju računi država članica i europskih institucija/Europske središnje banke, pripremljeni u cijenama prethodne godine. Zatim se iz računa inozemstva uklanjaju prekogranične transakcije među državama članicama vrednovane u cijenama prethodne godine. Konačno se nastale razlike između izvora i uporaba uklanjaju korištenjem metode odabrane za usklađivanje europskih transakcija u tekućim cijenama.

19.23. Europski računi u cijenama prethodne godine omogućavaju obračun indeksa između tekućeg razdoblja i prethodne godine. Nakon odabira referentnog razdoblja kao mjerila, indeksi obujma lančano se povezuju i zatim primjenjuju na europske račune u tekućim cijenama referentne godine. Tako nastaju europski računi obujma za svako razmatrano razdoblje. Serije dobivene na takav način nisu zbrojive. Ako su aditivnost i druga računovodstvena ograničenja potrebna za mjere obujma za posebne potrebe, oni se moraju ponovno uspostaviti u zadnjoj fazi kako bi se dobile zbrojive prilagođene serije.

Bilance stanja

19.24. U europskim se računima financijske bilance stanje mogu izraditi korištenjem sličnog postupka kao za transakcije:

(a) 

financijske bilance stanja država članica dopunjavaju se stanjima aktive i pasive europskih institucija koje su rezidenti Europske unije/europodručja;

(b) 

stanja financijske imovine rezidenta Europske unije/europodručja u posjedu drugog rezidenta (unutarnja stanja) povlače se iz nacionalnih računa inozemstva; i

(c) 

neravnoteže nastale neslaganjem unutarnjih stanja financijske aktive i odgovarajuće pasive raspoređuju se bilanciranjem na različite sektore.

19.25. U europskim se računima nefinancijske bilance stanja mogu pripremiti kao zbroj nefinancijskih bilanca stanja država članica Europske unije/europodručja.

Matrice „od koga kome” 

19.26. Matrice „od koga kome” detaljno opisuju ekonomske transakcije (odnosno udjele u financijskoj aktivi”) između institucionalnih sektora. U nacionalnim računima država članica, te matrice daju detaljne informacije o transakcijama u financijskoj aktivi između izvornog sektora/vjerovnika i ciljnog sektora/dužnika te između domaćih sektora i inozemstva.

19.27. U europskim se računima matrice „od koga kome” mogu izraditi agregiranjem nacionalnih matrica i preraspodjelom unutarnjih europskih tokova i stanja kao rezidentnih tokova i stanja. U tu svrhu tada treba napraviti razliku u tim nacionalnim matricama između transakcija i udjela u financijskoj aktivi u odnosu na rezidentne jedinice Europske unije/europodručja i nerezidenata u računu inozemstva. Nadalje, tokove i stanja u odnosu na rezidentne jedinice Europske unije/europodručja treba dodatno razlikovati prema nasuprotnim sektorima.

PRILOG 19.1.

RAČUNI EUROPSKIH INSTITUCIJA

Izvori

19.28. Glavni izvori europskih nefinancijskih institucija i tijela uključuju sljedeće.

(a) 

carine i poljoprivredna davanja;

(b) 

proizvodna davanja za proizvođače šećera, izoglukoze i inulin sirupa;

(c) 

izvor na osnovi poreza na dodanu vrijednost; i

(d) 

izvor na osnovi bruto nacionalnog dohotka (BND).

19.29. U računima europskih institucija ti se tokovi prikazuju kao izvori podsektora „Europske institucije i tijela” (S. 1315) i kao uporabe inozemstva (S.211).

19.30. Carine i poljoprivredna davanja zaračunavaju se na vanjskim granicama Europske unije prema zajedničkoj carinskoj tarifi. Razvrstavaju se kao „porezi i carine na uvoz isključujući PDV” (D.212) i uključuju troškove naplate.

19.31. Proizvodna davanja obračunavaju se kao kvote proizvođača za šećer, izoglukozu i inulin sirup. Razvrstavaju se kao „porezi na proizvode, osim PDV-a i uvoznih poreza” (D.214) i uključuju troškove naplate.

19.32. Fiksni udjel iznosa naplaćenih na temelju točaka (a) i (b) stavka 19.28 zadržavaju države članice kao troškove naplate. Taj je udjel iznosio 25 % 2009. U računima europskih institucija ti se troškove naplate, na strani uporaba, prikazuju kao „intermedijarna potrošnja” (P.2) podsektora „Europske institucije i tijela” (S. 1315). Na strani uporaba bilježe se kao „uvoz usluga” (P.72) u računima sektora inozemstva (S.211).

19.33. Izvor na osnovi poreza na dodanu vrijednost izračunava se primjenom fiksne postotne stope, poznate kao call stopa PDV-a, na usklađenu osnovu za procjenu PDV-a svake države članice. Osnovica PDV-a ograničena je u odnosu na bruto nacionalni dohodak. Ograničenje osnovice PDV-a znači da, ako osnovica PDV-a države članice prijeđe dani postotak osnovice za procjenu BND-a te države članice, tada se call stopa PDV-a ne primjenjuje na osnovicu PDV-a, nego na potonji postotak osnovice za procjenu BND-a. Izvor na osnovi poreza na dodanu vrijednost uključuje plaćanja za tekuću godinu te bilance prethodnih godina u skladu s revizijama prošlih osnova PDV-a kada dospiju. Izvor na osnovi poreza na dodanu vrijednost razvrstava se kao „vlastiti izvori EU-a na temelju PDV-a i BND-a” (D.76).

19.34. Izvor na osnovi bruto nacionalnog dohotka preostali je doprinos proračunu europskih institucija procijenjen na razini bruto nacionalnog dohotka svake države članice. Razvrstava se kao „vlastiti izvori EU-a na temelju PDV-a i BND-a” (D.76) i uključuje povrate i preostala plaćanja za prethodne godine. Ispravak proračunskih neravnoteža koje su druge države članice plaćale predmetnim zemljama također se prikazuje pod D.76 kao izvori i uporabe inozemstva (S.2111).

19.35. Doprinosi država članice Europskom razvojnom fondu razvrstavaju se kao „tekuća međunarodna suradnja” (D.74).

19.36. Pripisi država članica uplaćenom kapitalu Europske investicijske banke, Europskog investicijskog fonda i Europske središnje banje prikazuju se u financijskim računima kao „ostali vlasnički udjeli” (F.519). Bilježe se kao promjene aktive inozemstva (S.211) i promjene pasive podsektorâ „ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova” (S.125)/„središnja banka” (S.121).

19.37. Kamate koje se plaćaju na zajmove koje je odobrila Europska investicijska banka, nakon odbitka usluga financijskog poslovanja indirektno mjerenih (UFPIM) razvrstavaju se kao „kamate” (D.41). U računima europskih institucija bilježe se kao uporabe inozemstva (S.2) i izvori sektora „ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova” (S.125).

19.38. Kamate koje se plaćaju na zajmove koje je odobrila Europska središnja banka razvrstavaju se kao „kamate” (D.41). U računima europskih institucija prikazuju se kao uporabe inozemstva (S.2111) i izvori podsektora „središnja banka” (S.121).

Uporabe

19.39. Plaćanja europskih nefinancijskih institucija i tijela sastoje se od sljedećeg:

(a) 

transakcija povezanih s njihovim aktivnostima kao netržišnih proizvođača, i to uglavnom: „intermedijarna potrošnja” (P.2), „bruto investicije u fiksni kapital” (P.51) i „naknade zaposlenicima” (D.1);

(b) 

distributivnih transakcija koje su povezane s transferima iz europskih institucija u države članice. Uglavnom su u obliku „subvencija na proizvode” (D.31), „ostalih subvencija na proizvodnju” (D.39), „tekuće međunarodne suradnje” (D.74), „ostalih raznih tekućih transfera” (D.759), „investicijskih potpora” (D.92) i „ostalih kapitalnih transfera” (D.99); i

(c) 

plaćanja Europskog razvojnog fonda trećim zemljama koja se klasificiraju kao „tekuća međunarodna suradnja” (D.74).

19.40. Računi europskih institucija prikazuju plaćanja europskih nefinancijskih institucija i tijela kao uporabe podsektora „europskih institucija i tijela” (S.1315) i izvora inozemstva (S.211 ili S.22).

19.41. Plaćanja europskih nefinancijskih institucija i tijela općenito se bilježe na temelju izvještaja država članica o izdacima. Avansna i naknadna plaćanja bilježe se u financijskim računima europskih institucija kao „ostali računi potraživanja/obveza isključujući trgovačke kredite i predujmove” (F.89).

19.42. Plaćanja europskih financijskih institucija i tijela sastoje se od sljedećeg:

(a) 

transakcija povezanih s njihovim aktivnostima kao pružateljima financijskih usluga, i to uglavnom: „intermedijarna potrošnja” (P.2), „bruto investicije u fiksni kapital” (P.51) i „naknade zaposlenicima” (D.1);

(b) 

plaćanja kamata (D.41).

Budući da se pripisi država članica kapitalu Europske investicijske banke ne smatraju izravnim stranim ulaganjima, nema pripisanog toka ponovno uložene zarade (D.43) koji treba prikazati u njezinom računu.

19.43. U računima europskih institucija plaćanja europskih financijskih institucija i tijela bilježe se kao uporabe podsektora „ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova” (S.125) i izvori inozemstva (S.211 ili S.22).

Konsolidacija

19.44 U europskim računima tokovi između država članica i europskih institucija obično nisu konsolidirani među izvorima i uporabama u okviru sektora „opća država” (S.13). Međutim, u slučaju „tekuće međunarodne suradnje” (D.74), plaćanja država članica europskim institucijama za financiranje, npr. Europskog razvojnog fonda, konsolidiraju se i bilježe u europskim računima kao uporabe nacionalne „središnje države (isključujući socijalnu sigurnost” (S.1311) i izvore inozemstva (S.22).

 

 

 

POGLAVLJE 20.

DRŽAVNI RAČUNI

UVOD

20.01. Aktivnosti države prikazuju se odvojeno od ostatka gospodarstva jer se ovlasti, motivacija i funkcije države razlikuju od onih ostalih sektora. Ovo poglavlje prikazuje račune sektora opće države i statističke podatke o javnim financijama - GFS (GFS-Govermnet finance statistisc) što daje integriranu sliku državnih ekonomskih aktivnosti: prihoda, izdataka, manjkova/viškova, financiranja, ostalih ekonomskih tokova i bilance stanja.

20.02. Države imaju ovlasti povisiti poreze i ostale obvezne namete i donositi zakone koji utječu na ponašanje ekonomskih jedinica. Primarne ekonomske funkcije države su sljedeće:

(a) 

pružati robu i usluge zajednici, bilo za zajedničku potrošnju kao npr. javna uprava, obrana i provedba zakona, ili za individualnu potrošnju poput obrazovanja, zdravstva, usluga rekreacije i kulture, i financirati pružanje te robe i usluga iz poreza ili drugih dohodaka;

(b) 

preraspodijeliti dohodak i bogatstvo putem transfernih plaćanja poput poreza i socijalnih naknada;

(c) 

uključiti se u ostale vrste netržišne proizvodnje.

20.03. Statistika javnih financija (GFS) daje uvid u ekonomske aktivnosti opće države uobičajenim slijedom računa na način koji više odgovara državnim financijskim analitičarima i kreatorima politike. Statistika javnih financija (GFS) koristi agregate i izravnavajuće stavke utvrđene u okviru koncepata ESA-e, definicije, klasifikacije i računovodstvena pravila tako da su mjere u skladu s ostalim makroekonomskim varijablama, kao i istim tim mjerama u drugim zemljama. Stavke kao što su štednja i neto uzajmljivanja/neto pozajmljivanja dostupne su već u slijedu računa. Druge stavke, kao što su ukupni prihodi, ukupni izdaci, porezno opterećenje i ukupni dug, nisu izričito prikazane.

20.04. Dodatna pravila o nekim težim pitanjima klasifikacije i mjerenja za sektor opće države navedena su u odjeljku „Računovodstveni problemi u vezi s općom državom”.

DEFINICIJA SEKTORA OPĆE DRŽAVE

20.05. Sektor opće države (S.13) sastoji se od svih državnih jedinica te svih netržišnih i neprofitnih ustanova (NPU-ovi) koje nadziru državne jedinice. Sastoji se i od ostalih netržišnih proizvođača kako je utvrđeno u stavcima od 20.18. do 20.39.

20.06. Državne jedinice su pravni subjekti utvrđeni političkim procesom koji imaju zakonodavnu, sudsku ili izvršnu vlast nad institucionalnim jedinicama na određenom području. Njihova primarna funkcija je pružati robu i usluge zajednici i kućanstvima na netržišnoj osnovi i preraspodijeliti dohodak i bogatstvo.

20.07. Državna jedinica obično je nadležna za prikupljanje financijskih sredstava putem obveznih transfera iz drugih institucionalnih jedinica. Kako bi se zadovoljili osnovni zahtjevi institucionalne jedinice, državna jedinica mora imati vlastita financijska sredstva umjesto da ih prikuplja putem dohotka od drugih jedinica ili prima kao transfere iz drugih državnih jedinica, i mora imati nadležnost za isplaćivanje takvih sredstava radi postizanja ciljeva u okviru svoje politike. Mora moći i posuđivati financijska sredstva za vlastiti račun.

Identifikacija jedinica u državi

Državne jedinice 

20.08. U svim zemljama postoji središnji subjekt, uglavnom unutar središnje izvršne vlasti, koji ima izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast na razini države.

Njegove prihode i izdatke izravno uređuje i nadzire ministarstvo financija ili istovjetno tijelo, putem općeg proračuna koji je odobrilo zakonodavno tijelo.

Unatoč njegovoj veličini i raznolikosti, taj je subjekt najčešće jedna institucionalna jedinica. Odjeli ministarstva, agencije, odbori, komisije, pravosudna tijela i zakonodavna tijela dio su te središnje državne jedinice. Odvojena ministarstva unutar nje ne smatraju se zasebnim institucionalnim jedinicama jer ne mogu imati vlasništvo nad robom i aktivom, preuzimati obveze i sudjelovati u ekonomskim transakcijama s ostalim jedinicama.

20.09. Podsektori opće države poput savezne i lokalne države mogu sadržavati takve primarne središnje državne jedinice opisane u stavku 20.08., tako da je svaka povezana s određenom razinom države i zemljopisnim područjem.

20.10. Osim te primarne jedinice postoje državni subjekti sa zasebnim pravnim identitetom i značajnim stupnjem autonomije, uključujući i nadležnost za odlučivanje o obujmu i sastavu njihovih izdataka i izravan izvor prihoda, poput sredstava predviđenih za poreze. Takvi subjekti često se uspostavljaju za provedbu određenih funkcija, poput izgradnje cesta ili netržišne proizvodnje usluga zdravstva, obrazovanja ili istraživanja. Ti subjekti smatraju se zasebnim državnim jedinicama gdje vode potpuni skup računa, imaju pravo vlasništva nad robom ili aktivom, uključeni su u netržišne aktivnosti za koje su pravno izravno odgovorni, i sposobni su za preuzimanje obaveza i sklapanje ugovora. Takvi subjekti (zajedno s neprofitnim ustanovama koje nadzire država) zovu se i „izvanproračunske jedinice” jer imaju zasebne proračune, primaju značajne transfere iz glavnog proračuna, i svoje primarne izvore financijskih sredstava nadopunjuju vlastitim izvorima prihoda koji ne spadaju u okvir glavnog proračuna. Te izvanproračunske jedinice klasificiraju se u sektor opće države, osim ako su većinski tržišni proizvođači koje nadzire neka druga državna jedinica.

20.11. Opći proračun bilo koje razine države može uključivati poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo koja su tržišni proizvođači i kvazi-društva. Ako se kvalificiraju kao institucionalne jedinice, takva poduzeća ne smatraju se dijelom opće države, već se klasificiraju u sektor nefinancijskih ili financijskih društava.

20.12. Fondovi socijalnog osiguranja su državne jedinice koje se bave socijalnom sigurnosti. Programi socijalne sigurnosti su programi socijalnog osiguranja koji obuhvaćaju cijelu zajednicu ili njezin veći dio, a uvodi ih i nadzire država. Fond socijalne sigurnosti je institucionalna jedinica, ako je organiziran odvojeno od aktivnosti državnih jedinica, ako ima zasebnu aktivu i pasivu i ako se samostalno uključuje u financijske transakcije.

Neprofitne ustanove klasificirane u sektor opće države 

20.13. Neprofitne ustanove (NPU) koje su netržišni proizvođači i koje nadziru državne jedinice smatraju se jedinicama sektora opće države.

20.14. Države mogu odlučiti da za provedbu državne politike umjesto državnih agencija koriste neke neprofitne ustanove jer se one smatraju samostalnijima, objektivnima, i manje podložnima političkom pritisku. Na primjer, istraživanja i tehnološki razvoj i postavljanje i održavanje standarda u području poput zdravstva, sigurnosti, okoliša i obrazovanja područja su u kojima bi neprofitne ustanove mogle biti učinkovitije nego državne agencije.

20.15. Nadzor nad neprofitnim ustanovama definira se kao sposobnost određivanja opće politike ili programa NPU-a. Javno posredovanje u obliku općih odredbi primjenjivih na sve jedinice u okviru iste aktivnosti nije bitno pri odlučivanju nadzire li država neku zasebnu jedinicu. Kako bi se utvrdilo nadzire li država NPU, treba razmotriti sljedećih pet pokazatelja nadzora:

(a) 

imenovanje nadređenih službenika;

(b) 

ostale odredbe instrumenta mogućnosti, kao obveze iz statuta NPU-a;

(c) 

ugovorne sporazume;

(d) 

stupanj financiranja;

(e) 

izloženost riziku.

Već samo jedan pokazatelj može biti dovoljan za utvrđivanje nadzora. Međutim, ako NPU koji većinom financira država i dalje može utvrditi svoju politiku ili program u značajnoj mjeri uz okolnosti navedene u drugim pokazateljima, tada se smatra da ga država ne nadzire. U većini slučajeva, više pokazatelja zajedno upućuju na nadzor. Odluka temeljena na tim pokazateljima bit će donesena na temelju prosudbe.

20.16. Netržišna značajka NPU-a utvrđuje se na isti način kao i za ostale jedinice opće države.

Ostale jedinice opće države 

20.17. Donijeti odluku o klasifikaciji proizvođača roba i usluga koji posluju pod utjecajem državnih jedinica može biti teško. Alternative su klasificirati ih u opću državu ili, ako se kvalificiraju kao institucionalne jedinice, u javna poduzeća. Za takve slučajeve koristi se sljedeća shema odlučivanja.

Dijagram 20.1. — Shema odlučivanja 

Tekst slike

Je li subjekt institucionalna jedinica?

ne

Jedinica je dio nadzorne jedinice

Da

Nadzire li jedinicu država?

ne

Jedinica se klasificira u privatne sektore

Da

Je li jedinica netržišni proizvođač?

ne

Jedinica se klasificira u javna poduzeća

Da

Jedinica je dio opće države

Javni nadzor

20.18. Nadzor nad subjektom definira se kao sposobnost određivanja opće politike ili programa tog subjekta. Kako bi se utvrdilo postojanje državnog nadzora, koriste se isti kriteriji kao i za društva koja bi mogla biti javna društva, kako je navedeno u stavku 2.32.

Razlikovanje između tržišnog i netržišnog

Pojam ekonomski značajnih cijena 

20.19. Netržišni proizvođači nude većinu svojeg outputa besplatno ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne. Ekonomski značajne cijene su cijene koje imaju značajan utjecaj na količinu proizvoda koju su proizvođači voljni ponuditi i na količinu proizvoda koju kupci žele kupiti. To je kriterij koji se koristi za klasifikaciju proizvoda i proizvođača u tržišne ili netržišne, čime se odlučuje hoće li institucionalna jedinica koju država želi nadzirati biti označena kao netržišni proizvođač i tako klasificirana u sektor opće države, ili kao tržišni proizvođač i tako biti klasificirana u javna poduzeća.

20.20. Ako se procjena ekonomske značajnosti cijene provodi na razini svakog zasebnog outputa, kriterij kojim se utvrđuje tržišna ili netržišna priroda jedinice primjenjuje se na razini jedinice.

20.21. Kad su proizvođači privatna društva, može se pretpostaviti da su cijene ekonomski značajne. Suprotno tome, kad postoji javni nadzor, cijene jedinice mogu se utvrditi ili izmijeniti za potrebe javne politike, što može prouzročiti teškoće u utvrđivanju ekonomske značajnosti tih cijena. Javna društva često osniva država kako bi nudila robu i usluge koje tržište inače ne bi proizvodilo u količinama ili po cijenama koje zahtijeva državna politika. Takve javne jedinice koje uživaju potporu države mogu prodajom pokriti većinu svojih troškova, ali će na tržišna kretanja odgovarati drukčije nego privatna društva.

20.22. Kako bi se analizirala razlika između tržišnih i netržišnih proizvođača u vezi s promjenama tržišnih uvjeta, korisno je odrediti koje su jedinice potrošači dotične robe i usluga i ima li proizvođač stvarnu konkurenciju na tržištu, ili je jedini dobavljač.

Kriteriji kupaca za output javnog proizvođača 

Output se primarno prodaje korporacijama i kućanstvima.

20.23. Ekonomski značajne cijene obično nastaju kad se ispune dva glavna uvjeta:

(1) 

proizvođač ima poticaj prilagoditi opskrbu s ciljem da prodajom dugoročno zaradi, ili da barem pokrije troškove kapitala i ostale troškove proizvodnje, uključujući potrošnju fiksnog kapitala; i

(2) 

potrošači mogu slobodno birati na temelju cijena koje se naplaćuju.

Output se prodaje samo državi.

20.24. Neke su usluge obično potrebne kao pomoćne usluge. One uključuju djelatnosti kao što su prijevoz, financiranje i ulaganje, kupovina, prodaja, oglašavanje, računalne usluge, komunikacije, čišćenje i održavanje. Jedinica koja pruža tu vrstu usluga isključivo svojoj nadređenoj jedinici ili ostalim jedinicama u istoj skupini jedinica smatra se pomoćnom jedinicom. Ona nije zasebna institucionalna jedinica i klasificira se pod svoju nadređenu jedinicu. Pomoćne jedinice nude sav svoj output svojim vlasnicima na korištenje kao intermedijarnu potrošnju ili bruto investicije u fiksni kapital.

20.25. Ako javni proizvođač prodaje isključivo državi i jedini je dobavljač usluga koje nudi, on se smatra netržišnim proizvođačem, osim ako konkurira nekom privatnom proizvođaču. Tipični slučaj je nadmetanje za ugovor s državom pod komercijalnim uvjetima i stoga država plaća samo dostavljene usluge.

20.26. Ako je javni proizvođač jedan od nekoliko dobavljača za državu, on se smatra tržišnim proizvođačem ako konkurira s ostalim proizvođačima na tržištu i njegove cijene zadovoljavaju opće kriterije za ekonomsku značajnost, kako je utvrđeno u stavcima od 20.19. do 20.22.

Output se prodaje državi i drugima.

20.27. Ako je javni proizvođač jedini dobavljač usluga koje nudi, on se smatra javnim proizvođačem ako njegova prodaja nedržavnim jedinicama premašuje polovinu njegova ukupnog outputa ili ako njegova prodaja državi ispunjava uvjet o nadmetanju iz stavka 20.25.

20.28. Ako postoji više dobavljača, javni proizvođač smatra se tržišnim proizvođačem ako konkurira ostalim proizvođačima putem nadmetanja za ugovor s državom.

Test za određivanje tržišnih od netržišnih subjekata

20.29. Klasifikacija po sektorima središnjih državnih jedinica uključenih u pružanje robe i usluga na netržišnoj osnovi ili preraspodjelu dohotka i bogatstva jednostavna je.

Za ostale proizvođače koji posluju pod državnim nadzorom potrebna je ocjena njihove djelatnosti i resursa. Kako bi se odlučilo jesu li oni tržišne jedinice i naplaćuju li ekonomski značajne cijene, treba se koristiti kriterijima navedenima u stavcima od 20.19. do 20.28. Zaključno, uvjeti su sljedeći:

(a) 

proizvođač je institucionalna jedinica (nužan uvjet; vidjeti i shemu odlučivanja u stavku 20.17.);

(b) 

proizvođač nije namjenski pružatelj pomoćnih usluga;

(c) 

proizvođač nije jedini dobavljač robe i usluga državi ili, ako jest, ima konkurenciju; i

(d) 

proizvođač ima poticaj da prilagodi nabavu kako bi ostvario održivu profitabilnu djelatnost, kako bi poslovao po tržišnim uvjetima i ispunio svoje financijske obveze.

Mogućnost za obavljanje tržišne djelatnosti provjerit će se prema uobičajenom kvantitativnom kriteriju (kriteriju od 50 %) korištenjem omjera prodaje prema troškovima proizvodnje (kako je utvrđeno u stavcima 20.30. i 20.31.). Javna jedinica smatra se tržišnim proizvođačem ako pokriva barem 50 % svojih troškova svojom prodajom kroz dugotrajno, višegodišnje razdoblje.

20.30. Za test za određivanje tržišnih od netržišnih subjekata, prodaja robe i usluga odgovara prihodima od prodaje, drugim riječima tržišnom outputu (P.11) uvećanom za isplate za netržišni output (P.131), ako postoje. Proizvodnja za vlastiti račun u ovom se kontekstu ne smatra dijelom prodaje. Prodaja ne uključuje ni sve isplate primljene od države, osim ako su isplaćene i drugim proizvođačima koji se bave istom djelatnosti.

20.31. Proizvodni troškovi su zbroj intermedijarne potrošnje, naknada zaposlenicima, potrošnje fiksnog kapitala i ostalih poreza na proizvodnju. Za potrebe testa za raspoznavanje tržišnih od netržišnih subjekata, proizvodni troškovi uvećavaju se za neto kamate i umanjuju za vrijednost svu pripisanu proizvodnju, tj. proizvodnju za vlastiti račun. Druge subvencije na proizvodnju ne odbijaju se.

Financijsko posredovanje i granica države 

20.32. Treba posebno razmotriti slučaj jedinica uključenih u financijske aktivnosti. Financijsko posredovanje je djelatnost u kojoj jedinice povećavaju financijsku imovinu i istodobno preuzimaju obveze za vlastiti račun obavljajući financijske transakcije.

20.33. Financijski posrednik dovodi se u rizičan položaj preuzimanjem obveza za vlastiti račun. Na primjer, ako javna financijska jedinica upravlja aktivom, ali ne dovodi se u rizičan položaj preuzimanjem obveze za vlastiti račun, ona nije financijski posrednik, nego se klasificira u sektor opće države umjesto u sektor financijskih poduzeća.

20.34. Primjena kvantitativnog kriterija testa za raspoznavanje tržišnih od netržišnih subjekata na javna poduzeća uključena u financijsko posredovanje ili upravljanje aktivom uglavnom nije relevantna, jer zarada tih poduzeća proizlazi iz vlasničkog dohotka i vlasničkog dobitka.

Granični slučajevi

Javna glavna predstavništva (Public Head offices) 

20.35. Javna glavna predstavništva su subjekti čija je glavna funkcija nadzor i upravljanje skupinom društava kćeri pod nadzorom državne jedinice. Razlikuju se dva slučaja.

(a) 

U mjeri u kojoj je javna glavna predstavništva institucionalna jedinica uključena u upravljanje tržišnim proizvođačima, ona se klasificira prema glavnoj djelatnosti skupine, u sektor S.11 ako je glavna djelatnost proizvodnja robe i nefinancijskih usluga, ili u sektor S.12 ako proizvodi uglavnom financijske usluge (vidjeti i stavke 2.23. i 2.59.).

(b) 

Ako javno glavno predstavništvo nije institucionalna jedinica, i poznato je i pod nazivom „krovna jedinica”, ili djeluje kao državni agent za potrebe javne politike, poput usmjeravanja financijskih sredstava među društvima kćerima, i organiziranja privatizacije ili kupovine loše imovine, klasificira se u sektor opće države.

20.36. Naziv „javno glavno predstavništvo” koji se ovdje koristi obuhvaća jedinice koje su poznate i pod oznakom „javnih holding poduzeća”.

20.37. Društva kćeri koja čine dio skupine, koja su uključena u proizvodnji i održavaju potpuni skup računa, smatraju se institucionalnim jedinicama čak i ako su dio svoje samostalnosti za donošenje odluka prepustili središnjem tijelu (vidjeti stavak 2.13.). Test za raspoznavanje tržišnih od netržišnih subjekata primjenjuje se na zasebne jedinice. Stoga se može dogoditi da se za jedno društvo kćer, ali ne i za ostala, smatra da je netržišno i da se klasificira u sektor opće države.

Mirovinski fondovi 

20.38. Mirovinski programi poslodavaca su aranžmani osmišljeni kako bi sudionicima osigurali mirovinu, i temelje se na ugovornom odnosu između poslodavca i zaposlenika. Oni uključuju financirane, nefinancirane i djelomično financirane programe.

20.39. Financirani program utvrđenih doprinosa koji je utvrdila državna jedinica ne obrađuje se kao program socijalne sigurnosti ako ne postoji jamstvo države za razinu mirovina koje se trebaju isplatiti, i razina mirovina nije sigurna jer ovisi o rezultatima imovine. Kao posljedica toga, jedinica za koji se tvrdi da upravlja programom – kao i sam fond, ako je on zasebna institucionalna jedinica – smatra se financijskim društvom i klasificira u sektor osiguravajućih poduzeća i mirovinskih fondova.

Kvazi-društva 

20.40 Kvazi-društva su poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo, a koja funkcioniraju kao društva. Kvazi-društva obrađuju se kao društva: tj. kao institucionalne jedinice odvojene od jedinica kojima pripadaju s obzirom na svoja različito ekonomsko i financijsko djelovanje. Stoga se tržišna poduzeća pod nadzorom državnih jedinica koja se smatraju javnim kvazi-društvima svrstavaju u skupinu s poduzećima nefinancijskog ili financijskog sektora.

20.41. Državno poduzeće ili skupina poduzeća uključena u istu vrstu proizvodnje pod zajedničkom upravom obrađuju se kao javno kvazi-društvo ako:

(a) 

su cijene koje naplaćuje za svoj output ekonomski značajne;

(b) 

se procjenjuje da samo stalno donosi odluke; i

(c) 

postoji potpuni skup računa koji omogućuje zasebno utvrđivanje i mjerenje njegovih bilanci poslovanja, štednje, aktive i pasive, ili je moguće izraditi takav potpuni skup računa.

20.42. O iznosu dohotka koji se povlači od kvazi-društva tijekom određenog obračunskog razdoblja odlučuje vlasnik. Takvo povlačenje istovjetno je isplati dividende koju društvo isplaćuje svojim dioničarima. Ovisno o iznosu dohotka koji se povlači utvrđuje se iznos zarade koja se zadržava unutar kvazi-društva. Vlasnik može u poduzeće uložiti više kapitala ili iz njega povući kapital rješavajući se dijela aktive poduzeća, a takvi tokovi kapitala moraju se moći utvrditi iz računa kad god se pojave. Tokovi ulaganja i vlasničkog dohotka u kvazi-društvu bilježe se na isti način kao i takvi tokovi u poduzećima. Posebno se investicijske potpore bilježe kao kapitalni transfer.

20.43. Proizvodni subjekti koji se ne obrađuju kao kvazi-društva ostaju integrirani unutar državnih jedinica koje su im vlasnice. Iako se državne jedinice sastoje većinom od netržišnih proizvođača, i tržišna poduzeća mogu postojati u okviru državne jedinice. Prodaja tih tržišnih poduzeća dodaje se sporednoj prodaji, što je prodaja sporednog outputa koji prodaju netržišna poduzeća po ekonomski značajnim cijenama. Kao posljedica toga, moguć je ne-nulti neto poslovni višak za državnu jedinicu: neto poslovni višak koji stvaraju tržišna poduzeća.

Agencije za restrukturiranje 

20.44. Neke javne jedinice uključene su u restrukturiranje poduzeća. Takva društva može, ali i ne mora nadzirati država. Agencije za restrukturiranje mogu biti dugogodišnje javne jedinice ili agencije osnovane za tu posebnu potrebu. Država financira restrukturiranje na različite načine, bilo izravno putem dokapitalizacije kao što su transferi kapitala, zajmovi ili povećanje vlasničkih udjela, ili neizravno, putem odobravanja jamstava. Glavni kriteriji za klasificiranje agencija za restrukturiranje u sektore su jesu li takvi subjekti financijski posrednici, tržišna priroda glavne djelatnosti i stupanj rizika koji preuzima javna agencija. Stupanj rizika koji preuzima agencija za restrukturiranje često je nizak jer takva agencija posluje uz javnu financijsku potporu i u ime države. Agencije za restrukturiranje mogu izaći na kraj s privatizacijom i kupovinom loše imovine.

Agencije za privatizaciju 

20.45. Prva vrsta agencija za restrukturiranje upravlja privatizacijom jedinica iz javnog sektora. Razlikuju se dva slučaja.

(a) 

Jedinica za restrukturiranje, koji god je njezin pravni status, djeluje kao izravni državni agent, ili ima ograničen vijek trajanja. Njezina glavna funkcija je raspodjela nacionalnog dohotka i bogatstva usmjeravanjem fondova od jedne do druge jedinice. Jedinica za restrukturiranje klasificira se u sektor opće države.

(b) 

Jedinica za restrukturiranje je holding društvo koje nadzire i upravlja skupinom društava kćeri, a samo manji dio njezine aktivnosti odnosi se na provođenje privatizacije i usmjeravanje fondova od jednog društva kćeri do drugog u ime države i za potrebe javne politike. Takva jedinica klasificira se kao društvo, a sve transakcije koje izvrši u ime države treba preusmjeriti kroz opću državu.

Strukture za kupovinu loše imovine 

20.46. Druga vrsta agencija za restrukturiranje bavi se oslabljenom aktivom, i takve agencije mogu se osnovati u bankarskoj ili drugoj financijskoj krizi. Takve agencije poznate su kao strukture za kupovinu loše imovine ili „loše banke”. Agencija za restrukturiranje klasificira se prema stupnju rizika koji preuzima, uzimajući u obzir stupanj financijske potpore države.

Najčešći je slučaj da agencija za restrukturiranje kupuje aktivu po cijenama iznad tržišnih, uz izravnu ili neizravnu financijsku potporu države. Takva djelatnost dovodi do raspodjele nacionalnog dohotka i bogatstva. Ako struktura za kupovinu loše imovine ne preuzima nikakav rizik, klasificira se u sektor opće države.

Subjekti posebne namjene 

20.47. Subjekti posebne namjene (SPN), koji se nazivaju i sredstvima posebne namjene, mogu se osnovati za financijske potrebe države ili privatnih subjekata. Subjekti posebne namjene mogu biti uključeni u fiskalne aktivnosti, uključujući sekuritizaciju aktive, posuđivanje u ime države itd. Takvi subjekti posebne namjene nisu zasebne institucionalne jedinice ako su rezidentni. Ti subjekti klasificiraju se prema primarnoj djelatnosti vlasnika, a subjekti posebne namjene koji obavljaju fiskalne aktivnosti klasificiraju se u sektor opće države.

20.48. Nerezidentni subjekti posebne namjene prepoznaju se kao zasebne institucionalne jedinice. Sve stavke tokova i stanja između opće države i nerezidentnog SPN-a bilježe se u računima opće države i SPN-a. Osim toga, kad takvi nerezidentni subjekti posebne namjene vrše zaduživanje u ime države ili stvaraju državne izdatke u inozemstvu, čak i ako nisu bilježeni nikakvi tokovi između države i SPN-a povezanog s tim fiskalnim aktivnostima, imputiraju se transakcije u računima države i nerezidentnog subjekta koje odražavaju fiskalne aktivnosti države. Ako je nerezidentni SPN uključen u aktivnosti sekuritizacije bez prodaje aktive, te aktivnosti smatraju se transakcijom zaduživanja države. Ekonomski sadržaj te transakcije uzimaju se u obzir pripisivanjem zaduživanja opće države kod nerezidentnog SPN-a za istu vrijednost, i istodobno nastaje obveza SPN-a prema stranom kreditoru.

Zajednički pothvati (Joint ventures) 

20.49. Mnoge javne jedinice sklapaju aranžmane s privatnim subjektima ili drugim javnim jedinicama za zajedničko poduzimanje niza aktivnosti. Rezultat tih aktivnosti može biti tržišni ili netržišni output. Zajedničke aktivnosti mogu se široko strukturirati kao jedna od triju vrsta: jedinice pod zajedničkim nadzorom, u tekstu navedene kao zajednički pothvati (joint ventures) aktivnosti pod zajedničkim nadzorom; i aktiva pod zajedničkim nadzorom.

20.50. Zajednički pothvat (joint ventures) podrazumijeva osnivanje društva, partnerstva ili neke druge institucionalne jedinice u kojoj svaka stranka zajednički nadzire aktivnosti jedinice. Kao institucionalna jedinica, zajednički pothvat (joint ventures) može sklapati ugovore u vlastito ime i prikupljati financijska sredstva za vlastite potrebe. Zajednički pothvat (joint ventures) održava vlastitu računovodstvenu evidenciju.

20.51. Postotak vlasništva obično je dovoljan za utvrđivanje nadzora. Ako svaki vlasnik posjeduje jednak postotak zajedničkog pothvata, moraju se razmotriti ostali pokazatelji nadzora.

20.52. Javne jedinice također mogu sklapati aranžman o zajedničkim aktivnostima koje ne vode zasebne institucionalne jedinice. U tom slučaju ne postoje jedinice koje treba klasificirati, ali mora se osigurati da se vlasništvo nad aktivom točno knjiži i da se dogovori u vezi s podjelom prihoda i troškova sklapaju u skladu s odredbama ugovora. Na primjer, dvije jedinice mogu se dogovoriti da su odgovorne za različite faze postupka zajedničke proizvodnje, ili jedna jedinica može biti vlasnik aktive ili skupa povezanih aktiva ali obje jedinice prema dogovoru dijele prihode i troškove.

Agencije za reguliranje tržišta 

20.53. Javne agencije koje djeluju u području poljoprivrede uključene su u dvije vrste djelatnosti:

(a) 

kupovinu, skladištenje i prodaju poljoprivrednih i ostalih prehrambenih proizvoda na tržištu; ili

(b) 

isključivu ili primarnu distribuciju subvencija ili ostalih transfera proizvođačima.

U prvom slučaju, s obzirom na to da djeluje kao tržišni proizvođač, ta institucionalna jedinica klasificira se u sektor nefinancijskih društava (S.11). U drugom slučaju, institucionalna jedinica klasificira se u sektor opće države (S.13).

20.54. U slučaju kad agencija za reguliranje tržišta obavlja obje djelatnosti opisane u stavku 20.53., ona se dijeli na dvije institucionalne jedinice s obzirom na primarnu djelatnost, te se jedna klasificira u sektor nefinancijskih društava (S.11), a druga u sektor opće države (S.13). U slučaju kad bi bilo komplicirano podijeliti agenciju na taj način, običaj je prilagoditi uobičajeni test za klasifikaciju u sektore tako da se kriterij „primarne djelatnosti” primijeni na temelju troškova. Ako su troškovi jedinice značajno povezani s djelatnosti upravljanja tržištem, jedinica se klasificira u sektor nefinancijskih društava. Preporučuje se prag omjera troškova i prodaje od 80 %. Ako je omjer troškova i prodaje povezan s regulatornom djelatnosti ispod ovog praga, jedinica se klasificira u sektor opće države (S.13).

Nadnacionalna tijela 

20.55. Neke zemlje dio su institucionalnog sporazuma u kojem zemlje čine dio nadnacionalnog tijela. Obično takav sporazum podrazumijeva novčane transfere iz država članica u nadnacionalno tijelo i obratno. Nadnacionalno tijelo također će se uključiti u netržišnu proizvodnju. U nacionalnim računima država članica, nadnacionalna tijela su nerezidentne institucionalne jedinice koje su klasificirane u specifični podsektor ostatka svijeta.

Podsektori opće države

20.56. Ovisno o administrativnom i pravnom uređenju, obično unutar neke zemlje postoji više od jedne razine države. U poglavlju 2. navedene su tri razine države: središnja, savezna (ili regionalna) i lokalna, s podsektorom za svaku razinu. Uz te razine države, postojanje i veličina socijalne sigurnosti i njezina uloga u fiskalnoj politici zahtijevaju da se sastave statistički podaci za sve jedinice socijalne sigurnosti kao četvrti zasebni podsektor opće države. Nemaju sve zemlje sve te razine; neke mogu imati samo središnju državu ili središnju državu i jednu nižu razinu. U zemljama koje imaju više od tri razine, različite jedinice trebale bi se klasificirati u jednu od gore navedenih razina.

Središnja država 

20.57. Podsektor središnje države (S.1311), ►M2 (isključujući fondove socijalne sigurnosti) ◄ sastoji se od svih državnih jedinica koje imaju nacionalnu nadležnost, uz izuzetak jedinica socijalnog osiguranja. Politička nadležnost središnje države neke zemlje obuhvaća čitav teritorij te zemlje. Središnja država može uvesti poreze na sve rezidentne institucionalne jedinice i na nerezidentne jedinice uključene u gospodarske aktivnosti unutar zemlje. Središnja država je obično odgovorna za pružanje zajedničkih usluga za dobrobit čitave zajednice, kao što su nacionalna obrana, odnosi s drugim zemljama, javni red i sigurnost, i za uređenje socijalnog i gospodarskog sustava zemlje. Uz to, ona može snositi izdatke za pružanje usluga kao što su obrazovanje ili zdravstvo, prvenstveno za dobrobit individualnih kućanstava, i može vršiti transfere drugim institucionalnim jedinicama, uključujući druge razine države.

20.58. Sastavljanje statističkih podataka za središnju državu važno je zbog posebne uloge koju oni imaju u analizi ekonomske politike. Fiskalna politika ima utjecaj na inflatorne ili deflatorne pritiske unutar ekonomije uglavnom putem središnje države. Tijelo za donošenje odluka politike usmjerene prema nacionalnim ekonomskim ciljevima u pravilu formulira i provodi na razini središnje države.

20.59. Podsektor središnje države u većini je zemalja velik i složen podsektor. Uglavnom se sastoji od središnje skupine odjela ili ministarstava koja čine jednu institucionalnu jedinicu i raznih tijela koja djeluju pod nadzorom središnje države sa zasebnim pravnim identitetom i dovoljnom razinom samostalnosti da čine dodatne jedinice opće države.

20.60. Glavna središnja skupina ili primarna središnja država nekad se zove proračunska središnja država, čime se naglašava važnost „proračuna” u njezinom najvažnijem izvješću o računima. To znači da proračun omogućuje implicitno razgraničavanje te temeljne institucionalne jedinice središnje države. Ona se ponekad naziva „država” što se ne smije brkati s pojmom savezne države kao što su provincije, pokrajine, kantoni, republike, prefekture ili administrativne regije u saveznom državnom sustavu. Kad se sastavlja potpun slijed računa za proračunsku središnju državu, često je primjereno uključiti aktivnosti izvanproračunskih fondova kad oni nisu institucionalne jedinice, i općenito sve aktivnosti riznice koje nisu zabilježene u proračunu.

20.61. Drugi sastavni dio središnje države sastoji se od ostalih tijela središnje države, poznatih kao izvanproračunske jedinice, koja se dalje sastoje od izvanproračunskih agencija ili subjekata koji se kvalificiraju kao institucionalne jedinice, netržišnih javnih poduzeća s pravnim statusom i netržišnih NPU-a pod javnim nadzorom.

20.62. Središnja država može se podijeliti na dva sastavna dijela: proračunska središnja država i ostala tijela središnje države. Ova podjela pitanje je prosudbe i na nju mogu utjecati praktična razmatranja. Jedan važan kriterij je institucionalna pokrivenost „proračuna”. Međutim, trebalo bi znati točan sastav i oko njega bi se trebali složiti sastavljači na nacionalnoj razini kako bi se povećala dosljednost izvornih podataka. Mogućnost da se izradi potpuni slijed računa za ta dva „podsektora” središnje države važna je u ocjeni kvalitete podataka.

Savezna država 

20.63. Podsektor savezne države (S.1312) ►M2 (isključujući fondove socijalne sigurnosti) ◄ sastoji se od svih državnih jedinica u saveznom državnom sustavu koje imaju nadležnost na državnoj ili regionalnoj razini, uz mogući izuzetak jedinica socijalne sigurnosti. Savezne države najveća su zemljopisna područja na koja se zemlja kao cjelina dijeli za političke ili administrativne potrebe. Takva područja nazivaju se provincijama, saveznim državama, kantonima, republikama ili administrativnim regijama. Sva ona imaju dovoljnu razinu vlasti potrebne u saveznom državnom sustavu. Zakonodavna, sudska i izvršna nadležnost savezne države obuhvaća cijelo područje zasebne savezne države, što obično uključuje brojne lokalitete, ali ne prelazi na druge savezne države. Savezne države ne postoje u mnogim zemljama. U saveznim zemljama, saveznim državama može se dodijeliti značajna vlast i odgovornosti, i u takvim je slučajevima primjereno sastaviti podsektor savezne države.

20.64. Savezna država obično je nadležna za ubiranje poreza na institucionalne jedinice koje su rezidentne u njezinom području nadležnosti ili su ondje uključene u ekonomske aktivnosti. Kako bi se smatrao državnom jedinicom, subjekt mora biti sposoban posjedovati imovinu, prikupljati financijska sredstva i snositi obveze za vlastiti račun, i mora biti ovlašten za trošenje ili raspoređivanje barem dijela poreza ili drugog dohotka koji ostvaruje u skladu s vlastitom politikom. Međutim, subjekt smije od središnje države primati transfere povezane s određenim svrhama. Savezna država može imenovati službenike neovisno o vanjskom administrativnom nadzoru. Ako je državni subjekt koji posluje u nekoj saveznoj državi potpuno ovisan o financijskim sredstvima središnje države, i ako središnja država upravlja namjenom i trošenjem tih financijskih sredstava, taj je subjekt agencija središnje države.

Lokalna država 

20.65. Podsektor lokalne države (S.1313) ►M2 (isključujući fondove socijalne sigurnosti) ◄ sastoji se od svih državnih jedinica koje imaju lokalnu nadležnost (uz mogući izuzetak jedinica socijalne sigurnosti). Lokalne države obično pružaju širok raspon usluga lokalnim stanovnicima, a neke od tih usluga financiraju se potporama s viših državnih razina. Statistički podaci za lokalnu državu obuhvaćaju širok raspon državnih jedinica, poput županija, općina, gradova, sela, četvrti, školskih okruga i vodnih ili sanitarnih okruga. Jedinice lokalne države s različitim funkcionalnim odgovornostima često imaju nadležnost nad istim zemljopisnim područjima. Na primjer, zasebne državne jedinice koje predstavljaju grad, županiju i školski okrug imaju nadležnost na istom području. Osim toga, dvije ili više pograničnih lokalnih država mogu organizirati državnu jedinicu s regionalnom nadležnosti koja odgovara lokalnim državama. Takve jedinice klasificiraju se u podsektor lokalne države.

20.66. Zakonodavna, sudska i izvršna nadležnost jedinica lokalne države ograničena je na najmanja zemljopisna područja koja se razlikuju za administrativne i političke potrebe. Opseg nadležnosti lokalne države općenito je znatno manji od opsega nadležnosti središnje ili savezne države, a takve države mogu, ali i ne moraju biti ovlaštene za naplaćivanje poreza na institucionalne jedinice ili ekonomske aktivnosti koje se provode na njihovom području. One često ovise o potporama s viših državnih razina i u određenoj mjeri djeluju kao agenti središnje ili savezne države. Međutim, da bi ih se obrađivalo kao institucionalne jedinice, oni moraju biti ovlašteni za posjedovanje imovine, prikupljanje financijskih sredstava i preuzimanje obveza zaduživanjem za vlastiti račun. Također, moraju imati slobodu za odlučivanje o trošenju takvih financijskih sredstava, i trebali bi imenovati vlastite službenike neovisno o vanjskom administrativnom nadzoru.

Fondovi socijalnog osiguranja 

20.67. Podsektor fondova socijalnog osiguranja (S.1314) sastoji se od svih jedinica socijalnog osiguranja, neovisno o državnoj razini koja upravlja programima ili ih provodi. Ako program socijalnog osiguranja ne ispunjava uvjete za institucionalnu jedinicu, klasificiralo bi ga se u okviru nadređene jedinice u neki od ostalih podsektora sektora opće države. Ako javne bolnice pružaju netržišnu uslugu čitavoj zajednici i ako ih nadziru programi socijalnog osiguranja, klasificiraju se u podsektor fondova socijalnog osiguranja.

PRIKAZ STATISTIČKIH PODATAKA O JAVNIM FINANCIJAMA

Okvir

20.68. Iskustvo je pokazalo da je za državu prikladniji alternativni prikaz slijeda računa ESA-i u središnjem okviru radi određenih analitičkih zahtjeva. Ta alternativa poznata je kao prikaz statističkih podataka o javnim financijama („GFS”). Tim se prikazom dobiva drugačija, ali i dalje integrirana slika državnih računa sa sljedećim mjerama ekonomske aktivnosti države: prihodima, izdacima, manjkovima/viškovima, financiranjima, ostalim ekonomskim tokovima i bilancom stanja.

20.69. Prikaz GFS-a na temelju ESA-e sastoji se od transakcija bilježenih u raznim tekućim računima ESA-e, kapitalnom računu i financijskom računu, reorganiziranih za nefinancijske transakcije u jedinstven prikaz računa prikladniji za fiskalnu analizu.

20.70. U sustavu GFS-a, prihod se definira kao zbroj svih transakcija bilježenih u pozitivne izvore u središnjem okviru ESA-e, i primljenih subvencija u tekućim računima kao i primljenih kapitalnih transfera bilježenih u kapitalnom računu.

Izdaci su zbroj svih transakcija bilježenih u pozitivnu uporabu i u dane subvencije u tekućim računima kao i kapitalni izdaci — bruto investicije u kapital uvećana za dane kapitalne transfere — bilježene u kapitalnom računu. Te mjere prihoda i izdataka specifične su za prikaz GFS-a, ali temeljne transakcije su transakcije ESA-e.

20.71. Razlika između izdataka i prihoda, istovjetna višku/manjku, jest neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje (B.9). Financiranje viška/manjka prikazano je u financijskom računu, gdje je bilježeno neto povećanje financijske imovine i neto nastanak obveza. Unosi za izdatke i prihode u financijskom računu imaju ulaze koji su im identični s druge strane. Financijske transakcije također mogu imati dva unosa u financijskom izvještaju. To odražava načelo dvostrukog ulaza, prema kojem svaka transakcija ima odgovarajuću transakciju u financijskom računu. U principu, neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje također se može izvesti iz transakcija u financijskoj imovini i obvezama.

20.72. Prikaz GFS-a prikazan je niže:

 

 

20.73. Dodatni računi u sustavu GFS-a služe za ostale ekonomske tokove i bilance stanja u skladu sa slijedom računa ESA-e. Takvi računi omogućuju potpuno poravnanje promjena u bilanci stanja i tokova koji se događaju tijekom obračunskog razdoblja. Za svaku aktivu ili pasivu vrijedi sljedeći račun:

 

 

20.74. Bilanca stanja pokazuje razine ukupne aktive — nefinancijske i financijske — kao i stanje nepodmirene pasive, što omogućuje da se izvede sljedeće: neto vrijednost kao ukupna aktiva umanjena za ukupnu pasivu, i financijska neto vrijednost kao ukupna financijska aktiva umanjena za ukupnu pasivu.

20.75. Statistički podaci o državnim financijama predstavljaju financijsku izvedbu opće države i njezinih podsektora, ili bilo koje skupine državnih jedinica, ali i zasebne institucionalne jedinice poput proračunske središnje države.

Prihodi

20.76. Transakcija prihodovanja je transakcija koja povećava neto vrijednost i ima pozitivan utjecaj na neto uzajmljivanje (+)/neto pozajmljivanje (–). U državnim prihodima obično prevladavaju obvezni nameti koje je uvela država u obliku poreza i socijalnih doprinosa. Za neke državne razine velik izvor prihoda su transferi iz ostalih državnih jedinica i potpore međunarodnih organizacija. Druge opće kategorije prihoda uključuju vlasnički dohodak, prodaju robe i usluga i razne transfere koji nisu potpore. Ukupan prihod države u nekom obračunskom razdoblju računa se zbrajanjem potraživanih transakcija kako slijedi:

▼M2

 

 

▼B

Porezi i socijalni doprinosi 

▼M2

20.77. Ukupni porezi sastoje se od poreza na proizvodnju i uvoz (D.2), tekućih poreza na dohodak i bogatstvo itd. (D.5) i poreza na kapital (D.91). Neto socijalni doprinosi sastoje se od stvarnih socijalnih doprinosa (stvarnih socijalnih doprinosa poslodavaca (D.611) i stvarnih socijalnih doprinosa kućanstava (D.613)), imputiranih socijalnih doprinosa poslodavaca (D.612) i dodataka na socijalne doprinose kućanstava (D.614) umanjenih za naknade za usluge programa socijalnog osiguranja (D.61SC).

▼B

20.78. Procijeniti poreze i socijalne doprinose može biti teško. Povezani problemi i preporučena rješenja opisani su u odjeljku „Računovodstveni problemi u vezi s općom državom” ovog poglavlja. Dok se porezi bilježe u nekoliko računa središnjeg okvira ESA-e, u prikazu statističkih podataka o javnim financijama svi su porezi prikazani kao jedna kategorija prihoda, uz podklasifikacije prema temelju na kojem se porez naplaćuje. Porezi na kapital prikazani su kao porezi na prihod u prikazu statističkih podataka o javnim financijama.

20.79. Podaci o prihodima od poreza i socijalnih doprinosa ( 21 ) upotrijebljeni su za sastavljanje ukupnih omjera poreza ili fiskalnog opterećenja, kao što je omjer ukupnog poreza prema razini BDP-a koji se koristi u međunarodnim usporedbama. U tom kontekstu, obvezni socijalni doprinosi prikazani su usporedno sa statističkim podacima o porezima i uključeni su u mjere fiskalnog opterećenja ili obvezne namete.

Prodaja 

20.80. Ukupna prodaja robe i usluga sastoji se od tržišnog outputa (P.11) i isplata za netržišni output (P.131). Ona uključuje — osim kad se koristi za test za raspoznavanje tržišnih od netržišnih subjekata (vidjeti stavak 20.30) — i output za vlastitu konačnu uporabu (P.12). Većina outputa koji proizvede opća država sastoji se od robe i usluga koji se ne prodaju, ili koji se prodaju po cijenama koje nisu ekonomski značajne. Raspodjela netržišnog outputa nije u skladu s pojmom prihoda. Za robu i usluge, u prihod su uključeni samo stvarna prodaja i dio određene pripisane prodaje.

20.81. Državni tržišni output (P.11) obuhvaća:

(a) 

tržišni output tržišnih poduzeća uključenih u državu, poput tvornice oružja koja je dio ministarstva obrane ili kantina koje su otvorile državne jedinice za svoje zaposlenike, a koje naplaćuju ekonomski značajne cijene;

(b) 

sporedne tržišne proizvode koji se prodaju netržišnim poduzećima, što se ponekad naziva „sporedna prodaja”, poput onih koji proizlaze iz ugovora o istraživanju i razvoju između javnih sveučilišta i poduzeća, ili publikacija koje po ekonomski značajnim cijenama prodaju državne jedinice.

20.82. Gore navedena „sporedna prodaja” razlikuje se od simbolične ulaznice u muzej koju plaćaju posjetitelji, koje su obično djelomično plaćanje za netržišni output (P.131). Druge značajne djelomična plaćanja uključuju plaćanje za bolnice ili škole ako su te ustanove netržišne.

20.83. Vrijednost investicija u kapital za vlastiti račun smatra se prihodom u statističkim podacima o javnim financijama na temelju ESA-e, i uključena je u prodaju. Prodaja uključuje i vrijednost proizvedene robe i usluga koji se nude kao naknada zaposlenicima u naturi ili kao ostale isplate u naturi.

20.84. Prihodi od prodaje u statističkim podacima o javnim financijama na temelju ESA-e razmatra se kao output: on se ne razlikuje od outputa, dok se stvarna prodaja kupcima razlikuje po promjenama zaliha. Međutim, takve promjene zaliha vjerojatno su male za državne jedinice i ostale netržišne proizvođače, koji su uglavnom uključeni u proizvodnju usluga, a ne u proizvodnju robe. Prodaja se vrednuje u bazičnim cijenama.

▼M2

Od središnjeg okvira ESA-e do transakcija i agregata GFS-a

 

 

 

 

U središnjem okviru ESA-e, neto uzajmljivanje / neto pozajmljivanje (B.9) uravnotežujuća je pozicija kapitalnog računa. Uravnotežujuća pozicija opće države u sustavu GFS-a ESA-e identična je neto uzajmljivanju / neto pozajmljivanju (B.9). U ovoj su tablici objašnjeni razlozi.

Središnji okvir ESA-e

Prvi račun je račun proizvodnje i stoga je prvi izvor institucionalnog sektora u ESA-i njegov output. S obzirom na to da se većina usluga koju pruža država ne prodaje po ekonomski značajnim cijenama te su stoga netržišne, državni output mjeri se po dogovoru kao zbroj troškova proizvodnje.

Slično tomu, izdaci za krajnju kolektivnu potrošnju, koji se sastoje od usluga države zajednici, kao što su opće usluge, obrana, sigurnost i javni red, mjere se kao zbroj troškova proizvodnje. Također po dogovoru, izdaci za kolektivnu potrošnju (P.32) jednaki su stvarnoj krajnjoj potrošnji države (P.4).

Izdaci za krajnju individualnu potrošnju kućanstava koju izravno omogućuje država na netržišnoj osnovi također se mjere troškovima proizvodnje.

Zato se u državne račune ESA-e imputiraju dvije vrste tokova:

(1) 

na strani izvora, netržišni output, ostali (P.132), bilježi se na računu proizvodnje;

(2) 

na strani uporabe, stvarna krajnja potrošnja (P.4) i socijalni transferi u naravi – netržišna proizvodnja (D.631). Bilježe se u račun preraspodjele dohotka u naravi i na računu uporabe (prilagođenog) raspoloživog dohotka.

Svaki imputirani tok jednak je zbroju stvarnih tokova: troškovima proizvodnje. Te dvije vrste imputiranih tokova, na strani izvora i na strani uporabe, u ravnoteži su u slijedu računa ESA-e.

Prikaz GFS-a ESA-e

Iste osnovne kategorije transakcija koriste se za prikaz GFS-a ESA-e, ali većinom na osnovi stvarnih monetarnih tokova, kako bi se dobili ukupni prihodi i ukupni izdaci države. U obzir se uzimaju samo određeni imputirani tokovi: imputirani socijalni doprinosi i kapitalni transferi u naravi.

Oduzimanje sa strane izvora netržišnog outputa (P.132) kako bi se dobili ukupni prihodi, i oduzimanje sa strane uporabe stvarnu krajnju potrošnju (P.4 = P.32) i socijalne transfere u naravi — netržišnu proizvodnju (D.631) kako bi se dobili ukupni izdaci za rezultat imaju istu uravnotežujuću poziciju: neto uzajmljivanje / neto pozajmljivanje (B.9).

Jedini socijalni transferi u naravi ubrojeni u agregat GFS-a za ukupne izdatke države jesu socijalni transferi u naravi koji se pružaju kućanstvima putem tržišnih proizvođača (D.632) jer su predmet stvarnih plaćanja državnih jedinica. Te transakcije treba dodati i zbroju troškova proizvodnje (koji su jednaki ostalom netržišnom outputu – P.132) kako bi se dobili izdaci opće države za krajnju potrošnju.

 

 

▼B

Ostali prihodi 

20.85. Ostali tekući prihodi sastoje se od vlasničkog dohotka (D.4), ostalih subvencija na proizvodnju (D.39) i ostalih tekućih transfera (D.7).

20.86. Vlasnički dohodak sastoji se od kamata (D.41), raspodijeljenog dohotka društva (dividendi i povlačenja dohotka iz kvazi-društava) (D.42) i, manje važno, od reinvestirane zarade države od izravnih stranih ulaganja (D.43), vlasničkog dohotka koji se pripisuje vlasnicima polica osiguranja (D.44) i rente (D.45).

20.87. Ostali tekući transferi (D.7) uključuju uglavnom transfere unutar države. Oni se konsolidiraju pri sastavljanju računa za sektor kao cjelinu.

20.88. Ostali kapitalni prihodi sastoje se od investicijskih potpora (D.92) i ostalih kapitalnih transfera (D.99) primljenih od drugih jedinica, uglavnom drugih državnih jedinica (iako bi se njihova veličina mogla umjetno smanjiti u prikazu statističkih podataka zbog provedene konsolidacije) i institucija EU-a, ali i od raznih drugih jedinica, koje odražavaju transakcije poput povrata koji plaća dužnik nakon aktivacije jamstva.

20.89. Potpore, koje se u drugim statističkim sustavima katkad definiraju kao transferi koji nisu subvencije, a koje jedna državna jedinica prima od druge državne jedinice ili međunarodne organizacije, nisu kategorija ESA-e. Njihov iznos trebao bi biti jednak zbroju sljedećih prihoda od transfera: D.73 + D.74 + D.92, zajedno s D.75 + D.99 u nekim slučajevima.

20.90. Subvencije koje primaju državne jedinice sastoje se samo od ostalih subvencija na proizvodnju. Kad ih primaju proizvodni subjekti koji pripadaju općoj državi, subvencije na proizvodnju uključene su u vrednovanje outputa i prodaje po bazičnim cijenama.

Izdaci

20.91. Transakcija izdataka je transakcija koja ima negativan utjecaj na neto uzajmljivanje (+)/neto pozajmljivanje (–). Ukupni izdaci sastoje se od tekućih i kapitalnih izdataka. Tekući izdaci uključuju troškove u vezi s proizvodnjom (naknade zaposlenicima i intermedijarnu potrošnju); vlasnički dohodak dani (što su uglavnom kamate); i plaćanja transfera (kao što su socijalne naknade, tekuće potpore drugim državama, i razni drugi tekući transferi).

20.92. Ukupni izdaci države u jednom obračunskom razdoblju računaju se uz pomoć sljedeće jednadžbe, zbrajanjem transakcija danih:

 

 

Naknade zaposlenicima i intermedijarna potrošnja 

20.93. Naknade zaposlenicima i intermedijarna potrošnja su troškovi proizvodnje za državne jedinice.

20.94. Naknade zaposlenicima (D.1) uključuju isplaćene nadnice i plaće (D.11) kao i doprinose poslodavaca za socijalno osiguranje (D.12), uključujući imputirane socijalne doprinose, koji se u ESA-i smatraju uporabom kućanstava i državnim izvorima, zbog čega ih ne treba konsolidirati. Naknade se bilježe prema dospijeću, u vrijeme kad se obavlja rad, a ne u vrijeme kad treba isplatiti nadnice ili kad se one isplate. Nadnice uključuju plaćene bonuse i druge jednokratne iznose (zbog neplaćenih iznosa i obnavljanja ugovora), ali može biti teško odrediti relevantno vrijeme bilježenja: kad se pokrivaju duža razdoblja zaposlenosti, to je često vrijeme određivanja bonusa, a ne vremensko razdoblje koje bi u načelu trebalo pokriti tim bonusom.

20.95. Intermedijarna potrošnja (P.2) sastoji se od robe i usluga potrošenih tijekom obračunskog razdoblja u postupku proizvodnje. Ona se u načelu razlikuje od kupovine i ostalih mogućih vrsta povećanja imovine: svako stjecanje aktive bilježi se u zalihe prije nego što se ukloni nakon potrošnje.

Robu i usluge mogu steći i tržišna i netržišna državna poduzeća.

20.96. U načelu, vrijeme bilježenja intermedijarne potrošnje jasno je: to je vrijeme korištenja proizvoda u proizvodnom postupku. Vrijeme bilježenja kupovine i ostalih stjecanja u načelu je vrijeme isporuke, iako može biti slučajeva gdje je to vrijeme teško točno utvrditi.

Izdaci za socijalne naknade 

20.97. Izdaci za socijalne naknade sastoje se od socijalnih naknada osim socijalnih transfera u naturi (D.62), koje se pak većinom sastoje od novčanih isplata i od socijalnih transfera u naturi koji se pružaju kućanstvima preko tržišnih proizvođača (D.632). Socijalni transferi u naturi preko tržišnih proizvođača su državni izdaci za financiranje robe i usluga koje tržišni proizvođači pružaju kućanstvima. Tipični su primjeri zdravstvena skrb, i robe i usluge koje pružaju liječnici i ljekarnici, a koje financiraju državne jedinice preko programa socijalnog osiguranja ili programa socijalne pomoći.

20.98. Izdaci za socijalne naknade ne uključuju socijalne transfere u naturi koje kućanstvima pružaju netržišni državni proizvođači. Države često proizvode usluge i robu i nude ih besplatno, ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne. Kako bi se izbjeglo udvostručenje u prikazu statističkih podataka o državnim financijama, relevantni trošak proizvodnje te robe i usluga knjiži se samo jednom kao izdaci — intermedijarna potrošnja, naknade zaposlenicima, ostali porezi na proizvodnju — i kao prihod — ostale subvencije na proizvode. U slijedu računa ESA-e, ti troškovi su uravnoteženi izvorom pod netržišnim outputom, i ponovo bilježeni kao uporaba pod izdacima za finalnu potrošnju (P.3) koji se raspodjeljuju kao socijalni transferi u naturi.

Može biti važno, za potrebe analize, izračunati širi agregat socijalnih transfera kako bi se uključilo sljedeće: socijalne naknade, osim socijalnih transfera u naturi (D.62) u gotovini uvećane za socijalne transfere u naturi (D.63).

20.99. U ESA-i, čak i kad se mirovinske naknade plaćene državnim zaposlenicima smatraju likvidacijom državne pasive (vidjeti odjeljak „Računovodstveni problemi u vezi s općom državom”), bilježe se i kao plaćanje tekućih izdataka, a povezani doprinosi uključeni su kao prihodi. Međutim, ako je program financiran, takvi doprinosi i naknade smatraju se financiranjem, pa se izdaci prilagođavaju za promjene dioničkog kapitala kućanstvima u mirovinskim fondovima (D.8): ta je prilagodba jednaka socijalnim doprinosima koji su primljeni kao mirovine ili drugim mirovinskim naknadama umanjenima za socijalne naknade plaćene za mirovinu ili druge mirovinske naknade za one programe iz kojih su proizašle obveze koje se smatraju pasivom.

Kamate 

20.100. Izdaci za kamate uključuju dugovanja za trošak preuzetih obveza, posebno za zajmove, mjenice, zadužnice i obveznice, ali i za obveze u vezi s depozitima ili druge instrumente koji su obveze države. Kamate se bilježe prema dospijeću (vidjeti odjeljak „Računovodstvena pitanja u vezi s općom državom”).

20.101. Izdaci za kamate prilagođavaju se za UFPIM u statističkim podacima o javnim financijama na temelju ESA-e. Kamate plaćene financijskim institucijama na zajmove i depozite dijele se na uslužnu komponentu, koja se knjiži kao intermedijarna potrošnja, i komponentu vlasničkog dohotka koja se knjiži kao plaćena kamata. Ista prilagodba primjenjuje se na državni prihod od kamata koje plaćaju financijske institucije na depozite ili kredite.

Ostali tekući izdaci 

20.102. Ostali tekući izdaci sastoje se od ostalih poreza na proizvodnju (D.29), vlasnički dohodak, osim kamata (D.4-D.41), tekuće poreze na dohodak i bogatstvo itd. (D.5), ostale tekuće transfere (D.7) i prilagodbu za promjenu dioničkog kapitala kućanstava u mirovinskim fondovima (D.8).

20.103. Porezi na proizvode koje plaćaju državne jedinice bilježe se kao državni izdaci, a porezi na proizvode ne prikazuju se zasebno kao državni izdaci. Razlog tome je, s jedne strane, što ti porezi nisu izvor za državne tržišne proizvođače čiji se output vrednuje po bazičnim cijenama, pa se ne pojavljuju pod njihovom uporabom, i, s druge strane, što su porezi na proizvode koji ulaze u državnu intermedijarnu potrošnju uključeni u njezino vrednovanje po kupovnim cijenama.

Kapitalni izdaci 

20.104. Kapitalni izdaci sastoje se od kapitalnih transfera u obliku investicijskih potpora (D.92) i ostalih kapitalnih transfera (D.99), kao i od investicijskih izdataka: bruto investicije u kapital (P.5, koje se sastoje od bruto investicija u fiksni kapital — P.51g, uvećanih za promjene zaliha — P.52, i neto stjecanje dragocjenosti — P.52); i neto povećanja neproizvedene nefinancijske imovine (NP). Smanjenje nefinancijske imovine, poput zgrada, ne knjiži se kao prihod, nego kao negativni kapitalni izdatak, čime neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje (B.9) postaje pozitivnije.

Veza s izdacima države za finalnu potrošnju (P.3) 

20.105. Uspostavljanje veze između izdataka opće države i njihovih komponenata s izdacima države za finalnu potrošnju (P.3) važno je za korisnike fiskalnih i ostalih makroekonomskih statističkih podataka.

20.106. Izdaci za finalnu potrošnju opće države jednaki su ukupnom državnom outputu (P.1) uvećanom za izdatke za proizvode koji se nabavljaju za kućanstvo putem tržišnih proizvođača (tj. socijalni transferi u naturi — D.632), umanjenom za prodaju robe i usluga (P.11 + P.12 + P.131).

20.107. Državni output — tržišni output, investicije u kapital za vlastiti račun i netržišni output — jednak je zbroju državnih troškova proizvodnje (naknada zaposlenicima, intermedijarne potrošnje, potrošnje fiksnog kapitala i plaćenih poreza na proizvode umanjenih za primljene subvencije na proizvodnju), uvećan za neto poslovni višak (B.2n) koji su stvorila državna tržišna poduzeća.

20.108. Stoga se sljedećim izračunom dobivaju izdaci za finalnu potrošnju korištenjem odabranih stavki državnih izdataka i prihoda, kao i neto poslovnog viška (B.2n):

 

 

i:

 

 

Izdaci države prema funkciji (COFOG) 

20.109. Klasifikacija transakcija izdataka države prema funkcionalnoj klasifikaciji (COFOG) integralni je dio sustava državnih financija: to je važan instrument za analizu izdataka države, a posebno je koristan za međunarodne usporedbe. Ova klasifikacija pokazuje svrhu radi koje se vrše transakcije u vezi s izdacima. Te svrhe razlikuju se od administrativnog uređenja država, npr. administrativna jedinica nadležna za zdravstvene usluge može poduzimati aktivnosti čija je svrha edukativna, kao što je obuka medicinskih stručnjaka. Potreban je unakrsni prikaz državnih transakcija prema njihovoj ekonomskoj prirodi (uobičajena klasifikacija ESA-e) i prema funkcijama.

20.110. Klasifikacijom COFOG opisuju se izdaci države prema deset glavnih funkcija koje su navedene niže u tekstu, i prema dvjema dodatnim razinama opsežnije detaljnije raščlambe koje nisu ovdje prikazane. Na primjer, druga razina potrebna je radi podataka o izdacima za istraživanje i razvoj, kao i radi podataka o državnim izdacima u vezi s rizicima i socijalnom potrebom za socijalnom zaštitom.

20.111. Klasifikacija COFOG u skladu je s razlikovanjem između zajedničkih netržišnih usluga i individualnih netržišnih usluga koje pruža država: prvih šest funkcija odgovaraju kolektivnim uslugama, kao i određeni dio ostalih. To omogućuje izračun konačnog izdatka države za kolektivnu potrošnju. Agregat ukupnih izdataka i transakcije u vezi s izdacima raščlanjene prema funkcijama u skladu su s onima iz statističkih podataka ESA-e o javnim financijama. Zato ne uključuje socijalne transfere u naturi — netržišnu proizvodnju (D.631), koja je već uračunana u državne troškove proizvodnje.

 

 

Tablica 20.1. — COFOG, 10 funkcije države

Izravnavajuće stavke

Neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje (B.9) 

20.112. Neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje države (B.9) jest razlika između ukupnih prihoda i ukupnih izdataka. Ono je jednako izravnavajućoj stavki kapitalnog računa (B.8N) u računima ESA-e. Predstavlja iznos koji država ima na raspolaganju za uzajmljivanje ili pozajmljivanje kako bi financirala svoje nefinancijske djelatnosti.

20.113. Neto uzajmljivanje (+)/neto pozajmljivanje (–) je i izravnavajuća stavka financijskog računa (B.9F u središnjem okviru). U načelu, ono je jednako izravnavajućoj stavci kapitalnog računa, iako se u praksi može dogoditi statistička diskrepancija.

20.114. Naziv „neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje” neka je vrsta terminološkog prečaca. Kad je ta varijabla pozitivna (što znači da pokazuje kapacitete financiranja), trebala bi se zvati neto uzajmljivanje (+); kad je negativna (što znači da pokazuje potrebu za pozajmljivanjem), trebala bi se zvati neto pozajmljivanje (–).

Promjene neto vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera (B.101) 

20.115. Razlika između svih transakcija koje utječu na neto vrijednost u obračunskom razdoblju jest izravnavajuća stavka: promjene neto vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera (B.101).

20.116. Promjene neto vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera služe kao korisna mjera državnih računa i politika jer predstavljaju stečene ili potrošene resurse u tekućim državnim djelatnostima.

20.117. Promjene u neto vrijednosti zbog štednje i kapitalnih transfera jednake su neto uzajmljivanju/neto pozajmljivanju uvećanom za stečenu nefinancijsku imovinu (P.5 + NP) i umanjenom za potrošnju fiksnog kapitala (P.51c1).

 

 

Financiranje

20.118. U financijskom računu države u evidenciji GFS-a bilježe se transakcije u financijskoj aktivi i pasivi kako je opisano u poglavlju 5.

Transakcije u aktivi 

20.119. Gotovina i depoziti (F.2) odražavaju uglavnom kretanja državnih depozita u bankama, uglavnom u središnjim bankama, koja mogu značajno varirati od razdoblja do razdoblja, a posebno zbog financijskih aktivnosti. Ostale državne jedinice poput lokalne države i fondova socijalnih osiguranja također drže značajne depozite na bankovnim računima.

20.120. Vrijednosnicama osim obveznicama (F.3) uglavnom se prikazuje neto kupovina mjenica, zadužnica ili obveznica koje izdaju banke, nefinancijska društva ili nerezidenti uključujući i strane države, kupovina koju većinom provode fondovi socijalnog osiguranja bogati aktivom ili drugi fondovi za rezerve. Državna kupovina obveznica koje su izdale druge rezidentne državne jedinice pod ovim je naslovom prikazana nekonsolidirana, ali ne i konsolidirana, nego je umjesto toga navedena kao otkup duga.

20.121. Zajmovi (F.4) uključuju, pored zajmova drugim državnim jedinicama, uzajmljivanje stranim državama, javnim društvima i studentima. Ukidanja zajmova također su prikazana s ulazom koji im je protustavka u izdacima kapitalnih transfera. Zajmovi koje odobrava država, a nije vjerojatno da će biti otplaćeni bilježe se u ESA-i kao kapitalni transferi, pa ovdje nisu navedeni.

20.122. Dionice i ostali vlasnički udjeli i udjeli u investicijskim fondovima (F.5) prikazuju neto povećanje vlasničkog udjela državnih jedinica u društvima. Oni mogu odražavati povećanje vlasničkog udjela u javna društva ili ulaganja u portfelje, dohotke od privatizacije ili superdividende. Sastoje se uglavnom od sljedećeg:

(a) 

povećanje vlasničkog udjela (obično u obliku gotovine) u određena javna društva gdje država djeluje kao ulagatelj koji očekuje da će vratiti uložena financijska sredstva. Takva ulaganja ne smatraju se državnim izdacima u nacionalnim računima;

(b) 

ulaganja u portfelje, u obliku kupovine dionica koje kotiraju na burzi na tržištu koju vrše državne jedinice kao što su fondovi socijalnog osiguranja bogati aktivom, ili druge aktivnosti ulaganja u portfelje;

(c) 

neto ulaganje u uzajamne fondove, koji su alternativna investicijska društva. Ovdje se posebno navode ulaganja u uzajamne fondove tržišta novca, umjesto pod gotovinom i depozitima, iako su ona zapravo bliske zamjene za bankovne depozite;

(d) 

privatizacije koje provode posebne agencije za privatizaciju, s obzirom na to da su takvi subjekti klasificirani u opću državu;

(e) 

raspodjela viška poslovne dobiti isključujući vlasničke dobitke/gubitke koji javna društva raspodjeljuju svojim vlasnicima, koja se knjiži kao financijska transakcija isplate vlasničkog udjela slična djelomičnoj likvidaciji poduzeća, a ne kao državni prihod.

20.123. Transakcije u ostalim računima potraživanja (F.8) obuhvaćaju utjecaj načela dospijeća primjenjivog u bilježenju transakcija ESA-e kad nastane obveza plaćanja, a ne kad se isplata stvarno izvrši, iako se javni računi i proračunska bilježenja u većini zemalja već dugo temelje na gotovini (cash-princip). Utjecaj državne potrebe za financiranjem ne proizlazi izravno iz manjka jer se mogu unovčiti državni prihodi, ili namiriti državni rashodi, u obračunskim razdobljima drukčijima od same ekonomske transakcije. Ostala potraživanja uključuju potraživanja poreza i socijalnih naknada kao i iznose u vezi s transakcijama EU-a (iznose koje je država platila u ime EU-a, ali im EU to još nije nadoknadio), trgovačke kredite ili predujmove za izdatke, kao što je vojna oprema ili rijetke prilike kad se nadnice ili doprinosi plate mjesec dana unaprijed itd. Iako je, u načelu, takva aktiva privremene prirode, i nužno nestaje nakon određenog vremena, tok prijavljen za neki sektor kao što je opća država obično u prosjeku iznosi više od nule nakon nekog vremena jer stanje potraživanja ima sklonost rasti s ostatkom gospodarstva.

20.124. U većini zemalja monetarnim zlatom i posebnim pravima vučenja upravlja središnja banka. Kad njima upravlja država, bilježe se u financijskom računu države.

20.125. Financijske transakcije bilježe se u transakcijskim vrijednostima, tj. vrijednostima u nacionalnoj valuti po kojima se financijska aktiva i/ili pasiva u pitanju stvara, likvidira, zamjenjuje ili preuzima između institucionalnih jedinica jedino na temelju komercijalnih kriterija.

20.126. Transakcijska vrijednost odnosi se na određenu financijsku transakciju i njezinu protutransakciju. U načelu, transakcijsku vrijednost treba razlikovati od vrijednosti koja se temelji na cijeni koja kotira na tržištu, objektivnoj tržišnoj cijeni ili bilo kojoj cijeni koja je namijenjena izražavanju općenitosti cijena za kategoriju slične ili čak identične financijske aktive i/ili pasive. Vrijednost koju treba naznačiti u financijskim računima za zajam prodan na sekundarnom tržištu jest vrijednost za koju je zajam prodan, a ne nominalna vrijednost, a usklađenost s ravnotežom unosi se u račun ostalih promjena u aktivi.

20.127. Međutim, u slučajevima kada je protutransakcija financijskoj transakciji, na primjer, transfer i stoga se financijska transakcija obavlja iz drugih razloga, a ne isključivo tržišnih, transakcijska vrijednost se označava tekućom tržišnom vrijednošću uključene financijske aktive i/ili pasive. Stoga se zajam koji je država kupila po njegovoj nominalnoj vrijednosti, a ne po njegovoj poštenoj ili ispravljenoj vrijednosti, dijeli na unos kao zajam u financijskim računima po poštenoj vrijednosti i kao kapitalni transfer, kako bi se uzeo u obzir transfer bogatstva koji je izvršila država.

20.128. Transakcija vrijednost ne uključuje troškove usluge, pristojbe, provizije i slična plaćanja za usluge koje se pružaju pri obavljanju transakcija; takve stavke treba bilježiti kao plaćanja za usluge. Porezi na financijske transakcije također su isključeni i tretiraju se kao porezi na usluge u okviru poreza na proizvode. Kada financijska transakcija podrazumijeva novi nastanak obveza, transakcijska vrijednost jednaka je iznosu nastale obveze bez eventualnog plaćenog predujma kamata. Isto tako, kada se obveza poništi, transakcijska vrijednost i za vjerovnika i za dužnika mora odgovarati umanjenju obveze.

Transakcije s obvezama 

20.129. Transakcije s obvezama bilježe se u vrijednosti po kojoj su obveze izdane ili isplaćene. Ta vrijednost nije nužno nominalna vrijednost. Transakcija s obvezama uključuje utjecaj obračunatih kamata.

▼M2

20.130. Ako neka jedinica ponovno kupi obvezu, to se bilježi kao otkup obveze, a ne kao stjecanje imovine. Isto tako, na razini podsektora ili sektora, ako državna jedinica kupi obvezu koju je izdala druga jedinica dotičnog podsektora, to će biti prikazano u konsolidiranom sustavu kao otkup obveze za taj podsektor ili sektor.

▼B

20.131. Ugovori o financijskom leasingu i javno-privatnim partnerstvima (JPP) kad je aktiva na državnoj bilanci stanja podrazumijevaju prepoznavanje duga primatelja ili davatelja leasinga. Plaćanje na temelju takvih leasinga ili ugovora o javno-privatnim partnerstvima nisu izdaci za potpune iznose, nego servisiranje duga: otkup zajma i kamatni trošak.

20.132. Financiranje prikazano kao dugoročni trgovački krediti ili računi potraživanja/obveza treba klasificirati kao zajmove jer ono uključuje pružanje dugoročnog financiranja u korist stranke primatelja koje se razlikuje od blagajničkih sredstava kojima prodavači kupcima obično osiguravaju kratkoročni trgovački kredit. Značajnim odgađanjem dospijeća obveze plaćanja, izvođač preuzima financijsku ulogu koja je različita od njegove uloge proizvođača.

20.133. Jednokratni iznosi koji se razmjenjuju na početku izvantržišnih swapova klasificiraju se kao zajmovi (AF.4) kad je država primatelj jednokratnog iznosa. Izvantržišni swapovi u bilanci stanja dijele se na komponentu zajma i uobičajenu komponentu swapova„at-the-money” .

20.134. Slično kao potraživanja, transakcije na računima ostalih obveza odražavaju vremenski utjecaj načela dospijeća, ali na strani obveza: kad nastane izdatak, ali još nije plaćen, ili kad su isplate izvršene prije bilježenja prihoda. Uz trgovački kredit kad su kratkoročna, dugovanja uključuju i iznose primljene od EU-a koje država još nije isplatila krajnjem korisniku, pretplate poreza ili još neisplaćeni povrati poreza.

Ostali ekonomski tokovi

20.135. I račun ostalih promjena obujma aktive i račun revalorizacije GFS-a ESA-e identični su računima opisanima u poglavlju 6. Sve promjene u aktivi i sve promjene u pasivi koje proizlaze iz događaja koji nisu ekonomske transakcije bilježe se u jedan od tih računa.

Račun revalorizacije 

20.136. Revalorizacije su iste onima opisanima u poglavlju 6. Izgledno je da će dodatne informacije, kao npr. pojašnjavajuće stavke za revalorizacije u vlasničkom udjelu u javnim društvima u vlasništvu državnih jedinica, biti od posebne važnosti, ali i da će ih biti teško izmjeriti jer se ne očekuje postojanje tržišnih cijena.

20.137. Prema ESA-i idealni ulazi u bilancu stanja su u tržišnim cijenama, osim jednog ili dvaju specifičnih instrumenata, a kretanja kamatnih stopa koja se odražavaju na burzovne indekse uzrokuju značajne promjene vrijednosti dionica kao i neto vrijednosti institucionalnih jedinica. Takve promjene u ESA-i nisu dohodak, te stoga nisu državni prihod niti izdatak i ne utječu na manjak/višak opće države Te promjene bilježe se u račun revalorizacije, što dovodi do promjena u neto vrijednosti nominalnih vlasničkih dobitaka/gubitaka (B.103). Revalorizacije značajno utječu na promjene neto financijske vrijednosti države tijekom jednog obračunskog razdoblja. Osim utjecaja aktive i pasive izražene u stranoj valuti, glavni izvori revalorizacija koje utječu na neto financijsku vrijednost su sljedeći:

(a) 

državne nekretnine;

(b) 

državni vlasnički udjeli;

(c) 

obveze s naslova vrijednosnih papira.

20.138. Kad se kapitalna injekcija države prema javnom poduzeću smatra kapitalnim transferom, procjena vrijednosti kapitala (vlasničkog udjela države) u javnom poduzeću općenito će porasti, s ulazima u računu revalorizacije, a ne financijskom računu.

20.139. Kada se postojeći zajam ili trgovački kredit proda drugoj institucionalnoj jedinici, razlika između otkupne cijene i cijene transakcije knjiži se na računu revalorizacije prodavatelja i kupca u trenutku transakcije.

Račun ostalih promjena obujma aktive 

20.140. U računu ostalih promjena obujma aktive uključeni su tokovi koji nisu ni ekonomske transakcije ni revalorizacije. Na primjer, bilježi se utjecaj promjene klasifikacije jedinica u sektore.

20.141. Otpisi zajmova koji ne odražavaju otpis duga s eksplicitnim ili implicitnim bilateralnim sporazumom nisu transakcije i bilježe se u račun ostalih promjena u obujmu aktive, i ne utječu na neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje.

Bilance stanja

20.142. U GFS-u računima uopće države koristi se definicija aktive koja je jednaka onoj iz poglavlja 7. Klasifikacija i vrijednost aktive i pasive jednake su u ESA-i i GFS-u temeljenom na ESA-i.

20.143. Zbroj obveza a može se smatrati stanjem duga. Međutim, definicija duga opće države u kontekstu fiskalnog nadzora razlikuje se od ukupnog stanja obveza u ESA-i i GFS-u, kako u smislu opsega uračunatih obveza, tako u smislu valorizacije.

20.144. Neka je aktiva specifičnija za državu od druge: naslijeđena aktiva, kao što su povijesni spomenici; infrastrukturna aktiva, kao što su ceste i uređaji za komunikaciju; i udjeli u kapitalu javnih poduzeća koja nemaju istovjetna privatna društva.

20.145. Na strani obveza, obveze u vezi s dionicama i dioničkim kapitalom (AF.5) obično se neće knjižiti za jedinice opće države. Međutim, na agregiranoj razini državnih podsektora, mogu nastati obveze u vezi s dionicama i dioničkim kapitalom ako su subjekti klasificirani u sektor opće države, kao posljedica testa za raspoznavanje tržišnih od netržišnih subjekata.

20.146. Neto vrijednost je izravnavajuća stavka (B.90) bilance stanja:

 

 

20.147. Vlastita sredstva su zbroj neto vrijednosti (B.90) i izdanih vlasničkih udjela (AF.5). Stoga su u ESA-i vlastita sredstva jedinica definirana kao aktiva umanjena za pasivu isključujući obveze u vezi s vlasničkim udjelom, dok se neto vrijednost definira kao aktiva umanjena za pasivu uključujući obveze u vezi s vlasničkim udjelom. Neto vrijednost ESA-e nije ista kao vlasnički udjeli dioničara poslovnog računovodstva ili neto vrijednost. Pojam neto vrijednosti poslovnog računovodstva bliži je pojmu vlastitih sredstava ESA-e.

20.148. Kad se neto vrijednost (B.90) sektora opće države ne može izračunati — zbog nedostatka podataka za mjerenje stanja nefinancijske imovine — prikazuje se financijska neto vrijednost (BF.90), iz koje se vidjeti razlika između ukupne financijske aktive i ukupne pasive.

20.149. ESA vrednuje bilancu stanja po tržišnoj vrijednosti, osim triju specifičnih instrumenata: gotovina i depoziti (AF.2), zajmovi (AF.4) i ostali računi potraživanja/dugovanja (AF.8). Za ta tri instrumenta, vrijednosti koje bilježe u bilancama stanja vjerovnika i dužnika su iznosi glavnice koju su dužnici po ugovoru obvezni otplatiti vjerovnicima, čak i u slučajevima kada je zajam odobren uz diskont ili premiju, uključujući obračunatu kamatu.

20.150. Obveze u vezi s vrijednosnicama vrednuju se po tržišnoj vrijednosti. Iako dužnik ima obvezu samo za vrijednost glavnice, tržišna vrijednost je značajna jer je dužnik dužan platiti niz budućih novčanih tokova, za koje trenutačna vrijednost varira ovisno o tržišnim prinosima, a tržišna vrijednost odražava cijenu koju bi država trebala platiti kad bi otkupila instrument kupujući ga i vraćajući na tržište.

20.151. Dionice i dionički kapital koji kotiraju na burzi vrednuju se koristeći posljednju dostupnu kotiranu cijenu pri sastavljanju bilance stanja. Dionice i dionički kapital bez kotacije mogu se vrednovati usporedbom omjera kao što su vlastita sredstva po knjigovodstvenoj vrijednosti s tržišnom vrijednosti vlasničkog udjela, u sličnim razredima poduzeća koja kotiraju na burzi. Za vrednovanje dionica i dioničkog kapitala bez kotacije mogu se koristiti i drugi pristupi, kao korištenje vlastitih sredstava društva, čime se neto vrijednost postavlja na nulu. Taj pristup može se koristiti za javna društva koja se bave posebnim vrstama djelatnosti, kao npr. kad država ima udjele u kapitalu središnjih banaka. Međutim, ne preporučuje se koristiti vlastita sredstva po knjigovodstvenoj vrijednosti, bez prilagodbi, kao niti koristiti nominalnu vrijednost izdanih vlasničkih udjela.

Konsolidacija

20.152. Konsolidacija je metoda prikazivanja računa za skup jedinica kao da one čine jedan jedinstven subjekt (jedinicu, sektor ili podsektor). Uključuje uklanjanje transakcija i recipročnih pozicija stanja i povezanih drugih ekonomskih tokova između jedinica koje se konsolidiraju.

20.153. Konsolidacija je važna za sektor opće države i njegove podsektore. Na primjer, ocjena ukupnog utjecaja državnih aktivnosti na ukupno gospodarstvo ili održivost državnih aktivnosti učinkovitija je kad je mjera državnih aktivnosti skup konsolidiranih statističkih podataka. Kako bi se državne agregate povezalo s ukupnim gospodarstvom kao omjer prihoda ili izdataka u BDP-u, bolje je ukloniti unutarnju preraspodjelu sredstava i uključiti samo one transakcije koje prelaze granice drugih domaćih sektora i inozemnih sektora. To je posebno važno za sljedeće transakcije:

(a) 

vlasnički dohodak kao što su kamate;

(b) 

tekuće i kapitalne transfere;

(c) 

transakcije u financijskoj aktivi i pasivi.

20.154. Konsolidacija ne utječe na izravnavajuće stavke jer se konsolidirane stavke pojavljuju simetrično u svakom računu. Na primjer, potpora središnje države lokalnoj državnoj jedinci konsolidira se uklanjanjem izdatka sa središnje države i prihoda s lokalne države, čime se neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje opće države ne mijenja.

20.155. U načelu, priroda konsolidacije je uklanjanje svih tokova između konsolidiranih jedinica, ali na umu treba imati i praktičnost. U načelu, transakcije u računu proizvodnje, poput prodaje ili kupovine robe ili usluga, ne moraju se nužno moći konsolidirati. Odluka o tome koliko će konsolidacija biti detaljna trebala bi se temeljiti na korisnosti konsolidiranih podataka za politiku i relativnoj važnosti različitih vrsta transakcija ili stanja.

20.156. Pri sastavljanju konsolidiranih državnih računa, ESA propisuje da se konsolidiraju sljedeće važne transakcije (poredane prema važnosti):

(a) 

tekući i kapitalni transferi kao što su potpore središnje države nižim razinama države;

(b) 

kamate nastale na međudržavne udjele u financijskoj aktivi i pasivi;

(c) 

transakcije, ostali ekonomski tokovi i stanja financijske aktive i pasive, kao što su zajmovi drugim državama ili stjecanje državnih vrijednosnica jedinica za socijalno osiguranje.

20.157. Kupovina/prodaja robe i usluga između državnih jedinica ne konsolidira se u ESA-i. Razlog tome je što se u računima prodaja prikazuje na temelju outputa, a ne na temelju smanjenja aktive, pa je teško odlučiti tko je protutransaktor za taj output. Osim toga, intermedijarna potrošnja i output vode se prema dvama različitim pravilima vrednovanja, bazičnim cijenama i kupovnim cijenama, što stvara dodatne poteškoće.

▼M2

20.158. Porezi ili subvencije koje jedne drugima isplaćuju državne jedinice ili subjekti ne konsolidiraju se. Porezi ili subvencije na proizvode ne mogu se konsolidirati u sustavu jer u ESA-i za takve transakcije ne postoji protutransaktor u sektoru; relevantni iznosi ne priznaju se zasebno kao izdaci ili prihodi, nego se uključuju u vrijednost intermedijarne potrošnje ili prodaje ili se iz nje isključuju.

▼B

20.159. Stjecanja/raspolaganja nefinancijskom aktivom, uključujući međudržavne transakcije u vezi sa zemljom, zgradama i opremom, ne konsolidiraju se jer se već u računu pojavljuju na neto osnovi: neto stjecanje nefinancijske aktive. Za te se stavke u nekonsolidiranim i konsolidiranim računima uvijek prikazuju jednaki iznosi.

20.160. Neke vrste transakcija koje izgledaju kao da su izvršene između dviju državnih jedinica nikad se ne konsolidiraju jer se u sustavu preusmjeravaju drugim jedinicama. Na primjer: socijalni doprinosi poslodavca, neovisno o tome plaćaju li se fondovima socijalnog osiguranja ili mirovinskim fondovima, tretiraju se kao da se plaćaju zaposleniku kao dio naknade, a da ih zatim zaposlenik plaća fondu. Porezi koje zadržavaju državne jedinice od naknada njihovim zaposlenicima, kao što su porezi PKZ (plativo kad je zarađeno, pay-as-you-earn - PAYE), i plaćaju drugim državnim podsektorima tretiraju se kao da ih izravno plaćaju zaposlenici. Državni poslodavac jednostavno prikuplja sredstva za drugu državnu jedinicu.

20.161. Uz konsolidaciju dolaze i praktične poteškoće. Na primjer, kad se transakcija koju se konsolidira utvrdi u evidenciji jedne jedinice, očekuje se da će se odgovarajuća transakcija nalaziti u računima druge strane; ali ona ondje ne mora biti prikazana jer je moguće da je bilježena u nekom drugom razdoblju, da ima različitu vrijednost, ili da je klasificirana kao druga vrsta transakcije zbog razlika u računovodstvenim praksama. Te poteškoće svojstvene su četverostrukom sustavu bilježenja koji se koristi u ESA-i, ali moguće je da su očitije kad je riječ o međudržavnim transakcijama.

RAČUNOVODSTVENA PITANJA U VEZI S OPĆOM DRŽAVOM

20.162. Načela nacionalnih računa primjenjuju se na sektor opće države kao i na druge gospodarske sektore. Međutim, zbog gospodarske prirode aktivnosti državnih jedinica ili zbog praktičnih razmatranja, u ovom se odjeljku navode dodatna pravila.

20.163. Slično tome, načela nacionalnih računa na isti se način primjenjuju na mjerenje državnih prihoda i državnih izdataka. Međutim, ta načela, posebno uključujući obračunsko načelo (accrual principle) primjenjuju se uzimajući u obzir da se kreditna sposobnost i ograničenja države u pogledu likvidnosti temeljno razlikuju od drugih mjera. Ako se izdaci bilježe u državnim računima kad nastanu za svaku državnu jedinicu, neovisno o velikim zastojima u isplati, prihod bi trebalo bilježiti u račune jedino kad postoje očekivanja i određena sigurnost da će se relevantni novčani tokovi učinkovito provesti.

20.164. Pri klasificiranju transakcije, nacionalne računovođe ne ograničava raspoređivanje transakcije u javne državne račune ili u knjigovodstvo nekog društva.

Na primjer, velika isplata državi koja se sastoji od pričuva društva ili od prodaje aktive koja se naziva „dividendom” u javnim računima kategorizira se kao superdividenda i knjiži kao financijska transakcija u nacionalnim računima — to je isplata vlasničkih udjela. Prijavljivanje stvarnog stanja gospodarstva kada se razlikuje od pravne forme temeljno je računovodstveno načelo za postizanje dosljednosti, i za osiguravanje da transakcije slične vrste imaju sličan učinak na makroekonomske račune, neovisno o pravnom uređenju. To je posebno važno za transakcije u vezi s općom državom.

Prihodi od poreza

Priroda prihoda od poreza 

20.165. Porezi su obvezna nepovratna plaćanja, u gotovini ili u naturi, koja institucionalne jedinice uplaćuju općoj državi ili međunarodnim tijelima koja ostvaruju svoja suverena prava i druge ovlasti. Oni obično čine glavni dio državnih prihoda. Porezi se u sustavu promatraju kao transakcije jer ih se smatra interakcijama između jedinica koje se provode na temelju zajedničkog sporazuma. Porezi se opisuju kao nepovratni jer država zasebnoj jedinci koja plaća u razmjeni zauzvrat ne nudi ništa razmjerno toj uplati.

20.166. Međutim, postoje slučajevi kad država zasebnoj jedinici nudi nešto zauzvrat, u obliku izravnog odobrenja dozvole ili ovlaštenja. U tom slučaju, uplata je dio obveznog postupka kojim se osigurava zakonski ispravno prepoznavanje vlasništva i provođenje aktivnosti. Da bi se to plaćanje kategoriziralo kao porez, ili kao državna prodaja usluge ili aktive, potrebna su dodatna pravila. Ta pravila određena su u poglavlju 4.

Porezni krediti 

20.167. Porezna olakšica može biti u obliku odbitka, izuzeća ili smanjenja — koja se oduzima od porezne osnovice — ili poreznog kredita — koji se oduzima izravno od porezne obveze koju bi inače imalo kućanstvo ili društvo. Porezni krediti mogu biti plativi, u smislu da se bilo koji iznos kredita koji nadmašuje poreznu obvezu plaća korisniku. Suprotno tome, neki su porezni krediti neplativi, i opisuju se kao „propali”. Oni su ograničeni na veličinu porezne obveze.

20.168. U nacionalnim računima, oslobođenje od poreza koje je dio poreznog sustava bilježi se kao smanjenje porezne obveze i stoga kao smanjenje državnih prihoda od poreza. To je slučaj s poreznim odbitcima, izuzećima i smanjenjima jer oni izravno ulaze u izračun porezne obveze. To će biti slučaj i s neplativim poreznim kreditima, s obzirom na to da je njihova vrijednost za poreznog obveznika ograničena na veličinu njihove porezne obveze. Suprotno tome, to ne vrijedi za plative porezne kredite, koji prema svojoj definiciji mogu imati učinak i na porezne obveznike, i na osobe koje nisu porezni obveznici. S obzirom na to da su plativi, plativi porezni krediti klasificiraju se kao izdaci i kao takvi se bilježe sa svojim ukupnim iznosom. Stoga će državni prihodi od poreza biti obvezni, bez smanjenja za odobrene plative porezne kredita, a državni izdaci uključivat će sve odobrene plative porezne kredite. To nema utjecaj na neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje opće države, ali ima i na porezno opterećenje i na državne izdatke, kao i na odgovarajuće omjere u BDP-u. Prikaz statističkih podataka dozvoljava derivaciju poreznih kredita na neto osnovi.

Iznosi koji se bilježe 

20.169. Odgovarajuće bilježenje prihoda od poreza nužno je za mjerenje državnih aktivnosti i rezultata. Iznosi koji se bilježe trebali bi odgovarati iznosima koje bi vjerojatno stvarno naplatila država: to podrazumijeva da prijavljene iznose za koje se smatra da su nenaplativi ne bi trebalo knjižiti kao prihode.

Nenaplativi iznosi 

20.170. U svakom slučaju trebalo bi knjižiti samo iznose za koje se stvarno očekuje da će ih država naplatiti. Nenaplativi porezi ne bi trebali biti uključeni u neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje opće države, a općenito ne ni u ukupne prihode. Sukladno navedenom, učinak poreza i socijalnih doprinosa registriranih u sustavu na obračunskom načelu (accrual priniple) na neto uzajmljivanje/pozajmljivanje opće države ekvivalentan je tijekom razumnog roka odgovarajućim iznosima koji su stvarno zaprimljeni. Pravila bilježenja poreza i socijalnih doprinosa objašnjena su u poglavlju 4.

Vrijeme bilježenja

Bilježenje dospijeća 

20.171. Bilježenje prema obračunskom načelu (accrual principle) bilježi tokove u vrijeme kada je ekonomska vrijednost nastala, transformirana”, razmijenjena, transferirana ili nestala. Razlikuje se od bilježenja prema načelu gotovine (cash basis) i, u načelu, od bilježenja stavki prema dospijeću roka plaćanja (due–for payment), definiranog kao bilježenje po isteku zadnjeg roka do kojeg se može izvršiti uplata bez plaćanja dodatnih naknada ili kazni. Bilo koje razdoblje između trenutka dospijeća neke uplate i trenutka kad se ona zaista izvrši uzima se u obzir bilježenjem potraživanja ili obveza u financijskim računima. Bilježenje ESA-e temelji se na obračunskom načelu (accrual principle). Za neke transakcije kao što su isplate dividendi ili neki specifični transferi koristi se načelo dospijeća roka za plaćanje (due-for payment).

Bilježenje dospijeća poreza 

20.172. Za državu je posebno teško bilježiti prihode i potraživanja u vrijeme kad se dogode, s obzirom na to da država često bilježi ulaze poput poreza prema načelu gotovine (cash basis). Pri izračunu obračunatih poreza (accrual principle) na temelju razreza poreza koji se mora platiti postoji rizik od preuveličavanja prihoda od poreza, ključnog agregata javnih financija.

20.173. Razdoblje između trenutka bilježenja transakcije kao dospjele u nefinancijskim izvještajima i trenutka kad se stvarno izvrši plaćanje premosti se bilježenjem računa potraživanja u financijskom računu u računima jedne stranke i računa dugovanja u računima druge. U slučaju kad se državi isplati pretplata koja obuhvaća dva obračunska razdoblja ili više, račun dugovanja, odnosno vrsta pozajmljivanja, knjiži se u financijskom računu države za iznose koje treba platiti u budućnosti. Ta obveza poništava se pri bilježenju iznosa dospjelih za plaćanje te transakcije u budućnosti. Međutim, bilježenje takve obveze provodi se jedino kad država ima pravnu ili konstruktivnu obvezu platiti isplatitelju povrat za pretplaćene iznose ako se oporezivi događaj ne dogodi.

20.174. U skladu s bilježenjem dospijeća, poreze bi trebalo bilježiti kad se dogode aktivnosti, transakcije ili drugi događaji kojima nastaje obveza plaćanja poreza — drugim riječima, kad se dogode oporezivi događaji — a ne u vrijeme dospijeća uplata ili stvarnog izvršenja tih uplata. To je vrijeme obično vrijeme zarade prihoda ili odvijanja transakcije (poput kupovine robe i usluga) kojom nastaje obveza, u mjeri u kojoj se porezna obveza može pouzdano izmjeriti. Različita institucionalna uređenja za oporezivanje (npr. prema tome postoje li ili ne ocjene kao što su porezne liste) u praksi mogu dovesti do različitih načina bilježenja u skladu sa svojstvima poreza. Stoga se vremenski prilagođena metoda (time-adjusted cash method) u trenutku plaćanja smatra prihvatljivom zamjenom za obračunsko načelo, a posebno kad ne postoje pouzdane ocjene ili kad se ne mogu pouzdano procijeniti iznosi koji vjerojatno neće biti naplaćeni.

20.175. U praksi, kad se porezi temelje na ocjenama, dopuštena je određena fleksibilnost u vezi s vremenom bilježenja kad se prije vremena ocjenjivanja ne može provesti pouzdano mjerenje. Točnije, za poreze na dohodak, poreznim sustavima može se zahtijevati sastavljanje porezne liste ili drugi oblik ocjene poreza prije nego što se pouzdano doznaju iznosi dospjelog poreza, uzimajući u obzir promjene poreznih stopa i konačnih namira. Taj trenutak, koji može biti onaj u kojem porez počinje utjecati na ekonomsko ponašanje kućanstava, prihvatljivo je vrijeme bilježenja. To ne mora nužno biti obračunsko razdoblje u kojem je isplata primljena.

Kamate 

20.176. Kamate su izdaci koje stvara dužnik za korištenje financijskih sredstava druge jedinice. Pod uvjetima financijskog instrumenta oko kojeg su se sporazumjeli, kamata (D.41) je iznos koji je dužnik obvezan plaćati vjerovniku tijekom određenog vremenskog razdoblja bez smanjivanja iznosa nepodmirene glavnice.

20.177. Kamate se klasificiraju u vlasnički dohodak (D.4). Za razliku od dividendi (D.421), kamate (D.41) jamče nositelju/davatelju fiksni, unaprijed određeni dohodak (ili u skladu s dogovorenom referencom u slučaju promjenjive stope kamate). Kamate su obično među većim stavkama potrošnje opće države budući da su države na tržištu često strukturalni zajmoprimci.

20.178. U sustavu, kamate se bilježe na obračunskom principu (accrual principle), tj. kamate se bilježe kao kamate koje se neprestano akumuliraju tijekom vremena u korist vjerovnika na iznos neplaćene glavnice.

20.179. Postoje dva načina za utvrđivanje vrijednosti diskontirane vrijednosnice za vrijeme njezina roka trajanja kad se prevladavajuća kamatna stopa razlikuje od stope koja je prevladavala za vrijeme nastanka vrijednosnice. Pristupom sa strane dužnika zauzima se gledište jedinice koja izdaje vrijednosnicu, a pristupom sa strane vjerovnika gledište jedinice koja je u posjedu vrijednosnice. Prema pristupu sa strane dužnika, kamatna stopa dogovorena na početku koristi se za vrijeme trajanja vrijednosnice. Prema pristupu sa strane vjerovnika, tekuća kamatna stopa koristi se za vrednovanje kamate između bilo koja dva trenutka u vremenu trajanja vrijednosnice.

20.180. Obračunate kamate bilježe se prema pristupu sa strane dužnika, to jest: na temelju prevladavajuće stope ili prinosa u trenutku stvaranja financijskog instrumenta. Stoga izdaci za kamate koje treba knjižiti prema dužničkim instrumentima s fiksnom stopom ne variraju s vremenom u skladu s tržišnim fluktuacijama, unatoč fluktuacijama tržišne vrijednosti vrijednosnica i tome što, u skladu s time, variraju i oportunitetni troškovi u vezi s tim dugom. Na taj način izdacima za kamate izbjegava se volatilnost pristupa sa strane vjerovnika. Ponovna kupovina vrijednosnica na tržištu uz premiju ili popust u odnosu na neplaćenu glavnicu ne dovodi do unosa prihoda ili izdataka u vrijeme kupovine ili kasnije. Umjesto toga, sve premije ili popusti u vezi s ponovnom kupovinom odražavaju dogovor bilježen u financijskim računima o vlasničkom dobitku ili gubitku koji je prethodno obračunat i u to vrijeme zabilježen u računu revalorizacije.

20.181. Opetovano bilježenje kamata kao dospijeća utječe, npr. na vrijednosnicu, tako da se naplata obračunate kamate bilježi od trenutka izdavanja vrijednosnice, a da se ne čeka trenutak prvog kuponskog plaćanja (često tijekom sljedeće godine, kako je obično slučaj s vrijednosnicama s godišnjim kuponskim plaćanjem). To također znači da se obračunata kamata na vrijednosnice počinje pojavljivati kao obveza čim se izdana kamata ponovno uloži u financijsku imovinu na koju se kamata obračunava. Kao posljedica toga, stanje obračunane glavnice kamate uvijek treba dodati vrijednosti glavnice temeljnog instrumenta, te, nakon toga, svako plaćanje kamate smanjuje obvezu dužnika. To temeljno načelo obuhvaća sve financijske instrumente koji uključuju kamate.

20.182. U mnogim zemljama državne obveznice ili novčanice izdaju se u zamjenjivim tranšama, kroz nekoliko godina, pod istim uvjetima koji se odnose na nominalnu kamatnu stopu. S obzirom na variranje tržišnih prinosa zbog prodaje tranši, svaka tranša zapravo se prodaje uz premiju ili diskont. Stoga se kamatna stopa dogovorena u trenutku izdavanja obveznice koristi za izračun kamate, koja će se razlikovati za svaku tranšu i odražavati različite amortizacije dotičnih premija ili diskonta, na način sličan amortizacijama diskonta na obveznice bez kupona.

20.183. Cijena pri izdavanju obveznica i zadužnica koji se izdaju u zamjenjivim tranšama i imaju kupone uključuje iznos za kupone obračunate do datuma izdavanja, koji se zapravo „prodaju” nakon izdavanja. Ti prodani kuponi nisu ni državni prihod u trenutku prodaje ni premije. Umjesto toga smatraju se financijskim predujmom.

Diskontirane obveznice i obveznice bez kupona (zero-coupon bonds)

20.184. Obveznice bez kupona (zero-coupon bonds) su instrumenti kod kojih dužnik nema obvezu vršiti nikakva plaćanja vjerovniku do otkupa obveznice. Iznos pozajmljene glavnice manji je od vrijednosti obveznice koju će dužnik isplatiti. Obveza dužnika otplaćuje se jednom isplatom u trenutku dospijeća, čime se pokriva i iznos glavnice i kamata dospjela tijekom trajanja instrumenta. Razlika između iznosa koji se isplaćuje po isteku ugovora i iznosa posuđenog na početku jest kamata, i ona se raspodjeljuje duž obračunskih razdoblja između sklapanja i isteka ugovora. Kamata koja se obračunava u svakom razdoblju tretira se kao da ju je platio dužnik te je ponovo uložena kao dodatni iznos iste obveze. Izdaci za kamate i povećanja obveze bilježe se istodobno u svakom obračunskom razdoblju.

20.185. Postupno povećanje tržišne vrijednosti obveznice koje se može pripisati akumulaciji nastalih i reinvestiranih kamata odražava rast neotplaćene glavnice – to jest, veličine aktive.

20.186. Isto se načelo primjenjuje na obveznice izdane uz popust ili premiju.

U tom slučaju, izdatak za kamatu koji treba bilježiti je iznos obračunane kamate s kuponom kako je određeno ugovorom uvećan za iznos koji se obračunava u svakom razdoblju, a može se pripisati razlici između otkupne cijene i cijene pri izdavanju.

Vrijednosnice vezane uz indeks (Index-linked securities)

20.187. Vrijednosnice vezane uz indeks (index-linked securities) su financijski instrumenti, obično dugoročne obveznice, za koje su iznosi povremenih isplata i/ili glavnice povezani s indeksom cijene ili nekim drugim indeksom. Sve dodatne isplate vjerovnicima nastale zbog promjena indeksa smatraju se kamatom, uključujući i rast glavnice, i treba ih knjižiti kao da se stalno obračunavaju. Ako je vrijednost glavnice povezana s indeksom, razlika između konačne otkupne cijene i cijene pri izdavanju tretira se kao kamata koja se obračunava tijekom vijeka trajanja imovine, uz sve kamate koje dospijevaju u tom razdoblju.

Financijske izvedenice (Financial derivatives)

20.188. Poravnanja swap transakcija u ESA-i se ne smatraju vlasničkim dohotkom. Poravnanja u vezi s financijskim izvedenicama (financial derivatives) su financijske transakcije koje treba knjižiti u vrijeme stvarne razmjene financijskog instrumenta.

Sudske odluke 

20.189. Kad sud odluči da se mora platiti naknada ili poništiti transakcija, na temelju prethodnih događaja ili u vezi s njima, vrijeme bilježenja izdatka ili prihoda ono je kad su podnositelji zahtjeva dobili automatsko i neosporivo pravo na određeni iznos koji se može zasebno utvrditi, i kad nije vjerojatno da će podnositelji odustati od zahtjeva za isplatu duga. Kad sud samo postavi načelo za naknadu, ili kad se zahtjevi moraju ponovo pregledati radi prihvatljivosti i kako bi administrativne službe utvrdile iznos, izdaci ili prihodi bilježe se čim se vrijednost obveze pouzdano utvrdi.

Izdaci za vojsku (Military expenditure) 

20.190. Sustavi vojnog naoružanja koji obuhvaćaju vozila i ostalu opremu kao što su bojni brodovi, podmornice, vojni zrakoplovi, tenkovi, nosači raketa i minobacači itd. neprestano se koriste u proizvodnji obrambenih usluga. Smatraju se fiksnom imovinom, kao onom koja se u civilnoj proizvodnji stalno koristi duže od godine dana. Stjecanje te imovine knjiži se kao bruto investicija u fiksni kapital, tj. kao kapitalni izdatak. Oružje za jednokratnu uporabu, kao municija, projektili, rakete i bombe tretiraju se kao vojne zalihe. Međutim, neke vrste balističkih projektila smatraju se trajnom opremom za odvraćanje neprijatelja, pri čemu ispunjavaju opće kriterije za klasifikaciju u fiksnu imovinu.

20.191. Vrijeme bilježenja stjecanja imovine jest vrijeme transfera vlasništva nad imovinom. U slučaju dugoročnih ugovora koji uključuju složene sustave, vrijeme bilježenja transfera imovine trebalo bi biti nakon stvarne dostave imovine, a ne vrijeme novčane isplate. Ako neki dugoročni ugovori uz to obuhvaćaju pružanje usluga, državni izdaci trebali bi se knjižiti u vrijeme pružanja tih usluga, odvojeno od pružanja imovine.

20.192. Ako se vojna oprema izdaje kao leasing, tu se transakciju nužno knjiži kao financijski leasing, a ne operativni leasing. To znači da bilježenje stjecanja vojne imovine odgovara nastanku pripisanog zajma za državnog primatelja leasinga. Posljedica toga je da se državne isplate bilježe kao servisiranje duga, dio kao otplata zajma, a drugi dio kao kamata.

Odnosi države s javnim poduzećima

Ulaganja u dionički kapital u javnim poduzećima i raspodjela zarade 

20.193. Državne su jedinice blisko povezane s javnim poduzećima i kvazi-poduzećima koja posjeduju. Unatoč toj bliskoj povezanosti, tokovi između državne jedinice i poduzeća ili kvazi-poduzeća koje ono nadzire koji su povezani s ulaganjima u vlasnički kapital obrađuju se na isti način kao i tokovi između bilo kojeg poduzeća i njegova vlasnika: ulaganja investitora u vlasnički kapital jedinice u koju se ulaže; raspodjela zarade jedinice u koju se uložilo investitoru.

Ulaganja u dionički kapital 

20.194. Do ulaganja u dionički kapital dolazi kad gospodarski subjekti u zamjenu za buduće dividende ili druge vrste povrata poduzećima na raspolaganje daju sredstva. Uloženi se iznos naziva vlasničkim kapitalom i dio je vlastitih sredstava poduzeća, pri čemu poduzeće ima veliku slobodu pri odabiru načina na koji će ih upotrijebiti. Vlasnici u zamjenu primaju dionice ili neki drugi oblik vlasničkog kapitala. To predstavlja vlasnička prava u poduzećima ili kvazi-društvima i imateljima daju pravo na:

(a) 

udjel u svim dividendama (ili isplate iz dohotka kvazi-društava) koje se isplaćuju prema odluci poduzeća, no ne daju pravo na fiksni ili unaprijed određeni dohodak; i

(b) 

udjel u neto aktivi poduzeća u slučaju njegove likvidacije

i stoga su dionice financijska aktiva.

20.195. Važno je razlikovati povlačenje vlasničkih udjela od strane poduzeća njegovu vlasniku i povrat ulaganja u vlasnički kapital, a posebno dohodak u obliku dividendi. Samo se redovne raspodjele poduzetničkog dohotka bilježe kao dividende poduzeća ili isplate iz dohotka kvazi-društava. Velike i neredovite uplate vlasniku bilježe se kao povlačenje vlasničkih udjela.

20.196. Potrebno je utvrditi kada su uplate države u javna poduzeća izdatak države ili stjecanje aktive i time predstavljaju financijsku transakciju, i obrnuto, kad su raspodjele dohotka javnih poduzeća državi državni prihod ili financijska transakcija.

Dokapitalizacija (Capital injections) 

Subvencije i dokapitalizacija

20.197. Subvencije su tekući transferi koje proizvođačima obično redovno daje država ili koje ponekad daje inozemstvo, i koje su osmišljene kako bi utjecale na razine proizvodnje, cijene po kojima se njihov output prodaje ili naknadu faktora proizvodnje.

20.198. Velike i neredovite uplate javnim poduzećima koje se često nazivaju „dokapitalizacijom” nisu subvencije. To su događaji usmjereni na kapitalizaciju i rekapitalizaciju poduzeća korisnika koji su potonjem dugoročno dani na raspolaganje. U skladu s „testom dokapitalizacije”, takve su dokapitalizacije ili kapitalni transferi ili stjecanje dioničkog kapitala, ili oboje. Postoje dva slučaja kako slijedi.

(a) 

Uplata kojom se pokrivaju akumulirani, izvanredni ili budući gubici ili koja je namijenjena svrhama javne politike knjiži se kao kapitalni transfer. Izvanredni su gubici veliki gubici ubilježeni u jednom računovodstvenom razdoblju poslovnih izvještaja poduzeća, koji obično proizlaze iz negativne revalorizacije imovine u bilanci stanja, tako da poduzeću prijete financijski problemi (negativna vlastita sredstva, gubitak solventnosti itd.).

(b) 

Uplata u kojoj država djeluje kao dioničar jer opravdano očekuje dostatnu stopu povrata u obliku dividendi ili vlasničkih dobitaka smatra se stjecanjem dioničkog kapitala. Poduzeće mora imati veliku slobodu pri odabiru načina upotrebe osiguranih sredstava. Sudjelovanje privatnih ulagača u ulaganju kapitala, pri čemu su uvjeti za privatne i državne ulagače slični, dokazuje da će uplata vjerojatno biti stjecanje vlasničkog kapitala.

20.199. U mnogim je slučajevima svrha uplate državnih jedinica javnim poduzećima nadoknađivanje prošlih ili budućih gubitaka. Državne se uplate obrađuju kao stjecanje vlasničkih udjela samo ako postoje dostatni dokazi buduće profitabilnosti poduzeća i njegove sposobnosti da plaća dividende.

20.200 S obzirom na to da dokapitalizacije povećavaju vlastita sredstva jedinice u koju su uloženi, vjerojatno je i da dovode do povećanja udjela investitora u vlasničkom kapitalu jedinice u koju je uložio. To se automatski dogodi u poduzećima koja su u stopostotnom javnom vlasništvu i čiji su vlasnički udjeli jednaki vrijednosti njihovih sredstava. Takvo povećanje vlasničkog kapitala ne upotrebljava se kao kriterij pri prosudbi prirode dokapitalizacije; umjesto toga dovodi do unosa u računu revalorizacije kada se dokapitalizacija knjiži kao kapitalni transfer i do unosa u financijskim računima kad se ulaganje knjiži kao povećanje vlasničkog kapitala.

Pravila koja se upotrebljavaju u posebnim okolnostima

20.201. Dokapitalizacije izvršene u kontekstu privatizacije, kada se očekuje da će do privatizacije doći za manje od godinu dana, bilježe se kao transakcija vlasničkog kapitala za iznos koji ne premašuje prihod stečen privatizacijom, pri čemu ostatak podliježe testu dokapitalizacije. Nakon toge se smatra da prihodom stečenim privatizacijom otplaćuje dokapitalizacija.

20.202. Dokapitalizacija se može izvršiti otpustom ili preuzimanjem duga. Računovodstvena pravila koja se primjenjuju na te događaje dovode do uplate koja je kapitalni transfer, osim u slučaju privatizacije kada predstavljaju stjecanje kapitala čija je vrijednost u okviru iznosa prihoda stečenog privatizacijom.

20.203. Osiguravanjem nefinancijske imovine ulaganje kapitala u naturi ne utječe na neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje. Kad se očekuje da će ulaganje ostvariti dostatnu stopu povrata, obrađuje se kao promjena strukture (K.61), pri čemu se osigurana aktiva u bilancu stanja poduzeća unosi putem računa ostalih promjena obujma aktive. Kada se ne očekuje da će ulaganje ostvariti dostatnu stopu povrata, kapitalni transfer (investicijska potpora, D.92) knjiži se zajedno s usporednim unosom smanjenja nefinancijske imovine.

Fiskalni poslovi

20.204. Fiskalne poslove provodi država, a financiraju se iz proračuna u skladu s uobičajenim proračunskim postupcima. Međutim, neki poslovi državnih jedinica mogu uključivati posredovanje subjekata koje ne obuhvaća pravni okvir države, uključujući javna poduzeća. Iako neće biti prijavljeni u proračunu i možda izbjegnu uobičajene postupke nadzora, potrebno ih je uknjižiti u državne prihode i izdatke. ESA prepoznaje da je država glavni sudionik u poslu i da javno poduzeće djeluje kao zastupnik.

Raspodjela dohodaka javnih poduzeća 

Dividende nasuprot povlačenju vlasničkih udjela

20.205. Zarada od ulaganja u vlasnički kapital javnih poduzeća može se knjižiti kao distributivna transakcija, što su obično dividende, ili kao financijska transakcija. Dividende su vlasnički dohodak. Poduzetnički dohodak poduzeća izvor je koji je na raspolaganju za raspodjelu dividendi. Stoga izvori iz kojih se dividende plaćaju ne uključuju prihode stečene prodajom aktive niti raspodjelu revalorizacijskog dobitka. Dividende koje se financiraju iz tih izvora ili se temelje na njima bilježe se kao povlačenje vlasničkih udjela. Ista se osnovna načela primjenjuju na isplate iz dohotka kvazi-društava.

20.206. Velike i neredovite uplate ili uplate koje premašuju godišnji poduzetnički dohodak nazivaju se superdividendama. One se financiraju iz akumuliranih pričuva ili prodaje aktive te se bilježe kao povlačenje vlasničkih udjela koje je jednako razlici između uplate i poduzetničkog dohotka za odgovarajuće računovodstveno razdoblje. U nedostatku mjerila poduzetničkog dohotka u tom se svojstvu upotrebljava poslovna dobit prikazana u poslovnim izvještajima.

20.207. Predujam dividendi knjiži se kao vlasnički dohodak (D.42) u mjeri u kojoj ga je moguće povezati s obračunatim dohotkom poduzeća. U praksi moraju biti ispunjena dva uvjeta:

(a) 

poduzeće koje izvršava tu uplatu javno objavljuje kratkoročne poslovne izvještaje, a uplata se temelji na barem dva tromjesečja;

(b) 

privremeno bi plaćanje trebalo bi biti u istom omjeru kao i dividende koje su plaćene prethodnih godina, u skladu s uobičajenom stopom povrata dioničaru te s kretanjem rasta poduzeća.

Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, privremeno se plaćanje bilježi kao financijski predujam, koji je do utvrđivanja godišnjeg rezultata razvrstan u ostale račune potraživanja/dugovanja (F.8), s obzirom na to da je potrebno provesti test superdividendi kojim se predujam dividendi uspoređuje s godišnjim poduzetničkim prihodom.

Porezi nasuprot povlačenje vlasničkih udjela

20.208. Porezi imaju pravnu osnovu i pod nadzorom su zakonodavnog postupka. Te transakcije, koje se temelje na uzajamnom sporazumu, predstavljaju glavni prihod države.

20.209. Međutim, ponekad se može dogoditi da transakcija koja je u pravnim dokumentima opisana kao porez nije tako ubilježena u ESA-u. Primjer toga neizravna je privatizacija. Ako javno holding poduzeće proda svoj vlasnički udjel u drugom javnom poduzeću i dio prihoda doznači državi kao porez, ili podliježe porezu proizašlom iz privatizacije i naknadno ostvarenih dobitaka s naslova poreza na kapitalnu dobit, uplata se knjiži kao financijska transakcija.

Privatizacija i nacionalizacija 

Privatizacija

20.210. Privatizacija uglavnom obuhvaća prodaju, od strane države, dionica ili drugih vlasničkih udjela u javnom poduzeću. Prihod od privatizacije nije državni prihod već financijska transakcija bilježena u financijskom računu, bez učinka na državni manjak/višak s obzirom na to da taj događaj ne utječe neto vrijednost i predstavlja reklasifikaciju aktive (AF.5 prema AF.2) u državnoj bilanci stanja. Ako se umjesto čitavog društva izravno prodaje nefinancijska aktiva, poput zgrada i zemljišta, ta se prodaja u kapitalnom računu knjiži kao smanjenje fiksne imovine ili neproizvedene nefinancijske imovine, osim ako je obavljena u okviru koporativnog restrukturiranja.

20.211. Međutim, svaku kupovinu usluga za ostvarenje tog postupka treba knjižiti kao intermedijarnu državnu potrošnju i njezino saldiranje ne treba izdvajati iz prihoda od privatizacije. Stoga se prihodi od privatizacije u financijskim računima bilježe bruto.

Neizravne privatizacije

20.212. Privatizaciju je moguće provesti u složenijem institucionalnom uređenju. Na primjer, javno holding društvo ili neko drugo društvo koje je pod državnim nadzorom može prodati aktivu javnog društva, a sav prihod ili njegov dio prosljeđuje se državi. U svakom slučaju, isplata prihoda državi od takve prodaje aktive knjiži se kao financijska transakcija, bez obzira na to kako je to prikazano u poslovnim knjigama državne jedinice ili njezina društva kćeri, uz istodobno smanjenje dioničkog i drugog vlasničkog udjela koje odgovara djelomičnom smanjenju aktive tog holding društva. Svi prihodi od privatizacije koje holding zadrži su državni prihodi od privatizacije ubrani od ulaganja kapitala, što podliježe testu dokapitalizacije radi utvrđivanja prirode uplate.

20.213. Može se također dogoditi da javno holding društvo ili neko drugo javno društvo nastupa kao „agencija za restrukturiranje”. U takvim okolnostima, prihodi od prodaje ne smiju se isplatiti državi nego ih zadržava agencija za restrukturiranje kako bi dokapitalizirala druga poduzeća. Kad jedinica za restrukturiranje, bez obzira na to koji je njezin pravni status, nastupa kao izravni zastupnik države, njezina glavna funkcija je restrukturirati i izmijeniti vlasnički status javnih poduzeća i financijska sredstva usmjeriti iz jedne jedinice u drugu. Jedinica se obično klasificira u sektor opće države. Međutim, ako je jedinica za restrukturiranje holding društvo koje pod nadzorom ima skupinu društava kćeri i samo je manji dio njezinih aktivnosti posvećen usmjeravanju financijskih sredstava na prethodno opisan način u ime države i za potrebe javne politike, tad se javno holding društvo, ovisno o njegovoj glavnoj djelatnosti, klasificira u neki od korporativnih sektora, a transakcije koje su izvršene u ime države preusmjerava država.

Nacionalizacija

20.214. Nacionalizacija je državno preuzimanje nadzora nad određenom aktivom ili nad čitavim društvom, obično stjecanjem većinskog ili potpunog udjela u društvu.

20.215. Nacionalizacija obično ima oblik kupovine dionica: država kupuje sve ili dio dionica društva po tržišnoj cijeni ili po cijeni koja je dovoljno blizu tržišnoj, uzimajući u obzir tržišnu praksu prema kojoj se vrednuju društva iz iste djelatnosti. Transakcija se temelji na uzajamnoj suglasnosti, iako bivši vlasnik nema puno mogućnosti za odbijanje ponude ili pregovaranje o cijeni. Kupovina dionica je financijska transakcija koja se knjiži u financijskom računu.

20.216. Država iznimno može vlasništvo nad društvom steći oduzimanjem ili pljenidbom: promjena vlasništva nad aktivom nije rezultat transakcije koja se temelji na uzajamnoj suglasnosti. Vlasnici uplatu ne dobivaju ili ona nije pravedan odraz vrijednosti imovine. Razlika između tržišne vrijednosti stečene imovine i sve predviđene naknade bilježe se kao nenaknađena zapljena u računu ostalih promjena obujma aktive.

Transakcije sa središnjom bankom

20.217. U praksi se mogu uočiti dvije vrste isplata središnje banke državi:

(a) 

redovne isplate, obično u obliku dividendi, koje se temelje na tekućoj aktivnosti središnje banke (kao što je upravljanje pričuvama stranih valuta). Te isplate bilježe se kao dividende sve dok ne premašuju mjeru neto operativnog dohotka, koji se sadrži od neto vlasničkog dohotka, neto troškova i svih transfera. Iznose veće od tog zbroja treba knjižiti kao smanjenje vlasničkog udjela;

(b) 

iznimne isplate nakon prodaje ili revalorizacije rezervne aktive. Te isplate bilježe se kao isplate vlasničkog udjela. Logika za to je što vrijednost takve aktive utječe na vrijednost obveze središnje banke u vezi s vlasničkim udjelima i državnog vlasničkog kapitala. Stoga vlasnički dobici na pričuvnu aktivu središnje banke imaju protustavku u vlasničkom kapitalu države putem obveze središnje banke u vezi s vlasničkim udjelima.

Isplate središnje države središnjoj banci bilježe se na sličan način kao za ostala javna društva. Točnije, velike isplate podliježu „testu dokapitalizacije” kako bi se utvrdila priroda tih isplata.

Restrukturiranje, spajanja i preklasifikacije

20.218. Kad se javno društvo restrukturira, financijska aktiva i pasiva može se pojaviti ili nestati, u čemu se odražavaju novi financijski odnosi. Te promjene bilježe se kao promjene u klasifikaciji u sektore i promjene strukture u računu ostalih promjena obujma aktive. Primjer takvog restrukturiranja je dijeljenje društva na dvije ili više institucionalnih jedinica te nastaju nova financijska aktiva i pasiva.

20.219. Kupovina dionica i ostalih vlasničkih udjela nekog društva u sklopu spajanja poduzeća, s druge strane, knjiži se kao financijska transakcija između društva koje ih je kupilo i prethodnog vlasnika.

20.220. Sve promjene u klasifikaciji aktive i pasive koje nisu povezane s restrukturiranjem ili s promjenama klasifikacije u sektore, kao što su monetizacija ili demonetizacija zlata, bilježe se kao promjena klasifikacije aktive ili pasive u račun ostalih promjena obujma aktive.

Dužnički poslovi

20.221. Dužnički poslovi mogu biti posebno značajne za sektor opće države, s obzirom na to da državi često služe kao sredstvo osiguravanja gospodarske pomoći ostalim jedinicama. Bilježenje tih poslova obuhvaćeno je poglavljem 5. Opće načelo za svaki otpis ili preuzimanje duga koji jedna jedinica uz obostranu suglasnost učini drugoj jedinici je da treba priznati postojanje dobrovoljnog transfera bogatstva između dvije jedinice. To znači da protustavka preuzimanja obaveze ili poništenje potraživanja predstavljaju transfer kapitala. Toka novca obično nema te se ovo može označiti kao transfer kapitala u naturi.

Preuzimanje duga, brisanje duga i otpis duga (Debt assumptions, debt cancellation, and debt write-offs) 

Preuzimanje i brisanje duga

20.222. Do preuzimanja duga dolazi kad neka jedinica preuzima odgovornost za nepodmirenu obavezu druge jedinice prema vjerovniku. To se često događa kad država jamči za dug druge jedinice, a jamstvo je unovčeno ili aktivirano.

20.223. Kad država preuzme neki dug, protustavka preuzimanja nove obveze države je kapitalni transfer u korist dužnika koji ne ispunjava svoje obveze. Slučaj financijske aktive koja se knjiži kao protustavka treba pažljivo ispitati. Dvije su različite situacije.

(a) 

postojeća financijska aktiva stječe se od treće stranke, kao u slučaju jamstva za osiguranje izvoza. Država tako kao protustavku preuzimanja svoje nove obveze knjiži preuzimanje financijske aktive koja je jednaka sadašnjoj vrijednosti iznosa očekivanog primitka. je taj iznos jednak preuzetoj obvezi, dodatni unosi nisu potrebni. Ako iznos čija se naplata očekuje manji od preuzete obveze, država knjiži kapitalni transfer za razliku između nastale obveze i stečene aktive.

(b) 

država jednostavno knjiži potraživanje od društva korisnika, što je u većini slučajeva javno društvo u teškoćama. Uglavnom, s obzirom na to da se vrijednost tog potraživanja zasniva na pretpostavci, takvo se potraživanje ne knjiži. Eventualna buduća korisnikova otplata knjižit će se kao državni prihod.

20.224. Plaćanja dugova u ime drugih slična su preuzimanjima dugova, ali jedinica koja izvršava plaćanja, dug ne preuzima u cijelosti. Bilježene transakcije su slične.

20.225. Brisanje duga (ili opraštanje duga) je prestanak ili smanjenje potraživanja na temelju sporazuma između vjerovnika i dužnika. Vjerovnik knjiži kapitalni transfer u obliku plaćanja brisanog iznosa, a druga jedinica knjiži transfer kapitala kao primitak. U slučaju kad se država odriče potraživanja, kao što je slučaj sa studentskim zajmovima i posudbama poljoprivrednicima, često se pretpostavlja postojanje uzajamne suglasnosti i kad ona nije službeno postignuta.

20.226. Preuzimanja duga i brisanja duga od kojih korist ima nadzirani subjekt dovode do povećanja vrijednosti vlasničkog udjela u jedinici u koju se ulaže, što se odražava u računima revalorizacije. Ako državni dug preuzme druga država, prva država knjiži prihod od transfera kapitala, novi dug državnoj jedinici koja je dug preuzela, ili oboje.

20.227. Preuzimanja duga i brisanja duga koja se provode u okviru privatizacije se, za iznos koji ne premašuje prihod od privatizacije, bilježe kao transakcije vlasničkim udjelom, a ostatak predstavlja kapitalni transfer, kako bi se zajamčila računovodstvena neutralnost načina na koji se provodi privatizacija. Privatizacija mora biti provedena u roku od godine dana.

20.228. Kad države dužnici ponude unaprijed otplatiti dug u vrijednosti koja je manja od glavne vrijednosti koja uključuje zatezne kamate, taj događaj dovodi do unosa u kapitalni račun koji utječe na državno neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje, s obzirom na to da se pretpostavlja potpora vjerovnika. Kad prijevremeni iskup znači i plaćanje kazne ili naknade zajmodavcu koja je predviđena ugovorom, taj iznos knjiži se kao dohodak zajmodavca. Ako se radi o vrijednosnim papirima, u račun revalorizacije se o otkupu na tržištu unosi napomena, osim ako je nositelju vrijednosnih papira naložen prijevremeni iskup.

20.229. Razlika u vrijednosti u slučaju prodaje potraživanja države prema drugim državama trećoj stranci vodi do unosa kapitalnog transfera u kapitalnim računima, i utječe na državni deficit jer narav podrazumijeva izvornu namjeru da se prenese korist, a prodaja je način provedbe restrukturiranja duga.

20.230. Kao rezultat toga, državni izdaci za kapitalni transfer su prihod dužnika, uzimajući u obzir da je on pravi korisnik transakcije, a u račune sektora inozemstva unosi se unos koji odgovara državnim vjerovničkim izdacima. Glavnica za prodavatelja je transakcijska vrijednost odloženog zahtjeva. Vrijednost zahtjeva unosi se u račune novog vjerovnika i dužnika, tj. u bilancu stanja banke i račune inozemstva — za stanje međunarodnih ulaganja, po smanjenoj vrijednosti.

20.231. Rjeđe, kad popust dogovoren s trećom strankom ili s dužnikom koji nudi otkup svog duga odražava samo promjene u tržišnim kamatnim stopama, a ne i promjenu kreditne sposobnosti, može se pretpostaviti da državni kreditor nastupa kao obični investitor. Razlika se unosi u račune revalorizacije neto, bez svih kazni ili naknada. Jedan mogući test je provjera je li ponovno isplaćeni iznos mogao premašiti glavnicu.

Preuzimanje duga koje uključuje transfer nefinancijske aktive

20.232. Ako država želi olakšati teret duga nekog javnog društva, ona može, osim duga koji preuzima državna jedinica, preuzeti i nefinancijsku aktivu kao npr. javnu prometnu infrastrukturu. Za to preuzimanje duga koje uključuje transfer nefinancijske aktive državnoj jedinici smatra da se temelji na obostranoj suglasnosti, i ono ima isti utjecaj kao preuzimanje duga na državno neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje: iznos kapitalnog transfera koji treba knjižiti u korist društva jednak je iznosu preuzetog duga. Povećanje nefinancijske aktive ima negativan učinak na neto uzajmljivanje (+)/neto pozajmljivanje (–).

Otpisi ili smanjenja dugova 

20.233. Otpisi dugova su smanjenja iznosa koji se duguje bilanci stanja vjerovnika, obično kad vjerovnik zaključi da dužnička obveza ima malu ili nikakvu vrijednost jer dug neće biti otplaćen; kad je dužnik bankrotirao, nestao ili ga se ne može realno goniti za povrate kojima bi se opravdali različiti nastali troškovi. Smanjenja dugova odnose se na smanjenje vrijednosti koju nosi aktiva u bilanci stanja vjerovnika.

20.234. Smanjenja i otpisi dugova su unutarnje računovodstvene aktivnosti vjerovnika i često se ne smatraju transakcijama jer se ne provode na temelju obostrane suglasnosti. Međutim, smanjenja i otpisi dugova ne dovode do poništenja zahtjeva protiv dužnika pa bi zbog toga moglo često doći do ukidanja smanjenja dugova, ili, nešto manje često, do ukidanja otpisa.

20.235. Smanjenja dugova ne dovode nužno do unosa u bilancu stanja vjerovnika jer vrijednost koju nosi dug već odražava tržišnu vrijednost instrumenta ili je jednaka nominalnoj vrijednosti u slučaju zajmova, osim ako se tržišna vrijednost ne zamijeni smanjenom knjigovodstvenom vrijednosti (u slučaju kad se smanjenje unosi u račune revalorizacije). Suprotno tome, otpisi dugova vode do uklanjanja aktive iz bilance stanja vjerovnika drukčijom promjenom obujma za postojeći iznos — vrijednosti glavnice za zajam, tržišne vrijednosti za vrijednosnice, osim u slučaju kad otpis odražava brisanje duga. Stoga, za razliku od preuzimanja ili brisanja duga, smanjenje i otpis nemaju učinak na državno neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje.

Ostalo restrukturiranje dugova 

20.236. Restrukturiranje duga je sporazum o izmjeni uvjeta za servisiranje postojećeg duga, obično radi povoljnijih uvjeta za dužnika. Smatra se da je dužnički instrument koji se restrukturira poništen i da ga je zamijenio novi dužnički instrument s novim uvjetima. U slučaju razlike u vrijednosti između poništenog i novog dužničkog instrumenta, radi se o vrsti poništenja duga i nužan je kapitalni transfer koji odgovara toj razlici.

20.237. Swap duga (debt-for-equity) za vlasničke udjele nastaje kad vjerovnik pristane zamijeniti dug vlasničkim vrijednosnicama. Na primjer, država se može složiti s javnim društvom u njezinom vlasništvu da prihvati povećanje svog vlasničkog udjela u javnim društvima umjesto postojećeg zajma. U tom slučaju taj bi događaj trebao podlijegati testu dokapitalizacije. Sve razlike u vrijednosti dužničkog instrumenta koji se poništava i prepoznatog vlasničkog udjela jest kapitalni transfer sa nje bilježenjem unosa u računima revalorizacije.

20.238. Neisplate duga nastaju kad dužnik propusti otplatu kamate ili glavnice. Dužnički instrument obično se ne mijenja, ali podatak o iznosu neisplaćenih dugova može biti važan.

Otkup duga po vrijednosti iznad tržišne 

20.239. Stjecanje duga po vrijednosti iznad tržišne vrijednosti na početku naziva se povlaštenim zajmom, a kasnije otkupom lošeg duga. Oboje služi za prijenos koristi pa je nužno knjižiti taj izdatak kao kapitalni transfer.

20.240. Otkup lošeg duga nastaje kad vjerovnik izjednači dužnički instrument s financijskom aktivom koja ima jednak ili veći priljev servisiranja duga. Čak i nakon transfera otkupljenih loših instrumenata zasebnom subjektu, bruto pozicije ipak treba knjižiti tretirajući novi subjekt kao pomoćnu jedinicu i usklađujući je s jedinicom koja vrši otkup. Ako je pomoćna jedinica nerezidentna, ona se tretira kao subjekt posebne namjene, a državne transakcije s tom jedinicom trebale bi se tretirati kako je opisano u odjeljku „Prikaz statističkih podataka o državnim financijama”.

20.241. Dug koji se izdaje po povlaštenim uvjetima. Ne postoji precizna definicija povlaštenih dugova, ali općenito je prihvaćeno da oni nastaju kad jedinice sektora opće države odobravaju zajam drugim jedinicama tako da je ugovorna kamatna stopa namjerno određena kao manja od tržišne kamatne stope koja bi se primjenjivala u suprotnome. Stupanj povlaštenosti može se povećati razdobljima počeka, učestalosti isplata i razdoblje dospijeća koji odgovaraju dužniku. S obzirom na to da uvjeti povlaštenog zajma odgovaraju dužniku više nego što bi u suprotnom to omogućili tržišni uvjeti, povlašteni zajmovi zapravo uključuju transfer dužniku od vjerovnika.

20.242. Povlašteni zajmovi bilježe se po nominalnoj vrijednosti kao i drugi zajmovi, ali kapitalni transfer knjiži se kao podsjetna stavka u točki izvora zajma koja je jednaka razlici između ugovorne vrijednosti duga i njegove trenutačne vrijednosti, uz korištenje odgovarajuće tržišne stope popusta. Ne postoji jedinstvena tržišna kamatna stopa koja bi se trebala koristiti za mjerenje tog kapitalnog transfera. Odgovarajuća komercijalna referentna kamatna stopa koju objavljuje OECD može se primijeniti kad zajam izdaje jedna od država članica OECD-a.

Otkup loše imovine i sanacija 

20.243. Sanacija je naziv koji se odnosi na spas od financijske nevolje. Često se koristi kad državna jedinica pruža kratkoročnu financijsku pomoć nekom društvu kako bi mu pomoglo da prebrodi razdoblje financijskih teškoća ili trajnije ulaganje financijskih resursa kako bi potaknula ponovnu kapitalizaciju tog društva. Sanacija financijskih institucija često se naziva otkupom loše imovine. Sanacija često uključuje medijski popraćene jednokratne transakcije s velikim vrijednostima, i zbog toga ga je jednostavno utvrditi.

20.244. Intervencije opće države mogu biti različite. Primjeri intervencija su sljedeći:

(a) 

država može jamčiti da će pomoći poduzeću s određenim obvezama;

(b) 

država može osigurati financiranje vlasničkim udjelima po iznimno povoljnim uvjetima;

(c) 

država može otkupiti aktivu od poduzeća kojem pomaže po cijeni većoj od prave tržišne vrijednosti te aktive;

(d) 

država može stvoriti subjekt posebne namjene ili drugu vrstu javnog tijela kako bi financirala ili vodila prodaju aktive i pasive poduzeća kojem se pomaže.

20.245. Državna jamstva tijekom sanacije obrađuju se kao jednokratna jamstva subjektima s financijskim poteškoćama. Jedan je primjer situacija gdje subjekt ne može ispuniti svoje obveze ili ih teško ispunjava jer ima ograničene sposobnosti stvaranja novca ili je zbog izvanrednih okolnosti njegova mogućnost trgovanja aktivom vrlo ograničena. To će obično na početku dovesti do bilježenja kapitalnog transfera, kao pri unovčenju jamstva, za čitav iznos odobrenog jamstva ili, u slučaju kad je dostupna pouzdana procjena, za čitav iznos očekivanog unovčenja, što je jednako očekivanom gubitku za državu. Vidjeti i stavak 20.256.

20.246. Ako država kupi aktivu od poduzeća kojem pomaže, plaćeni iznos obično će biti veći od prave tržišne cijene te aktive. Kupovina se knjiži po stvarnoj tržišnoj cijeni, a kapitalni transfer knjiži se za razliku između tržišne cijene i ukupnog plaćenog iznosa.

20.247. Tijekom sanacije države često kupuju zajmove od financijskih institucija po njihovoj nominalnoj, umjesto po tržišnoj vrijednosti. Iako se zajmovi bilježe po nominalnim cijenama, transakcija se dijeli bilježenjem kapitalnog transfera i unosa u račune za revalorizaciju. Ako postoje pouzdane informacije da su neki zajmovi nenaplativi, u potpunosti ili za gotovo čitav njihov iznos, ili ako ne postoje pouzdane informacije o očekivanom gubitku, ti zajmovi obračunavaju se po nultoj vrijednosti i knjiži se kapitalni transfer za njihovu prijašnju nominalnu vrijednost.

20.248. Ako država stvori javnu institucionalnu jedinicu čija je jedina zadaća preuzeti upravljanje spašavanjem, tu bi jedinicu trebalo klasificirati u sektor opće države. Ako je namijenjeno da nova jedinica bude trajna, a spašavanje samo njezina privremena zadaća, ona se klasificira kao državna jedinica ili javno društvo prema općim pravilima opisanima gore u odjeljku o agencijama za restrukturiranje. Jedinice koje kupuju financijsku aktivu od financijskih poduzeća u teškom stanju i namjeravaju je prodati na uredan način ne mogu se smatrati financijskim posrednicima, jer se time ne dovode u rizičnu situaciju. One se klasificiraju u sektor opće države.

Jamstva za dug 

20.249. Jamstvo za dug je aranžman prema kojem jamac pristaje platiti vjerovniku ako dužnik ne ispuni obvezu. Za opću državu, davanje jamstva je način podrške gospodarskoj djelatnosti bez potrebe za izravnim novčanim izdacima. Jamstva značajno utječu na ponašanje gospodarskih subjekata mijenjanjem uvjeta za pozajamljivanje i uzajamljivanje na financijskim tržištima.

20.250. U svakom jamstvu sudjeluju tri stanke: zajmodavac, zajmoprimac i jamac. Obično se stanja i tokovi kreditnog odnosa bilježe između zajmodavca i zajmoprimca, a nakon unovčenja stanja i tokovi u vezi s jamstvenim odnosom bilježe se između zajmodavca i jamca. Stoga aktivacija jamstava uključuje bilježenje tokova i promjena u bilancama stanja dužnika, vjerovnika i jamca.

20.251. Postoje tri glavne vrste jamstava:

i. 

jamstva koja zadovoljavaju definiciju financijskih izvedenica (financial derivatives);

ii. 

standardizirana jamstva; i

iii. 

jednokratna jamstva (one-off guarantees)

Jamstva-izvedenice 

20.252. Jamstva koja zadovoljavaju definiciju financijskih izvedenica ona su kojima se aktivno trguje na financijskim tržištima, kao što su zadani kreditni swapovi. Izvedenica se temelji na riziku od povrede referentnog instrumenta i općenito zapravo nije povezana s pojedinačnim zajmom ili obveznicom.

20.253. Pri početku takvog jamstva kupac izvršava uplatu financijskoj ustanovi koja stvara izvedenicu. To se knjiži kao transakcija s financijskom izvedenicom. Promjene vrijednosti izvedenice bilježe se kao revalorizacije. U slučaju povrede referentnog instrumenta jamac plaća kupcu za njegov teoretski gubitak referentne obveznice. To se knjiži i kao transakcija s financijskom izvedenicom.

Standardizirana jamstva 

20.254. Standardizirana jamstva obuhvaćaju slične vrste kreditnog rizika za velik broj slučajeva. Nije moguće točno procijeniti rizik od povrede bilo kojeg zajma, ali moguće je koliko zajmova od većeg broja neće biti otplaćeno. Kako se tretiraju standardizirana jamstva objašnjeno je u poglavlju 5.

Jednokratna jamstva 

20.255. Jednokratna jamstva postoje gdje su uvjeti zajma ili vrijednosnice tako specifični da nikako nije moguće točno izračunati stupanj rizika povezan s tim zajmom. Općenito se izdavanje jednokratnog jamstva smatra se izvanrednom situacijom i ne knjiži se kao financijska aktiva/pasiva u bilanci stanja jamca.

20.256. U posebnim slučajevima, jednokratna jamstva koja država izdaje društvima u određenim unaprijed definiranim situacijama financijskih teškoća (npr. kad to društvo ima negativna vlastita sredstva), koje upućuju na veliku vjerojatnost za unovčenje, tretiraju se kao da se takva jamstva unovčavaju na početku (vidjeti i stavak 20.245.).

20.257. Aktivacija jednokratnog jamstva tretira se jednako kao preuzimanje duga. Izvorni dug se likvidira i stvara se novi dug između jamca i vjerovnika. Preuzimanje duga podrazumijeva bilježenje kapitalnog transfera u korist dužnika koji je izvršio povredu. Kapitalni transfer poravnava se financijskom transakcijom, a financijska obveza prebacuje s dotičnog društva na državu.

20.258. Aktivacija jamstva može, ali i ne mora zahtijevati jednokratnu otplatu duga. Načelo dospijeća za vrijeme bilježenja nalaže da bi ukupni iznos preuzetog duga trebalo knjižiti u vrijeme aktivacije jamstva i preuzimanja duga. Jamac je novi dužnik, a otplate glavnice koje je izvršio i dospijeća kamate na preuzeti dug trebali bi se knjižiti kad se ti tokovi dogode. Stoga, kad unovčenje jamstva uključuje isključivo poravnanje servisiranja duga dospjelog nakon obračunskog razdoblja, kao što je slučaj s unovčenjem gotovine, kapitalni transfer knjiži se za namirene iznose. Međutim, kad se uspostavi obrazac od tri uzastopna djelomična unovčenja za koji se očekuje da će se ponavljati, knjiži se preuzimanje duga.

20.259. Kad izvorni dužnik nadoknadi dug jamcu, a bilježen je izdatak na prošla unovčenja jamstva, jamac knjiži prihod. Međutim, taj prihod treba testirati testom za superdividende kad jamac upravlja dužnikom; svaki višak nadoknade povrh poduzetničkog prihoda knjiži se kao isplata vlasničkog udjela.

Sekuritizacija (Securitisation) 

Definicija

20.260. Sekuritizacija se sastoji od izdavanja vrijednosnica na temelju novčanih tokova za koje se očekuje da će ih stvoriti aktiva, ili ostalih dotoka prihoda. Vrijednosnice koje ovise o novčanim tokovima od aktive zovu se „vrijednosni papiri pokriveni aktivom”.

20.261. Kod sekuritizacije inicijator vlasnička prava nad aktivom ili pravo na primanje određenih budućih tokova prenosi na sekuritizacijsku jedinicu, koja inicijatoru zauzvrat plaća određeni iznos iz vlastitih izvora financiranja. Takva sekuritizacijska jedinica često se naziva subjektom posebne namjene. Sekuritizacijska jedinica svoje financiranje ostvaruje izdavanjem vrijednosnih papira koristeći aktivu ili prava na buduće tokove koje je kao zalog prenio inicijator. Ključno je pitanje kod bilježenja plaćanja koje sekuritizacijska jedinica vrši inicijatoru predstavlja li transfer aktive prodaju postojeće imovine sekuritizacijskoj jedinici ili je to sredstvo za zaduživanje uz korištenje budućih tokova prihoda kao zaloga.

Kriteriji za priznavanje prodaje

20.262. Da bi sekuritizacija bila priznata kao prodaja, u državnoj bilanci stanja mora postojati utrživa aktiva te mora postojati potpuna promjena vlasništva u korist sekuritizacijske jedinice što se dokazuje transferom rizika i koristi povezanih s aktivom.

20.263. Stoga sekuritizacija budućih tokova prihoda koji nisu priznati kao dobit od gospodarske imovine, poput budućih tantijema od nafte, predstavlja posudbu od inicijatora.

20.264. Kad sekuritizacija uključuje tokove koji se povezuju s financijskom i nefinancijskom aktivom, da bi prodaja bila priznata, rizici i koristi povezani s vlasništvom nad aktivom moraju biti preneseni.

20.265. Zadrži li država pravo sudjelovanja u sekuritizaciji pomoću održavanja odgođene kupovne cijene, što predstavlja pravo na višak tokova iznad izvorne vrijednosti sekuritizacije, ili pomoću prava vlasništva nad zadnjom tranšom koju je izdala sekuritizacijska jedinica, ili pomoću drugih sredstava, prodaje nije bilo, a događaj predstavlja inicijatorovu posudbu.

20.266. Ako država kao inicijator jamči otplatu svih dugova koje je stvorila sekuritizacijska jedinica u vezi s aktivom, tad rizici povezani s aktivom nisu preneseni. Do prodaje nije došlo, a događaj se smatra posudbom inicijatora. Jamstva su moguća u raznim oblicima, kao što su ugovori o osiguranju, financijske izvedenice ili klauzule o zamjeni aktive.

20.267. Ako se utvrdi da ugovor o sekuritizaciji uključuje pravu prodaju utržive aktive, treba ispitati sektorsku klasifikaciju sekuritizacijske jedinice. Kriteriji za utvrđivanje je li sekuritizacijska jedinica institucionalna jedinica te ima li funkciju financijskog posredovanja, određeni su u odjeljku „Definiranje sektora opće države”. Ako je sekuritizacijska jedinica klasificirana u državni sektor, sekuritizacija predstavlja posudbu države. Ako je sekuritizacijska jedinica klasificirana kao financijski posrednik (S.125), tad se izdavanje vrijednosnica prijavljuje kao prodaja aktive koja nema nikakav utjecaj na državni dug, a koja utječe na državni deficit, ako se tokovi sekuritiziraju na nefinancijsku imovinu.

20.268. Ako država osigura naknadu, u obliku novca nakon događaja, ili druga sredstva poput jamstava te time otkloni rizik od transfera, sekuritizacija koja se izvorno smatrala prodajom se od tog trenutka klasificira kao posudba, uz sljedeće transakcije: nastanak pasive i stjecanje aktive izdacima kapitalnog transfera u slučaju da vrijednost pasive premašuje vrijednost aktive.

Bilježenje tokova

20.269. Kad se sekuritizacijski čin knjiži kao posudba, tokovi novca koji su proslijeđeni sekuritizacijskoj jedinici prvo se bilježe u računima države, a istodobno i kao otplata duga, kako kamata tako i glavnice.

20.270. Kad tokovi novca ugase prethodnu amortizaciju nastalog duga, ostatak obaveze skida se s državne bilance stanja još jednom promjenom opsega.

20.271. Nakon potpunog gašenja nastalog duga, svi preostali tokovi novca proslijeđenog sekuritizacijskoj jedinici u skladu s ugovorom o sekuritizaciji bilježe se kao izdaci inicijatora.

Ostala pitanja

Mirovinske obveze 

20.27. Tretman mirovinskih programa opisan je u poglavlju 17., što uključuje i dopunsku tablicu uz glavne nacionalne račune ESA-e, u koje treba bilježiti sve obveze iz mirovinskih programa, uključujući i mirovinske obveze proizašle iz programa socijalnog osiguranja. Mirovinska prava iz programa utvrđenih naknada povezanih sa zaposlenjem koji se ne financiraju, a sponzorira ih država, treba bilježiti samo u tim dopunskim računima.

Plaćanje paušalnih iznosa 

20.273. Jedinice mogu povremeno državi platiti jednokratni iznos u zamjenu za preuzimanje nekih njihovih mirovinskih obveza. Takve velike jednokratne transakcije odvijaju se između države i druge jedinice, obično nekog javnog društva i često su povezane s promjenom statusa tog društva ili njegovom privatizacijom. Država uglavnom preuzima obveze u zamjenu za novčanu isplatu koja pokriva očekivani deficit proizašao iz transfera.

20.274. Načelno, s obzirom na to da se radi o ravnopravnoj razmjeni novca za nastajanje obveze koja predstavlja dugovanje, ta transakcija ne bi smjela utjecati na mjerenje neto vrijednosti i financijske neto vrijednosti, te ne bi trebala mijenjati državno neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje. Međutim, mirovinska obveza se u bilanci stanja jedinica koje bilo transferiraju ili koje preuzimaju obveze ne može prikazati kao obveza. Na primjer, kad se prenose na državu, mirovinske obveze mogu se udružiti s programom socijalne sigurnosti za koji se ne priznaju nikakve obveze.

20.275. U tom se kontekstu takvu jednokratnu uplatu treba smatrati pretplatom socijalnih doprinosa. S obzirom na razne aranžmane uočene u praksi, te kako bi se izbjeglo remećenje izračunavanja nekih agregata kao što su troškovi rada i obvezni nameti, jednokratni iznos knjiži se kao financijski predujam (F.8.), preduplata raznih tekućih transfera (D.75.) koji će u budućnosti biti bilježeni razmjerno s povezanim mirovinskim plaćanjima. Zbog toga jednokratne uplate nemaju nikakav utjecaj na neto uzajmljivanje/neto pozajmljivanje opće države u godini transfera obveza.

Javno-privatna partnerstva

Opseg JPP-a 

20.276. Javno-privatna partnerstva (dalje u tekstu „JPP”) su složeni dugoročni ugovori između dviju jedinica od kojih je jedna obično društvo (ili skupina poduzeća, privatnih ili javnih) nazvano subjekt ili partner, a drugi je obično državna jedinica nazvana davatelj koncesije. Javno-privatna partnerstva uključuju znatnu kapitalnu potrošnju kako bi društvo stvorilo ili obnovilo fiksnu imovinu, te poslovalo i njom upravljalo u svrhu proizvodnje i pružanja usluga bilo državnoj jedinici ili ukupnoj javnosti u ime te javne jedinice.

20.277. Po isteku ugovora davatelj koncesije obično stječe pravno vlasništvo nad fiksnom imovinom. Fiksna imovina je u većini slučajeva svojstvena za neke glavne javne službe poput škola ili sveučilišta, bolnica i zatvora. To također može biti infrastrukturna imovina, jer mnogi veliki projekti koji se poduzimaju putem JPP-a uključuju pružanje usluga prijevoza, komunikacijskih usluga, komunalnih i drugih usluga koje se obično nazivaju infrastrukturnim uslugama.

20.278. Općenit opis koji uključuje najčešće računovodstvene probleme bio bi sljedeći: društvo je suglasno da će preuzeti kompleks fiksne aktive i da će tu aktivu zajedno s drugim proizvodnim čimbenicima koristiti za proizvodnju usluga. Te se usluge državi mogu pružati bilo kao doprinos vlastitoj proizvodnji, kao što su usluge održavanja vozila, ili kao usluge koje se besplatno pružaju javnosti poput obrazovnih, s tim da u tom slučaju država za vrijeme trajanja ugovora periodički izvršava plaćanja, a društvo očekuje da će iz navedenih plaćanja pokriti svoje troškove i ostvariti odgovarajuću dobit od svojih ulaganja.

20.279. Prema ovako definiranim ugovorima o JPP-u, davatelj koncesije subjektu plaća naknade za „dostupnost” i „potražnju” te oni kao takvi predstavljaju dogovor o nabavi. Za razliku od drugih dugoročnih ugovora o pružanju usluga, ovako se stvara namjenska aktiva. Stoga ugovor o JPP-u podrazumijeva da država kupuje usluge koje partner proizvodi stvaranjem aktive. Moguće su mnoge inačice ugovora o JPP-u koje se odnose na raspolaganje aktivom po isteku ugovora, na potreban rad i održavanje aktive za vrijeme trajanja ugovora, cijenu, kakvoću i opseg proizvedenih usluga itd.

20.280. Kad društvo usluge prodaje izravno javnosti, na primjer kroz cestarine, takav ugovor se prije smatra koncesijom, nego JPP-om. Cijenu rutinski uređuje država te se ona zadaje ne razini za koju društvo očekuje da će mu omogućiti pokrivanje troškova i odgovarajuću zaradu od ulaganja. Po isteku trajanja ugovora država može steći vlasništvo i radni nadzor nad aktivom, po mogućnosti bez plaćanja.

20.281. U ugovoru o JPP-u društvo preuzima fiksnu aktivu i zakonski je vlasnik aktive za vrijeme trajanja ugovora, u nekim slučajevima uz potporu države. Ugovorom se često zahtijeva da aktiva dizajnom, kvalitetom i kapacitetom odgovara uvjetima koje je odredila država, da se ona za pružanje usluga određenih ugovorom koristi na način koji je odredila država te da bude održavana u skladu sa standardima koje je utvrdila država.

20.282. Nadalje, aktiva obično ima vijek služenja koji je mnogo duži nego vremensko trajanje ugovora, tako da država može imati nadzor nad aktivom, snositi rizike i primati naknade tijekom velikog dijela vijeka služenja aktive. Stoga je često teško odrediti snosi li društvo ili država glavninu rizika i ubire li glavninu naknada.

Ekonomsko vlasništvo i dodjela aktive 

20.283. Kao i kod najma, ekonomski vlasnik aktive u JPP-u se utvrđuje tako da se ocijeni koja jedinica snosi većinu rizika i koja jedinica će prema očekivanjima primiti većinu naknada od aktive. Aktiva se dodjeljuje toj jedinici, što je bruto investicija u fiksni kapital. Ocjenjuju se sljedeći glavni elementi rizika i naknada:

(a) 

rizik u vezi s gradnjom, koji uključuje premašivanje troškova, mogućnost dodatnih troškova proizašlih iz kašnjenja s dostavom, neispunjavanje specifikacija ili građevinskih propisa, i rizika u vezi s okolišem i ostalih rizika koji zahtijevaju isplate trećim strankama;

(b) 

rizik u vezi s raspoloživosti, koji uključuje mogućnost dodatnih troškova poput održavanja i financiranja, i nastajanje sankcija jer obujam ili kvaliteta usluge ne ispunjavaju standarde utvrđene ugovorom;

(c) 

rizik u vezi s potražnjom, koji uključuje mogućnost da je potražnja za uslugama veća ili manja od očekivane;

(d) 

rizik u vezi s preostalom vrijednosti i zastarijevanjem, koji uključuje rizik da će aktiva po isteku ugovora vrijediti manje nego što se očekivalo, i stupanj u kojem država ima opciju steći tu aktivu;

(e) 

postojanje financiranja ili davanja jamstava, ili povoljnih odredbi o prekidu, posebno za događaje prekidanja na inicijativu subjekta.

20.284. Rizici i koristi vrijede za subjekt ako je učinkovito prenesen rizik u vezi s gradnjom, i bilo rizik u vezi s potražnjom, bilo rizik u vezi s raspoloživosti. Većinsko financiranje, jamstva koja obuhvaćaju većinu financiranih troškova, ili odredbe o prekidu kojima je u slučaju prekida na inicijativu subjekta propisana većinska refundacija financijeru dovode do neuspjeha u transferu svakog od tih rizika.

20.285. Osim toga, zbog posebnosti ugovora o JPP-u, koji uključuju složenu aktivu, i kad ocjena rizika i koristi nije zaključna, bitno je znati koja jedinica ima presudni utjecaj na narav aktive i kako su utvrđeni uvjeti usluga proizvedenih tom aktivom, a posebno:

(a) 

stupanj u kojem država utvrđuje dizajn, kvalitetu, veličinu i održavanje aktive;

(b) 

stupanj u kojem država ima mogućnost utvrditi proizvedene usluge, jedinice kojima se te usluge pružaju i cijene proizvedenih usluga.

20.286. Odredbe svakog JPP-a ocijenit će se kako bi se odlučilo koja je jedinica ekonomski vlasnik. Zbog složenosti i raznolikosti JPP-ova, treba uzeti u obzir sve činjenice i okolnosti svakog ugovora, i tako odabrati računovodstveni tretman koji najbolje odražava ekonomske odnose u podlozi.

Računovodstvena pitanja 

20.287. Ako se za društvo ocijeni da je ekonomski vlasnik i ako država dobije pravno i ekonomsko vlasništvo po isteku ugovora bez izričite isplate, što je često slučaj, knjiži se transakcija za državno stjecanje aktive. Jedan je opći pristup da država postupno povećava financijska potraživanja i da društvo postupno obračuna odgovarajuću obvezu takvu da vrijednost tih dviju stavki bude jednaka očekivanoj preostaloj vrijednosti aktive po isteku ugovornog razdoblja. Za provedbu tog pristupa potrebno je prilagoditi postojeće monetarne transakcije ili sastaviti nove transakcije na pretpostavkama o očekivanim vrijednostima aktive i kamatnim stopama. To podrazumijeva podjelu isplata JPP-a, kad aktiva JPP-a nije u državnoj bilanci stanja, na komponentu koja predstavlja stjecanje financijske imovine.

20.288. Alternativni pristup je knjižiti promjenu pravnog i ekonomskog vlasništva na kraju kapitalnog transfera u naturi. Pristup s kapitalnim transferom ne odražava ekonomsku stvarnost u podlozi, nego ograničenost podataka, nesigurnost u pogledu očekivane preostale vrijednosti aktive, i ugovorne odredbe kojima se objema strankama omogućuju razne opcije čine odabir ovog pristupa najrazumnijim.

20.289. Još jedan važan problem nastaje kad se ocijeni da je država ekonomski vlasnik aktive, ali ona ne izvrši izričitu isplatu na početku ugovora. Mora se izraditi transakcija kako bi se ispunilo stjecanje aktive. Obično se predlaže da se stjecanje izvrši s pripisanim financijskim leasingom zbog sličnosti s pravim financijskim leasingom. Međutim, hoće li se primijeniti ta opcija ovisi o posebnim ugovornim odredbama, o tome kako se one protumače, i mogućim drugim čimbenicima. Na primjer, može se pripisati zajam, a stvarne isplate države društvu, ako postoje, mogu se reorganizirati tako da dio svake isplate predstavlja otplatu zajma. Ako ne postoje stvarne isplate države društvu, tada se mogu izraditi nemonetarne transakcije za isplate zajma. Ostale državne isplate za aktivu mogle bi biti pretplata operativnog leasinga ako je pripisan operativni leasing ili nematerijalna imovina za pravo društva na pristup imovini radi proizvodnje usluga.

20.290. Još jedan važan problem tiče se mjerenja proizvodnje. Koje god se odluke donesu o tome koja je jedinica ekonomski vlasnik aktive tijekom ugovornog razdoblja i kako država konačno stječe tu aktivu, treba uzeti u obzir da se proizvodnja ispravno mjeri. Ponovo, postoje različite opcije, i smislenost njihova odabira ovisi o točnoj situaciji i o raspoloživosti podataka. Poteškoće nastaju kad se ocijeni da je država ekonomski vlasnik aktive, ali se društvo njome koristi za proizvodnju usluga. Bilo bi dobro prikazati vrijednost usluga u vezi s kapitalom kao trošak proizvodnje nastao za društvo, ali za to može biti potrebno pripisati operativni leasing, što bi pak moglo zahtijevati preraspodjelu stvarnih transakcija ili izradu nemonetarnih transakcija za utvrđivanje otplata leasinga. Druga je opcija prikazati trošak usluga u vezi s kapitalom u računu proizvodnje sektora opće države, ali klasificirati državni output na isti način kao i output društva, tako da se ukupni output gospodarstva ispravno klasificira.

Transakcije s međunarodnim i nadnacionalnim organizacijama 

20.291. Transakcije koje se izvrše između rezidentnih jedinica i međunarodnih ili nadnacionalnih organizacija klasificiraju se u sektor inozemstva.

20.292. Primjer takvih transakcija je između nedržavnih rezidenata i institucija Europske unije, gdje se oni smatraju glavnim strankama transakcije iako državne jedinice imaju ulogu posredničkih agencija u usmjeravanju sredstava. Bilježenje glavnih transakcija obavlja se izravno između dviju stranaka i ne utječe na sektor države. Uloga države knjiži se kao financijska transakcija (F.89).

20.293. Bilježenje posebnih transakcija između nacionalnih rezidenata i institucija Europske unije opisano je dolje za različite kategorije:

(a) 

porezi: neki porezi na proizvode, kao što su uvozne carine i trošarine, plativi su institucijama Europske unije ili drugih nadnacionalnih organizacija. Oni čine tri kategorije:

(1) 

izravno plative poreze koji se bilježe izravno, kao što je u prošlosti bila pristojba Europske zajednice za ugljen i čelik za subjekte koji se bave rudarstvom te proizvodnjom željeza i čelika;

(2) 

poreze koje naplaćuju nacionalne vlade koje djeluju u ime institucija Europske unije ili drugih nadnacionalnih organizacija, ali gdje se smatra da porez izravno plaćaju rezidentni proizvođači. Primjeri su nameti na uvezene poljoprivredne proizvode, iznosi novčane kompenzacije nametnuti na izvoz i uvoz, nameti na proizvodnju šećera i porez na izoglukozu, porezi zajedničke odgovornosti za mlijeko i žitarice i posebne pristojbe koje se naplaćuju na temelju integriranih tarifa Europskih zajednica. Te stavke bilježe se izravno od proizvođača nadnacionalnim organizacijama, a posredovanje države knjiži se kao financijska transakcija.

(3) 

potraživanja poreza na dodanu vrijednost u svakoj državi članici. Ona se bilježe kao potraživanja nacionalnih vlada, a iznosi koje države članice plaćaju Europskoj uniji bilježe se kao tekući transfer (D.76).Vrijeme bilježenja transfera od države je rok isplate;

(b) 

subvencije: sve subvencije koje nadnacionalne organizacije izravno plaćaju rezidentnim proizvođačima bilježe se kao izravno plative od strane nadnacionalne organizacije, a ne rezidentne državne jedinice. Subvencije plative rezidentnim proizvođačima koje se usmjeravaju posredovanjem državnih jedinica slično se bilježe između glavnih stranaka, ali se stvaraju i unosi u ostalim računima potraživanja/obveza (F.89) u državnim financijskim računima;

(c) 

razni tekući transferi: doprinosi proračunu Europske unije od država članica za treću i četvrtu vrstu isplate čija je namjena dati Europskoj uniji njezine vlastite resurse. Treći izvor računa se primjenom paušalne stope na osnovu poreza na dodanu vrijednost svake države članice. Četvrti izvor temelji se na bruto nacionalnom dohotku svake države članice. Takve isplate klasificiraju se kao obvezni transferi država Europskoj uniji. Klasificiraju se kao razni tekući transferi i bilježe u trenutku dospijeća za plaćanje;

(d) 

tekuća međunarodna suradnja: većina ostalih tekućih transfera, u gotovini ili u naturi, između države i nerezidentnih jedinica, uključujući međunarodne organizacije, klasificira se kao tekuća međunarodna suradnja. To uključuje trenutačnu pomoć zemljama u razvoju, nadnice plative učiteljima, savjetnicima i ostalim državnim agentima koji djeluju u inozemstvu itd. Jedno svojstvo tekuće međunarodne suradnje jest da se sastoji od dobrovoljnih transfera;

(e) 

kapitalni transferi: investicijske potpore, u gotovini ili u naturi, i ostali kapitalni transferi, posebno kao protutransakcije brisanja ili preuzimanja duga, mogu biti plative ili potražive od međunarodne ili nadnacionalne organizacije;

(f) 

financijske transakcije: neke financijske transakcije, i to obično zajmovi, mogu se knjižiti kad ih odobre međunarodne organizacije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Državna ulaganja u kapital međunarodnih i nadnacionalnih organizacija osim Međunarodnog monetarnog fonda klasificiraju se kao ostali vlasnički udjeli (F.519), osim ako postoji mogućnost otplate, u kojem slučaju se klasificiraju kao tekuća međunarodna suradnja.

20.294. Institucije Europske unije izvršavaju značajne tekuće i kapitalne transfere putem strukturnih fondova kao što je Europski socijalni fond, Europski fond za regionalni razvoj i Kohezijski fond. Konačni korisnici tih transfera mogu biti državne ili nedržavne jedinice.

20.295. Potpore koje se plaćaju iz strukturnih fondova često uključuju sufinanciranje, gdje Europska unija zajednički financira državno ulaganje. Može postojati mješavina predujmova, privremenih i konačnih isplata, koja se može usmjeriti kroz barem jednu državnu jedinicu. Rezidentne državne jedinice mogu unaprijed vršiti isplate primitaka koji se očekuju od Europske unije.

20.296. Kad su korisnici nedržavne jedinice, sve isplate gotovinskih primitaka Europske unije koje država izvrši unaprijed bilježe se kao financijske transakcije u ostalim računima potraživanja/obveza. Druga strana te financijske transakcije je Europska unija ako je dostignuta točka dospijeća, u suprotnom, ona je korisnik. Stanje računa obveza/potraživanja izravnava se kad se isplati gotovina.

20.297. Vrijeme bilježenja sufinanciranih državnih transfera izdataka vrijeme je izdavanja odobrenja Europske unije.

20.298. Postoje okolnosti kad državni predujmovi premašuju dopušten iznos nakon što se on utvrdi u postupku odobrenja. Ako je korisnik u stanju ponovno platiti višak, njegove ostale obveze prema državi prestaju. Ako korisnik ne može izvršiti otplatu, knjiži se kapitalni transfer od države kojim se poništava račun ostalih obveza.

20.299. Kad su korisnici državne jedinice, državni prihod pomiče se unaprijed kako bi odgovarao vremenu izdatka, što je otklon od općih pravila o vremenu bilježenja za takve transfere. Postoji li značajan vremenski razmak između državnog izdatka i primitka gotovine, može se knjižiti prihod kad se podnese zahtjev Europskoj uniji; to se primjenjuje jedino u sljedećim slučajevima: kad nisu dostupni pouzdani podaci o vremenu plaćanja izdatka; kad su iznosi veliki; kad je vremenski razmak između izdatka i podnošenja zahtjeva malen.

20.300. Sve isplate koje Europska unija unaprijed izvrši državnim jedinicama kao konačnim korisnicama na početku višegodišnjih programa bilježe se kao financijski predujmovi.

Razvojna pomoć 

20.301. Države pružaju drugim zemljama pomoć pozajmljivanjem financijskih sredstava po kamatnoj stopi koja je namjerno niža od tržišne kamatne stope za zajam usporedivog rizika (koncesijski zajmovi kako su opisani u odjeljcima „Računovodstvena pitanja u vezi s općom državom” i „Dužničke djelatnosti”), ili potpora u gotovini i u naturi.

20.302. Bilježenje međunarodne pomoći putem potpora u naturi, kao što je dostava zaliha hrane, često je komplicirano. Cijene robe ili usluga koje se dostavljaju u naturi, kao što su zalihe hrane, u zemlji primateljici mogu se razlikovati od cijena iste robe ili usluga u zemlji darivateljici. Opće je načelo da bi se vrijednost donacije primatelju trebala smatrati jednakom trošku pružanja pomoći primatelju. Iz toga slijedi da bi se cijene u zemlji darivateljici trebale koristiti kao osnova za izračun vrijednosti donacije. Uz samu robu i usluge, trebalo bi uključiti sve dodatne troškove koji se mogu pripisati dostavi robe ili usluga, kao što je prijevoz u stranu zemlju, dostava u toj zemlji, naknada državnim zaposlenicima zemlje donatorice da pripreme pošiljke i nadgledaju njihovu dostavu, osiguranje itd.

JAVNI SEKTOR

20.303. Javni se sektor sastoji od opće države i javnih društava. Elementi koji čine javni sektor već su prisutni u klasifikaciji sektora, pa se preslagivanjem elemenata klasifikacije sektora mogu sastaviti računi javnog sektora. To se čini tako da se sastave podsektori sektora opće države i javni podsektori nefinancijskih i financijskih društava.

 

 

20.304. Javna financijska društva mogu se dalje podijeliti na središnju banku i ostale javne financijske institucije, koje se dalje mogu podijeliti na podsektore financijskih institucija prema potrebi.

 

 

Tablica 20.2. — Javni sektor i njegovi podsektori

20.305. Računi javnog sektora mogu se izraditi u skladu s okvirom ESA-e i slijeda računa. I konsolidirana i nekonsolidirana verzija u načelu su korisne u analizi. Alternativni načini prikazivanja, kao što su konsolidirani i nekonsolidirani ekvivalenti prikazu statističkih podataka o državnim financijama opisanom ranije u ovom poglavlju, također su korisni.

20.306. Sve institucionalne jedinice uključene u javni sektor rezidentne su jedinice koje nadzire država, bilo izravno ili neizravno preko jedinica javnog sektora. Nadzor nad nekim subjektom definira se kao sposobnost određivanja opće politike ili programa tog subjekta. To je detaljnije opisano niže u tekstu.

20.307. Razlika između jedinice javnog sektora koja je dio opće države ili javnog društva određuje se testom za raspoznavanje tržišnih od netržišnih subjekata, kako je opisano u poglavlju 3. i gore u tekstu. Netržišne jedinice javnog sektora klasificiraju se u opću državu, a tržišne jedinice javnog sektora klasificiraju se kao javna društva. Jedina iznimka za to općenito pravilo su financijske institucije koje bilo nadziru financijski sektor, bilo mu služe, koje se klasificiraju kao javna financijska društva neovisno o tome jesu li tržišne ili netržišne.

20.308. Pravni oblik tijela nije kriterij za njegovu klasifikaciju u sektore. Na primjer, neka pravno osnovana društva iz javnog sektora mogu biti netržišne jedinice, zbog čega se klasificiraju u opću državu, a ne kao javna društva.

Nadzor javnog sektora

20.309. Nadzor rezidentne jedinice javnog sektora definira se kao sposobnost određivanja opće politike ili programa te jedinice. To se može činiti putem izravnih prava jedne jedinice javnog sektora ili skupnih prava mnogih jedinica. Treba razmotriti sljedeće pokazatelje nadzora:

(a) 

prava na imenovanje, ulaganje veta protiv ili uklanjanja većine službenika, upravnog odbora itd. Prava na imenovanje, uklanjanje ili ulaganje veta protiv upravnog odbora subjekta dovoljna su za utvrđivanje nadzora. Ta prava može izravno držati jedna jedinica javnog sektora, ili neizravno agregat jedinica državnog sektora. Ako prvi skup imenovanja nadzire javni sektor, ali naknadne zamjene ne podliježu tom nadzoru, tad subjekt ostaje u javnom sektoru do trenutka kad većina direktora ne budu imenovani pod nadzorom;

(b) 

pravo na imenovanje, ulaganje veta protiv ili uklanjanje ključnog osoblja. Ako utjecajni članovi odbora, kao što su glavni izvršni direktor, predsjednik i financijski direktor, učinkovito utvrde nadzor opće politike, onda se ovlastima za imenovanje, ulaganje veta protiv i uklanjanje tih članova daje veća važnost;

(c) 

prava na imenovanje, ulaganje veta protiv ili uklanjanje većine imenovanja ključnih odbora tog subjekta. Ako se ključni čimbenici opće politike, kao što su plaća višeg osoblja, platežna i poslovna strategija delegiraju pododborima, tada su prava za imenovanje, uklanjanje ili ulaganje veta protiv direktora u tim pododborima determinante nadzora;

(d) 

vlasništvo nad većinom glasačkih prava. Time se obično utvrđuje nadzor kad se odluke donose prema načelu „jedna dionica, jedan glas”. Dionice se mogu držati izravno ili neizravno, ako su udjeli u posjedu združenih jedinica javnog sektora. Ako se odluke ne donose prema načelu „jedna dionica, jedan glas”, situaciju treba analizirati kako bi se utvrdilo ima li javni sektor glasačku većinu;

(e) 

prava u okviru posebnih dionica i opcija. Zlatne ili posebne dionice nekoć su bile česta pojava u privatiziranim poduzećima, a pojavljuju se i u nekim subjektima posebne namjene. U nekim slučajevima one jedinicama javnog sektora daju preostala prava na zaštitu interesa; takva prava mogu biti trajna ili vremenski ograničena. Postojanje takvih dionica nije samo po sebi pokazatelj nadzora, ali treba ga pažljivo analizirati, i posebnu pažnju obratiti na okolnosti gdje se poziva na te ovlasti. Ako te ovlasti utječu na trenutačnu opću politiku subjekta, one će biti bitne za donošenje odluke o klasifikaciji. U drugim slučajevima one će biti rezervne ovlasti kojima se mogu dodijeliti prava na nadzor opće politike u kriznim stanjima itd., i smatraju se nevažnima ako ne utječu na postojeću politiku, iako će obično odmah uzrokovati preklasifikaciju ako se ikad iskoriste. Slična je situacija postojanje mogućnosti kupovine dionica za jedinice javnog sektora u nekim okolnostima, i potrebno je ocijeniti utječu li ovlasti za provedbu te opcije na opću politiku subjekta.

(f) 

prava na nadzor putem ugovornih sporazuma. Ako neki subjekt svu prodaju vrši jednom subjektu javnog sektora, ili skupini subjekata javnog sektora, postoji mogućnost prevladavajućeg utjecaja koji se može smatrati nadzorom. Prisutnost drugih kupaca, ili mogućnost za to, pokazatelj je da subjektom ne upravljaju jedinice javnog sektora. Ako subjekt može samo ograničeno poslovati s kupcima iz nejavnog sektora zbog utjecaja javnog sektora, to je pokazatelj nadzora koji vrši javni sektor;

(g) 

prava na nadzor iz sporazuma/dozvole za posuđivanje. Zajmodavci često uspostavljaju nadzor kao uvjet za izdavanje zajmova. Ako javni sektor uspostavi nadzor putem uzajmljivanja, ili kako bi se zaštitio od izlaganja riziku na temelju jamstva, a taj je nadzor veći nego nadzor banke kojem se jedinice privatnog sektora obično izlažu, to je pokazatelj nadzora. Ako subjekt zatraži od javnog sektora dozvolu za posuđivanje, to je pokazatelj nadzora;

(h) 

nadzor putem posebnih regulacija. Kad su regulacije tako rigorozne da zapravo upravljaju općom politikom poslovanja, to je oblik nadzora. Javna tijela mogu u nekim slučajevima biti vrlo uključena putem regulacije, posebno u područjima kao što su monopoli i privatizirane komunalne usluge s elementom javnih službi. Moguće je da uključivanje putem regulacije postoji u važnim područjima, kao što je određivanje cijena, a da subjekt ne preuzme nadzor nad općom politikom. Odabir ulaska u visoko reguliranu okolinu i poslovanja u takvoj okolini može biti pokazatelj da subjekt ne podliježe nadzoru;

(i) 

ostalo. Nadzor se može uspostaviti iz zakonskih ovlasti ili prava iz ustava nekog subjekta, npr. na ograničavanje aktivnosti, ciljeva i vidova poslovanja, odobravanje proračuna ili sprečavanje promjena u ustavu subjekta, likvidaciju subjekta, odobravanje dividendi ili prekid odnosa s javnim sektorom. Subjekt koji u potpunosti ili gotovo u potpunosti financira javni sektor smatra se da je pod nadzorom ako je nadzor nad tim tokom financijskih sredstava dovoljno ograničavajući da upravlja općom politikom u tom području.

20.310. Svaki slučaj klasifikacije treba razmotriti zasebno, i neki od ovih pokazatelja nisu nužno bitni za određene slučajeve. Neki pokazatelji, kao što su točke (a), (c) i (d) u stavku 20.309., sami su po sebi dovoljni za utvrđivanje nadzora. U ostalim slučajevima, nekoliko zasebnih pokazatelja upućivati na nadzor ako su prisutni istodobno.

Središnje banke

20.311. Za središnje banke općenito se pretpostavlja da su javna financijska društva, čak i u slučaju kad država nije njihov jedini ni većinski zakonski vlasnik. One se smatraju javnim institucijama, jer država ima ekonomsko vlasništvo ili ih nadzire na neki drugi način.

20.312. Središnja banka je financijski posrednik čija djelatnost podliježe određenim pravnim odredbama, i koja je pod općim nadzorom države koja predstavlja nacionalni interes, iako središnja banka uživa visoki stupanj autonomije ili nezavisnosti u vezi s obavljanjem svoje glavne djelatnosti (posebno monetarne politike). Ovdje je ključno pitanje utvrđivanje glavne funkcije i djelatnosti središnje banke — upravljanje nacionalnom rezervnom aktivom, izdavanje nacionalne valute i provođenje monetarne politike — a ne njezina pravnog statusa. Država često ima službeno pravo na prihod od likvidacija.

20.313. Zbog takvog interesa za korist ili zbog uloge države, vlasništvo države nad vlasničkim udjelima u središnjoj banci — ili barem nad rezervnom aktivom kojom upravlja središnja banka — prepoznaje se u nacionalnim računima kao ekonomsko vlasništvo čak i u slučajevima kad ne postoji pravno vlasništvo.

Javna kvazi-društva

20.314. Javna kvazi-društva nemaju pravna svojstva nezavisnih poduzeća, ali se ponašaju dovoljno drukčije nego njihovi vlasnici, a više kao subjekti u sektorima nefinancijskih ili financijskih društava, da bi se smatrala institucionalnim jedinicama.

20.315. Djelatnosti kvazi-društva moraju biti prikazane zasebno, uz dovoljno podataka da se omogući sastavljanje potpunog skupa računa (vidjeti točku (f) stavka 2.13.), i kvazi-društva moraju biti tržišne jedinice.

Subjekti posebne namjene i nerezidenti

20.316. Subjekti javnog sektora mogu osnovati ili koristiti subjekte posebne namjene (SPN-i) ili društva posebne namjene. Takve jedinice često nemaju zaposlenike niti nefinancijsku aktivu, i fizički su prisutne samo na razini „ploče s natpisom” koja označava mjesto njihove registracije. One mogu biti rezidenti nekog drugog područja.

20.317. Jedinice posebne namjene koje osniva javni sektor moraju se istražiti kako bi se utvrdilo imaju li ovlasti za nezavisno djelovanje, je li im djelovanje ograničeno, i snose li rizike i koristi povezane s aktivom i pasivom koja je u njihovom vlasništvu. Ne ispunjavaju li te kriterije, ne smatraju se zasebnim institucionalnim jedinicama i, ako su rezidentne, konsolidiraju se u jedinicu javnog sektora koja ih je stvorila. Ako su nerezidentne, smatraju se dijelom inozemstva i sve transakcije koje izvrše preusmjeravaju se preko jedinice javnog sektora koja ih je stvorila.

20.318. Nerezidentni međunarodni zajednički pothvati između država, u slučajevima kad nijedna stranka ne nadzire dotični subjekt, razdjeljuju se državama kao uvjetno rezidentne jedinice.

Zajednički pothvati

20.319. Jedinice javnog i privatnog sektora mogu ući u zajednički pothvat čime se osniva institucionalna jedinica. Ta jedinica može sklapati ugovore u vlastito ime i prikupljati financijska sredstva za vlastite potrebe. Jedinica se smješta u javni ili privatni sektor ovisno o tome koja je strana nadzire.

20.320. U praksi, nad većinom zajedničkih pothvata postoji zajednički nadzor. Ako se jedinica klasificira kao netržišna, po dogovoru se klasificira u opću državu jer se ponaša kao državna jedinica. Ako se jedinica klasificira kao tržišni proizvođač i nadzor nad njom je ravnomjerno podijeljen, da se jedinica dijeli napola, pa se jedna polovina smješta u javni sektora, a druga u privatni.

 

 

 

Bilješke

( 17 ) Međunarodni Monetarni Fond, Priručnik o bilanci plaćanja i stanju međunarodnih ulaganja, šesto izdanje (BPM6), 2009., ISBN 978-1-58906-812-4 (dostupno na http://www.imf.org).

►M2  ( 18 ) Ujedinjeni narodi, Statistički podaci o međunarodnoj trgovini: koncepti i definicije, 2010. ◄ 

( 19 ) Ujedinjeni narodi, Eurostat, OECD, MMF, WTO i dr., Priručnik o statistici međunarodne trgovine uslugama, 2011., (dostupno na: http://unstats.un.org).

( 20 ) Ova je oznaka specifična za europske račune. Ne navodi se u poglavlju 23. „Klasifikacije” jer poglavlje 23. sadrži oznake koje treba upotrebljavati u nacionalnim računima država članica, dok se europske institucije bilježe u sektoru inozemstva.

( 21 ) Mjera prihoda od ukupnog poreza i socijalnih doprinosa na temelju ESA-e u skladu je s mjerom statističkih podataka o prihodu OECD-a, osim za bilježenje plativih poreznih kredita i pripisanih socijalnih doprinosa. Bilježenje poreza i socijalnih doprinosa prema ESA-i usklađeno je i s prikazom statističkih podataka o državnim financijama prema MMF-u, uz određene razlike u raščlambama.