Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

 

Poslovni broj: 8 Kž-429/2022-5

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. I., zbog kaznenog djela iz čl. 149. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 84/21., dalje: K./11), odlučujući o žalbi privatnog  tužitelja I. H. protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: 14 K-105/2019-31 od 31. ožujka 2022., u javnoj sjednici održanoj 14. prosinca 2022. u prisutnosti z.z. opunomoćenice H. K. te branitelja optuženika, N. B., odvjetnika,

 

 

                                                      r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba privatnog  tužitelja I. H., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Općinski sud u Varaždinu, presudom od 31. ožujka 2022., na temelju čl. 453. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19; dalje: ZKP/08-19) oslobodio je optužbe optuženog Z. I. da bi počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – kleveta iz čl. 149. st. 1. KZ/11.

 

1.1.              Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08-19 privatni tužitelj I. H. dužan je platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08-19 u iznosu od 1.000,00 kn, kao paušal te nužne izdatke i nagradu branitelja o čemu će donijeti posebno rješenje. 

 

2.              Protiv te presude žalbu je podnio privatni tužitelj I. H. putem opunomoćenice J. M., odvjetnice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika proglasi krivim i osudi sukladno zakonu, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Odgovor na žalbu podnio je optuženik putem branitelja N. B., odvjetnika, s prijedlogom da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4.              Sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti z.z. opunomoćenice H. K., te branitelja optuženika N. B., odvjetnika, dok je na temelju čl. 475. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08-22)  održana u odsutnosti uredno obaviještenih privatnog tužitelja i optuženika.

 

5.              Žalba je osnovana.

 

6.              Optuženik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22, čije ostvarenje nalazi u tome da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i njezinim razlozima, te da u presudi uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su oni koji se navode potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

Konkretno, žalitelj prije svega upire da prvostupanjski sud u izreci pobijane presude i u točki 9. njezinog obrazloženja navodi da optuženika oslobađa optužbe na temelju čl. 453. st. 3. ZKP/08-22 (ispravno: čl. 453. toč. 3. ZKP/08-22), odnosno da nije dokazano da bi počinio kazneno djelo za koje se tereti, dok iz toč. 8.2. obrazloženja pak proizlazi da ga oslobađa optužbe zbog toga što nije dokazano da bi inkriminirane tvrdnje za oštećenika iznosio u cilju njegovog omalovažavanja ili povrede njegove časti, odnosno da nije dokazano postojanje "klevetničke namjere", a iz čega, po mišljenju žalitelja,  proizlazi da ga ustvari oslobađa optužbe jer djelo za koje je optužen po zakonu nije kazneno djelo, a što predstavlja temelj za oslobađajuću presudu propisan u  čl. 453. st. 1. ZKP/08 (ispravno: čl. 453. toč. 1. ZKP/08).

 

Suprotno žalitelju, iz obrazloženja pobijane presude je jasno da prvostupanjski sud optuženika oslobađa od optužbe iz razloga što na njegovoj strani ne nalazi dokazanim postojanje subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela (krivnje), tako da između izreke presude i njezinog obrazloženja ne postoji proturječje, a kako to u žalbi pogrešno smatra privatni tužitelj.

 

Žalitelj je doduše u pravu kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud svoj zaključak prema kojem u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje subjektivnog elementa kaznenog djela prijevare iz čl. 149. KZ/11 temelji na pogrešnom tumačenju sadržaja namjere kod počinjenja tog djela,  međutim, takve žalbene tvrdnje ne ulaze u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

 

Isto tako, oštećenik je u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog tumačenja namjere kod počinjenja predmetnog kaznenog djela propustio utvrditi sve odlučne činjenice, a time i u obrazloženju pobijane presude iznijeti razloge o njihovom postojanju odnosno nepostojanju (konkretno, da li je inkriminirana činjenična tvrdnja neistinita, te da li je optuženik u trenutku njezinog iznošenja znao za njezinu neistinitost), međutim, takve žalbene tvrdnje ne ulaze u okvire žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22, već žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Naime, u situaciji kada se nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ukazuje kao posljedica pogrešnog pravnog shvaćanja zbog kojeg prvostupanjski sud nije imao potrebe utvrđivati određene odlučne činjenice, a time niti u obrazloženju pobijane odluke iznositi razloge o njihovom postojanju odnosno nepostojanju (dakle, ne radi se o njegovom propustu, već o posljedici pogrešnog stava o određenom pravnom pitanju), tada se izostanak navođenja razloga o tim činjenicama u obrazloženju pobijane presude ne podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22,  već pod žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. 

 

7.              Nadalje, žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, čije ostvarenje nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, o povredi kaznenog zakona je riječ samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.

 

8.              Povodom žalbe privatnog tužitelja, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-22, ovaj žalbeni sud je pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvari neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-22).

 

9.              Međutim, privatni tužitelj je u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.1.              Tako žalitelj prije svega  s pravom smatra da se utvrđenje prvostupanjskog suda prema kojem nije dokazano da bi optuženik ostvario subjektivni element predmetnog kaznenog djela, konkretno da bi inkriminirane činjenične tvrdnje iznio u cilju njegovog omalovažavanja, odnosno povrede njegove časti i ugleda, već u cilju obrane i zaštite svojih prava, temelji na pogrešnom shvaćanju sadržaja subjektivnog elementa (namjere) kod kaznenog djela klevete iz čl. 149. KZ/11.

 

Konkretno, prvostupanjski sud svoj zaključak da u ovom slučaju nije dokazano postojanje subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela u bitnome temelji  na utvrđenju da je optuženik inkriminirane činjenične tvrdnje iznio u svojoj obrani u drugom kaznenom postupku u kojem je imao procesnu ulogu optuženika, te da stoga inkriminirane činjenične tvrdnje nije iznosio s ciljem omalovažavanja odnosno povrede časti i ugleda privatnog tužitelja, već u cilju obrane i zaštite svojih prava.

 

Iz navedenog jasno proizlazi da prvostupanjski sud smatra da je za ostvarenje kaznenog djela klevete potrebno postojanje tzv. "klevetničke namjere" (animus iniurandi), a kakav stav suda prvog stupnja se polazeći od suštine, smisla i sadržaja zakonskog opisa kaznenog djela klevete iz čl. 149. KZ/11, međutim, ukazuje kao pogrešan, a kako to u žalbi pravilno primjećuje privatni tužitelj.

 

Prema odredbi iz čl. 149. KZ/11 kazneno djelo klevete čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili prenese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu, znajući da je neistinita.

 

Iz takvog zakonskog opisa proizlazi da se kazneno djelo klevete može počiniti samo s izravnom namjerom, a  s kakvom namjerom počinitelj postupa kada je svjestan obilježja kaznenog djela i hoće ili je siguran u njihovo ostvarenje (čl. 28. st. 2. KZ/11). 

 

Prema tome, povezujući zakonsku definiciju izravne namjere sa prethodno navedenim bitnim obilježjima kaznenog djela klevete, proizlazi da subjektivni element tog kaznenog djela postoji kada počinitelj zna za neistinitost činjenične tvrdnje koju iznosi i prenosi za drugu osobu, te je pritom svjestan da se radi o činjeničnoj tvrdnji koja može naškoditi njezinoj časti i ugledu.

 

Prema tome, iz navedenog proizlazi da za ostvarenje kaznenog djela klevete nije potrebno utvrditi postojanje namjere klevetanja (animus iniurandi), odnosno da je počinitelj neistinitu činjeničnu tvrdnju iznio ili prenio s ciljem da povrijedi čast i ugled druge osobe,  tako da privatni tužitelj kod tog kaznenog djela mora dokazivati samo da je riječ o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji te da je počinitelj znao za njezinu neistinitost i pritom bio svjestan da ona u objektivnom smislu može naškoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.

 

Pritom, žalitelj pravilno uočava da je kod kaznenih djela protiv časti i ugleda postupanje počinitelja s ciljem obrane nekog njegovog prava, a koji argument u pobijanoj presudi ističe prvostupanjski sud, relevantno samo kod kaznenog djela uvrede (čl. 147. KZ/11) i to kao razlog za isključenje protupravnosti tog kaznenog djela, te se ne odnosi na kazneno djelo klevete, a što ujedno dodatno upućuje na zaključak da za ostvarenje kaznenih djela protiv časti i ugleda – uvrede i klevete, postojanje namjere vrijeđanja/klevetanja ne predstavlja njihovo bitno obilježje.

 

Stoga se utvrđenje prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela, za sada, ukazuje kao pogrešno, a budući da prvostupanjski sud zbog prethodno  opisanog pogrešnog pravnog shvaćanja tog elementa kod kaznenog djela klevete nije našao potrebnim utvrđivati postojanje drugih bitnih obilježja istog (konkretno da li su inkriminirane činjenične tvrdnje neistinite i da li je počinitelj u trenutku njihovog iznošenja znao za njihovu neistinitost) to se činjenično stanje, za sada,  ukazuje i kao nepotpuno utvrđeno.

 

10.             Stoga je prihvaćanjem žalbe privatnog tužitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a sukladno ovlaštenju iz  čl. 483. st. 1. ZKP/08-22, valjalo ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a kako je to i odlučeno u izreci ove odluke.

 

11.             U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, izvesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove, te potom na temelju utvrđenja postojanja/nepostojanja svih prethodno navedenih odlučnih činjenica donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku, koju će obrazložiti sukladno čl. 459. ZKP/08-22. 

 

 

U Varaždinu 14. prosinca 2022.

 

                            Predsjednik vijeća

             

    Rajko Kipke