Poslovni broj 50 Gž R-181/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 50 Gž R-181/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. F. A., odvjetnici u R., protiv tuženika H.-P. d.o.o. Z., P. T. R., K., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-3958/2021-34 od 30. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-3958/2021-34 od 30. rujna 2022. u točki I izreke.

 

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-3958/2021-34 od 30. rujna 2022. u točki II izreke i sudi:

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 214.094,50 kn/28.415,22 eura[1] kao neosnovan.

 

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 982.188,38 kn/130.358,80 eura sa zatraženim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki I izreke prvostupanjske presude (točka I izreke) te joj je naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 214.094,50 kn/28.415,22 eura (točka II izreke).

 

2. Presudu pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje pobijane presude u smislu navoda žalbe odnosno podredno istu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

 

3. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete a koju štetu je njezin prednik sada pok. otac S. R. pretrpio na radu kod tuženika i to naknadu za tuđu pomoć i njegu.

 

5. U žalbenom stadiju postupka nesporan je radno pravni status prednika tužiteljice kod tuženika u trenutku nastanka štetnog događaja, aktivna legitimacija tužiteljice kao zakonske nasljednice iz pok. S. R., da je prednik tužiteljice 6. siječnja 1981. doživio povredu na radu tijekom trajanja radnog vremena dok je obavljao svoje radne zadatke, da je uslijed navedenog ozljeđivanja ostao nepokretan te da mu je bila potrebna tuđe pomoć i njega, da je isti ostvario naknadu materijalne i nematerijalne štete pravomoćnom presudom Osnovnog suda udruženog rada u Rijeci posl.br. S-1127/88 te da je nakon toga sukcesivnim tužbama potraživao od tuženika razliku plaće, materijalni trošak naknade za troškove doma umirovljenika u kojem je tužitelj smješten počevši od 26. ožujka 1991. te naknadu za tuđu pomoć i njegu kao i da su na ovaj predmet koji se vodi po tužbi prednika tužiteljice od 11. studenog 1993. spojeni više predmeta u kojem je prednik tužiteljice od tuženika potraživao isplatu naknade za troškove doma „M. K.“ u K. odnosno naknadu za tuđu pomoć i njegu radi vođenja jedinstvenog postupka odnosno donošenja jedinstvene odluke po za zahtjevima tužitelja za naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 1. listopada 2015.

 

6. Pošavši od naprijed navedenih nespornih utvrđenja te od daljnjeg utvrđenja da je prednik tužiteljice podneskom od 20. prosinca 1999. objektivno preinačio tužbu budući je do tada svoj zahtjev temeljio na činjeničnoj tvrdnji da ima dodatne troškove smještaja u domu gdje mu je pružana potrebna tuđa pomoć i njega i da mu je te troškove dužan nadoknaditi tuženik prema priloženim uplatnicama, dok je podneskom od 20. prosinca 1999. izmijenio činjeničnu osnovu i visinu svoga zahtjeva tražeći naknadu za tuđu pomoć i njegu, da po preinačenoj tužbi, od trenutka kada je preinaka izvršena, teče nova parnica sa svim procesno-pravnim i građansko-pravnim posljedicama, da iz nalaza i mišljenja KBC R. centra K. od 12. svibnja 1988. proizlazi da je stanje prednika tužiteljice „definitivno“ te da je tada prednik tužiteljice zasigurno kao 90 postotni invalid znao da će mu ubuduće trajno trebati tuđa pomoć i njega, da mu je od tada počeo teći subjektivni zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj  53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO-a) sud prvog stupnja utvrdio je da je zastara potraživanja tužitelja za utuženu naknadu tuđe pomoći i njege nastupila 1. lipnja 1991. Nadalje kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari preinačena dana 20. prosinca 1999., dakle nakon što je protekao subjektivni rok od tri godine, propisan odredbom čl. 376. st. 1. ZOO-a, kao i objektivni rok od pet godina iz čl. 376. st. 2. ZOO odnosno kako su i daljnji rentni zahtjevi za naknadu štete na ime tuđe pomoći koje je tužiteljica naknadno postavlja (čl. 195. st. 2. ZOO) također u zastari jer je zastarjelo samo pravo prednika tužiteljice, sud prvog stupnja ocijenio je zahtjev tužiteljice neosnovanim te isti posljedično navedenom u cijelosti odbio.

 

7. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

 

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužiteljica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

 

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja odbio je zahtjev tužiteljice s naslova naknade štete za tuđu pomoć i njegu ocijenivši ga neosnovanim.

 

10. Naime, suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u konkretnom slučaju prednik tužiteljice podneskom od 20. prosinca 1999., a kako je to već u ovoj pravnoj stvari utvrđeno i u odluci Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2015/03 (kojom je ukinuta presuda suda prvog stupnja kojom je bio prihvaćen zahtjev prednika tuženice), izmijenivši činjeničnu osnovu na kojoj temelji svoj tužbeni zahtjev, objektivno preinačio tužbu podnesenu 11. studenog 1993. u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP po kojoj odredbi preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg te isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Da se radi o preinaci tužbe, koju preinaku je sud predniku tužiteljice tijekom prvostupanjskog postupka i dozvolio rješenjem od 16. svibnja 2007., proizlazi i iz samog podneska prednika tužiteljice u kojem sam navodi da činjenično preinačuje tužbu na način da od tuženika umjesto do tada zahtijevanih dodatnih troškova smještaja u domu prema prilažećim uplatnicama traži naknadu za tuđu pomoć i njegu u visini plaće medicinske sestre u iznosu od 300.000,00 kn.

 

11. Kako u slučaju kada dođe do objektivne preinake tužbe, kao u konkretnom slučaju, po preinačenoj tužbi, od trenutka kada je preinaka izvršena, teče nova parnica sa svim procesno-pravnim i građansko-pravnim posljedicama pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se odluka o osnovanosti prigovora zastare utuženog potraživanja naknade za tuđu pomoć i njegu, istaknutog po tuženiku, ocjenjuju od trenutka kada je tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete do trenutka kad je izvršena preinaka tužbe.

 

12. Cijeneći da je prednik tužiteljice imao saznanja o opsegu i visini materijalne štete za tuđu pomoć i njegu od 12. svibnja 1988. (kada je nalazom i mišljenjem KBC R. centra K. utvrđeno njegovo stanje „definitivno“ od kada je prednik tužiteljice kao 90%-invalid svakako znao da će mu ubuduće trajno trebati tuđa pomoć i njega) odnosno eventualno najkasnije 26. ožujka 1991. kad je premješten u dom "M. K." u K., podnoseći (preinačenu) tužbu za navedeni vid štete 20. prosinca 1999., utvrđuje da je potraživanje tužiteljice u zastari jer je podnesen nakon isteka zastarnog roka od tri godine.

 

12. Na žalbene navode tužiteljice kojim osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o zastari predmetnog potraživanja prije svega valja reći se da prema čl. 376. st. 1. ZOO zastara za materijalnu štetu za tuđu pomoć i njegu počinje teći od trenutka saznanja za štetu i osobu koja je počinila štetu. Suprotno žalbenim navodima i po stavu ovog suda drugog stupnja pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je prednik tužiteljice, neovisno o činjenici da mu se naknadno (nakon nalaza i mišljenja iz 1988.) utvrđeno umanjenje životne aktivnosti od daljnjih 10% odnosno ukupno u omjeru od 100%, već i kao 90%-ni invalid, u trenutku zaprimanja nalaza i mišljenja iz svibnja 1988., imao saznanja o šteti i štetniku odnosno da će mu u budućnosti biti trajno potrebna tuđa pomoć i njega.

 

13. Nadalje valja reći da se zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni prema odredbama čl. 376. i 377. ZOO bez obzira na to da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

 

14. Šteta za tuđu njegu i pomoć koja nastaje sukcesivno, sada i ubuduće, i u pravilu, traje sve dok traju štetne posljedice, ima svoj uzrok u već svršenoj štetnoj radnji, a sama je već nastala, je buduća šteta, ali o takvoj koja je u sadašnjosti već izvjesna, na koju oštećenik odmah ima pravo, za čije su određivanje u odštetnom pravu sadržana sva potrebna pravna pravila. Vrsta štete, o kojoj je riječ, nastaje u jednom određenom trenutku, oštećeni zna za nju i njenu osobinu, da će trajati i ubuduće, doznaje također u jednom određenom trenutku pa zastarijevanje počinje teći istog dana kada bi počelo i za štetu čija ukupnost nastaje odjednom. Pri tome pitanje zastare naknade štete s osnove tuđe njege i pomoći koja nastaje sukcesivno prosuđuje se prema odredbi čl. 376. ZOO jer rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu čl. 372. ZOO.

 

15. Slijedom svega navedenog, neovisno o pogrešnoj ocjeni prvostupanjskog suda prema kojem potraživanje naknade za tuđu pomoć i njegu predstavljaju povremene tražbine, iako one to nisu, nisu ostvareni žalbeni navodi tužiteljice vezani za zastaru, jer je neovisno o pogrešnom shvaćanju prvostupanjskog stupanjskog suda pravilno odlučeno o osnovanosti prigovora zastare u okviru odredbe čl. 376. i čl. 377. ZOO jer je od saznanja prednika tužiteljice za štetu i štetnika i postavljanja tužbenog zahtjeva na isplatu naknade za tuđu pomoć i njegu protekao zastarni rok iz navedenih zakonskih odredbi.

 

16. Iz navedenih razloga žalbu tužiteljice u pogledu odluke o glavnoj stvari i zatraženih zateznih kamata valjalo je kao neosnovanu odbiti i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu.

 

17. Međutim osnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojom ista pobija odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka. Naime, pri dosudi parničnih troškova, po stavu ovog suda drugog stupnja, trebalo je uzeti u obzir sve okolnosti slučaja radi ocjene razmjernosti. Po stavu ovog suda valjalo je uzeti u obzir činjenicu da se ovaj postupak radi naknade štete vodi trideset godina koji je pokrenuo prednik tužiteljice a tužiteljica isti nastavila nakon njegove smrti, da je u istom donesen veći broj presuda kojim je predniku tužiteljice u više navrata dosuđivana naknada štete koje presude su ukidane i vraćane na ponovni prvostupanjski postupak odnosno potvrđivane od strane drugostupanjskog suda, da je predniku tužiteljice u dva navrata temeljem pravomoćnih presuda donesenih u ovom postupku djelomično i isplaćivana utužena naknada koje pravomoćne presude su naknadno ukidane po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, da se radi o sporu u kojem je tuženik poslodavac prednika tužiteljice i to trgovačko društvo koje je odgovorno za proizvodnju ili opskrbu električnom energijom u Republici Hrvatskoj i kao takvo pod kontrolom Republike Hrvatske slijedom čega se u konkretnom slučaju može smatrati, u širem smislu riječi, da se radi o sporu sa državom, da tužbeni zahtjev prednika tužiteljice nije bio očito nerazuman s obzirom da su tijekom postupka donesene dvije pravomoćne presude kojim je bio prihvaćen njegov zahtjev a da tužiteljica u sporu konačno nije uspjela radi zauzetog stava o nastupanju zastare potraživanja, da u trenutku stupanja tužiteljice u parnicu u konkretnom slučaju nije bio jasan stav (praksa) suda da li je prednik tužiteljici preinačio tužbu a sve vezano za ocjenu osnovanosti prigovora zastare, da posljedično tome postoji opravdani razlog zbog kojih tužiteljica, koja nije uspjela s osnovnom zahtjeva, nije mogla predvidjeti takav ishod u trenutku kada je stupila u parnicu kao i činjenicu da bi tužiteljici s obzirom na visinu određenog troška plaćanje istih predstavljao veliko ograničenje i teret. Stoga bi održanjem na snazi prvostupanjske odluke o parničnim troškovima tužiteljica bila prisiljena snositi nerazmjerno veliki financijski teret nakon završetka postupka što bi u konačnici, a s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja rezultiralo povredom njezinih prava na pristup sudu u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Konvencije, o čemu se na isti način izjasnio i Europski sud za ljudska prava u predmetu Bursač protiv Hrvatske.

 

18. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP djelomično žalbu tužiteljice prihvatiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II prvostupanjske presude preinačiti i odbiti tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

 

19. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer u odnosu na glavnu stvar sa žalbom nije uspjela, a zbog odluke o troškovima postupka nisu nastali posebni troškovi.

 

U Zagrebu 3. svibnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.