REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-3219/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i
Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LAVANDA TURIST GRUPA
d.o.o., Mravince, Braće Radić 31 F, OIB 12691239806, kojeg zastupa punomoćnica
Tanja Bota, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d.,
Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB 10840749604, kojeg zastupa punomoćnica
Draženka Buntak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi
protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1390/2019 od 11. siječnja

2022., u sjednici vijeća održanoj 8. ožujka 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-1390/2019 od 11. siječnja 2022. u pobijanim
točkama I. i II. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1390/2019 od 11.
siječnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od

114.810,78 kn s kamatama (točka I. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku
trošak parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 kn (točka II. izreke), dok je tuženik
odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od

15.000,00 kn (točka III. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako tijekom
postupka utvrđeno da tuženik, u odnosu na tužitelja, nije poduzeo nikakvu
protupravnu štetnu radnju koja bi imala za posljedicu nastanak štete, te da tužitelj
nije ovlašten zahtijevati isplatu štete, zbog čega je odbijen i prijedlog tužitelja za
provođenje financijskog i prometnog vještačenja, radi utvrđenja visine zahtjeva
(štete).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, navodeći da presuda ima
nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U odnosu na pitanje aktivne legitimacije,
ukazuje kako činjenica da je vlasnik vozila Raiffeisen Leasing d.o.o. ne isključuje
pravo tužitelja da traži naknadu štete na ime izgubljene zarade, te ukazuje na sadržaj
točke 8. obrazloženja, u kojemu prvostupanjski sud netočno navodi kako je tuženik
primatelj leasinga. Ponavlja navode kako u ovom predmetu traži naknadu na temelju

Poslovni broj: 78 Pž-3219/2022-2 2

izvanugovorne odgovornosti, na koju ima pravo isključivo tužitelj, a nikako Raiffeisen
Leasing d.o.o. Smatra neosnovanim zaključak prvostupanjskog suda kako je
tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, jer bi to značilo da je
tužena pogrešna osoba, dok u ovom slučaju sud smatra kako je tužiteljev zahtjev
neosnovan. Prema mišljenju žalitelja, iz svega je jasno kako je prvostupanjski sud
pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te zbog toga donio pogrešnu presudu.
S obzirom na to, prvostupanjski je sud trebao provesti predloženo vještačenje na
okolnost opravdane duljine trajanja radova popravljanja autobusa, a dodatno ukazuje
i na pogrešno određen rok za podnošenje žalbe. Predlaže ukinuti presudu, uz
naknadu troškova žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Iz sadržaja same žalbe jasno proizlazi kako se ona odnosi na dio presude u kojemu tužitelj nije uspio u sporu, odnosno na točke I. i II. izreke.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno
čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92
112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i
122/22; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na
pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena kojom od bitnih povreda odredaba
parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a posebno ne
bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj. Naime,
prvostupanjski je sud dao valjano obrazloženje svojih stavova, a činjenica da se
žalitelj s takvim obrazloženjem ne slaže sama po sebi ne predstavlja bitnu povredu
odredaba parničnog postupka na koju ukazuje žalitelj.

8. Na temelju odredbe čl. 219. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i
predložiti dokaze na temelju kojih temelji svoj zahtjev, a žalitelj neosnovano tvrdi
kako mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, zbog toga što prvostupanjski
sud odbio provesti predložene dokaze. Odbijanje suda da provede određeni dokaz
samo po sebi ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom iz
čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da
raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da
odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i
proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a.

9. Prvostupanjski je sud obrazložio kako, s obzirom na utvrđeno činjenično
stanje i pravnu osnovu smatra nepotrebnim provoditi dokaze vještačenjem na
okolnost visine štete. S obzirom na to da, i prema mišljenju ovog suda, tužitelj nije
dokazao osnovanost svog zahtjeva za naknadu štete, prvostupanjski je sud pravilno
odbio provesti predloženo vještačenje jer bi isti trošak bio nepotreban i samo bi
uzrokovao odugovlačenje s postupkom. Slijedom navedenog, postupanjem

Poslovni broj: 78 Pž-3219/2022-2 3

prvostupanjskog suda tužitelj nije onemogućen u raspravljanju te nije počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, na koju se sadržajno poziva tužitelj.

10. Tužitelj pravilno ukazuje kako je prvostupanjski sud, u točki 8.
obrazloženja, u više navrata pogrešno naveo kako je tuženik primatelj leasinga, no
kako je iz ostalog dijela obrazloženja jasno vidljivo kako je primatelj leasinga tužitelj,
a ne tuženik. Pogrešan navod iz točke 8. obrazloženja, prema mišljenju ovog suda,
nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ovo posebno stoga što
pogreške u pisanju sud može ispraviti u svako doba (čl. 342. st. 1. ZPP-a).

11. Nadalje, tužitelj u svojoj žalbi upućuje i na dio obrazloženja u kojemu
prvostupanjski sud izlaže kako je osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne
legitimacije, jer smatra kako bi to značilo da je tužena pogrešna osoba, te da se
takvo obrazloženje ne može primijeniti u slučaju kada sud smatra da tužbeni zahtjev
nije osnovan. Ovaj sud ukazuje kako je pitanje aktivne ili pasivne legitimacije
prvenstveno pitanje materijalnog, a ne procesnog prava, te nije istovjetno pitanju
stranačke sposobnosti (čl. 77. ZPP-a). U vezi s time pravno shvaćanje žalitelja nije
osnovano, a time ni žalbeni navod.

12. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji žalitelja, time što je u obrazloženju
presude naveo kako tuženik nije pasivno legitimiran u ovom predmetu prvostupanjski
sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a osnovanost takvog
zaključka prvostupanjskog suda ispituje se primjenom materijalnog prava na
utvrđeno činjenično stanje.

13. U konkretnom slučaju, žalitelj ne spori činjenično stanje kako ga je
prvostupanjski sud utvrdio u točki 6. obrazloženja presude, no smatra kako je sud
pogrešno primijenio materijalno pravo na tako utvrđene činjenice, te da je propustio
izvesti dokaze na okolnost visine štete.

14. Bez obzira na to što tužitelj smatra kako postoji tuženikova izvanugovorna
odgovornost za naknadu štete u vidu izgubljene zarade, prvostupanjski sud pravilno
obrazlaže da se takav zahtjev, po svojoj naravi, temelji na tvrdnji o postojanju
zakašnjenje s ispunjenjem ugovorne obveze tuženika kao osiguratelja, koja se tiče
utvrđivanja i procjene štete. Ovo iz razloga što tužitelj, u tužbi i tijekom postupka, tvrdi
da je do štete došlo zbog nepravovremenog postupanja tuženika, postupanja izvan
svih rokova i postupanja suprotnog pažnji savjesnog osiguravatelja, sve na temelju
Ugovora o osiguranju.

15. Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kako je popravljanje štete do
kojega dolazi povredom ugovornog odnosa u ovom slučaju ovlaštena zahtijevati
samo ugovorna strana u smislu čl. 342. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22;
dalje: ZOO).

16. Naime, prema čl. 921. ZOO-a, ugovorom o osiguranju osiguratelj se
obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja
osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje

Poslovni broj: 78 Pž-3219/2022-2 4

osiguratelju platiti premiju osiguranja. Iz ove odredbe jasno proizlazi kako ugovaratelj
osiguranja i osiguranik mogu ali i ne moraju biti ista osoba, a prava i obveze
ugovaratelja osiguranja i osiguranika nisu nužno jednaka. Stoga je tužitelj, kao
ugovaratelj osiguranja, jedna od ugovornih strana, no na predmetno osiguranje ne
može se automatizmom primijeniti odredba čl. 342. ZOO-a koja regulira ispunjenje
obveze i posljedice neispunjenja.

17. Člankom 943. ZOO-a regulirani su rokovi isplate osigurnine (čl. 943. st. 1.,

2. i 3. ZOO-a), kao i posljedica propusta osiguratelja (čl. 943. st. 4. ZOO-a). Prema
odredbi čl. 943. st. 4. ZOO-a, ako osiguratelj ne ispuni svoju obvezu u rokovima koji
su propisani tim člankom, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka
obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

18. Dakle, u predmetima osiguranja, pravo na ispunjenje ugovorne obveze,
kao i naknadu štete u slučaju propusta osiguratelja da svoju obvezu ispuni u
rokovima iz ugovora, pripada osiguraniku koji nije nužno i ugovorna strana
(ugovaratelj osiguranja).

19. Osiguranik Raiffeisen Leasing d.o.o. ovlastio je tužitelja na ostvarivanje
prava iz osiguranja glede navedene prometne nesreće, ali se radi isključivo o pravu
na osigurninu koju je tuženik kao osiguratelj dužan isplatiti po nastanku osiguranog
slučaja, kao događaja prouzročenog osiguranim rizikom koji ima za posljedicu
oštećenje, uništenje ili nestanak predmeta osiguranja. S obzirom da je predmet ovog
tužbenog zahtjeva naknada štete koja je nastala tužitelju kao ugovaratelju
osiguranja, primjenom čl. 943. st. 4. ZOO-a, pravilan je zaključak prvostupanjskog
suda kako tužitelju ne pripadaju nikakva prava povezana sa zakašnjenjem tuženika u
ispunjenju njegovih ugovornih obveza prema društvu osiguraniku, čak i ako je takvog
zakašnjenja bilo.

20. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe
čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 27/22 i 126/22),
kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) i Tarifu sudskih
pristojbi. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku
od zakonskih odredaba, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

21. Slijedom navedenog, navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju
pravilnost i zakonitost pobijane presude, zbog čega je žalba odbijena kao
neosnovana, a pobijana presuda u pobijanom dijelu potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 8. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak