1

Poslovni broj:10 Gž-1893/2018-2

 

 

 

Poslovni broj:10 Gž-1893/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nade Krnjak kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Ledinšćak-Babić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. O. (OIB:…) iz R., zastupanog po I. H., odvjetniku iz R. protiv tužene R. D. (OIB:…) iz M., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. H. M., I. R., B. P., S. P. S. i N. K. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva te po protutužbi tužene protiv tužitelja radi predaje u posjed, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1948/16 od 5. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1948/16 od 5. srpnja 2018.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u toč.1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj samovlasnik nekretnine čkbr. 250 kuće broj …, garaže i dvorišta u ulici …, upisane u zk.ul. 419. k.o. Z. i ovlasti da temeljem pobijane presude uknjiži takvo svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.

              Toč.2. izreke odbijen je i protutužbeni zahtjev tužene radi predaje u posjed opisane nekretnine pa je toč.3. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Navedenu presudu pravovremenim žalbama pobijaju obje parnične stranke iz svih zakonskih žalbenih razloga – tužitelj u odbijajućem dijelu toč.1. izreke i u odluci o troškovima postupka, a tužena u odbijajućem dijelu toč.3. i u odluci o troškovima postupka, obje parnične stranke s prijedlogom da se pobijani dijelovi presude ukinu i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a tužena i s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su neosnovane.

              Naime, zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjski sud, polazeći od činjeničnog osnova tužbe kojim tužitelj obrazlaže da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao na osnovu instituta dosjelosti, te od protutužbe na predaju u posjed tuženoj kao zemljišnoknjižnoj vlasnici, obrazlaže slijedećim u dokaznom postupu utvrđenim činjenicama:

 

-da je na predmetnoj nekretnini 14.04.1960. uknjiženo društveno vlasništvo na temelju toč. 11. Upustva o zk. upisima nacionaliziranih najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i rješenja odbora općine Z. uz pravo korištenja u korist vlasnika zgrade i to B. I., B. D., D. I. i D. B. u po 1/4 dijela, da je potom 12.02.1965. na temelju rješenja o nasljeđivanju suvlasnički udio D. I. uknjižen u korist D. B. J., a da je 18.7.1966. navedena D. B. J. temeljem kupoprodajnog ugovora od 15. travnja 1966. svoj suvlasnički dio prodala D. I. i tuženoj D. R., dok je 06.09.1989. zemljište sa zgradom na čkbr. 250 kuća br. …, garaža i dvorište u površini od 743 m2 uknjiženo u korist tužene D. R. i D. I. u po 1/2 dijela, da bi 12.02.2016. na temelju rješenja o nasljeđivanju suvlasnički udio D. I. uknjižen u korist tužene D. R.;

 

-da predmetna nekretnina u naravi predstavlja jednu stambenu jedinicu i da je u posjedu tužitelja na način da istu koristi za stanovanje;

 

-da su I. D. i tužena kao prodavatelji 15.05.1970. sa tvrtkom A. poduzeće za međunarodnu trgovinu iz B. sklopili kupoprodajni ugovor kojim je u čl. 1. kao predmet prodaje navedena prijeporna nekretnina - zgrada sagrađena na čkbr. 250 kuća broj 93, gospodarska zgrada i dvorište sa 337 m2 i čkbr. 1350/1 sa 406 m2, sve upisao u zk.ul. 419 k.o. Z. za kupoprodajnu cijenu od tadašnjih 200.000 dinara dok čl.3. sadrži klauzulu intabulandi te da je navedena kupoprodaja u cijelosti realizirana, odnosno tužena i njen suprug su kao prodavatelji prijepor predali u posjed kupcu, te im je u cijelosti isplaćena ugovorena kupoprodajna cijena;

 

-da je između poduzeća za međunarodnu i unutrašnju trgovinu A. iz B. i prednika tužitelja B. O. dana 14.03.1973. sklopljen Ugovor o dodjeli stana u ulici …(I. L.) i iseljenju iz stana u ulici … kojim mu je dodijeljen upravo (predmetni) stan u ulici … (I. L.) na trajno i neograničeno korištenje uz plaćanje stanarine prema bodovanju odgovarajućih organa u R., a koji stan da se sastoji od 5 prostorija sa odgovarajućim dvorištem – a što potvrđuje i Odluka uprave navedenog poduzeća od 16.12.1972.;

 

-da je poduzeće A. međunarodna trgovina bila upisana kao posjednik predmetne nekretnine sve do 2016. kada je od strane Ureda za katastar R. izvještena da se tužena uknjižila kao vlasnik u zemljišne knjige (prema katastarskom operatu predmetna čkbr. 250 k.o. Z. odgovora čkbr. 2260/1 k.o. Z.) i pozvana da se izjasni da li se protivi da se tužena kao novi vlasnik upiše i u katastarski operat;

 

-da je poduzeće A. za međunarodnu trgovinu B., promijenilo naziv u A. poduzeće za međunarodnu i unutrašnju trgovinu B., te da je rješenjem od 05.12.1985. to poduzeće brisano iz registra uslijed zaključenja postupka stečaja, a kako to proizlazi iz potvrde Registra privrednih subjekata i rješenja Okružnog privrednog suda u Beogradu kojim je obustavljano daljnje unovčenje stečajne mase poduzeća za međunarodnu trgovinu A. u stečaju iz B., time što je toč. III utvrđeno da se na Općinu S. V. u B. prenose bez naknade useljeni stanovi u B., Z. i stan u R. u ulici … u površini od 45 m2.

 

Na osnovu prednje navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj predmetni stan koristio za stanovanje unazad više od 40 godina, međutim da njegov posjed, kao niti posjed njegovih roditelja nije pošten jer navedeni nisu stan koristili kao vlasnici, već temeljem stanarskog prava slijedom čega tužitelju nedostaje kvaliteta posjeda koju pretpostavlja institut stjecanja vlasništva putem dosjelosti (o tome da je istovjetno stajalište zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1307/07 od 28.10.2008.). Uz to da je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kako to proizlazi iz naprijed citiranog povijesnog vlasničkog lista (društveno vlasništvo uknjiženo je 1960.) do stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima tj. do 08. listopada 1991. od kada počinje teći vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu pa se ni vrijeme proteklo do 08. listopada 1991. ne može uračunavati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u režimu društvenog vlasništva pa je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovanog.

 

Protutužbeni zahtjev tužene odbijen je na osnovu nespornog utvrđenja da je izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine poduzeće A., odnosno njegov pravni slijednik no i da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za posjedovanje prijepora u smislu odredbe čl. 163. stav. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj “ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) jer je u vrijeme važenja Zakona o stambenim odnosima ( NN 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) stekao položaj člana obiteljskog domaćinstava svog oca kao nositelja stanarskog prava, posljedično čemu je temeljem odredbe čl. 30. stav. 2. Zakona o najmu stanova (NN 91/96) stekao prava i obveze najmoprimca, a iz čega izvire njegova pravna osnova na posjedovanje prijepora.

 

Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

Na žalbu tužitelja:

 

Tužitelj, iako ističe da je pobijana presuda sukladna zakonskim odredbama na koje se prvostupanjski sud u njezinom obrazloženju poziva, smatra da se istom ne može služiti jer je nepravedna i ne dozvoljava mu da svoje imovinsko pravo upiše u zemljišnu knjigu, da ista odudara od načela poštenja i pravednosti jer on kao nositelj stanarskog prava nije mogao predmetu nekretninu otkupiti jer se nitko nije pojavio kao njezin (novi) vlasnik pa smatra poštenim i pravednim sa mu se predmetna nekretnina i dosudi. Opširno elaborira poštenje posjeda iz aspekta stanarskog prava (za kojeg tvrdi da je stekao) smatrajući da se osnovano smatrao vlasnikom predmetne nekretnine, a da su je mogući vlasnici – poduzeće A., općina S. V., Grad R. - uslijed činjenice što nisu ishodili zemljišnoknjižni upis prepustili njemu, tužitelju. Istodobno smatra da se u rok dosjelosti treba uračunati i vrijeme proteklo prije 8.10.1991. jer je predmetna nekretnina bila u vlasništvu fizičkih osoba.

 

Valja istači da su izneseni žalbeni navodi proizvoljni i suprotni tužiteljevom –, a i iskazu njegovog brata svjedoka S. O. kojima su jasno i nedvosmisleno iskazali da je njihovom ocu predmetni stan dan 1973. na korištenje od strane očevog ondašnjeg poslodavca poduzeća A. i to na trajno i neograničeno korištenje, da je tužitelj sa ocem i majkom živio u zajedničkom domaćinstvu no da nikada nije ishodio stanarsko pravo, da su  do 1985. plaćali mjesečnu stanarinu poduzeću A. iz B. i to putem uplatnice, a da su te godine obaviješteni da je navedeno poduzeće otišlo u stečaj i da je račun ugašen no i da je njegov slijednik općina S. V. u B. no da od 1985. nisu plaćali nikakvu najamninu pa navedena činjenična utvrđenja koja sam tužitelj iznosi tijekom postupka, potvrđuju pravilnost stajališta suda prvog stupnja da mu nedostaje temeljna pretpostavka nužna za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću – poštenje posjeda jer unatoč žalbenim nastojanjima da prikaže kako mu stanarsko pravo daje kvalitetu poštenja posjeda, tužitelj je znao da predmetna nekretnina nije njegova već u vlasništvu trećih što u potpunosti anulira poštenje kao traženu kvalitetu njegovog posjeda.

 

Na žalbu tužene:

 

Tužena u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a no pri tom valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tužene utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neutemeljeno tužena u žalbi iznosi da joj ugovorena kupoprodajna cijena nije isplaćena iako je potvrdu te činjenice izričito istakla u svom iskazu. Neuvjerljiv je i žalbeni prikaz da zbog te činjenice poduzeće A. nikada nije izvršila zemljišnoknjižnu uknjižbu iako je, kao što je to vidljivo iz odnosnog kupoprodajnog ugovora za to imalo ovlaštenje obzirom na ugovorom čl.3. izričito formuliranu klauzulu intabulandi.

Ignorirajući jasno i pravno utemeljeno obrazloženje prvostupanjskog suda o utvrđenom tužiteljevom pravu na posjed predmetne nekretnine i utvrđenog izvanknjižnog vlasništva poduzeća A., tužena u žalbi konstruira tezu o nedostatku tužiteljevog prava na posjed, zanemarujući pri tom odlučnu činjenicu – što tužena unatoč zemljišnoknjižnom upisu vlasništva, prema vlastitom izričitom iskazu – nije vlasnica predmetne nekretnine jer su predmetnu nekretninu ona i njezin pok. suprug 15.5.1970. prodali poduzeću A. i predali predmetnu nekretninu u posjed na način da su se iselili i od sklapanja kupoprodajnog ugovora nisu u njezinom posjedu, a i da im je navedeni kupac isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u cijelosti pa da želi da se riješi zemljišno-knjižno stanje u vezi predmetne nekretnine jer da je ona upisana kao zemljišno-knjižna vlasnica, a u biti da je stvarni vlasnik poduzeće A..

 

Obzirom da iznesenim žalbenim navodima žalitelji nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, kraj činjenice što je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, to je njihove žalbe valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima koja je zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl.154.stav.2. ZPP-a.

 

U Varaždinu 16. rujna 2019.