1

Poslovni broj 21 Gž R-149/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 21 Gž R-149/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. O. OIB: … iz S. B., kojeg zastupa punomoćnica S. L. M., dipl. iur., predstavnica sindikata, protiv tuženika H.P.-H. p. d.d. OIB: …, Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-10917/2021-42 od 6. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-10917/2021-42 od 6. prosinca 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja broj … od 14. ožujka 2014., koju je donio tuženik, nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, a pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na rad na poslove radnog mjesta "koordinator" ili drugog odgovarajućeg radnog mjesta, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužitelja.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je utvrđivanje nedopuštenom odluke tuženika od 14. ožujka 2014. o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga te zahtjev tužitelja da ga se vrati na rad kod tuženika na isto radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ili odgovarajuće radno mjesto.

 

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

- da je tužba podnesena u roku propisanom odredbom čl. 129. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11 i 73/13, u daljnjem dijelu teksta: ZR) i da je tuženikov prigovor prekluzije neosnovan,

- da je tuženik prije donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika proveo postupak savjetovanja propisan odredbom čl. 120. ZR,

- da je nakon provedenog postupka savjetovanja s Glavnim radničkim vijećem tuženik 31. prosinca 2013. godine donio Program zbrinjavanja viška radnika koji je dostavljen Glavnom radničkom vijeću 3. siječnja 2014.,

- da je tuženik sukladno odredbi čl. 122. st. 1. ZR dostavio zavodu – Područni ured Z. obavijest o Programu zbrinjavanja viška radnika,

- da je tuženik dopisom od 20. siječnja 2014. Glavnom radničkom vijeću radi savjetovanja dostavio prijedlog odluke o otkazu tužiteljevog ugovora o radu, u kojem dopisu je tuženik naveo da Glavnom radničkom vijeću dostavlja podatke o namjeravanoj odluci o otkazu tužiteljevog ugovora o radu, da je provedbom procesa racionalizacije i centralizacije poštanskih ureda smanjen broj poštanskih ureda, a uvođenjem informatičkog sustava upravljanja dostavom olakšava se voditelju područja praćenje obima posla i planiranja potrebnog broja radnika, da je navedeno dovelo do smanjenja opsega poslova radnog mjesta koordinator na području B.-p. ž., a da je pri odlučivanju o otkazu uzeo u obzir kriterije iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR te dodatne kriterije i to učinkovitost, stručnost, kvalitetu obavljenog rada i status branitelja Domovinskog rata na način kako je to utvrđeno u Programu zbrinjavanja viška radnika,

- da se dopisom od 17. veljače 2014. Glavno radničko vijeće usprotivilo donošenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu,

- da je odlukom od 14. ožujka 2014. tuženik otkazao tužiteljev ugovor o radu za radno mjesto koordinator, divizija pošta, B.-p. ž. zbog poslovno uvjetovanih razloga,

- da je u obrazloženju otkaza navedeno da je provedbom procesa racionalizacije i centralizacije poštanskih ureda smanjen broj poštanskih ureda, a uvođenjem informatičkog sustava upravljanja dostavom olakšava se voditelju područja praćenje obima posla i planiranja potrebnog broja radnika, navedeno je dovelo do smanjenja opsega poslova radnog mjesta koordinator na području B.-p. ž., zbog navedenih razloga utvrđen je prestanak potrebe za radom radnika temeljem Programa zbrinjavanja viška radnika koji je uprava usvojila 31. prosinca 2013., radniku nije moguće osigurati obavljanje drugih poslova niti da se uz dodatno obrazovanje i osposobljavanje zaposli na drugim poslovima, poslodavac je uzeo u obzir kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR te dodatne kriterije i to učinkovitost, stručnost, kvalitetu obavljenog rada i status branitelja Domovinskog rata na način kako je to utvrđeno u Programu zbrinjavanja viška radnika, a s obzirom na neprekidan rad kod poslodavca (31 godina) te godine života (57 godina) radnik ima pravo na otkazni rok od četiri mjeseca,

- da je na temelju iskaza tužitelja i svjedoka M. V. i S. J. prvostupanjski sud utvrdio da je osim tužitelja na području GP 5 bio još jedan zaposlenik koji je imao ugovor o radu za radno mjesto koordinator i to je bila R. L.,

- da je tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu bio dužan tužitelja usporediti s R. L. i to prema socijalnim kriterijima propisanim odredbom čl. 107. st. 3. ZR i prema dodatnim kriterijima koje je tuženik utvrdio u Programu zbrinjavanja viška radnika,

- da je uvidom u tabelu (list 373 spisa) utvrđeno da je tužitelj u vrijeme otkaza imao 57 godina života, 31 godinu staža kod tuženika, obvezu uzdržavanja dvije osobe i nije imao invalidnost, dok je R. L. imala 41 godinu života, 18 godina staža kod tuženika, obvezu uzdržavanja tri osobe, nije imala invalidnost,

- da je uspoređujući tužitelja i R. L. prema zakonskim kriterijima prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj bio u prednosti s obzirom na kriterij starosti i staža, dok je R. L. bila u prednosti u odnosu na tužitelja s obzirom na kriterij obveza uzdržavanja,

- da je uvidom u Program zbrinjavanja viška radnika utvrđeno da je tuženik utvrdio dodatne kriterije koje je primijenio prilikom uvrštavanja radnika u Program zbrinjavanja viška radnika i to učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljanja rada te status branitelja Domovinskog rata i da je svaki od navedenih kriterija detaljno opisan u Programu zbrinjavanja viška radnika te je navedeno koliko bodova nosi svaki od tih kriterija,

- da je tužitelj ocijenjen kao prosječno učinkovit, dok je R. L. ocijenjena kao iznadprosječno učinkovita, tužitelj je prema kriteriju stručnosti i kvalitete ocijenjen kao prosječan radnik, a R. L. kao iznadprosječan radnik, tužitelj je imao status branitelja, a R. L. nije imala taj status (tabela list 373 spis),

- da iz navedenog proizlazi da je prema dodatnim kriterijima tužitelj bio u prednosti u odnosu na R. L. temeljem kriterija statusa branitelja, dok je R. L. bila u prednosti u odnosu na tužitelja prema kriteriju učinkovitosti te stručnosti i kvalitete,

- da u odluci o otkazu tuženik nije obrazložio kojim kriterijima je dao prednost prilikom odlučivanja o tome kojem će od radnika na istom radnom mjestu otkazati ugovor o radu, odnosno nije obrazložio da li je prilikom otkazivanja dao prednost radnicima koji su u povoljnijem položaju prema zakonskim kriterijima ili je dao prednost radnicima koji su ostvarili više bodova prema dodatnim kriterijima utvrđenim u Programu zbrinjavanja viška radnika,

- da tuženik također nije obrazložio na koji način je utvrdio učinkovitost, stručnost i kvalitetu radnika, iako je navedene kriterije uvrstio u Program zbrinjavanja viška radnika i temeljem čega je utvrdio da je R. L., kao usporednik radnik, učinkovitija, stručnija i kvalitetnija u odnosu na tužitelja,

- da podatke o navedenim kriterijima i načinu primjene tih kriterija tuženik nije dostavio radničkom vijeću u postupku savjetovanja o namjeravanoj odluci o otkazu tužitelja jer radničkom vijeću nije dostavio podatke o usporednim radnicima koji su radili na istim poslovima kao i tužitelj pa radničko vijeće nije moglo utvrditi da li je tuženik primijenio kriterije, kojim kriterijima je dao prednost i nije moglo utvrditi iz kojih razloga je tuženik odabrao upravo tužitelja za otkaz ugovora o radu,

- da je time tuženik postupio suprotno odredbi čl. 149. ZR kojim je propisano da je poslodavac u postupku savjetovanja dužan radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika,

- da podaci o kriterijima koje poslodavac primjenjuje prilikom odabira radnika za otkaz ugovora o radu predstavljaju podatke koji su važni za donošenje odluke pa ih je poslodavac dužan dostaviti radničkom vijeću u postupku savjetovanja o namjeravanoj odluci o otkazu, a s obzirom da tuženik nije dostavio radničkom vijeću, radničko vijeće nije imalo podatak o tome kojim kriterijima je tuženik dao prednost prilikom odlučivanja o tome kojem od radnika na istom radnom mjestu će otkazati ugovor o radu,

- da se sukladno odredbi čl. 149. st. 4. ZR podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke,

- da tuženik nije dostavio radničkom vijeću potpune podatke o namjeravanom otkazu tužitelju jer mu nije dostavio podatke o zakonskim i dodatnim kriterijima koje je primijenio prilikom odabira tužitelja za otkaz, iako je radničko vijeće od poslodavca zatražilo dodatno obrazloženje o kriterijima koje je tuženik primijenio u odnosu na tužitelja (iskaz svjedoka M. V.), pa da radničko vijeće nije imalo sve podatke potrebne za davanje primjedbi i prijedloga na namjeravanu odluku o otkazu tužitelju.

 

9. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik prije donošenja odluke o otkazu tužiteljevog ugovora o radu nije proveo postupak savjetovanja na način propisan odredbom čl. 149. ZR, što sukladno odredbi čl. 149. st. 12. ZR otkaz čini ništetnim pa je iz navedenih razloga utvrdio da otkaz tužiteljevog ugovora o radu nije dopušten. S obzirom da se u slučaju nedopuštenosti otkaza radnik vraća u radnopravni status u kojem je bio prije otkaza ugovora o radu prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljev radni odnos kod tuženika nije prestao i naložio je tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ili na drugo odgovarajuće radno mjesto.

 

10. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik navodima žalbe nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovan, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju. Žalbeni navodi tuženika svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja te o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već daje svoju ocjenu provedenih dokaza, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

 

11. Odredbom čl. 149. st. 1. ZR propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnik poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, a stavkom 3. istog članka propisano je da se važnim odlukama iz stavka 1. toga članka smatraju osobito odluke o otkazu (st. 2. toč. 2.) te posebno odluka o donošenju programa zbrinjavanja viška radnika (st. 2. toč. 10.), a sukladno stavku 12. istog članka odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.

 

12. Odredbom čl. 107. st. 3. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Autonomno je pravo poslodavca kojem će od kriterija i u kojoj mjeri dati prednost (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama  Revr-242/2014 od 13. svibnja 2015., Revr-445/2017 od 22. siječnja 2019.), odnosno hoće li prilikom određivanja viška radnika uzeti u obzir i neke druge okolnosti i istima dati prednost u odnosu na zakonske kriterije ( Revr-1699/2015 od 5. travnja 2017.).

 

13. Međutim, imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da tuženik nije dostavio radničkom vijeću potpune podatke o namjeravanom otkazu tužitelju jer nije obrazložio kojim kriterijima je dao prednost prilikom odlučivanja o tome kojem će od radnika na istom radnom mjestu otkazati ugovor o radu, odnosno nije obrazložio da li je prilikom otkazivanja dao prednost radnicima koji su u povoljnijem položaju prema zakonskim kriterijima ili je dao prednost radnicima koji su ostvarili više bodova prema dodatnim kriterijima utvrđenim u Programu zbrinjavanja viška radnika, nije obrazložio na koji način je utvrdio učinkovitost, stručnost i kvalitetu radnika, iako je navedene kriterije uvrstio u Program zbrinjavanja viška radnika i na temeljem čega je utvrdio da je R. L., kao usporednik radnik, učinkovitija, stručnija i kvalitetnija u odnosu na tužitelja, nije dostavio podatke o usporednim radnicima koji su radili na istim poslovima kao i tužitelj pa radničko vijeće nije moglo utvrditi da li je tuženik primijenio kriterije i kojim kriterijima je dao prednost i nije moglo utvrditi iz kojih razloga je tuženik odabrao upravo tužitelja za otkaz ugovora o radu, iako je radničko vijeće od poslodavca zatražilo dodatno obrazloženje o kriterijima koje je tuženik primijenio u odnosu na tužitelja (iskaz svjedoka M. V.), proizlazi da radničko vijeće nije imalo sve podatke potrebne za davanje primjedbi i prijedloga na namjeravanu odluku o otkazu tužitelju, koja utvrđenja prvostupanjskog suda tuženik navodima žalbe nije s uspjehom osporio, pa ne ulazeći u pravo poslodavca da autonomno odlučuje kojem će kriteriju dati prednost, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije postupio u skladu sa odredbom čl. 149. st. 1. toč. 2. ZR i onim minimumom koji se očekuje od poslodavca u primjeni navedene odredbe.

 

14. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije postupio u skladu sa odredbom čl. 149. st. 1. toč. 2. ZR, žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje da je ispoštovao odredbu čl.149. st. 1. toč. 10.  ZR vezano za savjetovanje sa radničkim vijećem u donošenju Programa zbrinjavanja viška radnika u kojem da je izrijekom navedeno koliko bodova nosi svaki od kriterija, nisu od značaja za odlučivanje. Iz samog postupka nije razvidan način bodovanja u odnosu na uvedene dodatne kriterije; učinkovitost te stručnost i kvalitete obavljenog rada, na temelju kojeg akta, na koji način, tko i po kojim kriterijima će vršiti bodovanje usporedivih radnika, te koje će se vremensko razdoblje uzimati u obzir prilikom bodovanja radnika, a i na koji način je zamišljena mogućnost kontrole dodijeljenih dodatnih bodova, te eventualna mogućnost pravovremenog ulaganja prigovora na dodijeljene bodove od strane bodovanih radnika, pa žalbeni navodi tuženika da je svaki od kriterija detaljno opisan u Programu zbrinjavanja viška radnika i da je navedeno koliko bodova nosi svaki od kriterija na osnovu kojih je izrađena i lista bodovanja, nisu od značaja za odlučivanje. Pri čemu su ti kriteriji  prema načinu bodovanja bili i odlučni za ocjenu o tome kojem radniku treba otkazati ugovor o radu.

 

15. Slijedom svega navedenoga pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda da odluka o poslovno uvjetovanom otkazu nije dopuštena, pa je isto tako zakonita i prvostupanjska odluka u dijelu kojim je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na rad u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR.

 

16. Budući da tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučio kao u stavku I. izreke presude.

 

17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen jer tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 9. svibnja 2023.

 

   Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.