Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: Gž-491/2022-4.
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD
Tome Skalice 2
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: Gž-491/2022-4.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I. (OIB …), Z., zastupan po punomoćniku Đ. A., odvjetniku u Z., protiv I. tuženika B. M. (OIB …), Z., II. tuženika B. R. (OIB …), Z., III. tuženika O. S. (OIB 1…3833692132), Z., IV. tuženika L. K. (OIB …), Z., i V. tuženika T. R. (OIB …), Z., svi tuženici zastupani po punomoćniku D. M., radi isplate, rješavajući žalbe tužitelja i V. tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2022., poslovni broj: 68 P-7188/2021-91, u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba V. tuženika T. R. odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja A. I. djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2022., poslovni broj: 68 P-7188/2021-91:
- potvrđuje pod točkama I. i II. izreke,
- preinačuje pod točkom III. izreke (troškovi postupka) i sudi tako da se nalaže tužitelju da naknadi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 5.055,90 eura/38.093,75 kuna (umjesto iznosa od 72.187,50 kuna) u roku od 15 dana.
II. Odbijaju se tužitelj i V. tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I Nalaže se V tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.000,00 kn, u roku 15 dana.
II Tužitelj se odbija s preostalim dijelom zahtjeva kojim od V tuženika potražuje daljnji iznos od 295.975,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.08.2007. godine do isplate.
III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 72.187,50 kn."
2. Protiv presude tužitelj i V. tuženik T. R. pravovremeno su podnijeli žalbe.
2.1. Tužitelj je žalbu podnio protiv točke II. i III. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 82/22, 114/22 – dalje: ZPP). U žalbi ističe kako su svi tuženici, kao fizičke osobe, te kao odgovorne osobe trgovačkih društava, bez suglasnosti tužitelja dugo vrijeme koristili stambene prostorije tužitelja u suterenu i na prvom katu zgrade u Z., H. 119. Smatra da je nevažno jesu li oni znali čije je vlasništvo tih stambenih prostorija, jer su znali da oni nisu vlasnici istih, kao da nisu niti vlasništvo tuženika T. R. ili njegove majke. U žalbi ističe kako je u konkretnom predmetu već donesena drugostupanjska odluka kojom je prvostupanjskom sudu dana jasna uputa da prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje vještačenja radi utvrđenja visine naknade, ali da prvostupanjski sud po istoj nije postupio. Dalje u žalbi ističe kako se u konkretnom slučaju radilo o stupnjevitoj tužbi. Smatra da je neosnovan pravni stav prvostupanjskog suda glede zastare potraživanja. Ističe također i da je odluka o troškovima postupka nezakonita, to prije svega zato što je u ponovljenom postupku sudjelovao samo V. tuženik T. R., a prvostupanjski sud je za sve radnje priznao uvećanje od 40%. Osim toga, ističe kako je do preinačenja tužbenog zahtjeva tijekom studenog 2016. tužbeni zahtjev glasio je na isplatu iznosa od 2.000,00 kuna, pa je vrijednost svake radnje iznosila 250,00 kuna. Osim toga, kada se razmotri tužbeni zahtjev o kojem se raspravljalo, onda se vidi da je vrijednost predmeta spora u odnosu na I. i IV. tuženika iznosila 63.286,00 kuna. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.
2.2. Tuženik T. R. žalbu je uložio protiv točke I. izreke i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako nije bio nepošteni posjednik prostora u suterenu, te smatra da je osnovan njegov prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi kako je faktični i samostalni posjednik navedenih prostora u jesen 2005. do kolovoza 2006. mogla eventualno biti N. M., a nikako ne on koji je samo mogao biti pomoćnik u posjedovanju, pa se na njega ne može primijeniti odredba članka 165. Zakona o vlasništvu. Zbog navedenog smatra da je prvostupanjski sud, osim što je pogrešno primijenio materijalno pravo donoseći pobijanu točku I. izreke počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te temeljio svoj zaključak na rezultatu tako provedenog cjelokupnog postupka, a također i bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer su u obrazloženju presude dokazi i relevantne činjenice interpretirani i ocjenjivani nepotpuno i proturječno cjelovitom stanju spisa. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke. Traži trošak sastava žalbe.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana i to samo u dijelu odluke o troškovima postupka.
5. Prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je pravilno analizirao i ocijenio dokaze na kojima je utemeljio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti zahtjeva.
5.1. Također, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjska presuda sadrži dovoljno jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi presude nisu proturječni provedenim dokazima.
5.2. Slijedom navedenog proizlazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, a nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.
6. Pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda od 30. travnja 2021., poslovni broj: P-543/2019, koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj: Gž-669/2021-3 od 2. rujna 2021., tužitelj je odbijen sa zahtjevom kojim je tražio naknadu za korištenje svojih nekretnina u odnosu na tuženike B. M., B. R., O. S. i L. K.. Dakle, predmet prvostupanjskog postupka u daljnjem tijeku postupka bio je zahtjev tužitelja da mu V. tuženik T. R. isplati naknadu za korištenje njegova stana na prvom katu površine 115,07 m2 i stana u suterenu površine 137 m2. Stoga žalbeni navodi tužitelja u kojima ističe kako su i tuženici B. M., B. R., O. S. i L. K. koristili njegove stambene prostorije, kao i da je nevažno jesu li, ili nisu znali čije su iste vlasništvo, u ovom žalbenom postupku nisu razmatrani.
7. Iz stanja prvostupanjskog spisa, a u odnosu na činjenično stanje koje se tiče ponovljenog postupka u odnosu na V. tuženika T. R., proizlazi da je imenovani tuženik sin N. M. koja je vlasnica stana u prizemlju i da je tuženik poslovnu djelatnost od osnivanja trgovačkog društva D. S. d.o.o. obavljao upravo u stanu u prizemlju, dakle u stanu svoje majke, a tek nakon njezina povratka u jesen 2005., na njezin prijedlog i uz njezino dopuštenje, poslovanje je preselio u suteren koji je bio u vlasništvu tužitelja. Iz prvostupanjskog postupka također proizlazi da se tužitelj u Z. vratio u ljeto 2006., te su mu njegove prostorije u stambenom objektu na adresi H. 119 odmah predane u posjed.
8. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je V. tuženik T. R. predmetne prostorije u vlasništvu tužitelja koristio samo u periodu od 11 mjeseci od rujna 2005. do kolovoza 2006., jer tako proizlazi iz izvedenih dokaza koji žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.
9. Također je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je V. tuženik T. R. (za razliku od ostalih tuženika) nepošteni posjednik, jer tako proizlazi iz njegova iskaza koji je dao na glavnoj raspravi koja je održana 23. ožujka 2021. (strana 162. spisa), kada je isti rekao da je znao da suterenski prostor i prostor na prvom katu nije vlasništvo njegove majke (N. M.), što ga onda, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, čini nepoštenim posjednikom.
10. U odnosu na žalbeni navod tuženika da nije imao posjed suterena, jer nije izvršavao nikakvu svoju vlast, već je postupao po uputi svoje majke N. M., te da je isti, u smislu članka 12. stavak 2. ZV-a samo mogao biti pomoćnik u posjedovanju, valja istaknuti da je tuženik u dijelu nekretnine tužitelja obavljao poslovnu djelatnost u svoje ima i za svoj račun, a ne u ime i za račun N. M., pa se ne može govoriti o tome da je bio pomoćnik u posjedovanju u smislu naprijed citirane zakonske odredbe.
11. Pravilno je dakle, na konkretan pravni odnos primijenjena odredba članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst , 94/17, dalje u tekstu: ZV).
12. U odnosu na ponovljeni prigovor tužitelja da se u konkretnom slučaju radilo o stupnjevitoj tužbi, svoje obrazloženje vezano uz navedeni prigovor i razloge zbog kojih ovaj drugostupanjski sud smatra da se nije radilo o stupnjevitoj tužbi ovaj drugostupanjski sud dao je u odluci poslovni broj: Gž-669/2021-3 od 2. rujna 2021., gdje je navedeno da takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b. ZPP-a) na način da je prihvat manifestacijskog zahtjeva (članak 325. a. ZPP-a) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i slično. U konkretnom slučaju, tužitelj nije postavio konkretan manifestacijski zahtjev. Naime, tužitelj je podnio zahtjev za isplatu protupravno stečene dobiti navodeći da će točan iznos odrediti nakon što mu tuženici polože račune-dokumentaciju. Kada se pri tome ima u vidu da tužitelj, kako je već i naprijed navedeno, nije postavio određeni manifestacijski zahtjev, kao i da u historijatu tužbe ne navodi koju bi mu to dokumentaciju trebali dostaviti tuženici, već traži da sud od Porezne uprave pribavi podatke o ostvarenoj dobiti, te od Hrvatske elektroprivrede podatke o potrošnji električne energije, te od Trgovačkog suda podatke o prijavljenim trgovačkim društvima na adresi Z., H. 119, valja istaknuti da je sve navedene podatke, prije podnošenja tužbe, mogao zatražiti tužitelj, a tek ukoliko iste ne bi dobio, mogao je zatražiti da ih sud pribavi službenim putem. S obzirom na navedeno u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, niti se tužba tužitelja može smatrati stupnjevitom tužbom, kako je to već i obrazloženo u ranijoj drugostupanjskoj odluci.
13. Kako je dakle tužitelj od tuženika tužbom potraživao isplatu iznosa od 2.000,00 kuna, a potom povećanim tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od 297.975,00 kuna sa zateznim kamatama (podneskom od 21. studenog 2016. strana 106. spisa), pravilno je sud dopustio preinaku tužbe, a pravilno je također i utvrdio da je u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara potraživanja i to kako u odnosu na glavno potraživanje, tako i u odnosu na zahtjev za isplatom kamata. To zato što je člankom 165. stavkom 2. ZV-a propisano da vlasnikovo traženje naknade zastarijeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana, pa kako je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju posjed predan u kolovozu 2006., to je u odnosu na njegov preinačeni zahtjev, zahtjev za isplatom iznosa od 295.975,00 kuna sa kamatama, koji je zatražen tek podneskom od 21. studenog 2016., nastupila zastara potraživanja.
14. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 2.000,00 kuna prihvatio kao osnovan, bez da je izveo dokaz vještačenjem. To zato što je osnovanim našao njegov zahtjev za isplatom naknade za korištenje tužiteljeve nekretnine za period od jedanaest mjeseci (od rujna 2005. do kolovoza 2006.), pa kako je, kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud, opće poznato da je naknada za korištenje nekretnine u Z. zasigurno veća od iznosa od 181,00 kunu mjesečno, a koji iznos se dobije kada se podijeli 2.000,00 kuna sa 11 mjeseci, to je pravilno prvostupanjski sud, rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka, odbio prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem radi utvrđenja visine predmetne naknade.
15. Zbog navedenog je žalbe tužitelja i tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu je valjalo potvrditi u pobijanim točkama I. i II. izreke, sve sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a
16. U odnosu na žalbu tužitelja glede odluke o troškovima postupka (točka III. izreke prvostupanjske presude) valja navesti da je tužitelj podnio tužbu protiv petorice tuženika i to tako da je prvo od svakog tuženika potraživao iznos od po 2.000,00 kuna, a potom je nakon preinačenja tužbe od I. tuženika B. M. i IV. tuženika L. K. solidarno potraživao isplatu iznosa od 63.286,00 kuna, dok je od II. tuženika B. R., III. tuženika O. S. i V. tuženika T. R. solidarno potraživao isplatu iznosa od 297.975,00 kuna. Tužitelj je u odnosu na V. tuženika T. R. uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, dok u odnosu na ostale tuženike nije uspio u sporu, stoga je pravilno prvostupanjski sud, donoseći odluku o troškovima postupka, primijenio odredbu članka 154. stavka 5. ZPP-a, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
16.1. Pravilno je vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju određena sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog u Šibeniku 16. i 17. rujna 2015., poslovni broj: Su-IV-246/2015. Naime, sukladno navedenom zaključku, u situaciji kada više osoba zastupa jedan punomoćnik, radi određivanja troškova postupka, zahtjevi stranaka se zbrajaju, a punomoćnik ima pravo na povišenje prema Tbr. 36. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa). To u konkretnom slučaju znači da je kao vrijednost predmeta spora trebalo uzeti zbroj svih utuženih tražbina (10.000,00 kuna prilikom podnošenja tužbe, odnosno 63.286,00 kuna + 297.975,00 kuna nakon preinačenja tužbe) za koje je Tarifom bila propisana nagrada od 75 bodova (ne 100 bodova kako to navodi prvostupanjski sud), odnosno 500 bodova nakon preinačenja tužbe.
16.2. Pravilno tužitelj u žabi navodi da je nakon donošenja drugostupanjske odluke od 2. rujna 2021., poslovni broj: Gž-669/2021-3 u daljnjem tijeku postupka sudjelovao samo V. tuženik T. R. (zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 13. listopada 2021. i 16. veljače 2022.) za koje nije trebalo primijeniti Tbr. 36 Tarife koja se odnosi na povišenje nagrade u situaciji kada isti odvjetnik zastupa više tuženika.
16.3. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava tuženicima pripada pravo na slijedeći trošak: trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 750,00 kuna (Tbr 8. točki 1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 4. srpnja 2016. i 14. studenog 2016. u iznosu od po 750,00 kuna (Tbr. 9 točka 1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 4. siječnja 2011., 10. travnja 2017. i 22. svibnja 2017. u iznosu od po 375,00 kuna svako (Tbr. 9. točka 2. Tarife), trošak sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 23. ožujka 2011. u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1. Tarife) trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 10. Tarife) što ukupno iznosi 14.625,00 kuna, što uvećano za 40% prema Tbr. 36. Tarife iznosi 5.850,00 kuna, odnosno ukupno 20.475,00 kuna kojem iznosu je dodan PDV u visini od 5.118,75 kuna, tako da ukupni trošak iznosi 25.593,75 kuna.
16.4. Nakon drugostupanjske odluke tuženik je imao trošak zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 13. listopada 2021. i 16. veljače 2022. koje je bilo potrebno priznati u visini od 5.000,00 kuna svako (Tbr. 9. točka 1. Tarife), te trošak PDV-a u iznosu od 2.500,00 kuna, odnosno ukupno 12.500,00 kuna, bez uvećanja po Tbr. 36 Tarife, jer je u ovom dijelu postupka sudjelovao samo V. tuženik T. R..
16.5. Dakle ukupni trošak tuženika iznosi 5.055,90 eura/38.093,75 kuna, zbog čega je prvostupanjsku odluku u tom dijelu valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I.2. izreke ove presude. Ova se odluka temelji na članku 380. točki 3. ZPP-a.
17. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa istom nije uspio.
18. Tužitelj je također odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer je isti uspio samo djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.
19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
Slavonski Brod, 11. rujna 2024.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić