Poslovni broj: 28 Pž-2434/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 28 Pž-2434/2021-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, te Marine Veljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.-T. d.d. iz V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. H., odvjetnik u V., protiv tuženika A. Z. d.o.o. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J. & partneri j.t.d. u Z., radi isplate 2.805.790,86 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1047/2018-37 od 15. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1047/2018-37 od 15. travnja 2021. u točkama I., II. i III. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 53.834,75 kn kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda (utvrđenje) da tužitelj ima prema tuženiku s osnove stjecanje bez osnove potraživanje u iznosu od 2.805.790,86 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. listopada

2015. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I.1. izreke presude) te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.805.790,86 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. listopada 2015. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I.2. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan i podredni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se naloži tuženiku da tužitelju s osnove naknade štete zbog povrede ugovorne obveze isplati iznos od 2.805.790,86 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. listopada 2015. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 194.162,50 kn dok je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 156.587,50 kn (točke III. i IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj neosnovano potražuje od tuženika iznos od

2.805.790,86 kn kojeg mu je prema bankarskoj garanciji broj 1004000442 isplatila Zagrebačka banka d.d. na temelju instituta stjecanja bez osnove i naknade štete jer nije došlo do prijenosa imovine tužitelja u imovinu tuženika u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), niti je došlo do umanjenja imovine tužitelja prema članku 1046. istog Zakona, već je došlo do prijenosa imovine Zagrebačke banke d.d. u imovinu tuženika. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

2. Protiv točaka I., II. i III. izreke te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, sud u obrazloženju presude nije iznio uvjerljive i osnovane razloge iz kojih po njemu proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva već se samo pozvao na odredbe članka

1111. i 1046. (u vezi članka 342.) Zakona o obveznim odnosima pogrešno ocijenivši da nije došlo do prijenosa imovine tužitelja u imovinu tuženika. Žalitelj ističe da prema članku 1111. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima prijenosom imovine ne smatra se samo puki prijenos imovine jedne strane u imovinu druge strane, već se prijenosom imovine smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju jer nije sporno da je upravo tuženik neosnovano radnjom banke odnosno plaćanjem po garanciji stekao korist u iznosu od 2.805.790,86 kn. Čak i prvostupanjski sud na str. 4. pobijane presude ističe da bi tužbeni zahtjev bio osnovan jer iz vještačkog nalaza proizlazi da nije moguće utvrditi koji je iznos tuženik eventualno utrošio u otklanjanju nedostataka odnosno da li je uopće išta od, po garanciji, naplaćenog iznosa utrošio u sanaciju nedostataka. Žalitelj navodi da se prijenosom imovine smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom (pri tome, žalitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5100/18 od 7. svibnja 2020.) te da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 1111. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pogrešno je pravno stajalište prvostupanjskog suda i u odnosu na primjenu članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima jer tužitelj banci odnosno njenom pravnom slijedniku nije vratio iznos kojeg je banka isplatila po garanciji i koji je plaćanjem prešao u imovinu tuženika. Sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje jer samo u obrazloženju presude spominje da je 11. ožujka 2021. doneseno rješenje poslovni broj St-175/20 Trgovačkog suda u Varaždinu kojim je odobreno sklapanje predstečajne nagodbe nad tužiteljem koji postupak nije pravomoćno okončan (što je točno), no sud nije izvršio uvid u to rješenje prema kojem je tužitelj dužan ovdje utuženi iznos u cijelosti bez umanjenja sa zateznim kamatama isplatiti pravnom slijedniku Z. banke d.d. društvu A. D. S..A. iz svojih sredstava najkasnije u roku 60 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja. U nastavku žalbe žalitelj navodi da je odnos između Z. banke d.d. i tužitelja u biti ugovor o nalogu, ponavlja da je sud svoju odluku utemeljio na odredbama članaka 1111. i 1046. u vezi s člankom 342. Zakona o obveznim odnosima te zaključuje kako je sud zanemario činjenicu da imovinu čine stvari, prava i novac, a u konkretnom slučaju je uzeo u obzir samo činjenicu prelaska gotovine u imovinu tuženika (prilikom plaćanja po bankarskoj garanciji), ali nije uzeo u obzir da je istovremeno stvorena obveza tužitelja prema Z. banci d.d.. Prvostupanjski je sud trebao u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev jer nije bilo moguće utvrditi vrijednost koju je tuženik utrošio u sanaciju nedostataka odnosno je li uopće išta od, po garanciji naplaćenog iznosa, tuženik utrošio u sanaciju navodnih nedostataka. Žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži njegovu žalbu, preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev ili podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno suđenje; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 53.834,75 kn.

 

3. Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo te pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba postupka. Tužitelj je ovaj spor pokrenuo neosnovano tvrdeći da je tuženik nešto stekao od tužitelja bez pravne osnove odnosno pokrenuo je postupak radi naknade štete, a oba zahtjeva su prvenstveno činjenično i pravno neosnovana, a svakako preuranjena. Tuženik jeste naplatio bankarsku garanciju zbog štete koju mu je tužitelj svojim lošim građevinskim radovima nanio, a nakon što nije po pozivu u više navrata uklonio odnosno izvršio sanaciju radova, a novac koji je dobio (naplatom garancije) tuženik je utrošio na djelomičnu sanaciju kompletnog skladišnog prostora budući da ukupni dobiveni novac nije bio dovoljan za sanaciju prema mišljenju građevinskog vještaka M. H.. U odnosu na sklopljenu predstečajnu nagodbu, tuženik ističe da žalitelj prešućuje činjenicu da su podnesene brojne žalbe protiv te nagodbe pa zato rješenje kojim je odobrena predstečajna nagodba nije pravomoćno. Pogrešno se sud poziva na tobožnje utvrđenje suda kako je tužbeni zahtjev osnovan jer iz vještačkog nalaza nije moguće utvrditi koji iznos novca je utrošen na sanaciju nedostataka – sud jeste napisao sličnu rečenicu, no iz daljnjeg dijela obrazloženja odluke je razvidno da je sud, zbog izraženog pravnog stava iz izreke presude odbio bilo kakvo daljnje provođenje dokaznog postupka koje je bilo predloženo od obje stranke. U nastavku odgovora na žalbu tuženik navodi da je vještak Ž. prilikom izračuna visine troška potrebne sanacije pošao od činjenice da je skladište prazno, no ono nije bilo prazno nego je djelomično u zakupu koji nije moguće prekidati, a zbog toga je taj iznos troška sanacije manji od iznosa kojeg je predložio vještak Hvala. Tuženik ističe da je cjelokupni novčani iznos kojeg je dobio od Z. banke d.d. potrošio radi sanacije nedostataka, čak i veći iznos, a razliku bi u redovnom postupku utužio da nad tužiteljem nije pokrenut postupak predstečajne nagodbe. Tuženik predlaže da se tužiteljeva žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda te da tužitelj naknadi tuženiku trošak odgovora na žalbu u iznosu od 53.834,75 kn.

 

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu presudu.

 

5. Između stranaka nije sporno da su bile u poslovnom odnosu proizašlom iz Ugovora br. 01/2008. od 6. listopada 2008. na temelju kojeg je tužitelj izvodio građevinske i druge radove na izgradnji druge faze Skladišno-distributivnog centra u zoni gospodarske namjene S. H., te da je tužitelj (kao izvođač) sukladno članku 12. stavku 3. tog Ugovora ishodio u korist tuženika kao naručitelja radova (i korisnika garancije) kod Z. banke d.d. bankarsku garanciju na prvi poziv broj 1004000442 od 25. siječnja 2010. kao jamstvo za otklanjanje nedostataka u garantnom periodu u visini 5% ukupno ugovorenih radova odnosno u iznosu od 2.805.790,86 kn (str. 12. spisa). Nadalje, između stranaka je nesporno da su prilikom primopredaje objekta 26. listopada 2009. uočeni određeni nedostaci objekta, a što su stranke navele u Zapisniku o primopredaji sa str. 10. spisa s time da je popis tih nedostataka nadzorni inženjer K. M. detaljnije naveo u popisu nedostataka sa str. 11. spisa; prema obje te isprave tužitelj je trebao otkloniti uočene nedostatke o svom trošku u roku od 20 dana počevši od 27. listopada 2009., no nesporno je da tužitelj barem dio tih nedostataka kao i onih koji su se pojavili unutar garantnog roka nije otklonio ni u tom roku ni naknadno unatoč tomu što ga je tuženik pozivao na otklanjanje nedostataka (na primjer, dopisom od 21. ožujka 2011.; str. 16. priklopljenog spisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj R1-244/15).

 

Nesporno je da je I. Aneksom Garancije broj 1004000442 od 21. listopada

2011. sa str. 13. spisa produljen rok valjanosti garancije s roka 25. listopada 2011. do

26. listopada 2013., a II. Aneksom Garancije broj 1004000442 od 25. listopada 2013. rok valjanosti predmetne bankarske garancije je produljen do 26. listopada 2015. (str.

14. spisa). Međutim, s obzirom na to da tužitelj kao izvođač radova nesporno nije ni naknadno otklonio nedostatke izvedenih radova, tuženik je 15. listopada 2015. uputio Z. banci d.d. zahtjev za naplatom garancije broj 1004000442 za otklanjanje nedostataka u garantnom periodu (str. 15. spisa) te je prema potvrdi Z. banke d.d. od 26. listopada 2015. sa str. 17. spisa ta banka 23. listopada 2015. isplatila u korist tuženika iznos od 2.805.790,86 kn po toj garanciji (s pripadajućim aneksima).

 

Nadalje, iz postupka osiguranja dokaza koji je proveden po prijedlogu (ovdje) tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem R1-244/15 proizlazi da je 10. rujna 2015. uz prisustvo stranaka i sudskog vještaka za graditeljstvo M. H. provedeno ročište (uviđaj) na licu mjesta u Skladišno- distributivnom centru S. H. te je tada sud dao zadatak vještaku M. H. da utvrdi postoje li nedostaci, jesu li prethodni nedostaci otklonjeni, postoji li potreba saniranja štete te što je potrebno da bi predlagatelj (u ovom sporu, tuženik) mogao normalno poslovati i skladištiti robu kao i iznos koji je potreban za otklanjanje nedostataka. Prema pisanom nalazu sudskog vještaka M. H. koji je na prvostupanjski sud zaprimljen 7. listopada 2015. proizlazi da postoje izražena oštećenja podne površine koja nema potrebnu kvalitetu završnog sloja, da su utvrđena oštećenja na cijeloj podnoj skladišno-manipulativnoj površinu te je potrebno izvršiti sanaciju na kompletnoj površini poda od 13 588,78 m², to jest izradu novog habajućeg sloja uz sve potrebne predradnje, da su pokušaji sanacije nedostataka bili bezuspješni jer je došlo do novih oštećenja i da ukupna šteta koju tuženik trpi kao posljedicu nedostataka (zapravo, vrijednost radova koje je potrebno izvesti da bi se otklonili ti nedostaci) iznosi 6.319.130,00 kn (str. 43.-45. priklopljenog spisa poslovni broj R1-244/15).

 

6. S obzirom na to da je u ovom sporu između stranaka bilo sporno jesu li u vrijeme aktiviranja bankarske garancije od strane tuženika postojali nedostaci za koje bi bio odgovoran tužitelj odnosno kolika je vrijednost takvih nedostataka (ukoliko su postojali), prvostupanjski je sud proveo dokaz građevinskim vještačenjem po društvu I. E. d.o.o. na okolnosti utvrđenja vrijednosti sanacije takvih nedostataka odnosno vrijednosti radova koji su potrebni da se ugovoreni radovi dovedu u stanje u kojem ih je tužitelj trebao predati bez nedostataka. Navedeni vještak (zapravo, sudski vještak Ž. Ž. koji je u ime tog društva sačinio pisani nalaz i mišljenje) je u svom pisanom nalazu i mišljenju sa str. 125.-148. spisa naveo da su postojali nedostaci u trenutku aktiviranja bankarske garancije i to na podnoj površini i krovu objekta (ti nedostaci su detaljnije navedeni na str. 136. spisa odnosno str. 12/24 pisanog nalaza i mišljenja), da su oštećenja nastala zbog nekvalitetnog izvođenja radova, a ne tijekom redovne uporabe građevine (str. 138. spisa) i da vrijednost sanacije nedostataka u II. fazi građenja iznosi ukupno 1.989.018,25 kn (str. 139. spisa). Premda je tuženik tijekom spora navodio da je radi sanacije nedostataka utrošio iznos od 3.766.354,00 kn što je dokazivao izvodom iz poslovnih knjiga (str. 107. spisa), sudski vještak I. E. d.o.o. se na to nije mogao očitovati jer je za analiza poslovnih knjiga i utvrđenje plaćenih iznosa potrebno angažirati vještaka financijske struke (str. 165. spisa). Nadalje, iako je i tužitelj imao primjedbe na pisani nalaz i mišljenje vještaka, sudski vještak I. E. d.o.o. se u svom podnesku sa str. 166.-173. spisa očitovao na te primjedbe navodeći da dio primjedbi tužitelja nije zadatak vještaka, te da nema podataka da su se izvodili radovi u razdoblju od provođenja uviđaja u predmetu osiguranja dokaza 10. rujna 2015. do aktiviranja bankarske garancije po tuženiku 15. listopada 2015. pa se zato stanje koje je utvrdio vještak M. H. može smatrati stanjem u trenutku aktiviranja bankarske garancije; vještak je također ponovio da su oštećenja nastala zbog nekvalitetno izvođenih radova, a ne uslijed redovne uporabe građevine. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. ožujka 2021. sudski vještak Ž. Ž. je u svom iskazu, između ostalog, naveo da su nedostaci nastali u garantnom roku, a bili su vidljivi i u trenutku (njegova) uviđaja u rujnu 2019. godine te da se radilo o istim oštećenjima koje je u svom vještvu naveo i vještak M. H.. Prvostupanjski je sud proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

 

7. Prvostupanjski sud je pravilno odbio i tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio utvrđenje da tužitelj ima prema tuženiku s osnove stjecanja bez osnove potraživanje u iznosu od 2.805.790,86 kn s pripadajućim zateznim kamatama i da taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama tuženik isplati tužitelju, kao i eventualni tužbeni

zahtjev da se naloži tuženiku da s osnove naknade štete isplati tužitelju iznos od

2.805.790,86 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, člankom 1111. stavkom 2. istog Zakona pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema stavku 3. istoga članka Zakona o obveznim odnosima obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da bi se radilo o stjecanju bez osnove, potrebno je da je iz imovine jedne osobe izašao dio te imovine, zatim da je taj dio imovine ušao u imovinu druge osobe i da je do prijelaza imovine došlo bez valjane pravne osnove odnosno na temelju osnove koja se nije ostvarila ili koja je naknadno otpala s time da se pod prijelazom imovine smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

U konkretnom predmetu, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tuženikovom naplatom bankarske garancije broj 1004000442 za otklanjanje nedostataka u garantnom periodu od 25. siječnja 2010. s I. i II. Aneksom te garancije nije došlo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, već je tom naplatom došlo do prijenosa dijela imovine Z. banke d.d. (naplaćene svote od 2.805.790,86 kn) u imovinu tuženika i to na temelju valjane pravne osnove – predmetne garancije koja je sukladno članku 1039. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima samostalna obveza (banke) neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana (u konkretnom slučaju, o Ugovoru broj 01/08 od 6. listopada 2008. sklopljenom između ovdje parničnih stranaka), pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje. Naime, upravo zbog toga što se tom garancijom Z. banka d.d. obvezala tuženiku kao korisniku garancije na njegov prvi poziv isplatiti bilo koji novčani iznos ali najviše do svote 2.805.790,86 kn i to na temelju pisanog zahtjeva korisnika garancije za plaćanje u kojem će izrijekom izjaviti da mu obveza nalogodavca (tužitelja) nije izvršena i na temelju zapisnika o primopredaji objekta, to je Z. banka d.d. isplativši tuženiku na temelju navedenih isprava iznos od 2.805.790,86 kn ispunila tuženiku svoju obvezu proizašlu iz predmetne garancije i to iz svoje imovine. Dakle, plativši taj iznos tuženiku kao korisniku garancije, dio imovine Z. banke d.d. je prešao u imovinu tuženika na temelju valjane pravne osnove, pa stoga sud prvog stupnja pravilno navodi da tim plaćanjem nije došlo do prijenosa tužiteljeve imovine u imovinu tuženika.

 

8. Nadalje, pogrešno se tužitelj u žalbi poziva na odredbu članka 1111. stavka

2. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se pod pojmom prijelaza imovine smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Naime, čak neovisno o tome je li tuženik novčani iznos kojeg mu je isplatila Z. banka d.d. iskoristio za saniranje nedostataka izvedenog djela (tuženik je tijekom spora tvrdio da je za otklanjanje nedostataka potrošio novčani iznos od 3.766.364,00 kn, dakle i veći iznos od onog

kojeg mu je isplatila Z. banka d.d.), ovaj sud napominje da time tuženik nije stekao nikakvu korist bez valjane pravne osnove jer je novčani iznos kojeg mu je isplatila Z. banka d.d. isplaćen kao garancija za otklanjanje nedostataka u garantnom periodu, a u konkretnom slučaju tužitelj nesporno nije otklonio nedostatke izvedenih radova (što uostalom ni sam ne osporava u žalbi). Prema tome, upravo zbog toga što je tužitelj sukladno članku 12. stavku 3. Ugovora broj 01/08 izdao Z. banci d.d. nalog za izdavanje bankarske garancije koja garancija je sukladno toj ugovornoj odredbi izdana u korist tuženika kao sredstvo osiguranja („jamstvo”) da će tužitelj potpuno otkloniti sve nedostatke ugovorenih građevinskih radova koji se pokažu u garantnom razdoblju, to je tuženik podnijevši banci zahtjev za naplatom po toj garanciji i primitkom od banke novčanog iznosa 2.805.790,86 kn tu svotu stekao na temelju valjane pravne osnove. Dakle, novčani iznos kojeg je tuženiku isplatila Z. banka d.d. tuženik je imao pravo steći upravo zbog toga što tužitelj nije otklonio nedostatke izvedenih radova, a radi čega je predmetna bankarska garancija izdana u korist tuženika kao osiguranje da će tužitelj otkloniti sve nedostatke u garantnom periodu.

 

Pri tome, činjenica je li tuženik navedeni iznos kojeg mu je isplatila Z. banka d.d. (i) iskoristio za otklanjanje nedostataka nije odlučna za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, već je odlučno je li se dogodio slučaj koji je osiguran garancijom. Naime, kao u slučaju kad osiguratelj po ugovoru o osiguranju isplati korisniku osiguranja osigurninu kada se dogodi osigurani slučaj te se nakon toga ni osiguratelja ni osobu odgovornu za štetu ne tiče je li korisnik osiguranja dobiveni iznos osigurnine iskoristio za otklanjanje štete, tako nakon isplate novčanog iznosa po bankarskoj garanciji ni banku ni nalogodavca garancije se ne tiče na što je korisnik garancije utrošio dobiveni novac – on s tim novcem može slobodno raspolagati.

 

Naprotiv, upravo zbog toga što je tužitelj izveo ugovorene građevinske radove s nedostacima, a unatoč više poziva tuženika i nadzornog inženjera, tužitelj nije otklonio nedostatke u garantnom periodu, to tuženik novčani iznos od 2.805.790,86 kn kojeg mu je isplatila Z. banka d.d. (ako taj iznos u međuvremenu nije u cijelosti iskoristio za otklanjanje nedostataka) može i naknadno iskoristiti za otklanjanje tih nedostataka (dakle, i nakon pravomoćnog okončanja ovog spora). Prema tome, upravo zbog toga što tužitelj nije sukladno odredbi članka 342. stavka 1. i članka 631. u vezi s člankom 608. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima otklonio nedostatke čije je otklanjanje od njega zahtijevao tuženik kao naručitelj radova, time što je tuženik stekao novčani iznos naplaćen po garanciji to nije stekao bez valjane pravne osnove, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Ovo stoga jer je taj iznos tuženik mogao steći budući da tužitelj nije otklonio nedostatke izvedenih radova radi čega je bankarska garancija izdana te on može i naknadno ta sredstva iskoristiti za otklanjanje nedostataka po trećoj osobi. Prema ocjeni ovog suda, tuženik bi neosnovano stekao korist od dobivenog novčanog iznosa naplaćenog po garanciji da je neosnovano Z. banci d.d. podnio zahtjev za isplatom po tog garanciji, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naprotiv, iz priklopljenog spisa osiguranja dokaza koji se vodio pod poslovnim brojem R1-244/15 vidljivo je da je neposredno prije nego što je tuženik podnio Z. banci d.d. zahtjev za naplatom po garanciji sudski vještak M. H. utvrdio oštećenja podne površine i krova objekta te je dao mišljenje da je potrebno izvršiti sanaciju kompletne površini poda 13 588,78 m² i da ukupna šteta (zapravo vrijednost sanacije) iznosi 6.319.130,00 kn. Prema tome, očito tužitelj nije otklonio nedostatke izvedenih radova prije 15. listopada 2015. kada je tuženik Z. banci d.d. podnio zahtjev za naplatu garancije broj 1004000442 za otklanjanje nedostataka u garantnom roku slijedom čega tuženik ne duguje tužitelju dobiveni novčani iznos jer nije neosnovano podnio banci zahtjev za naplatom po garanciji. Osim toga, i iz nalaza sudskog vještaka I. E. d.o.o./Ž. Ž. proizlazi da tužitelj prije tuženikova podnošenja Z. banci d.d. zahtjeva za naplatom po garanciji nije otklonio nedostatke (štoviše, tužitelj to nije učinio ni do rujna 2019. godine kada je taj sudski vještak uviđajem na licu mjesta utvrdio nedostatke ugovorenih radova); premda je prema nalazu tog vještaka za sanaciju nedostataka potrebno izdvojiti iznos od 1.989.018,25 kn, mišljenje je ovog suda da su troškovi sanacije znatno viši od tog iznosa budući da vještak I. E. d.o.o. u svom nalazu i mišljenju u vrijednost sanacije nedostataka nije uključio i radove koji se nužno moraju izvesti da bi se uopće moglo pristupiti sanaciji, kao na primjer preseljenje 20000 paleta na privremeno skladište i manipulaciju prilikom tog preseljenja poput skidanja regala, utovar i povrat regala, a koje radove je sudski vještak M. H. naveo u svom nalazu i mišljenju sa str. 44. priklopljenog spisa poslovni broj R1-244/15 i procijenio u iznosu od 860.520,00 kn.

 

Slijedom navedenog, budući da tuženik naplatom po bankarskog garanciji iznosa od 2.805.790,86 kn nije stekao imovinu tužitelja već banke, a k tome taj je iznos tuženik imao pravo primiti upravo zbog toga što tužitelj nije otklonio nedostatke izvedenog djela radi čega je u korist tuženika i izdana bankarska garancija broj 1004000442 za otklanjanje nedostataka u garantnom periodu od 25. siječnja 2010. s Aneksima I. i II. te garancije, tužitelj neosnovano potražuje od tuženika taj iznos po pravilima stjecanja bez osnove. Upravo zbog navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. izreke prvostupanjske presude je neosnovan, pa je stoga sud prvog stupnja pravilno taj tužbeni zahtjev odbio.

 

9. Nadalje, tužitelj neosnovano potražuje iznos od 2.805.790,86 kn s pripadajućim kamatama i po osnovi naknade (ugovorne) štete. Naime, odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nadalje, prema odredbi članka 342. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima kad dužnik ne ispuni svoju obvezu ili kad zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.

 

Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja (koja se kod povrede ugovorne obveze ogleda u neispunjenju ili u zakašnjenju ispunjenja obveze jedne ugovorne strane), postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

U konkretnom predmetu, tužitelj nije dokazao da su te pretpostavke kumulativno ispunjene pa je zato prvostupanjski sud pravilno odbio i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naime, u konkretnom predmetu, isplatom novčanog iznosa od 2.805.790,86 kn tuženiku od strane Z. banke d.d. je po osnovi ugovora o nalogu sklopljenog između tužitelja kao nalogodavca i te banke nastala obveza tužitelja prema Z. banci d.d. da toj banci isplati navedenu novčanu svotu. Međutim, s obzirom na to da se nad tužiteljem od 26. rujna 2014. vodi postupak predstečajne nagodbe, a što je vidljivo iz rješenja Financijske agencije Klasa: ..., Ur. broj: ... sa str. 18. spisa i koji postupak nije pravomoćno okončan prije zaključenja glavne rasprave u ovom postupku (što je između stranaka nesporna činjenica), to se Z. banka d.d. (odnosno društvo A. D. S..A. na kojeg je prema navodima tužitelja prenesena tražbina Z. banke d.d. prema tužitelju) još nije naplatila od tužitelja. Dakle, time što je tuženik podnio zahtjev za naplatom po garanciji i njegovom naplatom od strane Z. banke d.d. tužitelju (još) nije umanjena imovina slijedom čega tužitelju (još) nije nastala nikakva šteta, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

 

Međutim, neovisno od navedenog, ovaj sud napominje da na strani tuženika nema protupravne štetne radnje kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu. Zbog toga tužitelj neosnovano potražuje od tuženika naknadu štete, čak i u slučaju ako tužitelju u budućnosti nastane umanjenje imovine jer će (u cijelosti ili djelomično, a što će ovisiti o predstečajnoj nagodbi) morati Z. banci d.d. (A. D. S..A.) isplatiti novčanu svotu koju je ta banka isplatila tuženiku. Naime, upravo zbog toga što tužitelj nije otklonio nedostatke izvedenih radova unatoč tome što su ga na to pozivali tuženik (u Zapisniku o primopredaji od 26. listopada 2009. i dopisu od 21. ožujka 2011.) i nadzorni inženjer D. V. (u dopisu od 17. lipnja 2011.; str. 18. priklopljenog spisa R1-244/15), a upravo je radi toga sukladno članku 12. stavku 3. Ugovora broj 01/08 od 6. listopada 2008. izdana bankarska garancija na prvi poziv (dakle, kao jamstvo-osiguranje za otklanjanje nedostataka), tuženik je neposredno prije prestanka roka valjanosti garancije određenog II. Aneksom garancije postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u postupku osiguranja dokaza putem suda/sudskog vještaka M. H. utvrdio nedostatke radova koje je izvodio tužitelj kao i vrijednost radova koje je potrebno izvesti radi saniranja tih nedostataka, a koji su prema utvrđenju vještaka M. H. iznosili 6.319.130,00 kn, što je znatno više i od iznosa određenog bankarskom garancijom. Prema tome, upravo zbog toga što je bankarska garancija (s aneksima) izdana s rokom valjanosti do 26. listopada 2015., a ta je garancija izdana u korist tuženika kao osiguranje („jamstvo”) za otklanjanje nedostataka no do otklanjanja nedostataka ugovorenih radova od strane tužitelja nesporno nije došlo do 15. listopada 2015. kada je tuženik podnio Z. banci d.d. zahtjev za naplatu garancije, to tuženik podnijevši banci taj zahtjev za naplatom nije postupao protupravno. Naprotiv, tuženik je tako postupio s namjerom da iskoristi bankarsku garanciju kao sredstvo osiguranja zbog neispunjenja tužiteljeve obveze otklanjanja nedostataka, a koju garanciju zbog prestanka njezina roka valjanosti u smislu članka 1042. Zakona o obveznim odnosima nakon 26. listopada 2015. više ne bi mogao naplatiti. Slijedom navedenog, takvim postupanjem tuženika nije došlo do njegove zlouporabe prava u smislu članka 6. Zakona o obveznim odnosima, niti je tuženik zahtjev za naplatom po garanciji uputio Z. banci d.d. protivno  članku 12. stavku 3. Ugovora broj 01/08 od 6. listopada 2008.. Prema tome, tuženik time nije počinio protupravnu štetnu radnju slijedom čega ne postoji ni tuženikova odgovornost za naknadu štete tužitelju.

 

10. Nadalje, s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je on parnična stranka koja je sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku u obvezi tuženiku naknaditi cjelokupne troškove postupka potrebne za vođenjem ovog spora. S obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 155. Zakona o parničnom postupku ocijenio tuženikove troškove potrebne za vođenjem spora, kako u odnosu na pojedine postupovne radnje, tako i u odnosu na visinu tih troškova, to je i točka III. izreke prvostupanjske presude pravilna i na zakonu osnovana.

 

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijane točke I., II. i III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

 

11. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora (članak 166. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku).

 

Zagreb, 10. lipnja 2021.

 

Predsjednik vijeća

Lidija Tomljenović, v.r.