TOTALNA ŠTETA NA VOZILU
Rizik prodaje sačuvanih dijelova vozila
(Zakon o obveznim odnosima – „Narodne novine“, br. 35/05)
Kada je tužitelj u slučaju nastanka totalne štete na vozilu, obavijestio osiguratelja da smatra da ima pravo na naknadu cjelokupne štete i istog pozvao da preuzme ostatke vozila, na taj način je isti izabrao način naknade materijalne štete odnosno prepustio vozilo osiguratelju uz isplatu po osiguratelju tržišne cijene vozila, zbog čega osiguratelj nije bio ovlašten naknadu štete umanjiti za vrijednost spašenih dijelova.
„Naime, tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, kao uostalom i u žalbenom postupku, između stranaka nije bilo sporno da u slučaju nastanka totalne štete na vozilu tužitelj nije dužan snositi rizik prodaje sačuvanih dijelova vozila, odnosno da je ovlašten zadržati ostatke vozila uz umanjenje naknade za vrijednost ostatka vozila ili prepustiti vozilo osiguratelju uz isplatu od strane osiguratelja tržišne cijene vozila. Ostalo je međutim sporno da li je tužitelj poduzeo radnje potrebne za naknadu potpune štete na vozilu od strane tužene. Međutim, kraj nesporne činjenice da je tužitelj dopisom od 30. ožujka 2007. g. obavijestio tuženu kako smatra da ima pravo na naknadu cjelokupne štete, te činjenice da je istim dopisom pozvao tuženu da u roku od 15 dana preuzme ostatke vozila, a kojem pozivu tužitelja se tužena nije odazvala niti prije podnošenja tužbe, niti tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, i prema stajalištu ovog suda tužitelj je na nedvojben način izabrao jednu od spomenute dvije mogućnosti naknade materijalne štete, zbog čega tužena prije postignutog sporazuma s tužiteljem nije bila ovlaštena naknadu umanjiti za vrijednost spašenih dijelova, pa je očito da je prilikom isplate naknade štete istu umanjila za utvrđeni postotak vrijednosti spašenih dijelova unatoč izričitom protivljenju tužitelja, a u svojoj obavijesti o obračunu totalne štete samo konstatirala da ostaci vozila ostaju tužitelju na raspolaganju. Obzirom da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu pravilno utvrdio da je tužena propustila odazvati se pozivu tužitelja da preuzme ostatke oštećenog vozila, te isplati tužitelju po svojim procjeniteljima utvrđenu vrijednost vozila, već je dana 24. travnja 2007. g. isplatila štetu umanjenu za procijenjenu vrijednost ostatka vozila, a da pri tome nije ni prethodno, a niti tijekom prvostupanjskog postupka pokazala bilo kakvu aktivnost u svezi poziva tužitelja da preuzme ostatke vozila, to je sud prvog stupnja i prema stajalištu ovog suda pravilno smatrajući da je tužena kao osiguratelj u slučaju totalne štete na vozilu koju je skrivio njezin osiguranik obvezna oštećeniku naknaditi potpunu štetu, te da tužitelj nije dužan snositi rizik prodaje sačuvanih dijelova, te da taj teret pada upravo na tuženu kao osiguravatelja, pravilno obvezao tuženu na isplatu tužitelju novčanog iznosa od 7.216,24 kn, a koji iznos predstavlja razliku između isplaćenog dijela naknade (22.500,00 kn) i utvrđene vrijednosti vozila na dan štetnog događaja (29.716,24 kn).“
