VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1525/11-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Orahovica, protiv tuženika S. Č. iz O., zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku u S., radi isplate stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici broj Gž-251/2011-3 od 3. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici broj P-769/09-50 od 10. ožujka 2010., u sjednici održanoj

16. prosinca 2014.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici broj Gž-251/2011-3 od 3. ožujka 2011. potvrđena je presuda Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici broj P-769/09-50 od 10. ožujka 2010. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 581.931,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnova, te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet spora je isplata utuženog iznosa, a koji tužitelj potražuje od tuženika pozivom na odredbu instituta stjecanja bez osnova propisanog odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), odnosno ranije čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Prema toj odredbi stjecanje bez osnova postoji kada dio imovine osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi stavka 3. tog članka obveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Prema stanju spisa predmeta proizlazi:

- da je tuženik kao službenik Općine Orahovica radio na poslovima komunalnog redara, te

- da je nakon promjena ustroja lokalne uprave provedene na temelju odredbi Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi i Uredbe o ustrojavanju županijskih ureda preuzet od Županije Virovitičko-podravske, no rješenjem župana ostao neraspoređen te mu prestao radni odnos, a koja rješenja

- da su poništena kao nezakonita pravomoćnom presudom Općinskog suda u Slatini, broj P-250/00 od 1. lipnja 2000., te je naloženo Županiji Virovitičko-podravskoj rasporediti tamo tužitelja, a sada tuženika na posao odgovarajući njegovoj stručnoj spremi, tj. sposobnostima stečenim radom, nakon čega

- da je rješenjem župana od 23. travnja 2003. sada tuženik, a tamo tužitelj vraćen na rad sa 2. svibnja 2003. u statusu službenika neraspoređenog na konkretno radno mjesto, te rješenjem župana od 14. kolovoza 2003. stavljen na raspolaganje županijskom poglavarstvu uz  otkazni rok od dva tjedna, time

- da je tuženik, smatrajući da je u postupku promjena ustroja Općine Orahovica trebao biti preuzet od tužitelja – Grada Orahovica i time ostvarivati od njega plaću, pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Slatini, u kojem je presudom broj P-821/01 od 9. srpnja 2002. potvrđenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1848/02 od 23. rujna 2002. prihvaćen tužbeni zahtjev tuženika, a tamo tužitelja, te

- da je na temelju te presude tužitelj i izvršio isplatu utuženog iznosa tuženiku, time

- da je ta presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 164/03 od 10. siječnja 2006., a u nastavljenom postupku presudom Općinskog suda u Slatini broj P-115/06 od 5. lipnja 2006. potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1018/06 od 11. prosinca 2006. takav zahtjev tuženika a tamo tužitelja je odbijen.

Na temelju prednjih utvrđenja, pravilna je ocjena iz pobijane presude da je ukidanjem presude, a na temelju koje je tuženiku izvršena isplata utuženog iznosa s osnova naknade plaće, te u nastavljenom postupku takav njegov zahtjev i pravomoćno odbijen, je otpala pravna osnova na temelju koje je tužitelj a  tamo tuženik, tuženiku a tamo tužitelju bio izvršio isplatu tog iznosa, a time se i ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a na kojima tužitelj i temelji svoj zahtjev.

Naime, nakon što su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 164/03 od 10. siječnja 2006. ukinute presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž 1848/02 od 23. rujna 2002. i Općinskog suda u Slatini broj P-821/01 od 9. srpnja 2002., a na temelju kojih je tužitelj izvršio isplatu spornog iznosa tuženiku, otpala je pravna osnova na temelju koje je tuženik primio sporni iznos, a time i nastupjela njegova obveza vraćanja tog iznosa tužitelju.

Kako tužitelj nije ni u kakvom pravnom odnosu sa Županijom Virovitičko-podravskom, a glede spornog iznosa, nema zakonskih pretpostavki na temelju kojih bi se tužitelj za sporni isplaćeni iznos mogao regresirati od te županije.

Kako je dakle prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 16. prosinca 2014.