Poslovni broj: 4 P-261/2017-35

 

 

Poslovni broj: 4 P-261/2017-35

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja zavod, OIB:…, S., protiv tuženika D. M. d.o.o., OIB:…, Š., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. T. B., odvjetnik u Š., radi naknade štete, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 5. listopada 2022. u nazočnosti punomoćnice tužitelja D. B. i punomoćnika tuženika T. B., te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 14. studenog 2022.,

 

p r e s u d i o    j e

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 53.257,13 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je rješenjem tužitelja broj 11933 od 29. listopada 2014. njegovu osiguraniku, a bivšem zaposleniku tuženika, I. A., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, a čiji uzrok da je ozljeda na radu kod tuženika. Mirovina da se isplaćuje od 31. listopada 2014. Ozljeda na radu da se dogodila 29. studenoga 2010. kao posljedica neprimjenjivanja mjera zaštite na radu od strane tuženika, a radi navedenog tužitelj da trpi štetu isplatom mirovine za razdoblje od 31. listopada 2014. do 28. veljače 2017. u iznosu od 53.257,13 kn. Osnova odgovornosti tuženika za štetu da proizlazi iz čl. 162. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 157/14,, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, dalje ZOMO)), a visina štete iz čl. 161. istog Zakona. Tužitelj da je dana 16. svibnja 2017. tuženiku uputio odštetni zahtjev, ali da istom nije udovoljeno.

2.               Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 22 do 24) navodi kako u cijelosti osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Tužitelj da se poziva na prijavu o ozljedi na radu od 17. veljače 2011. koju prilaže u spis, te tvrdi da se predmetna ozljeda dogodila kao posljedica neprimjenjivanja mjera zaštite na radu, o čemu da je dokaz navedena prijava o ozljedi na radu. Međutim, iz iste da jasno i neprijeporno proizlazi kako je izvor i uzrok ozljede "viša sila", da su korištena osobna zaštitna sredstva, kao i da su primijenjena osnovna i posebna pravila zaštite na radu. Zbog navedenog, tuženik drži da zbog same činjenice da su navodi iz tužbe u opreci s priloženim dokazima, da tužbeni zahtjev nije, a niti može biti, osnovan. Nadalje, a u odnosu na tužiteljeve navode da se osnova odgovornosti tuženika ogleda u čl. 161. ZOMO, tuženik ističe kako čl. 170. istog Zakona određuje da se na naknadu štete imaju primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 78/15, 29/18, 126/21, dalje ZOO), a koji zakon poznaje i priznaje institut više sile kao razlog isključenja odgovornosti, i to u čl. 1067. tog Zakona koji propisuje kako se vlasnik oslobađa od odgovornosti ako isti dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. U tom smislu, ističe da iz same tužbe i priloga proizlazi da je tuženik vlasnik nekretnine – hale u gospodarskoj zoni "P." kod Š., u kojoj se dogodila predmetna ozljeda na radu. Isto tako, tuženik se poziva i na odredbu čl. 111. Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14, dalje ZR), koji propisuje da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Dakle, prema mišljenju tuženika, a pravilnom primjenom citiranih odredbi zakona, a imajući u vidu ranije utvrđeno činjenično stanje temeljem isprava koje prileže tužbi (prijave o ozljedi na radu), a prema kojoj da je izvor i uzrok ozljede "viša sila", te da su kritične zgode korištena osobna zaštitna sredstva i primjenjivana osnovna i posebna pravila zaštite na radu, da se može zaključiti kako nema odgovornosti tuženika u konkretnom slučaju. Pri tome, tuženik naglašava kako je jasno i neprijeporno kako u konkretnom slučaju, u kojem je uzrok i izvor ozljede "viša sila", ne postoji pravni temelj za odgovornost poslodavca.

3.               Tijekom postupka, stranke su u više navrata ponavljale svoje tvrdnje, kako iz tužbe, tako i iz odgovora na tužbu.

4.               U dokaznom postupku sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka I. B. (l.s. 43) i I. A. (poleđina l.s. 43 i 44).

              Pregledane su isprave u spisu i to: rješenje zavoda, Područni ured u Š. od 29. listopada 2014. (l.s. 3 do 7), prijava o ozljedi na radu (l.s. 8 do 10), dopis tužitelja od 10. ožujka 2017. (l.s. 11 do 14), dopis tužitelja od 15. svibnja 2017. s dostavnicom (l.s. 15 do 17), izvršen je uvid i za potrebe ovog predmeta preslikan je spis Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-129/18 (ranije P-1760/13), a čija preslika dijela spisa je uložena u ovaj predmet na l.s. 82 do 114.

              Također, provedeno je i vještačenje po vještaku zaštite na radu B. R., a koji je svoj pisani nalaz i mišljenje dostavio ovom sudu 8. lipnja 2022. (l.s. 52 do 66), te je usmeno iskazivao na ročištu glavne rasprave od 5. listopada 2022. (l.s. 79 i 80).

5.               Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6.               Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 -  pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7.              Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8.               Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 53.257,13 kn uvećano za zakonske zatezne kamate na ime naknade štete za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja, a radi djelomičnog gubitka radne sposobnosti bivšeg zaposlenika tuženika.

9.               U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da je tužitelj na ime invalidske mirovine osiguraniku I. A., bivšem zaposleniku tuženika isplatio utuženi iznos i to u razdoblju od 31. listopada 2014. do 28. veljače 2017., sve temeljem rješenja tužitelja broj 11933 od 29. listopada 2014., a zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Tuženik ne spori niti tvrdnju da je I. A. bio njegov zaposlenik.

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je uzrok djelomičnog gubitka radne sposobnosti osiguranika I. A. ozljeda na radu od 29. studenog 2010. do koje je došlo uslijed neprimjenjivanja mjera zaštite na radu, za što je odgovoran tuženik kao poslodavac. Navedene tvrdnje i zaključak tuženik izričito osporava.

Iz tuženikovih očitovanja iz pisanog odgovora na tužbu proizlazi da je poštovao sve mjere zaštite na radi i da je do štetnog događaja došlo uslijed više sile. Kasnije tijekom postupka tvrdi i da je ozlijeđeni radnik tuženika, s obzirom na stanje skele na gradilištu imao pravo i zapravo morao odbiti obavljanje posla. Pritom ukazuje da i sam radnik u svom svjedočkom iskazu potvrđuje da nije bilo propusta vezanih za zaštitu na radu, odnosno propusta poslodavca, slijedom čega da su neutemeljeni zaključci tužitelja.

Također, Ističe i da je podnesena tužba preuranjena s obzirom na sporove koje I. A. pred Općinskim sudom u Šibeniku protiv ovdje tuženika radi naknade štete, a povodom istog štetnog događaja.

Iz iskaza saslušanog svjedoka I. A. proizlazi da je on ozlijeđen prilikom obavljanja građevinskih radova kao zaposlenik tuženika. Svjedok detaljno opisuje mehanizam ozljeđivanja navodeći da je pao prilikom izrade nadvoja nad prozorom. Pojašnjava da je do pada došlo kada se postavljena skela odvojila od kuće uz koju je podignuta, nakon čega su se odvojile i ljestve koje su bile na skeli i na kojima je stajao, uslijed čega je pao s visine od oko 5 metara. Opisuje da je, zapravo, dio skele bio postavljen na beton, drugi dio na zemljanu površinu, uslijed čega je skela utonula, odvojila se od zida, povukavši za sobom ljestve na kojima je bio. Tom prilikom da je slomio nogu, nakon čega je 14 puta operiran. Isto tako, navodi da on nije postavljao skelu, da je ona tamo bila već postavljena, te da je radnicima, na njihov zahtjev, bilo obećano da će skela biti nadograđena do visine kuće, ali je ostatak montiran tek nakon njegova pada. Poriče da bi do ozljede došlo na mjestu i na način kako je to navedeno u prijavi o ozljedi na radu (l.s. 8 do 10), te da je do takve prijave došlo zbog toga jer ga je poslodavac htio uvjeriti na takvu izjavu, a sve da bi izbjegao odgovornost.

Na posebna pitanja navodi da je vidio da je dio skele na betonu, dio na zemlji, a da nije vidio je li skela bila pričvršćena za zid. Potvrđuje da je na skelu ljestve postavio sam, ali ističe kako nije bio svjestan da može doći do pada.

Svjedok I. B., u vrijeme nezgode jedan od direktora tuženika, potvrđuje da je do ozljede I. A., njihova zaposlenika, došlo koncem 2010. Navodi da je, po njegovim saznanjima, I. A. išao na teren s grupom radnika, prethodno zaduživši materijal i alat. Iskazuje da je dobio informaciju da je I. A. pao s visine od oko 3 metra, s ljestvi koje da je postavio na mekanu podlogu, a ne na pod, pa kako nisu bile pričvršćene, da su pale, zajedno s radnikom. Tvrdi da je i I. A., kao i drugi zaposlenici, zadužio zaštitnu opremu, ali da u konkretnom slučaju ta oprema nije bila od pomoći, jer je I. A. jednostavno pogrešno postavio ljestve. Misli da je prijavu zaštite na radu izvršila I. P., te da inspekcija zaštite na radu nije bila na licu mjesta.

Prema pisanom nalazu i mišljenju vještaka zaštite na radu B. R. razlog pada svjedoka I. A. sa skele je nestručno postavljanje skele, koja je postavljena protivno Pravilniku o zaštiti na radu u građevinarstvu (Narodne novine broj 51/2008, 71/2014, 48/2018, dalje Pravilnik) prema kojemu skela mora biti izvedena na način da izdrži privremeno statičko i dinamičko opterećenje tijekom rada. Pritom vještak u svom nalazu ističe da se i tijekom rada na skeli, pogotovo u gornjem dijelu, mogu ukazati poslovi koji se sa skele ne mogu obaviti, pri čemu onda radnik smije upotrijebiti pomoćno sredstvo, u ovom slučaju ljestve, koje skelu nisu opteretile ni statički ni dinamički, već se jednostavno statički nestabilna skela odvojila od objekta pa je došlo do pada.

Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tuženik je prigovorio podneskom od 29. lipnja 2022. (l.s. 69 do 71). u bitnome prigovara utvrđenjima vještaka navodeći da i sam vještak tvrdi da mu je dostupna dokumentacija bila oskudna, ali da je usprkos tome, bez pribavljanja novih isprava, donio zaključak koji, po tuženiku, ne proizlazi iz dostupnog materijala. Ukazuje i da u nalazu spominje iskaze svjedoka iz postupka pred Općinskim sudom u Šibeniku, a koji nisu saslušani u ovom sporu. Navodi i iskaze ovdje saslušanih svjedoka iz kojih proizlazi da je I. A. imao zaštitnu opremu, a isto tako ukazuje i da je sam svjedok rekao da je vidio nepravilnosti na samoj skeli, ali je usprkos tome krenuo izvoditi radove, iako je na temelju utvrđenog stanja, trebao odbiti posao.

Na navedene prigovore, vještak se očitovao u pisanom podnesku od 20. srpnja 2022. (l.s. 75 i 76), kao i na ročištu od 5. listopada 2022. (l.s. 79 i 80).

U bitnome, otklanja tuženikove prigovore, ponavlja da je skela bila nepropisno postavljena, da svjedok I. A. nije stručan niti kvalificiran da bi izvršio kontrolu ispravnosti skele, niti je to njegova obveza. Prema vještaku, I. A. je mogao jedino vizualno pregledati skelu, a njegova ocjena se mogla odnositi isključivo na zaštitnu ogradu i eventualne otvore na podu radne površine skele, a sve ostale elemente montaže skele dužni su izvršiti i provjeriti skelisti, kao osobe kvalificirane za postavljanje skele. Činjenica da je I. A. na skelu postavio i ljestve nije ugrozila statiku ni dinamiku skele, a upravo je propust tuženika u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem.

Na ročištu od 5. listopada 2022. vještak je odgovarao na pitanja punomoćnika tuženika. Ukratko, u cijelosti ostaje kod svojih utvrđenja i zaključaka iz samog pisanog nalaza i mišljenja te očitovanja na ranije prigovore tuženika. Posebno naglašava, a u vezi s pitanjima je li I. A., s obzirom na svjedočki iskaz, bio dužan odbiti posao zbog nedostataka skele, da je praksa, da ukoliko radnik utvrdi nedostatke koji onemogućavaju rad, da odbije posao. Međutim, da kod štetnog događaja nije bio takav slučaj, jer da se skela činila ispravnom, a da je I. A. građevinski radnik koji nije bio nadležan za statičko-dinamičko ispitivanje skele, niti je to bila njegova dužnost.

10.               Iz priloženog rješenja zavoda, Područni ured Š., od 29. listopada 2014. proizlazi da je kod I. A. uslijed ozljede na radu nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, te mu je priznata od 4. srpnja 2014. invalidska mirovina u svoti od 809,21 kn. Navedeno rješenje sadrži i obračun mirovinskog staža, kao i izračun utvrđene mirovine.

Iz prijave o ozljedi na radu zavoda proizlazi, prema prijemnom štambilju, da je ista prijava o ozljedi zaprimljena 17. veljače 2011. te da ju je dostavio ovdje tuženik. U prijavi je navedeno da je do ozljede došlo u hali poduzeća D. M. d.o.o prilikom postavljanja oplate, te da je uzrok ozljede viša sila, a prijavu je potpisao I. B. kao direktor tuženika.

Iz potvrde zavoda od 10. ožujka 2017. proizlazi da je od 30. listopada 2014. do 28. veljače 2017. I. A. na ime invalidske mirovine isplaćeno ukupno 53.257,13 kn, a koji iznos je, prema dopisu od 15. svibnja 2017. tužitelj zatražio od tuženika.

Iz preslike dijela spisa Općinskog suda u Šibeniku (l.s. 82 do 114) proizlazi da I. A. protiv ovdje tuženika vodi dva spora radi naknade štete i to za naknadu štete na ime pretrpljenog straha, fizičkih bolova te duševnih boli u ukupnom iznosu od 240.000,00 kn, te radi naknade štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 55.539,91 kn, čime se, u tom dijelu ukazuju neosnovanim navodi tuženika s ročišta od 30. siječnja 2019. da bi zbog tih sporova tužba u ovoj pravnoj stvari bila preuranjena, ta da nema osnove za vođenje ovog postupka, jer navedeni sporovi nisu od utjecaja na ovdje postavljeni zahtjev tužitelja.

Iz provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da je zaposlenik tuženika I. A. zadobio ozljedu na radu u listopadu 2010. obavljajući građevinske radove. U tom dijelu, kao i u dijelu koji se odnosi na mehanizam ozljeđivanja sud u potpunosti poklanja vjeru iskazu svjedoka I. A. koji je iskaz tijekom raspravljanja potvrdio čak i svjedok I. B., u vrijeme štetnog događaja direktor tuženika. Pritom treba reći da je svjedočki iskaz I. B. potpuno protivan sadržaju prijavi o  ozljedi na radu dostavljene zavodu 17. veljače 2011. koju je potpisao upravo imenovani svjedok i u kojoj je prijavi, sada se ukazuje, neistinito unesen opis dinamike ozljeđivanja I. A. Prilikom podnošenja ove prijave, tuženik je grubo povrijedio svoju obvezu iz čl. 72. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12 i 71/14, dalje ZZR) koji je tada bio na snazi i ima se primijeniti u konkretnom slučaju.

Prema utvrđenjima vještaka do stradavanja zaposlenika tuženika došlo je uslijed nepropisno montirane skele na gradilištu. Pritom vještak isključuje da bi sam zaposlenik, odnosno radnik tuženika, svojim postupanjem uzrokovao ili doprinio nastanku štetnog događaja, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud. Pritom, za konkretan događaj, treba ukazati na odredbu čl. 55. st. 1. ZZR-a, prema kojoj poslodavci koji obavljaju građevinske ili montažne radove, radove na iskorištavanju šuma ili radove u brodogradilištima, dužni su prije početka radova na privremenom radilištu urediti radilište i osigurati da se radovi obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu. Nastavno na tu odredbu treba istaknuti i odredbe Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima (Narodne novine 51/08, 71/14 I 48/18; dalje Pravilnik). Naime, u dijelu B tog Pravilnika propisani su posebni minimalni zahtjevi za mjesta rada na gradilištu, s tim da je u dijelu B, dio drugi, točka 6., propisan rad na skelama I ljestvama. Prema navedenim odredbama skele moraju biti ispravno projektirane, postavljane i održavane tako da se ne sruše ili nekontrolirano postave. Moraju biti dimenzionirane, osigurane i korištene na takav način da osobe ne mogu s njih pasti ili biti izložene padajućim predmetima. Skelu mora nadzirati stručna osoba prije upotrebe, u redovitim vremenskim razmacima, te nakon bilo koje promjene, duljeg vremenskog nekorištenja, loših vremenskih uvjeta ili bilo kojim drugim okolnostima koje su mogle utjecati na stabilnost i čvrstoću skele. Isto tako, propisan je i rad s ljestvama, pa tako ljestve moraju biti dovoljno čvrste I ispravno održavane, moraju biti ispravno postavljene i korištene, a rukovati s njima mogu samo stručno osposobljeni radnici.

              Osigurati ovakve uvjete očito je obveza izvođača, u konkretnom slučaju tuženika, a što bi proizlazilo i iz odredbi čl. 14. Pravilnika.

11.               Provedenim dokaznim postupkom, posebno provedenim vještačenjem, utvrđeno je da je upravo neispravno postavljena skela uzrokom pada i ozljeđivanja I. A. Obveza ispravnog postavljanja i održavanja skele u ispravnom stanju podobnom za izvođenje radova je na poslodavcu, a koji tu obvezu očito izvršava putem za to osposobljenih radnika – skelara, pri čemu tuženik nije osporio navod vještaka da I. A. nije ta osoba. Dakle, do ozljede I. A. došlo je uslijed nepropisno postavljene skele koja je dijelom bila postavljena na zemljanu površinu i nije bila pričvršćena na zid kuće, zbog čega se odvojila i pala zajedno s radnikom tuženika. Pritom, prema nalazu i mišljenju vještaka, nije od utjecaja činjenica što se radnik I. A. u tom trenutku nalazio na ljestvama koje su mu bile potrebne da bi mogao obaviti zadani posao s obzirom da skela u mjeri u kojoj je bila postavljena za obavljanje tog posla nije bila dostatna. Tu je činjenicu detaljno opisao i svjedok I. A., pri čemu, nije osporen dio njegova iskaza kada govori da je dodatni dio skele postavljen nakon njegova pada.

Dakle, neosnovani su navodi tuženika kojima pokušava otkloniti svoju odgovornost za nastup štetnog događaja. Pritom treba naglasiti da je tuženik u odgovoru na tužbu najprije tvrdio da je do nezgode došlo u hali tuženika u industrijskoj zoni P. u Š. te da se radilo o višoj sili, a kada je utvrđena neistinitost njegove prijave o ozljedi na radu, tada je odgovornost za štetni događaj pokušao prebaciti na samog I. A. Međutim, s obzirom na svjedočki iskaz I. A., te posebno nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu, kao i ranije citiranih odredbi ZZR-a i Pravilnika, sud odgovornim za nastanak štete smatra tuženika kao poslodavca.

12.               S obzirom na navedeno, sud smatra da su ispunjene pretpostavke čl. 161. st. 3. ZOMO (Narodne novine broj 102/1998, 71/1999, 127/2000, 59/2001, 109/2001, 147/2002, 117/2003, 30/2004, 177/2004, 92/2005, 43/2007, 79/2007, 35/2008, 94/2009, 40/2010, 121/2010, 139/2010, 61/2011, 114/2011, 76/2012, 112/2013, 133/2013, 157/2013,), ali i opće pretpostavke za naknadu štete propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO)

Naime, u ovakvom sporu potrebno je dokazati da je neprovođenje mjera zaštite na radu u izravnoj uzročnosti s nastalom posljedicom, odnosno ozljedom osiguranika tužitelja, i s tim povezanih troškova umirovljenja. U ovom postupku, sud je mišljenja da je tužitelj i ovu uzročno-posljedičnu vezu dokazao, prvenstveno nalazom vještaka, a dijelom i iskazom saslušanog svjedoka I. A. Pritom, treba naglasiti da naknada štete u ovom sporu predstavlja novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, pa stoga uz odredbe ZOO-a treba na umu imati da je pravo na naknadu štete ovdje uređeno posebnim propisom koji ima prednost u primjeni. Ovo stoga jer prema odredbi čl. 160. st. 1. i 2. ZOMO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu, koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja u koja spadaju i novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. U konkretnom slučaju neće biti sporno da je I. A. ozlijeđen na radu kao radnik ovdje tuženika, te da je kritične prigode, prema provedenim dokazima došlo do povrede odredbi o zaštiti na radu, a tužitelj je dokazao da su upravo te povrede u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom ranije definirane štete. U tom dijelu tuženik nije dokazao da bi poduzeo baš one mjere zaštite na radu koje bi spriječile nastanak štete. Već je ranije u obrazloženju ove presude navedeno da su povrijeđene odredbe Pravilnika koje se tiču upotrebe skele u građevinskim radovima, pri čemu je vještak decidiran da svjedok I. A. svojim postupanjem nije uzrokovao ili pridonio nastanku štetnog događaja, samim time i štete. Zbog toga, još jednom se navodi da sud smatra kako postoji pravna osnova tužiteljeva tužbenog zahtjeva.

U odnosu na visinu zatraženog iznosa za naglasiti je da interni obračun tužitelja koji je priložen u spis, a koji se odnosi na podatke o isplaćenoj mirovini I. A., te priložene isprave o isplati (koju isplatu tuženik nije niti osporio), predstavljaju isprave koje je tužitelj izdao o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takav obračun (potvrda) predstavlja javnu ispravu koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi, odnosno potvrđuje (tako i VTS RH u presudi poslovni broj 88 Pž-2115/2021 od 31. ožujka 2022.).

13.               Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci presude.

Pritom, tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZOMO-a. Iz priložene povratnice na l.s. 17, proizlazi da je tuženik poziv za plaćanje ovdje sporne štete zaprimio 18. svibnja 2017., da je pozvan na plaćanje u roku od 15 dana, dakle zaključno s 2. lipnja 2017., pa je u zakašnjenje dospio 3. lipnja 2017., od kada tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

14.               Odluka o trošku nije donesena jer tužitelj nije zatražio njegovu naknadu.

15.               Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 14. studenog 2022.

 

                                                                                                  Sudac

                                                                                                                Tomislav Jurlina

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

 

 

 

 

DNA:

-          Tužitelju po punomoćnici

-          Tuženiku po punomoćniku

-          u spis